BITI SRETAN ILI AUTENTIČAN?

Transkript emisije Skalanada 25.01.2018.

Snimka emisije

Uvodno. Siječanj. Za mnoge je to depresivan mjesec, kada ližu otvorene potrošačke rane na svojim tekućim računima nastale tijekom blagdanskih šopingiranja. A po ekonomskim statistikama, svi bismo trebali skakati od sreće, jer smo probili sve dosadašnje rekorde u potrošnji. To je ekonomski indikator da nam je bolje, da potrošački optimizam raste, da će BDP biti veći… Ali, kad pogledamo ljude oko sebe, na njima se baš i ne vidi neka euforija zbog tih statističkih postignuća. Danas ćemo govoriti o nekim psihološkim objašnjenjima vezanim uz tu pojavu.

U ovoj emisiji pomoći će nam više puta citirani irski ekonomist, Brian Davy, autor knjige Credo, u kojoj, između ostalog, istražuje veze između čovjekovih ekonomskih aktivnosti i njegove sreće. On upozorava na rastuće posljedice djelovanja reklamne i marketinške industrije na kulturu društva i na njegovo psihološko zdravlje. Marketinška industrija je prigrabila psihološke spoznaje do kojih su došli Freud i kasniji psiholozi, da bi manipulirala s javnošću za svoje ciljeve. Rezultati su postali izrazito toksični za psihologiju društva. Zato nam sad treba podrobna analiza i uvid u odnose između ekonomskih aktivnosti i našeg mentalnog zdravlja, jer taj marketinški napad na društvo, ta sveprisutna religija konzumerizma, ima puno aspekata koji nam ćine veliku štetu, mada toga često nismo svijesni. U prošloj emisiji smo govorili o tome kako su naše ekonomske aktivnosti dovele do, po naš opstanak, opasnih poremećaja klime i okoliša, ali da do razumnih promjena u potrošnji i ponašanju ljudi još uvijek ne dolazi. Kao da smo u nekom mentalnom transu koji nam ne dopušta da vidimo i razumijemo sasvim jasno uočljive i mjerljive pojave u našem prirodnom okruženju na koje već dugo upozoravaju znanstvenici. 

2. Da društvena razina stresa raste čak i u zemljama s velikim i još uvijek rastućim BDP-om, odavno je primjećeno. U bogatijim zemljama čak su se pojavili terapeuti  koji nastoje pomoći onima koji su nesretni, unatoč solidnom osobnom bogatstvu.

U Engleskoj je ideja da se treba liječiti one koji su nesretni iako su bogati potekla od ekonomista Lorda Richarda Layarda i široko se koristi. Kad na društvo gledate samo kao na skupinu pojedinaca, onda pojedincu koji je nesretan unutar društva sa slobodnim tržištem možete pomoći samo tako da mu date neku pilulu, ili da mu pružite kognitivnu bihevioralnu terapiju. Jer, iz njihove perspektive, izvor problema može biti samo u pojedincu, pa se zato kognitivnom bihevioralnom terapijom treba ispraviti njegove mentalne poteškoće tako da ga se naučiti da razmišlja optimističnije. Tu psihološku metodu kojom se uči kako „crno nazivati bijelim“ izmislili su Amerikanci. Oni su uvjereni da je za čovjekovo zdravlje bolje ako živi u ružičasto obojenom balonu pozitivnih iluzija. Po njima, ljudi koji rade poštenu, istinitu i realističnu procjenu situacije oko sebe pate od „depresivnog realizma“. U mnogim drugim zemljama, osobito onim u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, polazi se iz sasvim suprotnog gledišta, od grube realnosti. Što je pametnije – znat će naša djeca.

3. Ako pojedincu dobro mentalno zdravlje ne može osigurati veliki BDP zemlje u kojoj živi, pa čak ni zavidno stanje na bankovnom računu, gdje se onda krije tajna dobrog mentalnog zdravlja u ovom prilično kaotičnom svijetu? 

Najprije da raščistimo da mentalno zdravlje i sreća nisu isto, kao i da BDP ne može biti mjerilo za sreću. Oni koji s pravom kritiziraju praksu da se rast BDP-a proglašava ključnim ekonomskim ciljem, često tvrde da bi glavni cilj trebala biti „sreća“ ljudi. Samo naš je problem u tome što smo planet već doveli u vrlo jadno stanje, pa je sada postizanje trajnijeg  osjećaja „sreće“ gotovo nemoguće ostvariti dok se oko nas događaju devastiranje okoliša, ekstremna nejednakost i nepravda. Jednako tako, teško je biti sretan dok ste iz dana u dan prisiljeni slušati selebritije, bujice reklamnih poruka, političare i razne dužnosnike koji opravdavaju kojekakve sociopatske politike i odluke, samo zato što im mediji pružaju obilje prostora da to čine. Psihoanalitičar Erich Fromm upozorio je na pojavu da vrlo različite stvari motiviraju one ljude koji „žive da bi bili“, u odnosu na one ljude koji „žive da bi imali“. Ljudi koji teže nekim ciljevima iz sfere duhovnosti, zajednice ili stanja okoliša u službi su svrhe koja nadilazi njih same. Oni to što rade ne rade zato da bi postali bogati, da bi im se drugi divili, da bi dobivali medalje i nagrade, postali selebritiji, da bi im se slike pojavljivale u medijima, nego zato da bi „bili“. Oni samim svojim djelovanjem postižu psihološko zadovoljstvo, pa im zato ne trebaju vanjski poticaji, jer znaju da ono što rade ima smisla, to ih usmjerava i daje strukturu njihovom životu. Njihovo psihološko zadovoljstvo nema obilježja euforične sreće, ali ih čini „autentičnima“. Empirijska istraživanja su pokazala da ljudi s unutarnjom motivacijom, koji žive da bi „bili“, imaju veće životno zadovoljstvo. 

Na drugoj strani su ljudi koji žive da bi „imali“. Neki ih još nazivaju „marketinški tipovi“. Oni sami sebe doživljavaju kao robu čija se vrijednost i značaj određuju izvana. Njih karakterizira sklonost potrošnji, odbacivanje i česta zamjena stvari, nekritičnost prema sebi i društvu, slažu se sa tvrdnjom da „imati više znači biti značajniji“, rado se pojavljuju i promoviraju u javnosti, a budući da prihvaćaju stav da im vlastita vrijednost ovisi o mišljenju drugih, slijede vrijednosti koje dominiraju u televizijskim reklamama. Istraživanja su pokazala da su „marketinški tipovi“ vrlo često materijalisti, konformisti, ne zanima ih stanje okoliša, lako planu, pokazuju anksioznost i depresiju, malo im je važna ljepota, stanje sloboda ili unutarnja harmonija. Najvažnije im je da su prepoznati u društvu i opsesivno se uspoređuju s drugima. Uvijek žele imati više od drugih, a socijalne razlike su za njih normalno stanje stvari. Recimo Saudijski Princ Alwaleed je bio jako povrijeđen kada je na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi na svijetu njegovo bogatstvo bilo procijenjeno na „samo“ 7 milijardi$, jer on vrijedi više. Na stranu što ima vlastiti jumbo-jet u kojem za vrijeme putovanja sjedi na prijestolju, na stranu što njegova glavna palača ima 420 soba, na stranu što ima svoj vlastiti zabavni park i zoološki vrt, i nakita u vrijednosti od 700 milijuna$. Sve to nije dovoljno da ublaži njegovu zavist prema onima koji imaju još više.  

4. Mnogi ljudi danas moraju početi svoj život ispočetka, jer su ostali bez posla ili ga ne mogu dobiti, jer su ostali bez svog doma, ili im se dogodilo nešto deseto zbog čega im se život raspao. Kako si odrediti motivaciju za novi početak?

Stara je mudrost da je svaki početak težak i zato treba biti pažljiv u odabiru onoga što se želi postići. Ovdje mi prvo na pamet padaju svi oni mladi ljudi koji odlaze iz zemlje za poslom. Ono što o tome dozanjem iz medija je da je većina njih motivirana mogućnošću bolje zarade. A to je po Brianu ipak „vanjska motivacija“, ovisi o drugima. U ovoj emisiji smo puno puta upozorili da će se u skoroj budućnosti, neovisno o našim željama, puno toga promijeniti. To se odnosi na nas, ali i na svaku drugu zemlju u svijetu, pa i na onu u koju je otišla neka mlada osoba iz naše zemlje. Brian kaže da je osoba koja je jednom „pala“, odnosno došla u poziciju „luzera“, kako to vole reći na Zapadu, dobila vrlo jasan životni savijet da ne započinje još jednom povodeći se „vanjskim motivima“. Tko želi doživjeti još jedan pad može kreniti prema novcu, prema slavi, prema moći. Ako pak želi ostati čvrsto na zemlji, u smislu psihološke dobrobiti, onda treba ići za stvarima koje nisu vezane uz bogatstvo, koje neće biti uzaludno traženje priznanja od drugih, niti želja za pokazivanjem. To bi osobito moglo biti važno u ovo vrijeme kada tržišna ekonomija kakvu znamo zakazuje ne samo kao proizvođač roba i usluga, već je postala izvorom siromaštva i problema s mentalnim zdravljem ljudi – čak i onih koji su „uspješni“ u materijalnom smislu. A to već znači da je sadašnja ekonomija postala nekompatibilna s onim osnovnim pretpostavkama što bi ekonomija uopće trebala biti – upravljanje domom (što je smisao Grčkog korijena te riječi), odnosno upravljanje oskudnim resursima kako bi mogli zadovoljiti svoje osnovne potrebe. 

5. Ako današnja tržišna ekonomija kakvu je stvorio neoliberalizam zakazuje, neovisno o tome što ona običnim ljudima baš i nije draga, sam proces zakazivanja mogao bi biti vrlo stresan. Možemo li kako umanjiti te stresove?

Ako si ništa sami ne osmislimo i ne pripremimo (a za sada nema naznaka da se o tome razmišlja), možemo pomoć zatražiti iz Japana. Japan je od 2015. godine uveo obvezni program provjera na stres za velike tvrtke i druge entitete.  Najbolje bi bilo da odmah zatražimo da nam pošalju gospodina Hidefumi Yoshidu, koji za sebe kaže da je „namida sensei“ – „učitelj za plakanje“! On diljem Japana drži tečajeve po školama i poduzećima u kojima polaznike uči finoj vještini kako da plaču i time otpuste svoj stres i poboljšaju si mentalno zdravlje. Ako vas je ovo u prvi mah nasmijalo, ipak saslušajte i zašto to radi. Yoshida tvrdi da plakanje efikasnije umanjuje stres od smijanja ili spavanja, a za to ima i podlogu u znanstvenim istraživanjima. Japanski znanstvenici su utvrdili da je „plakanje samoobrana organizma protiv akumulacije stresa“. A Američki znanstvenici su u suzama pronašli hormone stresa i druge kemijske supstance koje se otpuštaju prilikom plakanja. Yoshidina je procjena da ako budete plakali jednom tjedno, da ćete živjeti život bez stresa. Kako plakanje nije patentima zaštićeno, kada vam potonu sve lađe, slobodno se pošteno isplačite. Kao sredstvo samopomoći za plakanje Yoshida toplo preporučuje gledanje srceparajućih filmova, slušanje emotivne glazbe, ili čitanje tužnih knjiga. Ako vam ni to ne pomogne, moja preporuka je gledanje prijenosa aktualnog sata iz Sabora. Ja se uvijek rasplačem.

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.