AGROKOR I HANJIN

Transkript emisije Skalanada 16.06.2017.

Snimka emisije

Uvodno. Agrokor već mjesecima ne silazi s naslovnica, a kako stvari stoje to će još potrajati. Godinama nezaustavljivo rastući, Agrokor je postao najveći prehrambeni koncern u Hrvatskoj, a njegov vlasnik, Todorić, prometnuo se u jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, kada se njegovo bogatstvo usporedi s BDP-om nacije u kojoj posluje. Globalizirano gospodarstvo voli velike igrače, jer je na taj način poslovanje, navodno, efikasnije, a i bogati lakše postaju još bogatiji. Problem je što kada tako veliki sustavi iz nekog razloga zakažu, lavina posljedica se najjače obruši na one najslabije u tom lancu, osobito na radnike. Tako je to svuda po svijetu. Pa jesu li onda veliki sustavi uopće nešto čemu treba težiti, ili je pametnije „igrati na malo“?

Najbolje da slučaj Agrokor promotrimo kroz neki sličan proces koji se ranije dogodio u nekoj sasvim desetoj djelatnosti. Eto, mi smo pomorska zemlja, pa da vidimo što se dogodilo sedmom najvećem svjetskom brodaru – Hanjin Shipping Co. iz Koreje. Tako veliki brodar svakako je bio uzor efikasnosti. Sve je imao organizirano i posloženo tako da sa što manje troškova zaradi što više od prijevoza kontejnera. Međutim naličje takvog poslovanja je da je ono osjetljivo na poremećaje. Zbog manjeg obima posla, krajem prošle godine kreditori su Hanjinu uskratili podršku, i dok dlanom od dlan, Hanjin je bio prisiljen da objavi bankrot (ne znam zašto se nitko tamo nije sjetio da donese „Lex Hanjin“). Među proizvođačima i trgovcima diljem svijeta nastala je panika što će se dogoditi s njihovom robom na Hanjinovim brodovima (a baš je bilo vrijeme pred Božić). Na Hanjinovu imovinu šapu su stavili sudovi i odvjetnici da bi naplatili dugovanja. S druge strane, dobar dio Hanjinove flote bio je u charteru, dakle brodovi su bili vlasništvo drugih tvrtki, koje su sada zahtijevale da im se isplati najamnina, u suprotnom, da im se brodovi odmah vrate. No ni to nije bilo sve, polovica Hanjinove kontejnerske flote bila je zaustavljena u lukama koje im nisu dopuštale isplovljavanje dok ne plate utovarno-istovarne usluge. A kamionski prijevoznici nisu se više usudili prevoziti Hanjinove kontejnere do krajnjeg odredišta također zbog straha da im se usluga neće platiti. U međuvremenu, bankrot Hanjina je izazvao nagli pad raspoloživosti kontejnerskih brodova, pa su po cijelom svijetu skočile vozarine, jer su se poslovne tvrtke mučile u pronalaženju alternativa kako da dostave svoju robu kupcima. 

2. Hanjinu je neka njihova „Sberbanka“ bila okidač poslovnog sloma, a vidimo da je to kaskadno poremetilo poslovanje još mnogih tvrtki po svijetu. Očigledno, kada veliki propadaju to može biti iznenadno i spektakularno. Izgleda da nema nekog univerzalnog „lex korporacija“ kojim bi se moglo spriječiti takve ishode? 

Pametni poslovni ljudi naučili su kako da konkurentno vode svoje poslovanje. Jedan od načina je da što manje novca bude vezano u zalihama ključnih im roba i za troškove skupih skladišta. Zato oni posao organiziraju tako da ono što im treba dobivaju praktično svakodnevno. To neki zovu „skladištima na kotačima“, a neki just-in-time dostavom. No, kada na zalihama imaju malo ili nimalo osnovnih roba i sirovina, proizvođači i trgovci su izloženi poremećajima koji mogu nastupiti na bilo kojem mjestu u lancu dobave, a to danas može biti bilo gdje u svijetu. A kad se dogode, poremećaji mogu trenutno zaustaviti proizvodnju neke tvornice ili prodaju u nekoj trgovini. Činjenica je da je just-in-time sustav financijski vrlo efikasan (dok funkcionira), ali je i osjetljiv. Nekada su tvrtke rutinski držale solidne zalihe kritičnih roba da im poslovanje ne bi narušio neki vanjski uzrok. A onda je došla informatizacija biznisa, kretanje roba se može kompjuterski pratiti, modernizirala se dostava, i sada se zalihe svode na minimum.

3. Vidjeli smo da je just-in-time dostava vrlo raširena, ali i osjetljiva. Ima li područja koja su prepoznata kao osobito osjetljiva i nepodesna za takav način dostave?

Osjetljivost, naravno, varira od slučaja do slučaja. Za bolnice bi just-in-time sustav bio očigledna glupost. Bolnice moraju biti pripravne i za izvanredne okolnosti velikih razmjera (zemljotresi, požari, vremenske nepogode i sl.), pa je solidna zaliha medicinskog materijala nešto što se mora imati. A sad dolazimo do sustava o kojima ovisi naša prehrana, među kojima je bio i naš Agrokor. Svjetske metropole i druge velike gradove, obično i u najvećoj mjeri, hrani nekolicina velikih trgovačkih lanaca. Dakle, privatnih tvrtki koje posluju samo radi maksimiziranja profita, s tim da njihov biznis koristi okolnost da ljudi svakodnevno moraju jesti. Dok sve štima, ne upada u oči činjenica da je zadovoljavanje jedne od najelementarnijih ljudskih potreba, kao što je hrana, u većini gradova organizirano tako da u skladištima hrane ima za samo tri dana! Je li to pametno, prosudite sami. Oni koji vjeruju da nikada neće nastupiti nestašica goriva, ili višednevni nestanak električne energije, ili veća elementarna nepogoda, ili veći socijalni ili politički nemiri, ili još bankrotiranih trgovačkih lanaca, ili još puno nečeg sličnog što bi moglo prekinuti redoviti dotok hrane, takvi mogu mirno spavati. Za one koji u to ne vjeruju, vrijeme je da se zapitaju što se može poduzeti da se takva osjetljivost sustava prehrane smanji, jer to nije trivijalna stvar. 

4. Ako nam oni kod kojih svakodnevno kupujemo hranu ne mogu garantirati više od tri dana sigurnosti u izvanrednim okolnostima, što bi našu sigurnost moglo povećati?

Nakon Hanjinovog bankrota stručnjaci su se počeli pitati koliko je mudro dopustiti da samo jedan brodar drži oko 8% transpacifičkog prijevoza. Tako bi se i mi trebali zamisliti nad našim sustavom prehrane i pokušati ga učiniti pouzdanijim i manje ranjivim na vanjske poremećaje. Mogli bi razmotriti primjerice ova pitanja:

  • Da li je mudro oslanjati se na velike domaće i strane trgovačke lance, razmještene po periferiji gradova i naselja, ili je bolje osloniti se na puno manjih proizvođača/dobavljača hrane, poželjno iz obližnjih naselja ili onih koji se čak nalaze unutar samog grada, pa još sve to sustavno poticati?
  • Ako je stvaranje nacionalnih rezervi hrane i sjemena skupo, i zbog svoje strateške i materijalne vrijednosti podložno rizicima raznih vrsta (sjetimo se krađa kojih je već bilo, a moglo bi biti i diverzija i ciljanih napada u nekim okolnostima), pa zar ne bi bilo dobro da razmislimo kakva bi politika lokalnih rezervi hrane bila optimalna? 
  • Kako se dogodilo da jedna tako važna i svakodnevna potreba kao što je hrana bude izvan interesa javnosti i politike, pa da ona nije udarna tema prostornih i razvojnih planova, pa ni u kontekstu nacionalne sigurnosti, gdje je više rasprava o tome da li nam treba ili ne treba borbena eskadrila, nego koliko ljudi išta zna o agroekološkoj poljoprivredi, odnosno, kako i gdje bi se moglo proizvoditi hranu u uvjetima klimatskih promjena i sve manjeg oslonca na fosilna goriva?

Da bismo ispravno odgovorili na ova pitanja trebalo bi se malo zagledati i u prirodu, odnosno, što se tamo uspijeva održati i zašto. „Imati rezervu“ je solidna praksa u prirodi: mi imamo dva bubrega, mada možemo preživjeti s jednim; dio gena nam je također rezervni, jer obavljaju iste funkcije. Pojava mnoštva međusobno sličnih vrsta, također osigurava opstanak i bioraznolikost (recimo samo nekih buba, diving beetles, koje mogu zaroniti u vodi registrirano je 4186 vrsta). Sve bi ovo s aspekta poslovne efikasnosti bio „višak“, ali ako se primarno gleda na otpornost na vanjske šokove, onda je to dugoročno uvijet preživljavanja. 

5. Pa koje su onda pouke koje se mogu izvući iz slučaja Agrokor i Hanjin?

Kao što bankrot Hanjina prošle godine nije srušio globalni logistički sustav, vjerojatno ni nâs poslovna propast Agrokora neće ostaviti gladnima. No sada bi bilo bitno da naučimo da veliki sustavi, čija efikasnost tobože proizlazi iz ekonomike njihove veličine, zapravo nisu jeftini a kamoli pouzdani, kako to na prvi pogled možda izgleda. Oni mogu biti efikasni samo ako kontinuirano funkcioniraju. A malo je izgleda da ulazimo u stabilnija vremena – klimatski, resursno, financijski (dugovi su sada puno veći nego 2008. godine), globalno-politički (zvecka se oružjem na sve strane), europsko-politčki (EU se preispituje)… Nestabilna vremena mogla bi dovesti do još mnogo hanjina i agrokora. To slabi gospodarstva, a onda i same države i njihovu sposobnost da interveniraju na toliko mnogo požarišta. U takvim okolnostima bolje će proći oni koji se nisu zanosili globalnim biznisom i vabljenjem velikih investitora, već su igrali na malo, na svoje lokalno. Da svakome stvore skromne, ali stabilne uvjete za život – tamo gdje jesu, s onim što imaju. 

Dodatak: Z.S. studeni 2020.
Upravo traje javna rasprava o nacrtu Nacionalne razvojne strategije do 2030. godine. Kako je hrana svakome najelementarnija potreba, dobro bi bilo da provjerite što oko sigurnosti prehrane NRS planira raditi narednih desetak godina, jer je to period u kojem bi globalno trebalo prepoloviti uporabu fosilnih goriva (industrijska poljoprivreda potpuno ovisi o njima, kao i preko 90% svjetskog transporta), dok će se istovremeno pojačavati klimatski ekstremi (klimatski rizici Hrvatske su među najvećima u EU). U tom kontekstu mene nisu ohrabrili planovi da se Država povuće iz gospodarstva prepuštajući ga „produktivnim poduzećima i iskustvima“ te „internacionalizaciji“ i „privatizaciji“. Razmišljajte o tome i pred lokalne izbore naredne godine, jer je sigurnost prehrane tema koju je vrlo opasno odlagati za neku drugu priliku.      

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.