100% ILI NIKAKO

Transkript emisije Skalanada 29.06.2018.

Uvodno. Nogometna euforija je zahvatila cijelu naciju, a ni ostatak svijeta nije ravnodušan. Svatko od svojih igrača traži da uloži i zadnji atom svoje energije ne bi li pobijedio u narednoj utakmici. Izbornici i igrači ne smiju ni pomisliti da izjave da će u utakmici dati od sebe 50%, ili 80% energije, jer bi se to shvatilo kao veleizdaja nacije, već samo 100% i više od toga (ako je kome jasno što bi to trebalo biti). Ni kao navijač nitko ne prolazi kao domoljub ako ne traži 100% od reprezentacije i ako nas ne vidi na vrhu nogometnog svijeta. Zanimljiva je ta razlika između naše nogometne psihologije i one svakodnevne, kada kao građani, ni od sebe ni od reprezentacije (pardon, nositelja odlučivanja), ne očekujemo 100%-tno angažiranje ni na egzistencijalno najvažnijim područjima života – nacionalno i planetarno, pa čak u tome ne vidimo ni ništa nedomoljubno. Kamo sreće, za sadašnju i za sve buduće generacije, da hoćemo biti među prvima u održivom načinu življenja. Zašto li je ljudima toliko maglovit i nepoticajan takav cilj, kada pokazatelji govore da se vjerojatno radi o izboru: ili tako, ili nikako?

Vjerojatno zato što je puno lakše od „Vatrenih“ tražiti da budu prvaci svijeta u nogometu, nego od sebe i od svih drugih ljudi tražiti i očekivati međusobnu suradnju na izgradnji  suživota sa svim drugim živim bićima na Zemlji (biljkama i životinjama uključivo) koji može trajati kroz vrijeme i odvijati se unutar zemljinih ograničenja. To jeste neophodno za naš opstanak, ali je potpuno drukčije od načina na koji danas živimo i od globalizirane ekonomije kakvu danas imamo. Dodatni je problem što je raspoloživo vrijeme za provesti promjene prema održivom načinu življenja svakim danom sve kraće.

2. Znači da bi i mi ostali, a ne samo „Vatreni“, morali biti spremni dati 100% od sebe da bi se održali kao civilizacija i kao vrsta. Da li je to moguće i da li to itko već čini?

Do sada je svijet vidio 20 nogometnih turnira poput ovoga koji se odvija u Rusiji. Nije izgledno da će ih vidjeti još 20, ako ljudi ne promijene svoj način življenja, odnosno, ako ne smanje svoj pritisak na okoliš. Dakle, mnogo toga morali bi raditi 100% drukčije da bi popravili situaciju na planetu, ali srećom, to je po svoj prilici jednostavnije i u konačnici jeftinije nego zadati si neki manje ambiciozan cilj! Nedavno je Ikea objavila da će ukinuti jednokratnu uporabu plastike i postati „klimatski pozitivna“ do 2030. godine. Tom prigodom je njen glavni direktor za održivost Steve Howard objasnio zašto to ima poslovnog smisla: „Postići 100% u nekom podhvatu je lakše nego postići 90% ili 50%. Kada hoćete postići 90%, svatko u tvrtci izmišlja načine kako da svoj dio obaveza ubaci u onih lakših 10%.“ I doista, kad se sasvim jasno kaže da se s nekom praksom mora u potpunosti prestati do određenog roka, nema nedoumica što se mora učiniti, niti treba smišljati kako mjeriti, izračunavati i kontrolirati ovaj ili onaj postotak učinjenog. Mora biti nula, i gotovo. 

Promotrimo sada malo problem otpada, naše obaveze i ambicije oko recikliranja, i koliko je u svemu tome stvarnog bavljenja suštinom problema. Navikli smo se na komociju da posegnemo za plastičnom čašom za jednokratnu uporabu da bi popili gutljaj nečeg i potom je bacili, ili si u čaši od ekspandiranog polistirena uzmemo kavu za van koja ostaje dugo topla, ili si u supermarketu kupimo trešnje već izvagane i spakirane u prozirnoj plastičnoj kutijici, ili samo dva limuna stavimo u plastičnu vrećicu da bi na nju mogli nalijepiti barcode za blagajnu, ili… mogao bih nabrajati u nedogled. E, prakticirajući to tako zgodno, higijenski i naizgled kulturno ponašanje, ljudi uzmu pa bace oko 1 milijun plastičnih boca i 2 milijuna plastičnih vrećica svake minute, a k tome još upotrijebe i 500 milijardi plastičnih čaša godišnje. Na taj i mnogo drugih načina smo, od ulaska plastike u život ljudi oko 1950. godine, potrošili 8,3 milijardi tona plastike! I sva ta plastika (osim nešto sitno one koja je spaljena) je još uvijek negdje oko nas (neka je vidljiva,  neka nevidljiva jer je u sitnim česticama)  i bit će tu oko nas još stoljećima. Samo mali dio toga doista se reciklira, mada bi se većina te plastike zapravo mogla izbjeći. Dakle, zbog svoje komocije mi žrtvujemo svoja mora, rijeke, jezera i život u njima, čak i svoje zdravlje, zatrpavamo se odlagalištima otpada, očigledno nesvjesni da konačni računi iz okoliša sada dolaze na naplatu.     

3. Recikliranje, čast izuzecima, kod nas je još uvijek u povojima i napreduje više zbog pritiska iz EU nego zbog narasle svijesti. Kako se rješavati otpada na način da to možemo financijski i logistički podnijeti, a prije nego se njime zatrpamo?

Recikliranje se kao koncept jako reklamira, potiče i sufinancira iz fondova EU mada ima svoje limite, odnosno, pati od sistemske greške, pa bi cijelu priču oko otpada vjerojatno trebalo još jednom dobro promisliti i sustav preprojektirati. Recikliranje je bilo profitabilno dok su tvrtke koje su procesirale recimo otpadni papir i plastiku mogle taj otpad izvesti u Kinu, pa je tamo jeftina radna snaga odvajala, primjerice, masne kartone u kojima je raznošena pica od čistih kartona i sve se onda nekako iskorištavalo. Tada je tona otpadnog papira mogla da se proda za 150$. Ali, Kina je odnedavno zabranila uvoz kontaminiranog otpada za recikliranje i sada se tona otpadnog papira može prodati za samo 5$ (ovo su cijene iz SAD). Zbog toga su mnoge  tvrtke u biznisu reciklaže na izdisaju. A ako za ono što se reciklira nema tržišta, onda se to prestaje reciklirati i sve odlazi na odlagališta otpada. I tu se onda lako uočava sistemska greška i nameću pitanja: Za koga je zapravo recikliranje? Tko od toga ima koristi? Što se sada treba učiniti? Leyla Acaroglu (o kojoj smo imali posebnu emisiju prošle sezone) na tu temu kaže: „Naša svakodnevica je pretežno navođena i postavljena tako da moramo koristiti jednokratno upotrebljive stvari koje se potom bacaju. Pokušajte jednom pratiti koliko vaših uobičajenih dnevnih aktivnosti uključuju i neki aspekt neizbježnog odbacivanja stvari.“ I to nije slučajno. Mnogi proizvodi i usluge koje koristimo namjerno su osmišljeni tako da s vremenom gube uporabnu vrijednost, kako bi se nas potrošaće zarobilo u ciklus nametnute potrošnje. Tako proizvođači više zarade, dok su ljudi, a osobito planet, na gubitku. Pritom je trošak zbog gubljenja uporabne vrijednosti proizvoda i usluga elegantno prebačen na potrošače i lokalne vlasti, jer oni zbog toga moraju snositi teret povećanih izdataka za zbrinjavanje otpada. Kada tako sagledate cijeli koncept „recikliranja“, shvatite da je to zapravo lažna zaštita okoliša, jer u stvari podupire i produžava praksu proizvodnje roba koje brzo gube na uporabnoj vrijednosti, odnosno, sav tako nastali otpad je rezultat sistemske greške čovjeka prilikom projektiranja kako se proizvodi i usluge smiju raditi i stavljati na tržište.

4. Pa što ćemo sa svim tim plastičnim vrećicama, bocama, čašama, priborima za jelo, sa limenkama, sa papirnim i drugim jednokratnim proizvodima koje nam se u svim prodavnicama svakodnevno nude, jer su baš u njih spakirani sadržaji koji nam trebaju?

Moraju nestati iz prodavnica i iz naših života, ne 50 ili 70%, već 100%! Mi moramo postati „društvo koje ne baca“ da bi mogli opstati. Dakle, društvo koje koristi samo trajnu robu, proizvedenu i dostavljenu unutar zatvorenog ciklusa u kojem je odbacivanje projektno izbjegnuto. Leyla kaže da je prije mnogo godina industrija plastike i stakla uvjerila državne administracije da je recikliranje bolje rješenje nego propisivanje depozita za svaki proizvod radi njegova kasnijeg propisnog zbrinjavanja kada postane otpad. Sada znamo da su nas prevarili. Recikliranje je promašen koncept i nikada ni nije bio ništa više do svojevrsno „zeleno“ opravdanje što se proizvođačima dopustilo da radi veće zarade u promet stavljaju robu koja se ubrzo mora odbaciti, dok nama potrošačima pruža alibi da se možemo osjećati ugodnije dok bacamo samo jednom korištene predmete u koš. Ekonomija bacanja mora biti zamijenjena cirkularnom ekonomijom – i to brzo. 

5. Nismo pošteno ovladali ni ovom običnom ekonomijom, kako sada objasniti ljudima u nekom malom naselju ili na nekom otoku zašto je za njih bolja cirkularna ekonomija i što bi oni trebali ili mogli uraditi? 

Svatko se treba samo osvrnuti na otpad oko sebe. Svugdje je slična situacija: na sve strane su odbačene boce, čaše, vrećice, kojekakvi sprejevi, tetrapaci, limenke, jednokratne pelene… I sad, ako živite na malom otoku, tog otpada je mnogo, ali čak i ako ga vrlo uredno sortirate, količinski ga je nedovoljno da bi netko imao poslovnog interesa dolaziti po njega da bi ga reciklirao (ni Kina ga više neće). Dakle, morate nekome platiti zbrinjavanje ili ga zbrinjavati sami, a oboje će vremenom bivati sve skuplje, jer će nafte biti sve manje. Teret zbrinjavanja je na vama, a ne na onome tko je taj otpad stvorio u vidu nepovratne ambalaže za svoje proizvode ili usluge. S druge strane, i na vašem otoku postoje neke trgovine i pružatelji ugostiteljskih usluga preko kojih sva ta roba s nepovratnom ambalažom ulazi na otok. Vi, svi zajedno, stanovništvo i tvrtke koje tu posluju, možete postići lokalni društveni dogovor da od određenog dogovorenog datuma na vaš otok više neće smjeti dolaziti, primjerice, roba u nepovratnoj ambalaži, niti će se smjeti koristiti plastične vrećice, pa ni prodavati proizvode poput plastičnih i papirnatih čaša i pribora za jelo za jednokratnu uporabu i sl. Tko bude želio poslovati na vašem otoku, morat će prihvatiti dogovorena pravila. Dakle, s jednim takvim lokalnim društvenim dogovorom moguće je, bez kompliciranih natječaja za EU i druge fondove i bez većih troškova, ukloniti glavninu najštetnijeg otpada. Usput bi se vjerojatno stvorile nove prilike za lokalne i obližnje poduzetnike da uskoče sa ponudom svojih proizvoda i usluga, tamo gdje tvrtke sa većih udaljenosti i iz inozemstva više ne bi imale interesa. To je u suštini projektno rješavanje problema sveg onog otpada koji se pojavio u zadnjih pedesetak godina, i bez kojeg se na otocima oduvijek živjelo. Tako se projektno mogu osmisliti i prehrana, energija, transport i druge potrebe. Cirkularna ekonomija je samo moderna inačica načina življenja koji je na otocima već prakticiran.

Radikalne, 100% promjene neodrživih praksi u raznim sferama života, već se provode u mnogim velikim i malim gradovima diljem svijeta – lokalnim odlukama. Tu mogućnost ima i svaka naša lokalna samouprava, samo najprije treba dobro promisliti što joj je najvažnije za trajno kvalitetno življenje stanovništva unutar realnih prirodnih i društvenih ograničenja, i onda 100% svoje energije uložiti u to.