CAR JE GO!

Transkript emisije Skalanada 8.02.2019.

Snimka emisije

Uvodno. Vlada je donijela odluke. LNG ide u realizaciju, a i Dinaridi, i ta krševita petina Hrvatskog teritorija, uz Panoniju i Jadran, prepušta se na bušenje naftnim kompanijama. Zorane, rekli ste mi da baš i niste ushićeni tim vijestima. Zašto? 

Pripremao sam neku drugu temu za ovu emisiju, sve dok se na Dnevniku nije dogodio razgovor s ministrom Ćorićem vezanim uz vladine odluke o LNG terminalu i istraživanju ugljikovodika na području Dinarida. Naime njegov bezobrazluk prema načelnici Omišlja, Mireli Ahmetović, prema svim Krčanima, prema stanovništvu PGŽ i šire, jer načelnica je samo najglasnija među mnogima koji slično razmišljaju, naprosto provocira da se na cijelu pojavu baci još dodatnog svjetla. Na to mi je naletio i članak Gunnara Rundgrena „Kažete da volite svoju djecu više od svega?!“ gdje me podsjetio na onu Andersenovu bajku Carevo novo ruho, kada se u mnoštvu onih koji su se caru dodvoravali, samo jedno dijete usudilo reći ono što su svi mogli vidjeti – da je car go. O tom djetetu ću kasnije. Ali sada se vidi da su Vlada i ministar Ćorić „goli“, da ma kako slatkorječivo pričali o onome što rade, kad razdvojite bitno od nebitnog – oni čine dalekosežnu štetu Hrvatskoj. Svojim djelovanjem oni de facto pokazuju da ne vole, ili ih nije briga, ni za vlastitu djecu, i da im nedostaje morala ili znanja, ili oboje, za vođenje nacije kroz turbulentna vremena za koja oni znaju da dolaze. 

2. To su teške tvrdnje. Čime bi ih mogli potkrijepiti?

S nekoliko vrlo jednostavnih pitanja i odgovora. Što je najveća prijetnja čovječanstvu ikad? Klimatske promjene. Koliko vremena imamo da prepolovimo svoje emisije stakleničkih plinova i da spriječimo aktiviranje nezaustavljivih povratnih sprega? Dvanaest godina. Što bi se pritom moralo učiniti u pogledu fosilnih goriva: ugljena, nafte i plina? Ostaviti ih u zemlji, odnosno napustiti što prije. Čiji bi opstanak mogao biti doveden u pitanje ako u tome ne uspijemo? Našoj djeci, i svoj sadašnjoj i budućoj djeci svijeta.

Dakle, ključno pitanje za Vladu i ministra Ćorića, koji je zadužen za okoliš, je: kakvi su to njihovi kriteriji pri određivanju strateških prioriteta Države u ovih 12 godina presudnih za čovječanstvo? Kakvom to cost-benefit analizom, moralnom ili znanstvenom argumentacijom mogu objasniti i opravdati svojoj i tuđoj navodno voljenoj djeci, da je u tih 12 godina strateški najvažnije planirati i graditi LNG terminale, širiti cestovnu i zračnu infrastrukturu, izdavati još koncesija za nova istraživanja i eksploataciju nafte i plina, nabavljati borbene eskadrile? Ili drugim riječima, zašto je za Hrvatsku sada važnije ulagati u produžavanje ovisnosti o fosilnim gorivima koja će i tako uskoro nestati, nego planirati i graditi sustave koji će današnjoj djeci omogućiti da opstanu bez fosilnih goriva, na ekološki, klimatski, resursno, ekonomski, sigurnosno i socijalno uzdrmanom planetu? Nadam se da će svim političarima i nositeljima odlučivanja, iz svih stranaka, njihova vlastita djeca početi postavljati ovakva pitanja? 

3. Ministar Ćorić tvrdi da on zapravo vodi bitku za energetsku sigurnost i neovisnost Hrvatske, jer se sada 80% nafte i 60% plina uvozi? 

Apsurdno je uopće pričati o tome da se buduća energetska sigurnost Hrvatske može temeljiti na fosilnim gorivima, jer ona nestaju i za koje desetljeće nitko ih više neće ni spominjati. Ali suština je u tome da Vlada, pa i velika većina oporbenih stranaka (ako ne i sve), pa i dosta akademske zajednice, prihvaćaju logiku svjetskih plutokrata. Plutokrati svoju moć temelje na nemilosrdnoj eksploataciji prirodnih resursa i ljudi, jer baš tako dolaze do svojih enormnih bogatstava, a nama prodaju priču o slobodnom protoku roba i kapitala, i o beskrajnom gospodarskom rastu, koji su prometnuli u ultimativni cilj našeg postojanja, koji, gle slučaja, stalno treba još više sirovina i energije iz fosilnih goriva. To što se tako uništava planet, što možemo, nešto se mora žrtvovati. I dok fascinirano slušaju plutokrate, naši političari nužno moraju ignorirati druga upozorenja, primjerice ono IPCC-a o 12 presudnih godina za klimu; ili kada Generalni tajnik UN-a Guterres kaže da bi bilo nemoralno i suicidalno propustiti ovu zadnju šansu za zauzdavanje klimatskih promjena koju svijet još ima; ili kada biolozi upozoravaju da je u toku šesto masovno izumiranje biljnog i životinjskog svijeta; ili kada Papa direktorima najvećih korporacija okupljenima u Vatikanu kaže „Civilizaciji treba energija, ali energija ne smije uništiti civilizaciju“; ili kada WHO kaže da bi se zauzdavanjem klimatskih promjena spasilo milijune ljudskih života svake godine; ili kad 130 nacionalnih akademija znanosti i medicine upozorava da se svjetski sustav prehrane raspada, a UNCTAD, iz istog razloga, sve zemlje upozorava „Probudite se prije nego bude prekasno“; pa čak ni kada iz krugova samih plutokrata, odnosno njihove institucije MMF-a, a na njihovom okupljanju u Davosu, stiže upozorenje – pripremite se za značajno usporavanje svjetskog gospodarstva (što je u ovom slučaju, mislim, deminutiv od riječi kolaps). I onda u medijima čujete utiske našeg Premijera na povratku iz Davosa, koji su puni „četvrte industrijske revolucije“ – robota, umjetne inteligencije, interneta stvari, te kako se u tom smjeru Hrvatska mora pripremati. I doista, ako se sva ona prethodna upozorenja zanemare, na Zemlji će i moći opstati samo ineligentni roboti.           

4. Po vama, nikakvo istraživanja i eksploatacija nafte i plina iz Dinarida, a vjerojatno ni iz Panonije i dubina Jadrana, nisu opravdani? 

Naravno da ne. Ministar Ćorić je govoreći o istraživanju ugljikovodika iz Dinarida, a to je na već odobrena istraživanja u Panoniji i u Jadranu dodavanje još 1/5 Hrvatskog teritorija(!), tvrdio da je to potpuno benigno za okoliš, da će ono biti odmaknuto od nacionalnih parkova i da neće utjecati na vodotokove, te da će se provoditi po najvišim ekološkim standardima i u komunikaciji s lokalnim zajednicama? Kako utješno! Pravi sedativ za javnost. No, ako se prilikom istraživanja nešto otkrije, onda se prelazi na eksploataciju, a za to ministar Ćorić već ima asa u džepu. Jednako kao što je učinio na Krku, eksploataciju može proglasiti strateškim projektom, pa mu više neće trebati komunikacija s lokalnim zajednicama, i lokalce će moći ignorirati i vrijeđati do mile volje, ma kakve probleme oni iskusili. Da će problema biti, u to možete biti sigurni. Proučite iskustva sa zdravstvenim, ekološkim i socijalnim kaosom koji su naftne kompanije napravile po zemljama u razvoju, ali i u SAD i Kanadi (naravno, uz iste one najviše ekološke standarede koje spominje ministar Ćorić). Moćne kompanije svoj utjecaj iskorištavaju da ih Država oslobodi, primjerice, od obaveze da objave kemijski sastav tekućina koje koriste za hidrauličko frakturiranje – to je poslovna tajna. Kad se onda dogodi da u rijekama ugiba na tisuće riba, a stanovništvo počne oboljevati od nepoznatih bolesti, nitko ne zna zbog čega se to dešava, niti može koga pozvati na odgovornost i naknadu šteta. Posebna su priča napuštene istražne i eksploatacijske bušotine. Primjerice, u kanadskoj provinciji Alberti na dekomisiju čeka  400 000 bušotina i oko 200 km2 bazena s toksičnim vodama. To košta oko 260 milijardi kanadskih dolara, a provincija pojma nema kako to platiti. Ni Britanske naftne i plinske vlasti ne znaju kako provesti dekomisiju instalacija u Sjevernom moru, što bi moglo koštati 140 milijardi$. Izgleda da samo Hrvatska zna kako korporacije natjerati da počiste nered iza sebe, nakon što su pokupile profit od iscrpljenih sirovina. Možda zato nabavlja borbenu eskadrilu. A ako ni to ne pomogne, platit će djeca – novcem ili zdravljem, ali svakako će platiti.

I još je nešto ministar Ćorić zaboravio. Mada je resorno odgovoran za sve sastavnice okoliša, pa i za zrak, on je slučajno ili namjerno zaboravio da je istraživanje i eksploatacija ugljikovodika izravni doprinos novim emisijama stakleničkih plinova. Drugim riječima, to je izravni napad na interese sadašnje djece i budućih generacija, to je doprinos Države ugrožavanju njihova opstanka. Sanacija 500 vrtića tu činjenicu ne može nimalo popraviti. 

5. Ta situacija s djecom je doista posebna. Oni će najviše biti pogođeni izostankom pravovremenog djelovanja generacije svojih roditelja, ali još nemaju pravo glasa da to nametnu kao temu. A odraslima se svašta drugo čini hitnijim. Tko može zagovarati interese djece?    

Svi mi živimo u jednom vrlo složenom i međupovezanom spletu okolnosti, koje su najbogatije zemlje i moćnici kreirali prvenstveno u svoju korist. To vrijedi i za Vladu i ministra Ćorića, kojima svakako nije lako. Potaknuti idejom da se i mi trebamo priključiti bogatoj eliti, Država je svoju politiku usmjerila na rast, na međunarodnu konkurentnost, na što bolji kreditni rejting, a sve zato da bi potaknula korporacije i druge ulagače da dođu, da investiraju i rade u Hrvatskoj. Međutim, današnje povijesno najveće razlike između bogatih i siromašnih nisu puka slučajnost. Svi znaju kamo odlazi „vrhnje“ od svakog posla, odnosno da 1% najbogatijih osoba u svojim rukama drži 82% od sveg bogatstva svijeta, i svi znaju da su oni odgovorni za sve gore stanje okoliša i da upravo oni već desetljećima sabotiraju globalne dogovore kojima bi se klimatske promjene mogle zadržati u podnošljivim okvirima. No, dok se Hrvatska elita pretvara da ne razumije pravu situaciju, djeca počinju pokazivati da je itekako razumiju i počinju vikati „Car je go!“. Organiziraju klimatske štrajkove po školama. Jedna od organizatorica školskog štrajka, petnaestogodišnja Šveđanka Greta Thunberg, otišla je i na svjetsku klimatsku konferenciju u Katowice, da bi tamo rekla delegatima: “Pa vi niste dovoljno odrasli ni da prikažete situaciju onakvom kakva jeste. Ako je unutar postojećeg sustava tako nemoguće pronaći rješenja, onda moramo promijeniti sam sustav!“ Greta je potom vlakom otišla i u Davos, gdje je svjetskim plutokratima poručila da bi voljela da i oni budu prestrašeni od budućnosti jednako kao i ona. Nadam se da će i naša djeca početi propitivati svoje roditelje – zašto bacaju novce u ono što potkopava njihove izglede za opstanak, a ne u ono što bi im ga osiguralo.

Kad se rasplamsa polemika o projektima poput LNG-a i eksploatacije ugljikovodika, svaka strana obično iz rukava poteže i mjeri neke novčane učinke koji bi kao trebali donijeti prevagu na stranu ZA ili PROTIV tih projekata. Jeste li primjetili da tijekom ove emisije o tome nije bilo riječi. Za tako što, naime, nedostaju još neki novčani pokazatelji. Primjerice, kolika je novčana protuvrijednost života, zdravlja i dobrobiti vaše/naše djece, za koju kažemo da ih volimo iznad svega, ali si ipak dopuštamo da razmišljamo o projektima koji će im to ugroziti?!

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.