Kakve veze poduzetništvo ima s permakulturom? Recimo ovako. U nekom permakulturnom idealizmu, živite na samodostatnom imanju. Imate svoju struju, vodu, uzgoj hrane. Sami osiguravate energent za grijanje kuće, zapravo i kuću ste napravili sami. Opremili je stvarima koje ste izradili sami. Sami izrađujete i održavate alate koje koristite u svakodnevnom radu. To bi mogao biti nekakav model kako bi svi trebali živjeti i svijet će konačno biti bolji, a društvo održivije. Međutim, realnost je da nam ipak treba nešto novca, stvari koje kupujemo, možda znanja i usluga koje plaćamo itd. Većina ipak troši značajne količine novca, i nije svejedno odakle taj novac dolazi.

Permakultura – sustav bez novca?

Pitanje novca je često tabu tema u permakulturi, što je razumljivo kada vidimo koliku štetu novac može prouzročiti. Ipak, dok ne izmislimo društvo koje funkcionira bez ikakve novčane valute, moramo i novac uključiti u dizajn. Što to znači? Pa recimo, ako dizajniramo neko održivo imanje, jasno je da će radovi na transformaciji imanja zahtjevati trošenje novca. Ako dizajniramo neki društveni događaj, kolektiv, zajednicu, naivno je zanemariti novčane potrebe te zajednice.

Dizajnirajući vlastito imanje, i kasnije asistirajući oko tuđih dizajna, stekao sam dojam da se pitanje novca jednostavno izostavi. Kao što netko tko nema veze s permakulturom jednostavno u šumu izbaci stari frižider. Ili otpadne vode iz kuće ispusti u podzemne vode, obližnji potok. Slično se radi i u permakulturi, samo sa “problemima” koji su tabu tema. Poput novca. Sadim šumski vrt, kupio sam stotine sadnica. Novac za sadnice sam zaradio radeći na blagajni supermarketa. I onda tvrdim kako samo treba iskopati rupu i posaditi stablo. Svatko to može, naravno; ako prethodno ima lopatu, sadnicu, teren, auto, te ako je ujutro smazao burek iz pekare. Umjesto toga, treba prihvatiti kako neprestano koristimo i suvremene civilizacijske resurse, pa onda dizajnirati sustav koji ih prihvaća i uključuje. Dizajniramo održivi ekonomski sustav koji će generirati dovoljno prihoda za pojedinca / zajednicu, ali bez tipične štete po okoliš.

Moje iskustvo sa poduzetništvom

Ove sam godine napustio siguran posao u firmi kako bih pokrenuo vlastiti. Nemam nikakvo ranije iskustvo sa poduzetništvom, sve sam učio “od nule”. Zapravo, radio sam upravo ono što radimo prilikom permakulturnog dizajniranja. Znam otprije da se permakultura može prakticirati u raznim prostornim i društvenim okruženjima, ali ovo mi je relativno novo. Analizirao sam situaciju u kojoj sam se našao u trenutku otkaza. Analizirao sam svoje prednosti, čime raspolažem (resurse), ograničenja, te zamislio neki idealni razvoj situacije. Onda sam pristupio dizajniranju, pa realizaciji.

Sada imam posao koji je uglavnom “u mojim rukama”. Radim onda kada mi se radi, tj. kada imam potrebu da radim. Slobodan sam kada želim biti slobodan. Zaradim onoliko koliko radim, odnosno neki neočekivani trošak lako pokrijem uz više rada, ako treba. Posao pomalo razvijam na razne načine, učim, stvaram veze, općenito imam osjećaj da je svaki mjesec malo bolji od prethodnog. U mnogo toga, moj novi posao je sličan održivom vrtlarenju. Uzimam (ubirem) samo onoliko koliko mi treba, jer više od toga bi bila gnjavaža. Pri tom imam barem neki osjećaj sigurnosti, jer znam što trebam napraviti za određen rezultat (plodove, novac).

Mnogo toga bih mogao i htio napisati o poduzetništvu i svom poslu iz aspekta permakulture. Više nego stane u jedan post, pa će ovo vjerojatno biti prvi u nizu tekstova na tu temu. Ovo može biti zanimljivo svima koji razmišljaju da učine nešto slično, ili su i sami poduzetnici. Također, ako vas zanima kakve veze ima permakultura sa poduzetništvom, i kako se poduzetništvo uklapa u permakulturni dizajn.

Što je to poduzetništvo?

Poduzetništvo je proces u kojem pojedinac ili skupina prepoznaje priliku, osmišljava rješenje i pretvara tu ideju u nešto korisno. Bilo da je riječ o proizvodu, usluzi ili društvenoj inicijativi. Poduzetništvo spaja kreativnost, snalažljivost i spremnost na rizik kako bi se stvorila nova vrijednost za zajednicu i za samog poduzetnika.

Što to nije poduzetništvo?

Poduzetništvo nije pasivno čekanje da se okolnosti same poslože. To nije slijepo izvršavanje zadataka bez inicijative, odgovornosti ili svjesnog stvaranja vrijednosti. Ono nije birokratska rutina, rad „po špranci“ ili poslovanje koje ovisi isključivo o vanjskim potporama i tuđim odlukama.

Kakve to veze ima s permakulturom?

Poduzetništvo i permakulturni dizajn dijele iznenađujuće mnogo zajedničkih elemenata. Oba polaze od promatranja postojećeg stanja, prepoznavanja obrazaca i prilika, te oblikovanja sustava koji donosi dugoročnu korist. U oba pristupa naglasak je na kreativnosti, fleksibilnosti i neprestanom učenju — dizajniramo, isprobavamo, prilagođavamo. Poduzetnik optimizira tokove resursa poput vremena, novca i energije, dok permakulturist optimizira tokove vode, hranjivih tvari, biomase i ljudskog rada. Oba sustava nagrađuju održivost, višestruku funkcionalnost i otpornost, te nastoje stvoriti više vrijednosti nego što troše. U svojoj srži, poduzetništvo i permakultura su alati za stvaranje dobro dizajniranih, funkcionalnih i smislenih sustava.

Mogući konflikti i nesporazumi

Unatoč sličnostima, u permakulturnoj zajednici često postoji nelagoda prema poduzetništvu i zarađivanju novca. To se događa iz više razloga:

1. Romantiziranje nekomercijalnosti. Permakultura se ponekad shvaća kao alternativni, gotovo izvan-ekonomski način življenja. U takvom okviru, svaka monetizacija — pa čak i pravedna naplata rada — može se pogrešno doživjeti kao „kompromis“ vrijednosti.
2. Strah od eksploatacije. Poduzetništvo u dominantnoj kulturi često povezujemo s agresivnim rastom i iskorištavanjem resursa. Ljudi osjećaju strah da bi novac mogao narušiti etička načela permakulture.
3. Nerazumijevanje vrijednosti rada. U praksi, mnogi permakulturisti volontiraju ili razmjenjuju usluge. To je za pohvalu, ali može stvoriti uvjerenje da bi sav rad trebao biti besplatan.
4. Loša iskustva. Ponekad se negativna iskustva s konvencionalnim poduzetnicima prenesu i na etično, održivo poduzetništvo (stavljanje u isti koš).

Važno je naglasiti da permakultura i poduzetništvo ne samo da se ne isključuju, nego se međusobno mogu snažno obogaćivati. Naravno, uz uvjet da se poduzetništvo prakticira u skladu s etičkim načelima permakulture.

Zašto pokrenuti vlastiti posao?

Pokretanje vlastitog posla predstavlja način da se preuzme kontrola nad vlastitim životom, radnim tempom, te da se “gradi nešto svoje”. To je prilika da čovjek radi ono što sam smatra smislenim. Da se njegov trud izravno odrazi na rezultat i da se stvori nešto trajno i vrijedno.

Ja sam svoju priliku za poslovnom samostalnošću čekao zaista mnogo godina, nije to došlo “preko noći”. Uvijek je bilo mnogo razloga da se osamostalim, ali je bio prisutan i strah da neće sve proći kako treba. Sve dok jednog dana nije prevagnulo pitanje: Što zapravo želim graditi, svoj ili tuđi sustav? Rizik je prisutan u oba slučaja. Kao što znamo da uzgoj vlastite hrane nosi svoje rizike, ali i ovisnost o dućanima ima svoje rizike. Rekao bih da je slično sa pitanjem odakle dolazi novac koji nam većini svakodnevno treba. Kao i sa ostalim resursima, bolje je kada imamo više izvora. Bolje je kada možemo primarno ovisiti o vlastitim rukama, idejama, snazi.

Pokretanje posla – skok u prazno?

Kada sam napokon pokrenuo vlastiti posao, nisam to doživio kao “skok u prazno”, nego kao dobro pripremljen dizajn. Imao sam iskustvo, tržište koje sam poznavao, kontakte koje sam stekao godinama i jasnu ideju o tome kako želim raditi. Nije sve bilo posloženo—daleko od toga. Ali u permakulturi nas uče da ne čekamo savršene uvjete. Radimo s onim što imamo, a sustav će se razvijati dok ga njegujemo.

U stvarnosti, poduzetništvo izgleda kao niz malih, svakodnevnih odluka. Naizgled banalnih: kako postaviti cijenu, kako objasniti klijentu što radim. Trebam li kupiti novi alat, trebam li se oglasiti ili prepustiti da dođu preporuke. Ali te su odluke zapravo dizajn sustava. Promatranje, prilagodba, povratna sprega. Ništa drugačije nego s vodnim linijama na imanju ili sadnjom voćke na pravo mjesto.

I možda najvažnije: poduzetništvo me natjeralo da postanem svjestan vlastitih granica i vlastite vrijednosti. Kad radiš za sebe, više se ne možeš skrivati iza struktura velikog sustava. Moraš sam procijeniti svoj rad, svoje vrijeme, svoje znanje.

Poduzetništvo i permakultura

Iskustvom sam naučio da poduzetništvo nije suprotnost permakulturi. Naprotiv, može biti njezina ekstenzija. Kroz posao mogu stvarati odnose, podržavati druge projekte, pomagati ljudima da obogate vlastite sustave. Istovremeno, graditi zdravu ekonomsku osnovu za moju obitelj i imanje. To je meni vrlo konkretno “stvaranje više energije nego što trošim”.

I zato pokrećem ovu seriju tekstova. Ne da dijelim savjete (za to je prerano) nego da podijelim proces. Nadam se da će nekome biti korisno, inspirativno ili barem otvoriti novo gledište. Možda će netko tko se dvoumi napraviti prvi korak. Možda će se netko tko već radi nešto slično javiti, povezati se, ili dati savjet meni.

Jer ako išta znam iz permakulture, onda je to da sustavi postaju jači kada se povezuju.

Nastavak:

Objavio: Nikola

Već 25 godina radim za poslodavca. Solidan posao, dobro plaćen, dinamičan, ali zahtjevan po pitanju slobodnog vremena. Otkako sam zakoračio u permakulturu, mučim se da uskladim ono što volim raditi sa onim što moram raditi. “Moram” se odnosi na to da sam jedini zaposlen u obitelji sa dvoje djece. Nešto sam gledao da je moguće zasaditi vrt, prodavati povrće i živjeti od toga kao da je “pravi posao”. Ima nekih vrtlara na youtubu koji tako počnu, evo jedan primjer:

I tako sam ja lijepo dao otkaz… Formirao oko 100 m² vrtnih gredica i krenuo sa uzgojem. Razglasio da dostavljam košarice sa povrćem i evo već mjesec dana traje ta avantura. Ubrzo mi se pokazalo, ne može se živjeti od uzgoja povrća. Barem ne na 100 m². Sva zarada je već prije početka otišla na nabavu opreme, komposta, sadnica… Puno se vremena troši na brigu o vrtu, berbu, pakiranje, dostavu, odnose sa kupcima… I što sad, financijske rezerve na izmaku, ja na izmaku snage, ideja, jesam li nepovratno zaglibio? Pročitajte cijelu priču, jer malo je kompliciranija nego u prvi mah izgleda.

Uzgoj povrća za prodaju

Pripreme

Sa pripremama sam krenuo još pretprošle godine, krajem 2023. Radi se o površini opisanoj ovdje:

Nakon sezone uzgoja bundeva, cijela je površina zasijana pokrovnim usjevima kako bih povratio organski udio u tlu. Raž i grahorica su 2024. pokošeni i ostavljeni na tlu. Krajem 2024. je površina preorana i ostavljena do proljeća 2025. Kad je zima završila, tlo je kultivirano motornim kultivatorom i odmah su uređene trajne stepenaste gredice. Inače, mnogo pažnje posvećujem zaštiti života u tlu i minimalno kultiviram, ali površina jednostavno nije bila prikladna za uzgoj. Značajan nagib tla, teško se kreće, radi, sve što stavim na tlo kiša odnese… Jednom u životu, moralo se oblikovati tlo u praktičniji oblik.

Formirao sam ukupno 8 gredica širine 70 cm, duljine 20 metara. Terase su ukupne širine oko 1.3 m, jer treba barem 60 cm za staze, potporne zidiće i sl. Gredice su prekrivene tankim slojem kvalitetnog komposta kalifornijskih glista. Prilično skup, ali i najkvalitetniji materijal za prekrivanje gredica koji sam mogao naći. A samo na dobrim temeljima se gradi dobar posao.

Početak uzgoja

Instaliran je sustav navodnjavanja. Tijekom 4. mjeseca sam posadio gotovo sve gredice. Sadilo (sijalo) se:

• Rukola
• Razne zelene salate
• Blitva
• Cikla
• Celer
• Kelj
• Kupus
• Luk (kapula)
• Poriluk
• Mrkva
• Korabica
• Tikvice
• Raštika
• Krumpir
• Razno cvijeće i začinsko bilje

Mjesec je bio prilično hladan, kišovit, a vrt stalno u opasnosti od smrzavanja. Isto se nastavilo i u 5. mjesecu, pa sam tek krajem 5. posadio još i rajčicu, papriku, batat, grah mahunar… Tri točkice znače da sam toliko sadio da sam nešto možda i zaboravio spomenuti.

Gdje god sam mogao, sadio sam gusto da suzbijem korov, iskoristim prostor i povećam produktivnost. Također, praznine među jednom kulturom su popunjavane drugom kompatibilnom kulturom. Luk među glavicama salate, tikvice usred gredice sa rukolom, neven ispod raštike…

Marketing

Ključno pitanje, za koga je sav taj trud, svo to povrće??? Još nemam kupce niti ideju za plasman. Za prodaju na veliko, vjerojatno trebam registraciju neke djelatnosti. OPG ili nešto slično. Kome mogu ponuditi razno povrće, kako što bude dolazilo? Odlučio sam se za model CSA, Community Supported Agriculture odnosno poljoprivreda uz podršku zajednice. Za pokrenuti ovako nešto, i opstati do kraja sezone a da se ne posrne, zaista treba velika podrška zajednice. Koju još nemam.

Usporedno sa sadnjom povrća, uspio sam registrirati obrt (zašto ne OPG, objašnjeno u nastavku). Izradio web stranicu kojom promoviram svoj uzgoj i tražim kandidate za pilot projekt. Ovo je objavljeno početkom 4. mjeseca:

Prema nekom izračunu, na ovoj površini je moguće osigurati hrane za oko 15 košarica. To vrijedi za iskusne vrtlare koji neće napraviti početničke greške. Ja sam tu brojku malo smanjio pa ponudio 10 “košarica” tijekom sezone uzgoja. To znači da kupci plaćaju unaprijed, kao neka vrsta pretplate. Meni to osigurava novac koji trošim na sustav navodnjavanja, sadnice, gnojivo… I ujedno znam kome dostavljam i koju količinu. Također, to stvara veliku obvezu da uspijem isporučiti što sam obećao.

Čim sam dogovorio uvjete sa 10 kupaca… Možda preciznije reći partnera u uzgoju, ljudi koji me podržavaju… zaključio sam prijave. Svi koji su se nakon toga javili, stavljeni su na listu za eventualne viškove sa imanja. Očekujem da ih bude, i mnogo mi znači da imam kandidate i za te viškove.

Isporuka košarica

Isporuka se obavlja svaki drugi tjedan, konkretno u nedjelju navečer. Moja nedjelja započinje oko 5:30 kada ustajem, gucnem kavu, pojedem nešto i krećem sa berbom. Povrće je najukusnije dok je još jutarnja rosa na njemu, salate budu hrskave, slatke, i vrijedi krenuti što ranije. Berem brzo dok je vrt još u hladu, i povrće odmah ide u korito sa hladnom vodom. Temeljito sve perem, važem i pakiram u vrećice. Trenutno vidim najveći problem u učinkovitosti po pitanju berbe, pranja i pakiranja. Cijeli proces se oduži do kasno popodne, praktički bez stajanja. Moguće da se sve ubrza sa plodovitim povrćem (rajčice, paprike, tikvice…), ali sa salatama je zaista mnogo posla.

Košarice se označavaju, jer upisujem kojem sam kupcu koliko isporučio. Neke stvari su pomalo varijabilne, recimo masa glavice salate ili korabice. Ne bih volio da netko bude na kraju zakinut za obećanu masu povrća. Ako mu jedna košarica bude malo manja, sljedeća će sigurno biti veća da se to kompenzira.

Dostava povrća je poseban logistički izazov. Potrebno je sa svim kupcima provjeriti jesu li u određeno vrijeme na svojoj adresi. Onda se radi najučinkovitiji plan puta, pa računanje kada sam na kojoj adresi. Najavim se ljudima i krećem od kuće do kuće.

Prve reakcije

Moram priznati da su prve reakcije zaista ugodne. Svi hvale povrće, javljaju mi se na mail, porukama, i jedva čekaju narednu isporuku. Već na sljedećoj isporuci, neki imaju dodatne “kandidate” koji bi se uključili, članove obitelji ili prijatelje. Mislim da je to ogromna potvrda i nagrada za sav ovaj trud, i dodatni poticaj za nastavak.

Može li se živjeti od ovog posla?

Ovdje se priča pomalo komplicira, odnosno postaje zanimljiva! Što znači “živjeti”, samo preživljavati? Ja sam upravo napustio posao kojim mogu zaraditi oko 3000 eura mjesečno. Približno toliko obitelj i troši, tj. treba za svakodnevne aktivnosti. To su dvije prosječne plaćice u Hrvatskoj, tj. budžet jedne tipične obitelji. Ne radi se ni o kakvom luksuzu, nego jednostavno cijena života u gradu, obrazovanje djece, ulaganje u razvoj vlastitog imanja. Osiguravanje nekakve mirovine i donekle sigurna starost. Mogu li uzgojem povrća pokriti taj nedavni gubitak posla?

10 košarica prosječne cijene 20 eura mjesečno znači 200 eura. Značajan iznos odlazi na troškove, postoji rizik da vrt podbaci, a postoji i taj dio godine kada vrt nije produktivan. Pa kako da se živi od tog iznosa, jesam li nešto krivo izračunao? Kako mi se ovo moglo desiti?

Permakulturni pristup poduzetništvu

Ajmo sad biti malo realniji. Permakulturom se ozbiljno bavim dobrih 15 godina. Specijalnost mi je stvaranje sustava koji su održivi, traženje kreativnih rješenja. Iskorištavanje svakog detalja kao resursa. I ovaj posao je jedan takav sustav, pomno dizajniran. Gledajmo izvan okvira onih 8 skromnih gredica površine 100 m². Već godinama stvaram tzv. šumski vrt koji upravo postaje produktivan. Jabuke i šljive su krcate plodova, pod njima masivni grmovi ribiza prepuni bobica. Vrt se svake godine pomalo širi i dopunjava novim biljkama. Da nemam CSA kupce, što bih ja sa tim silnim plodovima? Desi se da naberem par kila jagoda, punu kantu bobica, rabarbare više nego možemo pojesti… Do sad, to mi je bio “otpad” sa imanja. Sada imam adrese koje redovito obilazim i desetke ljudi prijavljenih za viškove sa imanja.

Što ćemo sa zimom?

Do sad, za zimu bi znali pohraniti stotine kila vlastite zimnice. Imamo mnogo čičoke, tikvi, graha, krumpira, kiselog kupusa, zapravo nam sve to dođe nekako usput. I svake godine dočekamo proljeće sa prepunim podrumom, pa se višak baca. Umjesto toga, pretplatnici za košarice mogu nastaviti cijele zime primati plodove ako to žele. Još će se pokazati da je cijeli taj posao sa povrćem bio samo marketing za druge proizvode imanja. I kad imam taj element u dizajnu, lakše i razvijam imanje. S više povjerenja uzgajam neobične biljke poput pasjeg trna, bazge, koprive… To su izuzetno vrijedni plodovi koje samo treba uklopiti u dobru priču.

Priča, međutim, ide dalje, jer ipak je riječ o permakulturnom dizajnu.

Širenje priče prema zajednici

Već nakon mjesec dana ovog modela dostave, novi se ljudi žele uključiti u “priču”. Možda vam je promaknulo, ja sam prošle zime putem društvenih mreža pokušavao naći još par ljudi koji imaju vlastiti vrt i nešto viška za prodaju. Da se udružimo i lakše većem broju kupaca osiguramo najbolje moguće proizvode. Nitko od nas ne može sve raditi dobro. Razlikuje se mikroklima, tlo, osobne sklonosti… Iz više lokalnih vrtova možemo imati dužu sezonu, veći izbor plodova, možda mogućnost da se bira što se kome dostavlja, češće dostave… Međutim, pozivao ja, ne pozivao, nitko se tada nije odazvao.

Sada je situacija drugačija. Postavio sam model na nekakve temelje, pokazalo se da funkcionira, i zaista se javljaju ljudi koji bi se uključili vlastitim proizvodima. Susjed ima vrhunski med, drugi je poznati kolekcionar starih sorti voćaka. Nudi razne proizvode koje i sam koristim. Međutim, uključiti više ljudi u ovakav model možda traži da sve to netko i logistički pokrije. Pa kako se bude formirala zajednica, možda se otvori prilika da netko radi komunikaciju sa kupcima, pravi plan uzgoja, vodi brigu što je kada i gdje dostupno… Ali polako, malim koracima prema nekim novim idejama.

Otvara se prostor za nove usluge

Ako promotrimo neku zajednicu koja dobro funkcionira, recimo obitelj, vidimo da nitko nije baš specijaliziran. Nemamo člana koji samo ide na posao, ili samo pere posuđe. Svi rade bezbrojne aktivnosti. Svaku aktivnost može raditi više članova, i to je ta stabilnost sustava koju zagovara permakultura. Obitelj se neće urušiti ako je jedan član povrijeđen, otputuje ili možda ima loš dan. I tako treba graditi održive zajednice budućnosti.

Što to znači za ovu našu “wanabe” zajednicu? U mojoj obitelji, ja sam “kućni majstor“. Gradim, pregrađujem, adaptiram, opremam… Znači, radio sam do sad sve poslove od zidarije, gradnje drvetom, metalne konstrukcije, elektroinstalacije, vodovod, polaganje podova, izradu namještaja, ličenje, čišćenje, vješanje zavjesa… I to je značajna stvar imati u obitelji nekoga sa širokim spektrom vještina. Trudim se stvoriti “brand” kako bih iste usluge mogao nuditi i široj zajednici.

Moja najuža specijalnost je elektrika, kako kućna tako i brodska. Stručnjak sam za sigurnosne sustave, alarmi, video nadzor, radim naravno i elektroinstalacije, održavanje starih instalacija…

Kakve sad to veze ima sa onim gore? U “normalnom” sustavu koji stavlja ljude u kalupe, očito nikakve. Ili si poljoprivrednik, ili električar. Odluči se. Međutim u stvarnosti, jednom kućanstvu zaista treba netko tko može od starog stana napraviti novi, na brzinu riješiti kvar na elektroinstalaciji, montirati novi namještaj, zamijeniti bojler, postaviti solarnu elektranu, i zgodno je ako je to čovjek kojeg ste dobro upoznali kroz dostavu povrća. Također, i meni je draže i sigurnije raditi više stvari za poznate ljude, nego raditi uvijek istu stvar na uvijek novoj adresi. Gradi se povjerenje, dobri odnosi i zadovoljstvo svih uključenih.

A onda dodajmo i da od takvih poslova zaista živim, ulažem u razvoj imanja i na kraju to imanje hrani desetak ili više kućanstava, promovira permakulturu i na neki način educira širu zajednicu.

Profesionalne usluge u permakulturi

Započelo je kao eksperiment, ali pokazuje se da je i ova usluga prilično tražena. Što su te profesionalne usluge? Recimo da razvijate vlastito imanje i treba vam pomoć. Iskopati nešto, posaditi voćke, odraditi dizajn imanja… Možda radite prema vlastitom dizajnu i jednostavno je zapelo. Događa se, i meni je često zapinjalo u početku. Treba vam netko sa malo više iskustva da pogleda što se može popraviti. Ili voditi razvoj imanja od ideje do funkcionalnog rješenja. To su te usluge koje nudim.

Povezivanje svih usluga pod “isti krov”

Kako sam napisao, većina bi se zamislila što od svega ovog žele raditi. Ja bih pokušao ostati svestran, jer upravo u tome uživam, i mislim da je to prirodnije. Više puta mi se kroz permakulturu dokazalo kako povezivanje elemenata donosi brojne prednosti. Sjetite se primjera šumskog vrta. Mnogo biljaka na malom prostoru, posloženih tako da podržavaju jedna drugu. Jedno permakulturno poduzetništvo bi moralo funkcionirati slično. Umjesto da imamo velik sustav (država ili šire) u kojem je svatko usko specijaliziran, radije gradimo male sustave sa svestranim pojedincima.

Ja sam na početku jednog novog poglavlja u životu. Podržite me dijeljenjem ove objave ili preporukom neke od usluga koje nudim. Hvala!

Objavio: Nikola

Autor: Paddy Loughman

Prijevod sa stranice https://notesonthemend.substack.com/p/a-better-party

Evo izraza koji bi vam se mogao svidjeti:

“Ako želite promijeniti svijet, priredite bolju zabavu.”

Nije li lijep izraz? Možda ste to već čuli (pripisuje se Ricku Ingrasciju). Čini se duboko istinitim, zar ne, bez obzira na to jeste li upućeni u razne hirove naše psihologije. Kao i mnoge dobre istine, djeluje i umirujuće i razbuđujuće.

Također je jednostavan, a kao i kod svake jednostavne stvari, postoji mnogo toga ispod površine. Ako ne zaronimo u njegove dubine, riskiramo da njime rukujemo jednostavno i stvorimo nered.

Da bismo ga primijenili u naporima za pozitivne promjene, moramo postaviti nekoliko pitanja.

Prvo moramo razjasniti pojmove:

Što mislimo pod ‘promjenom’?

Što mislimo pod ‘svijetom’?

Što mislimo pod ‘bolje’?

A onda moramo praktično razmisliti o tome što znači ‘prirediti’ ovu zabavu

Gdje je bolja zabava?

Što se događa sa sadašnjom zabavom?

Kako će “bolja zabava” zvučiti ljudima?

Svako od ovih pitanja treba istražiti, ali za sada se usredotočimo na dva, kojima bismo se prvo trebali pozabaviti. Počevši s Što mislite pod ‘bolje’?

Odgovor možda nije onakav kakav očekujete.

Tipično tumačenje “boljeg” je da to znači inkrementalno poboljšanje – napredovanje do “poboljšanog” stanja.

Ovo tumačenje često pretpostavlja povijesno linearnu putanju poboljšanja, napretka, od lošeg prema dobrom, tužnog prema sretnom, siromašnog prema bogatom. I evo prve stvari na koju trebamo obratiti pažnju kada razumijevamo ‘bolje’: proizvod traumatiziranog pokušaja kontrole složenih sustava koje nismo u potpunosti razumjeli i kojih smo se bojali. – ova je pretpostavka pojednostavljena i zato se pogrešno shvaća

Kao rezultat slijeđenja ove pojednostavljene fantazije o linearnom ‘poboljšanju’ i ‘napretku’, ljudi su sami sebi i svijetu oko sebe učinili da nije dobro. Šteta je uzrokovana. Zajednice su uništene, kulture su izbrisane, vrste su izumrle. Neke stvari su se ‘poboljšale’ u tom procesu naravno, ali po cijenu mnogo patnje i dovođenja svega ostalog u opasnost. Iz stanja traume prouzročili smo štetu, razboljeli smo sebe i svoj svijet.

Bolesno vrijeme

Djelujući s mjesta bolesti, oštećujemo naš svijet, bilo da tu bolest zovete ‘neizliječena trauma predaka’, ‘Wetiko’, ‘Kanibalski div’, ‘Moloh’ ili ‘Tamna trijada’. Ako se sami ne izliječimo, i ne djelujemo iz zdravlja, jednostavno ćemo štetiti jedni drugima i svijetu koji nas podržava.

Moramo izliječiti ovu bolest, moramo ‘ozdraviti’.

Dakle, umjesto da o ‘boljem’ razmišljamo kao o ‘napretku’ (u tom pogrešnom smislu linearnog poboljšanja), naglasimo njegovo drugo značenje: ‘bolji’ = ‘zdraviji’ / ‘iscijeljen’.

Ako želimo promijeniti svijet, moramo ‘postati bolji’.

Ako želite promijeniti svijet, organizirajte ‘zdravu’ zabavu.

Kako će “bolja zabava” zvučiti ljudima?

Dakle, na drugo od gore navedenih pitanja: Kako će “bolja zabava” zvučiti ljudima?

“Čuti” podrazumijeva i biti izložen informacijama i biti u stanju razumjeti ih.

Mnogima je privlačnost zdrave zabave odmah razumljiva. Zdrava zabava zadovoljava naše temeljne potrebe, uključujući radost, pripadnost i smisao, kao i ponudu boljeg okusa, svježijeg mirisa i hranjivijeg života za nas i našu rodbinu. Dakle, zadovoljava i emocionalne i fizičke potrebe, na način koji je dugoročno održiv.

Ali mnogi ljudi su blokirani u razumijevanju toga jer su ovisni o trenutnoj zabavi.

Njihova je ovisnost o raznim lijekovima koji nam se nude za naše simptome traume, a koji nas ne iscjeljuju kako treba, ostavljajući nas da želimo više. Stvari poput brze hrane, vijesti o slavnima, luksuza, zabave, alkohola, opijata, kupovine, rata, bijesa. Ovi lijekovi su superpodražaji: privlačni, ali prazni. Oni su Haribo umjesto jabuke, TV show Prijatelji umjesto pravih prijatelja, pornografija umjesto seksa.

Umrtvljeni ovim blještavim, ali praznim palijativima – tim ‘lažnim’ lijekovima – i potaknuti da ih stalno tražite, može biti teško razumjeti što je dobro u ‘zdravoj zabavi’. I ne samo to – većinu vremena ljudima se uopće ne pruži prilika da probaju.

Tko je DJ u ovoj zabavi?

Trenutačni moćnici u svijetu – oni s najvećim bogatstvom i oni na vrhu velikih korporacija, banaka, energetskih kompanija i vlada – na istoj su ‘lažnoj zabavi’ kao i svi ostali. Samo što su oni u VIP separeu, gdje im piće plaćaju svi ostali, a oni biraju glazbu.

Ovisnosti ovih moćnika o bogatstvu i moći jednako su pogrešne i samoporažavajuće kao i naše ovisnosti o Haribu i pornografiji. Mnogi od njih znaju ‘bolje’, znaju za potencijal ‘zdrave zabave’. Ali zato znaju da ‘bolja zabava’ nema VIP dio.

Kad bi svi otišli na bolju zabavu, moćnici bi se morali odreći svog bogatstva i moći, što je još teže nego odreći se Hariba i pornografije. Dakle, moćnici su snažno potaknuti da nastave s ‘lažnom zabavom’ i trebaju sve ostale da ostanu kako bi i dalje mogli dobivati besplatna pića. U interesu je tih moćnika da nastave promovirati ‘lažnu zabavu’ i spriječe ljude da čuju za ‘bolju zabavu’. I to je u njihovoj moći jer obično imaju značajan utjecaj, ako ne i potpunu kontrolu, nad glavnim kanalima javne komunikacije.

Moćnici su ti koji pišu pozivnice za zabavu i neće promovirati zabavu na kojoj više nemaju besplatno piće ili kontrolu nad glazbom.

Naš zajednički zadatak je pomoći ljudima da čuju za — budu izloženi i razumiju prednosti — ‘bolje zabave’, unatoč pokušajima moćnika da nas zadrže na ‘lažnoj zabavi’. To znači razumijevanje moćnika: kako doprijeti do njih i pomoći im da uvide kako su njihovi poticaji samo-poražavajući; ili, ako je vjerojatnije, ići kroz njih.

Kako prirediti bolju, zdraviju i iscijeljujuću zabavu

Dakle, izraz “Ako želite promijeniti svijet, priredite bolju zabavu” sugerira dvije radnje:

• Shvatite da zabava, da bi bila ‘bolja’, mora biti ‘zdrava’; a da bi bilo zdravo, ne trebamo samo lijek, trebamo liječiti. Kako god zamislili da svojim radom činite svijet ‘boljim mjestom’, ako samo otklanjate simptome, to na kraju neće biti dovoljno.

• Budite jasni u pogledu sila koje su potaknute da blokiraju to iscjeljenje i radite zajedno kako biste doprli do njih ili kroz njih. Postoji velika vjerojatnost da ne žele ići na bolju zabavu, a ne žele niti da mi idemo. Ako je tako, morat ćemo ih ostaviti iza sebe.

Ima još pitanja na koje treba odgovoriti, a mnogo toga što je ovdje rečeno je očito. Osobno smatram da je prilično korisno vidjeti stvari na ovaj način, a možda će i vama.

Lažna zabava je mrtva. Okupimo se, postanimo bolji i priredimo zabavu u kojoj svi možemo uživati.

Poslušajte priče koje pričamo u mojem podcastu “Što se trenutno događa sa životom na Zemlji?” u kojem pokušavamo otkriti priču u kojoj živimo i priču koju bi mogli živjeti.

Objavio: Danijel Višak

Prijevod članka autora Nate Hagens 

https://www.researchgate.net/publication/339604726_Economics_for_the_future_-_Beyond_the_superorganism

Nate je poznati govornik o problemima široke slike s kojima se suočava ljudsko društvo i trenutno predaje na seminaru o sintezi sustava na Sveučilištu u Minnesoti ‘Reality 101 – Anketa o ljudskim teškoćama’ . Nate je član odbora Post Carbon instituta, Bottleneck Zaklada, IIER i Institut za proučavanje energije i budućnosti. Prethodno je bio glavni urednik The Oil Drum-a, jednog od najpopularnijih i najcjenjenijih web-mjesta za analizu i raspravu o globalnoj opskrbi energijom i budućim implikacijama nadolazeće energetske tranzicije.

Nateove prezentacije govore o prilikama i ograničenjima s kojima se suočavamo nakon nadolazećeg vrhunca globalnog gospodarskog rasta. Nate se usredotočuje na međuodnos između financijskih tržišta temeljenih na dugu i prirodnih resursa, posebno energije i jedinstvenih (i dosad neplaniranih) rizika od nadolazećeg ‘Velikog pojednostavljenja’. Što se tiče potražnje, Nate se bavi evolucijski izvedenim temeljima statusa, ovisnosti i naše odbojnosti prema ponašanju u vezi s budućnošću te nudi prijedloge o tome kako bi se pojedinci i društvo mogli bolje prilagoditi nadolazećim desetljećima. U konačnici, Nateovi govori pokušavaju pružiti okvir za ljude koji bi željeli sudjelovati u oblikovanju budućnosti.

Nate se pojavljivao na PBS-u, BBC-ju, ABC-u i NPR-u te je držao predavanja diljem svijeta. Magistrirao je financije s počastima na Sveučilištu u Chicagu i doktorirao prirodne resurse na Sveučilištu u Vermontu. Prethodno je Nate bio predsjednik Sanctuary Asset Managementa i potpredsjednik u investicijskim tvrtkama Salomon Brothers i Lehman Brothers.

Ekonomija budućnosti – s onu stranu “superorganizma”

SAŽETAK

Naš okoliš i gospodarstvo su na raskrižju. Ovaj rad pokušava povezati u priču o tome kako se ljudsko ponašanje, novac, energija, ekonomija i okoliš uklapaju zajedno. Ljudi teže istom emocionalnom stanju kao naši uspješni preci. 
U okruženju bogatom resursima, koordiniramo se u grupama, korporacijama i nacijama, kako bismo maksimizirali financijski višak, vezani za energiju, vezani za ugljik. Na globalnoj razini, pojavni rezultat ove kombinacije je bezumni superorganizam gladan energije koji emitira CO2. 
Pod ovom dinamikom sada smo bihevioralno "ograničeni rastom" i upotrijebit ćemo sva moguća sredstva da izbjegnemo suočavanje s ovom stvarnošću. Što više izbjegavamo i odgađamo problem, to je veća nepovezanost između naše financijske i fizičke stvarnosti. 
Trenutak ove rekalibracije bit će prijelomni trenutak za našu kulturu, ali bi mogao biti i rođenje nove 'ekonomije sustava'. i posljedično različite načine življenja. 
Sljedećih 30 godina vrijeme je da primijenimo sve što smo naučili tijekom proteklih 30 godina. Došli smo do razgovora na razini vrste.

“Ekološka ekonomija bavi se odnosima između ekosustava i ekonomskih sustava u najširem smislu.” – Robert Costanza, (prva rečenica u prvom članku u prvom broju časopisa Ecological Economics)

“Pravi problem čovječanstva je sljedeći: imamo paleolitske emocije; srednjovjekovne institucije; i božansku tehnologiju.” – E.O. Wilson

“Živimo u svijetu u kojem ima sve više informacija, a sve manje značenja.” – Jean Baudrillard

“Ne može se promijeniti sve s čime se suočavamo, ali ništa se ne može promijeniti dok se s tim ne suočimo.” – James Baldwin

1. Pregled

Unatoč desetljećima upozorenja, dogovora i aktivizma, ljudska potrošnja energije, emisije i koncentracije CO2 u atmosferi dosegli su nove rekorde u 2018. (Quéré et al., 2018.).

Ako globalno gospodarstvo nastavi rasti po stopi od oko 3,0% godišnje, potrošit ćemo onoliko energije i materijala u sljedećih ~30 godina koliko smo kumulativno potrošili u proteklih 10.000. Je li takav scenarij neizbježan? Je li moguć takav scenarij?

Istodobno, dobivamo svakodnevne podsjetnike da globalna ekonomija ne funkcionira kao prije (Stokes, 2017.), poput rastućeg bogatstva i nejednakosti dohotka, snažnog oslanjanja na dug i državna jamstva, populističkih političkih pokreta, rastuće apatije, napetosti i nasilja, i ekološko propadanje. 

Kako bismo izbjegli suočavanje s posljedicama naše biofizičke stvarnosti, sada postižemo rast na sve neodrživije načine. Razvijeni svijet koristi financije kako bi omogućio vađenje materijala čije si vađenje inače ne bismo mogli priuštiti  za proizvodnju stvari koje si inače ne bismo mogli priuštiti konzumirati.

Uz ovu kulisu, kakvi su budući ekonomski sustavi sada izvedivi? Koja bi koreografija omogućila njihov nastanak?

U punini antropocena, što detaljan pogled na odnose između ekosustava i ekonomskih sustava u najširem smislu sugerira o našoj zajedničkoj budućnosti? Ekološka ekonomija bila je ispred svog vremena u prepoznavanju temeljne važnosti usluga prirode i biofizičkih temelja ljudskih gospodarstava.

Može li ekološka ekonomija sada sastaviti nacrt za ‘rekonstrukciju’ koja će voditi put naprijed? 

Prije artikuliranja recepata, najprije nam je potrebna sveobuhvatna dijagnoza pacijenta. U 2019. prevazišli smo usitnjeno nabrajanje onoga što nije u redu. Koherentan opis globalne ekonomije zahtijeva sistemski pogled: opisivanje svih dijelova, procesa, načina na koji dijelovi i procesi međusobno djeluju i što te interakcije impliciraju na buduće mogućnosti. 

Ovaj rad daje kratak pregled odnosa između ljudskog ponašanja, gospodarstva i Zemljinog okoliša. Artikulira kako se društvena vrsta koja se samoorganizira oko viška, metabolički pretvorila u jedan, bezumni, energije gladan “Superorganizam”. 

Na kraju, daje procjenu naših ograničenja i mogućnosti te predlaže kako bi se mogao razviti razumniji ekonomski sustav.

2. Uvod

Većinu proteklih 300 000 godina ljudi su živjeli u održivim, egalitarnim, lutajućim zajednicama gdje su klimatska nestabilnost i niske razine CO2 činile uspjeh u poljoprivredi malo vjerojatnim (Richerson et al., 2001.). Prije otprilike 11 000 godina klima se počela zagrijavati, naposljetku se ravnajući na toplijim razinama nego u prethodnih 100 000 godina (Sl. 1). 

Ova stabilnost omogućila je razvoj poljoprivrede na najmanje sedam odvojenih lokacija diljem svijeta. Po prvi put, skupine ljudi počele su se organizirati oko fizičkog viška – proizvodnje koja premašuje trenutne kalorijske potrebe grupe. Budući da dio populacije više nije morao posvećivati svoje vrijeme lovu i sakupljanju, taj je višak omogućio razvoj novih poslova, hijerarhija i složenosti (Gowdy i Krall, 2013.). Ova nova dinamika dovela je do široko rasprostranjene poljoprivrede i velikih državnih društava u sljedećih nekoliko tisuća godina (Gowdy i Krall, 2014.).

U 19. stoljeću ovaj je proces ubrzan velikim otkrićem fosilnog ugljika i izumom tehnologija za njegovo korištenje kao gorivo. Fosilni ugljik je ljudima dao izuzetno bogat (ali konačan) izvor energije koji su mogli izvući brzinom po vlastitom izboru, za razliku od visoko difuznog i fiksnog toka sunčeve svjetlosti iz prethodnih razdoblja.

Ovo energetsko obilje omogućilo je da 20. stoljeće bude jedinstveno razdoblje u ljudskoj povijesti:

1) više (i jeftinijih) resursa dovelo je do oštrog povećanja produktivnosti i gospodarskog rasta bez presedana,

2) financijski sustav temeljen na dugu oslobođen fizičkih okova omogućio je ubrzanje ekspanzije kreditiranja i uz to povezane potrošnje,

3) sve to zajedno potaknuto viškovima resursa omogućilo je raznolika i bogatija društva.

21. stoljeće skreće s te putanje:

1) energija i resursi ponovno postaju ograničavajući čimbenici gospodarskog i društvenog razvoja,

2) fizička ekspanzija utemeljena na kreditu postaje sve rizičnija i na kraju će dosegnuti granicu,

3) društva se polariziraju i gube povjerenje u vlade, medije i znanost i,

4) ekosustavi se degradiraju budući da apsorbiraju velike količine energije i materijalnog otpada iz ljudskih sustava.

Gdje idemo odavde?

3. Ljudsko ponašanje

Ljudi su jedinstveni, ali na isti način jedinstveni su i žabe ili nilski konji. Mi smo još uvijek sisavci, točnije primati. Naše fizičke karakteristike (sklera – bjeloočnica u očima, mala usta, nedostatak očnjaka itd.) proizvodi su naše formativne društvene prošlosti u malim skupinama (Bullet et al., 2011.;Kobayashi i Kohshima, 2008). Međutim, naš mozak i ponašanje također su proizvodi onoga što je funkcioniralo u našoj prošlosti.

Ne idemo svjesno kroz život maksimizirajući biološku sposobnost, već umjesto toga djelujemo kao “izvršitelji prilagodbe” nastojeći replicirati dnevna emocionalna stanja naših uspješnih predaka (Barkow et al., 1992.). Ljudi imaju impresivnu sposobnost obrade informacija, suradnje i otkrivanja stvari, što nas je dovelo do stanja organiziranosti i bogatstva koje doživljavamo danas. Ali naši umovi kamenog doba reagiraju na modernu tehnologiju, obilje resursa i velike, fluidne društvene skupine na nove načine.

Ova ponašanja – sažeta u nastavku – podupiru mnoge naše trenutne planetarne i kulturne teškoće (Whybrow, 2013.).

3.1. Status i relativna usporedba

Ljudi su društvena vrsta. Svatko od nas se natječe za status i resurse. Kao biološki organizmi brinemo o relativnom statusu. Povijesno gledano, status je bio povezan s osiguravanjem resursa za klan, vodstvom, poštovanjem, pripovijedanjem, etikom, dijeljenjem i zajednicom (Gowdy, 1998; von Rueden i Jaeggi, 2016).

Ali u modernoj kulturi natječemo se za status s resursno intenzivnim dobrima (automobili, domovi, odmori, gadgeti), koristeći novac kao posrednika (Erk et al., 2002). Iako većina najsiromašnijih 20% u naprednim gospodarstvima živi materijalno bogatijim životom od srednje klase 1900-ih, nečiji rang prihoda, za razliku od apsolutnog prihoda, je ono što predviđa zadovoljstvo životom (Boyce et al., 2010).

Za one koji ne ‘pobjeđuju’, nedostatak percipiranog statusa dovodi do depresije, pijenja, gomilanja oružja i drugih negativnih ponašanja (Katikireddi et al., 2017; Mencken i Froese, 2019).

Nakon što su osnovne potrebe zadovoljene, spremni smo reagirati na usporedbu “bolje naspram gore” više nego na “malo” naspram “puno”.

3.2. Nadnormalni podražaji i ovisnost

U okruženju naših predaka, mezolimbički dopaminski putevi bili su povezani s motivacijom, djelovanjem i (kaloričnom) nagradom. Moderna tehnologija i obilje mogu oteti taj isti sustav nagrađivanja. Mozak trgovca dionicama koji sklapa pobjedničko trgovanje svijetli u fMRI-u. (op.a. prijevod – Funkcionalna magnetska rezonancija (fMRI) je slikovno skeniranje koje pokazuje aktivnost u određenim područjima mozga.) U medicinskom okruženju, fMRI uglavnom pomaže u planiranju operacija mozga i sličnih zahvata.) Na isti način na koji čimpanzama (a vjerojatno i našim dalekim precima) svijetli kad pronađu orahe ili bobice. Ali kada trgujemo dionicama, igramo videoigre ili gradimo trgovačke centre, u modernim mozgovima nema instinktivnog ‘punog’ signala. Tako da postajemo ovisni o ‘neočekivanoj nagradi’ sljedećeg susreta, epizode ili e-pošte, sve bržim tempom (Hagens, 2011.; Schultz i sur., 1997.). Naši mozgovi zahtijevaju tokove (osjećaje) koje danas uglavnom zadovoljavamo neobnovljivim zalihama. 

U modernoj kulturi bogatoj resursima, ‘željeti’ postaje jača emocija od ‘imati’.

3.3. Kognitivne predrasude

Nismo evoluirali da bismo imali vjerodostojan pogled na naš svijet (Mark et al., 2010.).

Razmišljamo riječima i slikama odvojenim od fizičke stvarnosti. Ova zamišljena stvarnost obično se čini stvarnijom od znanosti, logike i zdravog razuma. Uvjerenja koja proizlaze iz ovog virtualnog sučelja postaju religija, nacionalizam ili donkihotski ciljevi kao što je teraformiranje Marsa (Harari, 2018).

Veći dio povijesti održavali smo grupe dijeljenjem društvenih mitova poput ovih. Nevjerovanje u te mitove dovelo je do ostracizma i smrti. Uvjerenja obično prethode razlozima kojima ih objašnjavamo i stoga su daleko snažnija od činjenica (Gazzaniga, 2012.).

Psiholozi su identificirali stotine kognitivnih predrasuda prema kojima uobičajeno ljudsko ponašanje odstupa od ekonomske racionalnosti. To uključuje: motivirano razmišljanje, grupno razmišljanje, pristranost autoriteta, učinak promatrača, itd.

Racionalnost je iz novijeg dijela našeg mozga kojim još uvijek dominiraju primitivnije, intuitivnije i emocionalnije moždane strukture limbičkog sustava. Moderna ekonomija pretpostavlja da je racionalni mozak glavni, ali nije.

U kombinaciji s našom plemenskom prirodom unutar grupe, razumljivo je da lažne vijesti funkcioniraju i da se ljudi opiru neugodnim predodžbama koje uključuju ograničenja rasta, pada energije i klimatskih promjena. Evolucija bira prikladnost, a ne istinu (Hoffman, 2019).

Istinu obično cijenimo samo ako nas kratkoročno nagrađuje. Racionalnost je iznimka, a ne pravilo.

3.4. Vremenska pristranost (visoke diskontne stope)

Zbog dobrih evolucijskih razloga (kratak životni vijek, rizik od eksproprijacije hrane, nestabilno okruženje itd.) nesrazmjerno više brinemo o sadašnjosti nego o budućnosti, koju ekonomisti mjere ‘diskontnom stopom’ (Hagens i Kunz, 2010.).

Što je viša diskontna stopa, to je osoba više “ovisna o sadašnjosti” (Laibson et al., 2007.).

Konzumenti droga i alkoholičari, oni koji preuzimaju rizik, ljudi s niskim I.Q. rezultatima, ljudi koji imaju velika kognitivna opterećenja i muškarci (nasuprot ženama) imaju tendenciju oštrije odbaciti događaje ili probleme u budućnosti (Chabris et al., 2010.).

Nažalost, većina naših suvremenih izazova je ‘u budućnosti’. Prepoznavanje da budućnost postoji i da smo dio nje izvire iz relativno nove strukture mozga, neokorteksa. Nema izravne veze s motivacijskim centrima u dubini mozga koji komuniciraju hitnost. 

Kad su upitani da planiraju međuobrok za sljedeći tjedan između čokolade ili voća, ljudi su u 75% slučajeva odabrali voće. Kada birate međuobrok za danas, 70% bira čokoladu. Kada birate film za gledanje sljedeći tjedan, 63% bira obrazovni dokumentarac, ali kada bira film za večeras 66% odabire komediju ili znanstvenu fantastiku (Read et al., 1999.). 

Imamo velike namjere za budućnost, dok budućnost ne postane danas. Naš neokorteks ih može zamisliti, ali mi smo emocionalno slijepi za dugoročne probleme poput klimatskih promjena ili iscrpljenosti energije. 

Emocionalno, budućnost nije stvarna.

3.5. Suradnja i grupno ponašanje

Grupno ponašanje nas je oblikovalo jednako kao i individualno (Wilson i Wilson, 2008). 

Ljudi su izrazito ‘grupni’ (Haidt, 2013), a prije poljoprivrede bili su agresivno egalitarni (Pennisi, 2014; Boehm, 1993). Ona povijesna plemena koja su mogla djelovati kao kohezivna jedinica suočena sa zajedničkom prijetnjom nadmašila su plemena bez takve društvene kohezije. Zbog toga danas lako i brzo formiramo zajedničke i ne zajedničke grupe te se prema njima ponašamo blagonaklono, odnosno antagonistički.

Također smo spremni surađivati s našom unutarnjom grupom, bilo da se radi o malom poduzeću, velikoj korporaciji ili čak nacionalnoj državi – kako bismo dobili novčani (ili u ranijim vremenima, fizički) višak. 

Ja ispred Nas, Mi ispred Njih.

3.6. Kulturna evolucija, ultrasocijalnost i superorganizam

“Ono što se dogodilo početkom 1500-ih bilo je zaista izuzetno, nešto što se nikada prije nije dogodilo i nikada više neće. Dva kulturna eksperimenta, koja su se provodila u izolaciji 15 000 godina ili više, napokon su se suočila licem u lice. Nevjerojatno, nakon toliko vremena, svatko je mogao prepoznati institucije onog drugog. Kad se Cortés iskrcao u Meksiku, zatekao je ceste, kanale, gradove, palače, škole, sudove, tržnice, navodnjavanje, kraljeve, svećenike, hramove, seljake, zanatlije, vojske, astronome, trgovce, sport, kazalište, umjetnost, glazbu i knjige. Visoka civilizacija, različita u detaljima, ali slična u bitnim stvarima, razvila se neovisno na obje strane zemlje.” Ronald Wright, Kratka povijest napretka (2004., str. 50-51)

“Ultrasocijalnost se odnosi na najdruštvenije životinjske organizacije, s punom podjelom rada, stručnjacima koji ne skupljaju hranu nego ih drugi hrane, učinkovitom razmjenom informacija o izvorima hrane i opasnosti, samopožrtvovnim naporima u kolektivnoj obrani.” (Campbell, 1974; Gowdy i Krall, 2013).

Ljudi su jedna od šačice vrsta koje su izrazito društvene. Fenotipski smo primati, ali po ponašanju smo sličniji društvenim kukcima (Haidt, 2013). Naša ultrasocijalnost omogućuje nam da funkcioniramo u puno većim razmjerima nego kao pojedinci. Na najvećim razmjerima, kulturna evolucija odvija se mnogo brže od genetske evolucije (Richerson i Boyd, 2005.). Putem kulturne evolucije koja je započela s poljoprivredom, ljudi su evoluirali u globalno povezanu civilizaciju, ‘nadmašivši’ druge ljudske ekonomske modele na putu da postanu de facto ‘superorganizam’ (Hölldobler i Wilson, 2008.).

Superorganizam se može definirati kao "skup predstavnika koji mogu djelovati usklađeno kako bi proizveli fenomene kojima upravlja kolektiv" (Kelly, 1994.). Putem suradnje (i koordinacije), sposobnost se prenosi s nižih na više razine organizacije (Michod i Nedelcu, 2003). Potrebe ovog entiteta više razine (danas za čovjeka; globalna ekonomija) oblikuju ponašanje, organizaciju i funkcije entiteta niže razine (pojedinačno ljudsko ponašanje) (Kesebir, 2011). Ljudsko ponašanje je stoga ograničeno i modificirano 'uzročno-posljedičnom vezom' sa višim razinama organizacija prisutnih u društvu (Campbell, 1974).

Sve prethodno navedene ‘iracionalnosti’ održavale su našu vrstu u procvatu 300.000 godina. Ono što se promijenilo nismo ‘mi’ nego ekonomska organizacija naših društava u tandemu s tehnologijom, opsegom i utjecajem. Od neolitika, ljudsko se društvo organiziralo oko rasta viška, u početku mjerenog fizički, npr. žitarica, koja se sada mjeri digitalnim zahtjevima za fizičkim viškom (ili novcem) (Gowdy i Krall, 2014.).

Pozitivne ljudske osobine poput suradnje preuzete su da postanu koordinacija prema proizvodnji viška. Sve više je “svrha” modernog čovjeka u ultrasocijalnoj globalnoj ekonomiji pridonijeti višku za tržište (npr. ekonomska vrijednost ljudskog života temeljena na diskontiranom životnom dohotku, teorija marginalne produktivnosti vrijednosti rada, itd.) (Gowdy 2019, u tisku).

3.7. Ljudsko ponašanje – sažetak

Naš repertoar ponašanja je širok, ali informiran i ograničen našim neurološkim naslijeđem i višom razinom organizacije koju pokazuje naš ekonomski sustav. Rođeni smo s nasljednim modulima spremnima reagirati na kontekst na predvidljiv način. “Tko smo” kao vrsta vrlo je relevantno za pitanja ekološkog nadmašivanja, održivosti i naših povezanih kulturnih odgovora.

4. Energija

Ekološka ekonomija priznaje da su stvarna gospodarstva potpuno ovisna o energiji. Međutim, ortodoksna ekonomska teorija ostaje slijepa za ovu stvarnost. Posljedica toga su i naše institucije i naše građanstvo. Prekid povezanosti ima ogromne implikacije na našu budućnost. Ovo je toliko kritično da zaslužuje reiteraciju.

4.1. Energija u prirodi

Energija jest i uvijek će biti valuta života. Učinkovitost hvatanja energije ključna je za biološke sustave. Svaki pokret, aktivnost ili događaj u prirodi zahtijeva energiju. Organizmi koriste strategije traženja hrane koje optimiziraju unos energije u odnosu na potrošnju energije prilagođenu vremenu i rizik (Krebs i Davies, 1997). Na taj način i biološki organizmi su investitori. Veći energetski višak daje organizmu konkurentsku prednost za rast, razmnožavanje, obranu, natjecanje, održavanje i popravak (Lotka, 1922.). Kao takva, „neto energija” nakon što se oduzmu troškovi energije omogućuje i pokreće prirodne – i ljudske – sustave (Hall, 2016.).

4.2. Energija i snaga

Biološki sustavi povećavaju snagu. Metabolizam je brzina kojom organizmi stječu, transformiraju i troše energiju i materijale (Brown i sur., 2004.; Schröter, 2009.). 

“Snaga” je energija kojoj se pristupa/iskorištava po jedinici vremena. Organizmi i ekosustavi prirodno se strukturiraju kako bi povećali snagu pristupom energetskim gradijentima. Hrast ne lista jednim listom (maksimalna učinkovitost) ili npr. 100 tisuća listova (maksimalna bruto energija), nego optimalnom količinom lišća postavljenih kako bi se povećala površina stabla u odnosu na sunce za fotosintezu (Schneider i Kay, 1994.).

Sustavi koji maksimiziraju korisnu snagu općenito nadmašuju one koji to ne čine (Odum, 1995.).

4.3. Energetske prednosti

Velike tranzicije u ljudskim društvima u proteklih 10 000 godina bile su povezane s dobrobitima različitih vrsta i dostupnosti energije (Day et al., 2018.). Industrijalizacija je promijenila povijesni ljudski odnos hvatanja energije s korištenja dnevnih tokova prirode na korištenje tehnologije potaknute velikim količinama jeftine fosilne energije.

Jedan barel sirove nafte može izvršiti oko 1700 kWh rada. Ljudski radnik može izvršiti oko 0,6 kWh u jednom radnom danu (IIER, 2011). Jednostavna matematika otkriva da je potrebno više od 11 godina ljudskog rada da se izvrši isti radni potencijal u bačvi nafte. Čak i ako su ljudi 2,5 puta učinkovitiji u pretvaranju energije u rad, energija u jednom barelu nafte zamjenjuje približno 4,5 godine fizičkog ljudskog rada.

Taj odnos energija/rad bio je temelj industrijske revolucije. Većina tehnoloških procesa zahtijeva stotine do tisuće kalorija fosilne energije kako bi se zamijenila svaka ljudska kalorija koja se prethodno koristila za ručno obavljanje istih zadataka. 

Razmotrite mužnju krave koristeći tri metode (vidi sliku 2): ručno (samo energija ljudskog rada), poluautomatizirane električne strojeve za mužnju (1100 kWh po kravi godišnje) i potpuno automatiziranu mužnju (3000 kWh po kravi godišnje). ). Ručna muzarica, koja radi sama, zahtijeva 120 sati ljudskog rada godišnje po kravi; poluautomatski strojevi zahtijevaju 27 sati rada; i puna automatizacija, 12 h. 

Procijenit ćemo da muzač generira ekonomsku vrijednost od 5 dolara na sat radeći sam. Korištenjem električnih muzara od 0,05 USD po kWh, proizvodnja se značajno povećava i—budući da jeftina električna energija zamjenjuje toliko ljudskih sati rada—prihod se povećava na 19 USD po satu s poluautomatiziranim muzarama i na 25 USD po satu s potpuno automatiziranim tehnologijama. (Napomena: ova velika ekonomska korist mogla bi ići vlasniku farme mliječnih krava, zaposlenicima ili potrošačima u obliku jeftinijeg mlijeka – ili bilo koje kombinacije) (Hagens, 2015.). 

Isti se princip primjenjuje na većinu modernih industrijskih procesa: štedimo ljudski rad i vrijeme dodavanjem velikih količina jeftine fosilne radne snage (Cleveland et al., 1984; IIER, 2011).

Iako je moderna industrijska proizvodnja energetski neučinkovita, izuzetno je isplativa jer je fosilna energija mnogo jeftinija od ljudske energije. To je “fosilna subvencija”, koja moderne profite, plaće i životni standard čini znatno višim u usporedbi s prethodnim civilizacijama temeljenim na difuznim obnovljivim tokovima. Prosječan čovjek u 2015. proizveo je 14 puta više BDP-a od osobe u 1800. – a prosječni Amerikanac 49 puta više (Lindgren, 2011.)! Moderni Amerikanci – putem svojih energetskih subvencija – sada imaju fizički metabolizam primata teških 30 i više tona (Brown i Group, 2013.; Patzek, 2011.).

Međutim, ti neočekivani prihodi imaju i lošu stranu. Industrijska profitabilnost je osjetljiva na povećanje cijena energije. Kao što je naznačeno narančastim i sivim trakama na slici 2, udvostručenje ili utrostručenje troškova energije čini industrije koje su prethodno bile visoko profitabilne s velikim zahtjevima za unosom energije, neprofitabilnima (npr. zračni prijevoznici, proizvodnja cementa, taljenje aluminija itd.).

Dodatno, smanjenje dobiti od povećanja cijena energije ne može se u potpunosti nadoknaditi poboljšanjima učinkovitosti jer je sam poslovni model bio zasnovan na velikim količinama jeftine energije. Ove “smanjene koristi” zbog povećanja cijena energije svjetski su fenomen (EIA, 2013.; Kingsley-Jones, 2013.).

4.4. Energetska ljestvica

U 2018. globalno gospodarstvo radilo je na konstantnih 17 trilijuna vata energije. Što je dovoljno za kontinuirano napajanje preko 170 milijardi žarulja od 100 vata. Preko 80% te energije, prikazane na slici 3, bilo je 110 milijardi barela naftnih ekvivalenata fosilnih ugljikovodika koji pokreću (i koji su utjelovljeni u) naše strojeve, transport i infrastrukturu. S 4,5 godine po barelu, to je jednako radnom ekvivalentu više od 500 milijardi ljudskih radnika (u usporedbi s ~4 milijarde stvarnih ljudskih radnika).

Ekonomska priča 20. stoljeća bila je priča o dodavanju drevne solarne produktivnosti iz podzemlja poljoprivrednoj produktivnosti zemlje. Ove fosilne ‘vojske’ temelj su moderne globalne ekonomije i neumorno rade u tisućama industrijskih procesa i transportnih vektora. Mi nismo platili stvaranje tih armija radnika, samo njihovo oslobađanje. Udaljavanje od njih, bilo putem oporezivanja ili iscrpljivanja, nužno će značiti manje ‘koristi’.

4.5. Zamjenjivost energije

Moderna ekonomska teorija sve inpute smatra istovrijednima i zamjenjivima. Ako cijena jednog inputa postane previsoka, tržište će razviti alternativu. Međutim, energija ne surađuje s ovom teorijom jer različiti izvori energije pokazuju kritične razlike u kvaliteti, gustoći, mogućnosti skladištenja, višku, transportabilnosti, utjecaju na okoliš i drugim čimbenicima. Na primjer, postoje stotine industrijskih procesa srednje i visoke topline (za tekstil, kemikalije, cement, čelik itd.) koji koriste fosilna goriva koji nemaju trenutnu (ili čak u razvoju) alternativu koja koristi tehnologiju s niskim udjelom ugljika (Khanna et al., 2017). Energija se može zamijeniti samo energijom sličnog oblika/kvalitete.

4.6. Energetski primat

Energija je toliko fundamentalna da njena dostupnost postavlja fizičke granice našoj društvenoj razini. Sav život, trgovina, rad ili stvaranje reda omogućeni su i ograničeni dostupnom neto energijom (Hall i Klitgaard, 2011). Kako se BDP na globalnoj razini povećava, energija se mora istovremeno povećavati.

Sve do 1970-ih, energija i BDP bili su u gotovo savršenoj korelaciji; povećanje BDP-a od 5% zahtijevalo je povećanje potrošnje energije od 5% (Cleveland et al., 1984). 

Nakon toga uslijedilo je kratkoročno odvajanje energije od BDP-a zbog poboljšanja učinkovitosti koje je proizašlo iz šokova cijena nafte i prirodnog plina u Sjedinjenim Državama. To je dalje dovelo do prelaska s korištenja nafte u elektranama na nuklearni i prirodni plin. 

Do sredine 1980-ih dug i globalizacija korišteni su za povećanje pristupa energiji potrebnoj za održavanje rasta BDP-a. Puno se priča o dugoročnom padu energetskog intenziteta. Na primjer, od 1965. do 2012. broj megadžula korištenih po $ globalnog BDP-a pao je s 11 na 8, što navodno označava razdvajanje. Međutim, u prosjeku godišnje, tijekom ovih godina, korelacija između energije i BDP-a ostala je čvrsto povezana od 99,4% (Energy & Stuff, 2019.).

Ali kao rezultat ovih trendova, energetski intenzitet se poboljšavao brže od povijesne stope tijekom posljednja dva desetljeća 20. stoljeća. Heterodoksne teorije koje povezuju produktivnost s energijom (Gilliland, 1975.) odbačene su u korist drugih manje ograničavajućih opisa ljudskog ekonomskog prosperiteta. Od 2000. do 2012. godišnja stopa relativnog odvajanja ponovno je pala na 0,3% godišnje (Energy & Stuff, 2019.).

Od tada su podaci nedosljedni zbog mnogih promjena u obračunskim metodama BDP-a, ali opće načelo ostaje: za dodatnu gospodarsku aktivnost potrebno nam je više energije.

Danas se energija još uvijek tretira samo kao još jedan input u naš ekonomski sustav – smatra se da 10 dolara benzina ima isti doprinos ljudskoj proizvodnji kao 10 dolara Pokemon karata.

To je unatoč činjenici da: 

a) je energija potrebna za stvaranje i transformaciju svih materijalnih inputa i 

b) energija se može zamijeniti samo drugom energijom.

Glavna ekonomska teorija svu ekonomsku produktivnost pripisuje radu i kapitalu i stoga pretpostavlja da je ekonomska važnost energije jednaka njezinom udjelu u troškovima (Solow, 1994.). Međutim, biofizička analiza svih proizvodnih inputa pokazuje da je ekonomska važnost energije znatno veća od udjela energije u ukupnom trošku čimbenika, dok za rad vrijedi suprotno. To znači da energija ima značajno veću ulogu u našem bogatstvu i produktivnosti od signala nominalnog udjela u troškovima. U slučaju Japana i Njemačke više od 60% ekonomske produktivnosti objašnjava se unosom energije (Kümmel i Lindenberger, 2014.). 

Odnos bi bio znatno jači da se testira na globalnoj razini (Ayres et al., 2013.), jer nam je globalizacija omogućila preusmjeravanje korištenja energije i resursa iz naprednih gospodarstava (Bank of America Merrill Lynch, 2019.). Alternativne metode ističu da je potrošnja primarne energije povezana s akumuliranim globalnim bogatstvom putem energetske konstante od 9,7 ±0,3 mW po US dolaru iz 1990. (Garrett, 2012). 

Umjesto da bude beznačajan čimbenik u produktivnosti, energija je glavni čimbenik. Prije industrijskog doba, svi relevantni ekonomski teoretičari (uključujući Adama Smitha, Davida Ricarda i druge) koristili su zemlju i produktivnost zemlje za opisivanje ljudskog ekosustava (Warr, 2011.). Kako se globalno gospodarstvo širilo s povećanjem subvencija za fosilnu energiju, produktivnost zemljišta i ograničenja fizičkog inputa smatrani su nepotrebnim i na kraju su u potpunosti uklonjeni iz ekonomske teorije.

U vrijeme prve energetske krize 1970-ih, makroekonomski opisi bili su svedeni na rad i kapital putem Cobb-Douglasove funkcije i Solowljevog ostatka, gdje (uglavnom) ostaju i danas (Keen et al., 2019; Santos et al. , 2018).

Stvorili smo model beskonačnog rasta na konačnom planetu.

Ekonomisti kapital, rad i ljudsku kreativnost vide kao primarne, a energiju kao sekundarne ili odsutne. Zapravo je suprotno. Mi smo energetski slijepi.¹

4.7. Energija i tehnologija

Većina suvremenih tehnoloških dostignuća nije samostalna, već ih pokreće ili tekuće gorivo ili električna energija. Biofizički, postoje dvije općenite vrste tehnologije.

Tehnologija tipa 1 pronalazi načine za učinkovitije korištenje energije (poboljšanja elektrana, bolja učinkovitost goriva vozila) ili izmišlja nove izvore energije (solarne ili geotermalne).

Tehnologija tipa 2 sastoji se od uređaja koji zamjenjuju ručni ljudski rad (motorne pile, automobili) ili novih načina da ljudi koriste energiju (Facebook, Candycrush).

Trenutačno tip 2 dominira tehnološkim izumima i povećava ukupnu globalnu potražnju za energijom (De Decker, 2018). Tehnologija poput “oblaka” zapravo nije “virtualna”. Računala i mobilni telefoni (uključujući servere i mreže) troše više od 15% svjetske električne energije, a to će se povećati s dolaskom 5G (Andrae i Edler, 2015.).

Tehnologija je izraz raspoložive energije koju možemo iskoristiti (Brockway, 2013). Ono što u bilo kojem trenutku nazivamo “tehnološkim napretkom” uglavnom je razvoj kapitalne baze za podršku sve većem protoku dostupne energije u kasnijem vremenu. S rastućim BDP-om kao globalnim ciljem, dodatna energija omogućuje više izuma koji zauzvrat čine naše gospodarstvo složenijim. Nadalje, sama veća društvena/tehnološka složenost zahtijeva veću potrošnju energije – što rezultira spiralom energetske složenosti (Tainter i Patzek, 2012.).

4.8. Iscrpljenost energije

Koristeći fotosintezu kao kapajuće punjenje, stotine milijuna godina žive biomase pohranjene su kao ugljikovodici u Zemljinoj bateriji. Mi trošimo ovu karbonsku bateriju 10 milijuna puta brže nego što je bila napunjena (Schramski et al., 2015.). Procjene preostale nafte i prirodnog plina uvelike variraju (Mohr et al., 2015.), ali je jeftina nafta visoke kvalitete, u velikom obimu, uvelike pronađena i eksploatirana (Fustier et al., 2016.; Masnadi i Brandt, 2017.).

Lijeva strana slike 4 donosi pogrešno, ali uobičajeno tumačenje trenutne proizvodnje nafte u SAD-u. Zbog napretka tehnologije, SAD je postao najveći svjetski proizvođač nafte. Čovjek ostaje s lažnim dojmom da je tehnologija trijumfirala u iscrpljivanju nafte i stoga nije rizik za budući rast. Međutim, stvarnost je točnije prikazana na desnoj ploči, gdje se zajedno pokazuje da su izvori nafte iz neškriljca u trajnom padu.

Povećanje ukupne proizvodnje posljedica je nafte iz šrkiljevca (crveno), koja se nedavno povećala na 52% ukupne proizvodnje. Nafta iz stijena škriljevca nalazi se u matičnoj stijeni odakle je nastala sva druga nafta. Nafta iz škriljevca je ekonomski i ekološki skupa i brzo se troši (čak 90% u prve 3 godine). Tipična nova bušotina zahtijeva složenu opremu, 1200 kamiona vode, 100 vagona pijeska i 8-10 milijuna dolara u troškovima bušenja i završetka (Robinson, 2014.).

Ovo objašnjava zašto je američki Indeks proizvođačkih cijena bušotina za bušenje nafte i plina porastao 350% od 2005. do 2014. (U.S. Bureau of Labor Statistics, 2018.).

Tijekom tog vremena tržišna cijena nafte nije pratila troškove njezine ekstrakcije. Od trećeg tromjesečja 2014. kapitalni izdaci za nalazišta iz škriljevca premašili su novčani tok 19 kvartala zaredom (Rassenfoss, 2019.). 

Zbog strmih stopa pada postojećih polja (škriljevca i konvencionalnih), Međunarodna agencija za energiju tvrdi da bi bez novih bušenja svjetska proizvodnja nafte bila prepolovljena do 2025. i na samo 15% današnje proizvodnje do 2040. („WEO 2018. ,” 2018). Naravno, ulagat ćemo u nova naftna polja – ali to će zahtijevati višu cijenu nafte, što bi dovelo do nižeg gospodarskog rasta (vidi sliku 2, sivi stupci).

Udio troškova energije u našem gospodarstvu, nakon pet stoljeća pada, dosegao je najnižu razinu 1999. i od tada raste (King, 2015.). Kada dobivanje energije zahtijeva više energije, materijala i novca, ekonomija trpi jer se diskrecijsko bogatstvo preusmjerava ili odvodi (Capellán-Pérez et al., 2019.).

Zemljina geološka baterija energetski gustog ugljika nije neograničena, a već smo pronašli i koristili najjeftiniji i najlakši. U odnosu na 2008., rasprave o nestašici nafte i “vrhuncu nafte” pretvorile su se u “vršnu potražnju” i elektrifikaciju transporta kao rješenja. Međutim, neto energija preostalih rezervi, njihova pristupačnost i sposobnost društva da alocira kapital za njihovu obnovu i dalje su središnja pitanja. (Brockway et al., 2019.)

4.9. Energetska udaljenost

Barijere energije, vremena, materijala i složenosti odvajaju nas od stvari koje želimo i trebamo. Naša prirodna subvencija koncentriranih ruda opada zajedno s prirodnom subvencijom fosilnih ugljikovodika. Ne suočavamo se s ‘krajom’ nafte, bakra i vode, ali suočavamo se sa sve većim naporom i troškovima za vađenje ovih resursa iz ruda nižeg stupnja. To će imati odgovarajući učinak na koristi za društva.

Energija ulazi u globalno gospodarstvo putem istraživanja, vađenja, transformacije prirodnih resursa i transporta. Energija je stoga ugrađena u svaki industrijski proces, mineral i materijal u našim gospodarstvima. Sirovine — poput bakra, fosfora ili aluminija — lakše je ekstrahirati i pročistiti kada su koncentrirane.

Kako energija postaje sve skuplja, a mi iscrpljujemo koncentrirane, jednostavne resurse, mnoge robe postaju “udaljenije” za našu upotrebu jer ih je sve skuplje pronaći i ekstrahirati.

Bakar je ključna industrijska roba za skaliranje tehnologija koje se temelje na obnovljivim izvorima energije kao što su električna vozila (García-Olivares i Ballabrera-Poy, 2015.).

Slika 5 prikazuje godišnju proizvodnju bakra u odnosu na 2001. (plavo) za zemlju Čile. Ukupna energija utrošena za preradu bakrene rude i otkrivke prikazana je crvenom bojom. Niže kvalitete rude zahtijevaju više energije (i vode), što dovodi do manje količine bakra za koju se očekuje da će biti dostupna u nadolazećem desetljeću (Čileanska komisija za bakar, 2018.), dok potražnja za bakrom raste.

Ta ista ‘energetska udaljenost’ odnosi se na mnoge ključne resurse, uključujući vodu, litij i hranu. Koristimo oko dvije kalorije fosilnog goriva za uzgoj jedne kalorije hrane u našem modernom poljoprivrednom sustavu – ali koristimo 8-12 dodatnih fosilnih kalorija za obradu, pakiranje, dostavu, skladištenje i kuhanje moderne hrane (Bradford, 2019.).

U prirodnom svijetu to je neodrživo. Organizmi koji za pronalaženje hrane zahtijevaju više energije nego što hrana sadrži, uginut će. Izvlačimo se s ovim samo zato što naše institucije i politike tretiraju energetske subvencije iz fosilnih ugljikovodika kao kamate, a ne glavnicu. Sve što radimo poskupjet će ako ne možemo smanjiti potrošnju energije industrijskih procesa brže nego što cijene rastu.

4.10. Energija i novac

Društvo se temelji na energiji i materijalima, ali većina ljudi misli da se ono temelji na novcu. Doista, novac je jedini dio našeg gospodarstva koji nije podložan zakonima termodinamike jer je stvoren kao dug koji podliježe matematičkim zakonima složenih kamata (Soddy, 1933).

Komercijalne banke nisu posrednici koji posuđuju postojeći kapital (Jakab i Kumhof, 2015.), već stvaraju novac posuđujući ga u postojanje (McLeay i Radia, 2014.). Suprotno onome što se uči u udžbenicima ekonomije, novac se ne posuđuje iz postojećeg bogatstva – on se stvara (Werner, 2014; Ament, 2019). Taj novi novac na kraju se troši na robu ili uslugu koja će sadržavati utjelovljenu energiju. Novac je zahtjev za energijom, ali njegovo stvaranje nije povezano s dostupnošću ili cijenom energije.

4.11. Energija i dug

Budući da je novac potraživanje energije², onda je dug potraživanje buduće energije. Poslovne škole uče da je dug neutralan prema strukturi kapitala, ‘međuvremenski prijenos preferencija potrošnje’. Stoga se BDP generiran dugom ili gotovinom smatra ekvivalentnim. U gospodarstvu sa stalnim rastom, ovo bi moglo biti prikladno.

Međutim, svake pojedine godine od 1965. i SAD i svijet su povećali dug više od BDP-a. To točnije čini dug ‘međuvremenskim prijenosom potrošnje’. Dug je društvena konstrukcija s fizičkim posljedicama. 

Slika 6 ilustrira kako dug povlači resurse naprijed u vremenu. U ovom hipotetskom naftnom polju, različita osjenčana područja predstavljaju različite troškovne tranše naftnih resursa.³ Dobivanje pristupa jeftinom financiranju omogućuje tvrtki da proširi bušenje na rubno komercijalna područja sve dok novi vjerovnici vjeruju u buduće izglede.

Ovo financiranje dugom omogućuje naftnoj tvrtki da ‘stvori veću slamku’, da vadi novu skuplju naftu (tamnocrna na desnoj ploči) i poveća ukupnu proizvodnju polja. (Hughes, 2019.)

Međutim, to rezultira oštrijim budućim padom jer se privremeno povećanje ne može održati: sljedeća tranša dostupna za razradu donosi lošije izvore i financijske rezultate često popraćene višim stopama pada i lošijom kvalitetom nafte. Nekonvencionalna nafta i plin tipični su za ovaj fenomen (Kelly, 2019.).

Slika 6 ilustrira ne samo kako proizvodnja nafte reagira na infuziju duga, već i potrošnju čitavih gospodarstava. Resursi niske entropije (visoka koncentracija, visoka kvaliteta) podupiru našu produktivnost. Stoga se dug može promatrati kao alat koji ljudi koriste za pristup energetskom gradijentu, te rezultirajućim dobrima i uslugama. Dug se naziva ‘lažna energija’ (Weyler, 2011.). Točnije, dug pomiče stvarnu energiju i potrošnju iz budućnosti u sadašnjost, na neodrživ način. Ali lažna je u smislu da da bismo vratili dug, moramo vratiti i energiju. Moglo bi se reći da je ova količina (i povezana potrošnja) “posuđena” energija.

4.12. Energija i blagostanje

Unatoč raširenom uvjerenju da nas više novca i energije čini sretnijima, dokazi pokazuju da to uglavnom nije točno. Nakon zadovoljenja osnovnih potreba, dodatna potrošnja energije dovodi do sporijeg rasta Indeksa ljudskog razvoja (Smil, 2017). Iako Amerikanci troše 20 puta više energije po glavi stanovnika od Filipinaca, postotak ‘vrlo sretnih’ građana ostaje jednak (Hagens, 2007.) (Sl. 7).

Drugi biofizički (i psihološki) pokazatelji mogu bolje pratiti ljudsko blagostanje od BDP-a i potrošnje energije (Lambert et al., 2014; Roy et al., 2012). Ako imamo strukture socijalne podrške, mnoge se fizičke neugodnosti mogu prevladati (Venniro et al., 2018). Nakon zadovoljenja osnovnih potreba, najbolje stvari u životu su besplatne.

4.13. “Vanjski efekti” i energija

Društvo možda ostaje energetski slijepo, ali brzo postajemo svjesni negativnih posljedica globalnog ljudskog poduzetništva (Weyler, 2018.).

Negativni učinci za ljude uključuju:

• gubitak površinskog sloja tla, kemikalije koje remete rad endokrinog sustava (Fischer, 2019.),
• smanjenje broja spermija (Levine i sur., 2017.),
• rastuću nejednakost, nestašicu vode (Schewe i sur., 2014.),
• pad srednjih prihoda (u razvijenom svijetu) (Hannon, 2019.),
• populizam, depresija (Hidaka, 2012.),
• zabrinutost za budućnost i geopolitički rizici.

Negativni utjecaji na prirodni svijet uključuju:

• rizike CO2 za klimu (C. Oppenheimer i sur., 2017.)
• za ekosustave (Saunders, 2005.),
• zakiseljavanje oceana, gubitak koralja i druge utjecaje na oceane (Caesar i sur., 2018.; Schmidtko i sur. 2017; Ward, 2008; Yeo, 1998),
• krčenje šuma, smanjenje broja insekata (Hallmann et al., 2017; Sánchez-Bayo i Wyckhuys, 2019),
• smanjenje broja ptica (Allinson, 2018),
• izumiranje primata (Estrada et al. , 2017.)
• smanjenje populacije (divljih) sisavaca (Bar-on i sur., 2018.),
• plastika u oceanima (Eriksen i sur., 2014.; Koelmans i sur., 2014.),
• mikroplastika i ftalati u zraku (Jamieson i sur., n.d.; Lenoir et al., 2016.),
• gubitak šuma i opći rizik od šestog masovnog izumiranja (Ceballos et al., 2015.; González et al., 2017.).

Svi čitatelji ovog članka svjesni su društvenih i ekoloških utjecaja ekonomske aktivnosti ‘izvana’ u odnosu na tržišni sustav određivanja cijena. Većina njih je omogućena i pogoršana jeftinom energijom, ali su apsolutno unutar ekonomije koja se temelji na fosilnim gorivima.

4.14. Energija – sažetak

Nagli porast BDP-a u 20. stoljeću bio je usko povezan s naglim izgaranjem fosilnih ugljikovodika. Društvo još ne prepoznaje ove poveznice jer spajamo dolarske troškove ekstrakcije energije (malene) s vrijednošću rada (ogromne). Energija je zamjenjiva samo drugom energijom slične kvalitete. Sve se više napredna tehnologija postiže s energijom, a većina tehnoloških dostignuća povećava buduće potrebe za energijom.

Možemo (za sada) lako tiskati novac, ali ne možemo tiskati energiju da bismo mu dali vrijednost. Možemo samo razvijati nove izvore ili brže izvlačiti ono što postoji ili naučiti to koristiti učinkovitije. Prikrili smo već vidljive padove u stopama rasta energije i kvaliteti resursa korištenjem kredita u količinama koje oduzimaju dah. Moderna ekonomska teorija zanemaruje ili minimizira većinu ovih točaka, kao i naše institucije, politike i planovi. U budućnosti će opseg, kvaliteta i cijena energije diktirati kakvi su ljudski sustavi mogući. 

Ostajemo energetski slijepi.

5. Sinteza

Slika 8 je konceptualizacija posljednjih nekoliko i sljedećih nekoliko stotina godina (bez mjerila). Zelena linija predstavlja održive razine protoka dostupne čovječanstvu koje su dosegle tehnološke i geografske granice u 19. stoljeću. Crvena linija predstavlja jednokratni puls unosa neobnovljivih prirodnih resursa u ljudska gospodarstva (nafta, plin, bakar, itd.). Crna linija predstavlja financijske markere (novac, kredit, itd.) temeljnog primarnog kapitala.

U predindustrijskoj eri do točke A, čovječanstvo je migriralo oko planeta pristupajući solarnim tokovima koristeći relativno jednostavnu tehnologiju kao što je poljoprivreda, jedra, robovi i životinjski rad. 

U osvit industrijske revolucije, točka B, čovječanstvo je dodalo kondenzirane zalihe ugljikovodika ljudskim gospodarstvima koja su se prethodno temeljila na protoku. Valjani opis Solowljevog ostatka (tj. ekonomskog rasta koji nije objašnjen radom ili kapitalom) nije postojao tijekom tog vremena jer su se crna linija i crvena linija pratile zajedno.

Između B i C naišli smo na energetsku krizu 1970-ih, koju smo ‘riješili’ 1) korištenjem duga za povlačenje potrošnje u vremenu i 2) globalizacijom i outsourcingom u najjeftinija područja proizvodnje.

Te su promjene omogućile nastavak gospodarskog rasta sve dok nije naišao na zid s konvencionalnim financijama 2008. (točka C) – u kojoj su točki središnje banke i globalne vlade bile prisiljene u biti redizajnirati cijeli financijski sustav. Ova nova (tekuća) paradigma uključivala je mjere kao što su jamstva “prevelika da bi propala”, umjetno niskim kamatnim stopama (čak i negativnim!) (Salmon, 2019.), kvantitativno popuštanje, proširenje bilance središnje banke i razne promjene pravila koje pogoduju BDP-u ( Alderman, 2014). 

Kontinuirano povećanje globalnih kredita omogućilo je: pristup skupljim tranšama resursa, više socijalnih programa, jeftino financiranje obnovljive energije i održiv – iako mlak – povratak gospodarskom rastu od 2009. Sada idemo prema točki D, gdje se naši globalni monetarni prikazi stvarnosti nastavljaju odvajati od temeljne biofizičke stvarnosti (crvena krivulja).

Od 2007. povećali smo svoj globalni dug 3,5 puta brže nego što su rasla naša gospodarstva, dovodeći omjer globalnog duga/BDP-a na preko 300% (Tiftik et al., 2019.). 

Većina institucionalnih stručnjaka i zagovarača svjesna je točke D, ali zbog kulturnog energetskog sljepila općenito nisu svjesni ove točke u odnosu na crvenu liniju, pa čak ni toga da crvena linija postoji. Na kraju ćemo otkriti da crna linija (novac i kredit) također ima ograničenja, koja su u konačnici vezana za rast omogućen dostupnošću i cijenom energije i resursa.

5.1. Ljudi → superorganizam

Trošimo energiju da bismo proizveli rad jer naši mozgovi traže emocionalna stanja slična onima naših uspješnih predaka – fizičku i emocionalnu homeostazu, ugodu, status, uzbuđenje, opuštenost itd. Sve modulirano hormonima, neurotransmiterima i endokrinim signalima. Za tibetanskog redovnika, ovo ‘stanje ugode’ može biti tiho sjedenje cijeli dan na drvenoj klupi, ali za većinu ljudi u modernoj potrošačkoj kulturi, postizanje ovog emocionalnog stanja znači: jesti u boljem restoranu, kupiti bolji auto, klima uređaj ili grijalicu, brzi internet, brži prijevoz, itd.

Za većinu ljudi ove preferencije imaju jaku korelaciju s uređajima i procesima koji zahtijevaju energiju. Naši preci nisu živjeli s Instagramom, Fortnight-om, Teslom, sushijem ili Netflixom. Ovisnost o modernim podražajima i udobnosti veže se uz potrošnju resursa (Hagens, 2011.; Ladika, 2018.).

Osim toga, ne odlučujemo čekati niti odgađati potrošnju i iskustva. Umjesto toga, imamo jaku sklonost pozitivnim iskustvima u sadašnjem trenutku (Hagens, 2010.).

Čak će i ekološki pismeni izbjegavati ‘održive’ prakse koje postižu iste ciljeve, ali zahtijevaju više vremena (Penn, 2019.).

Budući da potrošnja zahtijeva energiju, a mi (općenito) preferiramo trenutno zadovoljstvo, možemo razumjeti kako su naša ponašanja povezana sa moći (energija/vrijeme) u stvarnom svijetu (Hagens i Kunz, 2010.). Ovo traženje ‘moći’ od strane pojedinaca, agregirano na razini gospodarstva, također objašnjava prisilu duga, koji vuče potrošnju energije i materijala u sadašnjost.

5.2. Superorganizam: slijep, gladan i glavni

Ono što je započelo prije nekih 11 000 godina kao lovci sakupljači koji su surađivali kako bi dobili fizički višak s zemlje, pretvorilo se u globalno povezanu ljudsku kulturu koja maksimizira financijski prikaz fizičkog viška (Gowdy i Krall, 2013.). U potrazi za ekonomskim rastom, moderna ljudska kultura pojavljuje se kao samoorganizirani, bezumni Superorganizam koji traži energiju, funkcionirajući na sličan način kao ameba bez mozga koristeći jednostavne tropizme. Ali zašto? Kako?

U prirodi se pojedini čvorak pridržava tri jednostavna pravila (Reynolds, 1987.):

1) Radi ono što tvoj susjed radi

2) Nemoj se previše približavati

3) Leti prema centru

Kada deseci tisuća čvoraka slijede ova jednostavna pravila, vidimo prekrasan, složen žamor na nebu. Ovo je hitan rezultat koji se ne može predvidjeti biologijom i ponašanjem pojedinačnih ptica. Na sličan način, “zahtjevi” globalnog ekonomskog superorganizma koji stvaraju višak zahtijevaju kompatibilna ponašanja poput sticanja, pohlepe za posjedovanjem i pojednostavljenog individualnog ponašanja.

Danas većina modernih ljudi – kao pojedinci – slijede otprilike sljedeća 3 jednostavna pravila:

1) Vrše optimalne algoritme traženja hrane koordinacijom s drugim ljudima (obitelji, mala poduzeća, korporacije, nacije) prema stjecanju financijskog viška

2) Slijede kulturološki opravdana ponašanja

3) Potroše financijski višak na udobne, zabavne stvari ili iskustva (sve dok je to kulturno prihvatljivo)

U globalnoj kulturi koja maksimizira višak vrijednosti, ljudski su mozgovi stoga povezani s upotrebom energije putem ‘težnje za udobnošću’ i ‘izbjegavanja boli’. U cjelini, ljudska gospodarstva zahtijevaju snagu baš kao što životinje jedu hranu ili na hrastovim stablima raste lišće (Odum, 2007.).

Novo svojstvo 7,7 milijardi ljudi koji prolaze kroz svoje svakodnevne živote slijedeći jednostavna pravila poput ovih je ‘Superorganizam’ s metabolizmom od 17 TW⁴.

6. Implikacije

Postoji nekoliko ključnih implikacija čovječanstva koje učinkovito funkcioniraju kao superorganizam.

6.1. Bruto domaći proizvod (BDP) → bruto sagorjevanje svijeta (GWB)

Biološki zakoni skaliranja slijede prirodno, pojavno izrastanje mreža — u slučaju životinja, cirkulacijsku mrežu koja prenosi hemoglobin kroz cijeli ‘volumen’ organizma. Klieberov zakon primjećuje da je energetski metabolizam životinja proporcionalan njihovoj masi skaliranoj na ¾ potencije (Thommen et al., 2019.). Protok nafte kroz suvremena gospodarstva može se usporediti s protokom krvi kod sisavaca (Marder et al., 2016.), pri čemu su vene i arterije ljudske ‘sfere’ globalni čvorovi zračnog, pomorskog i cestovnog prometa (Kleinschroth et al. ., 2019).

Praktično sva ljudska infrastruktura – benzinske postaje, površine cesta, bolnice itd., mjeri se korištenjem sličnih bioloških alometrijskih odnosa (West, 2017.).

Veze – vene u tijelima, društveni mediji, telefoni ili autoceste, skala na otprilike ½ broja čvorova na kvadrat (.5n²). Svaki od ovih čvorova zahtijeva energiju za održavanje, a novi čvorovi trebaju energiju za povezivanje. Suvremeno se ljudsko društvo stoga može promatrati kao makroorganizam, čiji energetski metabolizam raste s veličinom globalnog BDP-a na ¾ snage (Brown i sur., 2011.; Patzek, 2011.). Veće životinje – i veća gospodarstva – učinkovitije su, zbog čega se ne mjeri 1 za 1.

Gospodarski rast može doživjeti ‘apsolutno odvajanje’ samo ako povećamo BDP uz smanjenje potrošnje primarne energije. Relativno odvajanje događa se kada ukupna primarna energija raste, ali manjom brzinom nego BDP. 

Otkako je započela dualna statistika 1965., nije bilo apsolutnog odvajanja na globalnoj razini, a zanemarivo je relativno odvajanje (0,5%) (Heun i Brockway, 2019.). Čini se da je od 2012. do 2017. došlo do povećanja relativnog odvajanja, ali to je uglavnom bio artefakt većeg dijela BDP-a koji je odlazio na financijsku (virtualnu) imovinu, što implicira još čvršću vezu između energije i gospodarstva nakon što se financijski sustav ponovno kalibrira (Kovacic et al. ., 2018). Ni prelazak na ‘uslužna’ gospodarstva nije smanjio snažnu vezu između BDP-a i energije (Fix, 2019.).

Svaka pojedinačna roba i usluga u globalnoj (ili vašoj vlastitoj) ekonomiji započeli su negdje malim požarom. Ovaj osnovni odnos ne možemo razdvojiti na apsolutnoj osnovi (Ward et al., 2016.), a relativno odvajanje bit će neznatno sve dok je rast BDP-a naš kulturni cilj. BDP je loša metrika našeg blagostanja i kulturnog napretka. Međutim, to je relativno dobra metrika koliko energije ljudi troše: GWB – Gross World Burning – bruto sagorijevanje svijeta.

U principu, superorganizam bi mogao biti super inteligentan, ali naš nije. U 1930-ima ekonomisti su izabrali BDP kao metriku za praćenje ekonomske aktivnosti, a ne kao krajnji cilj. Ipak, gotovo 100 godina kasnije, naša gospodarstva nesvjesno, neumoljivo, jure mrkvu BDP-a, često prema neozbiljnim nastojanjima koja obećavaju najveći financijski povrat u najkraćem vremenu. Trenutno nitko ne vozi ovaj društveni autobus, ni milijarderi, političari ni tajna kabala (White i Hagens, 2019.).

Svi smo uhvaćeni u imperativ globalnog rasta, koji je imun na samokritiku. Na isti način na koji mravi obavljaju pojedinačne zadatke za rast kolonije, ljudi su našu individualnost prepustili ‘oblaku’, koji je sam po sebi lišen stvarnog mozga. Što je više ljudi uključeno u odluku/proces, naše odluke više nalikuju jednostavnim bakterijskim tropizmima koji nesvjesno idu prema stjecanju energije.

Na najvećim razinama, globalna ekonomija kreće se poput jata čvoraka slijedeći jednostavna nova pravila. U 2019. godini n. e. rezultat više od 7,7 milijardi hominida koji žive svoje svakodnevne živote je Superorganizam koji traži energiju, izvan kontrole je, ali je još uvijek gladan.

Ovaj superorganizam nije čovjek. To je stvar po sebi (Ding an sich) s vlastitim instinktima za preživljavanje koji nadjačavaju pojedinačne ljude koji je čine (White i Hagens, 2019).

6.2. Klimatske promjene i rizici oceana – metabolizam superorganizma

Slika 9 prikazuje koncentracije CO₂ tijekom vremena s istaknutim glavnim naporima za smanjenje emisija. Unatoč ovim naporima, 2018. je obilježila godinu s najviše energije ikad spaljene, najviše CO₂ ikad emitirano od strane ljudi i najvišim atmosferskim koncentracijama u više od tri milijuna godina (Willeit i sur., 2019.).

Zbog izravne povezanosti ljudskih ekonomija s ‘vatrom’ i vatre s ugljikom, klimatske promjene i zakiseljavanje oceana su – i vjerojatno će ostati – izravno povezani s metabolizmom ljudskih ekonomija. Središnji nalaz u procjeni klime AR5 bio je da je najveći pojedinačni pokretač emisija na globalnoj razini bio rast prihoda (Victor et al., 2014.).

Gore opisani čvrsti odnos zakona potencije zaključuje da sadašnje razine ekonomske potrošnje ne bi bile izvedive bez potrošnje fosilnog ugljika i ugljikovodika (Marder et al., 2016.). U gospodarskom sustavu koji ovisi o energiji za rast, motiviranje birača da odluče zadržati ugljik u zemlji slično je svađi sa šumskim požarom. Klimatske promjene i njihovo ublažavanje tako su ‘nizvodno’ od superorganizma.⁵

6.3. Populacija

Prenaseljenost je također nizvodno od dinamike rasta ovog superorganizma. Globalna ekonomija i monetarni sustavi temelje se na rastu i zahtijevaju ga. Rast zahtijeva potrošnju. Potrošnja zahtijeva potrošače. Dodatni potrošači zahtijevaju više beba.

U zemljama sa padom rasta stanovništva (npr. Danska), vlade sada plaćaju oglašavanje za parove koji odlaze na ‘seksi odmore’ (McCoy, 2014.). Budući da trenutni ekonomski sustav zahtijeva rast, trebamo nekoga tko će plaćati igračke, pelene, učitelje i mirovine. Dječji štrajk (malo vjerojatan) na kraju bi srušio financijska potraživanja buduće energije.

Klima i prenapučenost su bihevioralno nizvodno od pojavnog svojstva ljudskih kultura koje teže BDP-u. Možemo ‘riješiti’ te probleme, ali ne dok se Superorganizam a) ne smanji b) promijeni smjer ili c) ne svrgne.

6.4. Obnovljivi izvori energije

Osim apsolutnog ili relativnog odvajanja energije, postoji odvajanje ugljika -npr. istu razinu BDP-a koristeći manje ugljika. Mediji za zaštitu okoliša popularizirali su narativ da možemo potpuno dekarbonizirati gospodarstvo.

Zagovornici ukazuju na činjenicu da je od 2003. više od 20 zemalja, uključujući SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, smanjilo stakleničke plinove uz rast svojih gospodarstava (Aden, 2016.). Međutim, ovo računovodstvo zanemaruje činjenicu da su ta gospodarstva izvozila svoju proizvodnju s intenzivnim ugljikom u regije s jeftinom radnom snagom.

Samo kineski industrijski sektor koristi gotovo jednako energije kao i cijelo američko gospodarstvo (National Bureau of Statistics, 2018.), a SAD sada uvozi ono što je prije proizvodio.

Emisije ugljika i gospodarska aktivnost mogu se “odvojiti” ako povećamo proizvodnju nefosilne energije brže od rasta potrošnje energije (u biti: brže od gospodarskog rasta). Ali to se ne događa globalno. 

Slika 10 prikazuje porast potrošnje iz fosilnog ugljika i ugljikovodika te iz obnovljivih izvora u ovom stoljeću. Jedina godina u kojoj je potrošnja fosilnih goriva pala (ili porasla manje od obnovljivih izvora energije) bila je globalna financijska kriza 2009. Zapravo, povećanje globalne potražnje za električnom energijom u samo 2018. bilo je više od cjelokupnog povijesnog instaliranog kapaciteta solarne energije (BP, 2019.) .

Slika 10 otkriva da će jedina istinska rješenja za prekoračenje i emisije ugljika uključivati smanjenje gospodarstva, a ne rast. Superorganizam raste, a ne smanjuje se (svojevoljno). Prema ovoj logici morat ćemo promijeniti ekonomske sustave prije nego što možemo smisleno dekarbonizirati gospodarstvo. Čak ni prelazak s drva na ugljen zapravo nije bio ‘prijelaz’ samo dodatak. Danas globalno trošimo više šumske biomase nego što smo trošili u zoru industrijske revolucije (BP, 2019.). Isto tako, obnovljivi izvori energije dodaju energiju, a ne zamjenjuju ugljikovodike. Ako se to nastavi, obnovljivi izvori⁶ će nastaviti rasti, ali samo kao dio većeg rasipanja energije, CO2 emitirajuća struktura (Heinberg i Fridley, 2016; Smil, 2013). 

Osim toga, između 1970. i 2010. procijenjena ukupna globalna ekstrakcija prirodnih resursa sa Zemlje (goriva, rude, soli, biomasa itd.) porasla je 3,2 puta s 22 na 70 milijardi tona (UNEP International Resource Panel, 2016.). Tijekom istog vremenskog razdoblja, veličina svjetskog gospodarstva, prilagođena inflaciji, porasla je 3,4 puta sa 18,9 na 65,6 bilijuna dolara.

Za jednu dodatnu jedinicu bruto svjetskog proizvoda (GWP) trebala nam je blizu jedna dodatna jedinica prirodnih resursa. Ako ostanemo na 17 TW, bilo ugljično intenzivan ili ugljično neutralan, i dalje ćemo trebati ~1 kg minerala i materijala za svaka 2 USD globalnog BDP-a. Fizika sugerira da to nije moguće i da ćemo naše odgovore prvenstveno pronaći kroz društvene promjene povezane s kontrakcijom, a ne kroz tehničke inovacije koje rezultiraju dugoročnim rastom.

6.5. Kredit i financijalizacija

Iako trenutno svjedočimo emocionalnim signalima da su nepravda, nejednakost u bogatstvu i klimatske promjene stvarna i hitna pitanja, čini se da postoji malo svijesti o ograničenjima koja se tiču energije i financija.

Suvremeni sustav koristi financije kako bi zamaglio činjenicu da smo trošili iznad svojih mogućnosti barem posljednjih 50 godina. Dinamika energije/kredita/rasta najmanje je shvaćen, ali najvažniji fenomen koji pokreće trenutnu globalnu ekonomsku i ekološku situaciju. Zamislite kredit kao čarobni štapić koji nam omogućuje da potrošimo više od našeg prihoda uz obećanje da ćemo ga vratiti u budućnosti. Ovo dobro funkcionira samo kada naše gospodarstvo raste i ima dovoljno neiskorištenih resursa (npr. 1950.) da se omogući budući rast za otplatu tih dugova.

Slika 11 pokazuje dug (crno) u odnosu na BDP (zeleno) za SAD. Grafikoni za većinu drugih razvijenih zemalja dug/BDP pokazuju slične obrasce. Bez rasta (samo) državnog duga naše bi gospodarstvo prestalo rasti prije više od deset godina. Velik dio našeg nedavnog rasta BDP-a bio je samo trošenje posuđenog novca (Coogan, 2019a). Globalno, ta ‘produktivnost duga’ (ekonomski rast u odnosu na rast duga) sada je pala na oko 30 centi po dolaru. Kad bi ovaj omjer dosegao nulu, dodali bismo dug samo kako bismo održali gospodarstvo iste veličine. Naše obveze su rasle brže nego što su rasle naše ekonomije, jer su morale. 

Globalno gledano, pristupanje našem čarobnom kreditnom štapiću opasno je i neodrživo, ali Superorganizam zahtijeva od nas da to pokušamo.

Na primjer, velike količine kredita koje je Kina stvorila od Velike financijske krize povećale su potražnju (i cijene) za robom i energijom na globalnoj razini. Kinesko gospodarstvo sada je vrlo veliko – otprilike 13 bilijuna dolara – ali su stvorili oko 55 bilijuna dolara kredita kako bi održali svoju trenutnu potrošnju. Kada rast prestane – što je neizbježno – postoje trilijuni dolara nepodrživih zajmova samo u Kini – naspram 800 milijardi dolara u globalnoj financijskoj krizi 2008/9 (Coogan, 2019b).

U 2018. globalni kreditni rast počeo je usporavati. Uz sporiji gospodarski rast postoje znakovi deflacijskog utjecaja — jer si mnogi ljudi više ne mogu priuštiti osnovne stvari (inflacija ostaje — ali uglavnom u zdravstvu, obrazovanju, stvarnoj imovini i financijskoj imovini) (Irwin, 2014.). Globalne obveznice s negativnim kamatama (nešto nezamislivo u prošlosti) iznose ukupno 14 trilijuna dolara i rastu. U Skandinaviji, hipoteka na kuću sada može nositi kamatu ispod nule (Coogan, 2019b). Ova niska cijena kapitala, koja je potaknula zajmove vlasnicima kuća, također paralizira stope povrata za štediše i predstavlja značajan rizik za mirovinske fondove, koji ovise o godišnjim povratima od 7-8% godišnje.

Sve više slušamo o rizicima koje klimatske promjene imaju na osiguranje i financijsku budućnost. Čelnik Commodity Futures Trading Commission (CFTC) nedavno je izjavio: “Potpuno je jasno da klimatske promjene predstavljaju financijski rizik za stabilnost financijskog sustava” (Behnam, 2019.).

Ono što povjerenik CFTC-a nije rekao jest da financije predstavljaju financijski rizik za stabilnost sustava. Unatoč golemim kreditnim injekcijama, naša je produktivnost po jedinici rada od 2011. najniža u 40 godina (U.S. Bureau of Labor Statistics, 2018.). Ako dodate sve nefinancirane obveze uz državni i privatni dug, SAD trenutno ima obveze od 1200% BDP-a (Shin i Brancaccio, 2018.). Kako dug u odnosu na BDP raste, ‘produktivnost duga’ svakog dodatnog dolara opada, na kraju dostižući granicu koja zahtijeva: otpis, ovrhe, deflaciju i smanjenje gospodarstva u najboljem slučaju, s reformom valute i sistemskim rizikom u najgorem slučaju.

U svojoj srži naša kultura ima pogrešan makroekonomski model. Polako shvaćamo odnos između energije, tehnologije i gospodarstva. Tek će se vidjeti može li postojati nešto poput ‘odvajanja kredita’ (rast, ali uz smanjenje globalnog kredita), ali na temelju korelacije u proteklih 50 godina i izravne veze između stvaranja novca i potrošnje od toga, ovo se čini malo vjerojatnim. 

Sljedeća velika pitanja vrte se oko toga ‘što je novac’, na putu do ‘imamo li cilj?’ U međuvremenu, ono što je relevantno je da ne možemo riješiti kreditnu krizu koristeći više kredita (McCulley, 2009.). Podsjetimo da je dug založno pravo na energiju. Ako ikada budemo htjeli podmiriti svoje trenutne dugove, količina potrebne energije bit će ogromna. Ako energija nije dostupna, po niskim cijenama, ti dugovi nikada neće biti vraćeni, nešto što se u povijesti događalo s dugovima iznova i iznova (Graeber, 2011.).

7. Veliko pojednostavljenje

Slika 12 vraća na veliku sliku. Nakon što smo odgađali probleme kako bismo nastavili rast, sada se približavamo točki X, koristeći crnu liniju (kredit) za povećanje stope pristupa fosilnoj energiji i neobnovljivim izvorima, a time i stvaranje globalnog BDP-a. Sve vlade i glavne institucije nominalno planiraju rast (prema točki Y). Koristimo crnu liniju (financije) i priče koje je podržavaju da privremeno produžimo crvenu liniju u tom smjeru.

Prisjetite se kako dug vuče resurse naprijed u primjeru naftnog polja. Cijelo gospodarstvo nije ništa drugačije. Trebali bismo planirati razinu energije oko F koja bi svjesno usmjerila našu preostalu energiju i materijale s niskom entropijom na izgradnju obnovljive infrastrukture i društva koje se uglavnom temelji na tokovima ekosustava.⁷ Međutim, tržišna dinamika Superorganizma može samo ‘vidjeti’ i kretati se prema točki Y. Ne može vidjeti rizik od Z (točka grubog slijetanja ako prestanemo koristiti kredit za poticanje rasta), niti kako napraviti dugoročni plan za protok energije u blizini točke F.

Prema ovoj analizi, smanjenje BDP-a u naprednim gospodarstvima sada je vjerojatno: 

1) kada više ne možemo pristupiti potrošnji putem dodavanja kredita, i 

2) s pomakom prema nižoj kvaliteti i skupljoj energiji i resursima. 

20. stoljeće doživjelo je povećanje kvalitete energije i pad cijena energije. 21. stoljeće bit će priča o sve manjoj kvaliteti energije i sve većoj cijeni energije. U tandemu s nekim djelićem najbolje preostale fosilne energije, svakako bismo mogli koristiti povremenu obnovljivu energiju na načine koji bi mogli pokretati veliku ljudsku civilizaciju – ali izgledala bi sasvim drugačije od one u kojoj trenutno živimo i koju planiramo.

Nažalost, superorganizam ne može planirati, samo juri naprijed tražeći više energije i rasta.

8. Društvene zamke

Mnogi izazovi s kojima se suočavamo pojavljuju se kao klasične društvene zamke, pri čemu kratkoročni društveni pritisci usmjeravaju ponašanje pojedinca u suprotnosti s najboljim dugoročnim interesima pojedinca i društva (Costanza, 1987.). Kognitivno, implikacije predstavljene u ovom radu razumljive su većini ljudi koji tečno razumiju pitanja, ali u ponašanju ostaju gotovo savršena oluja koju ljudski mozak može zanemariti ili poreći.

Pitanja su: složena, apstraktna, buduća, prijeteća političarima i vlasnicima tvrtki, na koja je teško odgovoriti, vođe ih uglavnom ignoriraju, a razmišljanje o njima je depresivno. Tipično, opis naše biofizičke stvarnosti nailazi na poricanje ili nihilizam. I poricanje i nihilizam pomažu umu ukloniti nesklad i tako emocionalno oslobađaju osobu od rada na (neugodnim) promjenama koje bi mogle poboljšati naše šanse. Čini se da ova i druge društvene zamke ublažavaju smisleno djelovanje.

Naša super društvenost rezultira u vrednovanju usklađenosti u odnosu na znanost i u vrednovanju pravednosti procesa u odnosu na kvalitetu rezultata. Pokušavamo koristiti mehanizme društvenog sortiranja (popularnost/status) za rješavanje složenih problema. Možda je najveća društvena zamka od svih to što nam zapravo nije potrebna sva ova energija i materijalne stvari da bismo bili sretni ili zdravi.

Unatoč tome, vođeni nagonom Superorganizma koji se pojavljuje, dopuštamo da nas novčana metrika, društvene usporedbe i nova tehnologija odvuku u nepotrebnu i rasipnu potrošnju.

9. Rasprava

“Glavni problemi u svijetu rezultat su razlike između toga kako priroda funkcionira i kako ljudi razmišljaju.” Gregory Bateson

“Kada je sustav daleko od ravnoteže, mali otoci koherentnosti imaju sposobnost da promijene cijeli sustav” Ilya Prigogine

9.1. Što dalje? Predviđanja za superorganizam

Ne možemo točno predvidjeti budućnost, ali sve više možemo biti uvjereni u ono što se neće dogoditi. S obzirom na gore opisanu biološku i društvenu podlogu rasta i neuspjeha, možemo pretpostaviti koji su scenariji malo vjerojatni:

• Rast globalne ekonomije uz istovremeno rješavanje klimatskih promjena (smanjenje CO2) ili izbjegavanje 6. masovnog izumiranja. 

• Rast gospodarstva uz zamjenu ugljikovodika s niskougljičnom energijom.

• Masovno glasanje za zadržavanje preostalih ugljikovih spojeva u zemlji. 

• Lideri prihvaćaju ili se pripremaju za kraj rasta prije nego što se dogodi.

Kako bismo izbjegli plaćanje računa društvenog duga koji smo nagomilali tijekom proteklih desetljeća, skloni smo i dalje trzati naprijed, s više financijskih jamstava, priča i promjena pravila – na sve manje održive načine.

Uz pozadinu Superorganizma mogli bismo dati neka predviđanja:

• Kako sve više ljudi prepoznaje da energija podupire našu budućnost, bit ćemo svjedoci više shema koje se fokusiraju na bruto energiju, a ne na njezin neto doprinos društvu. Promicat će se mnoge tehnologije koje su održive, ali nisu relevantne, pristupačne ili skalabilne. 

• Nastavit ćemo stvarati novac i kredit očekujući da će njihovo obilje prevladati probleme fizičkog svijeta, sve dok i oni ne dosegnu granice (nema kreditno sposobnih zajmodavaca, kamate previsoke od % rasta, fiskalne litice, itd.). 

• Kako bismo izbjegli društvenu nestabilnost, ispravit ćemo imovinsku nejednakost putem programa poput univerzalnog temeljnog dohotka (ako su takvi ‘transferi bogatstva’ izravni, oni će stabilizirati društvo, ali i omogućiti potrošnju više ugljika budući da su prijenosi bankovnih znamenki vezani uz izravnu potražnju resursa i energije. (Dobro za ljude s niskim primanjima, loše za dupine).

(Ovi prijenosi mogu biti neizravni, npr. ekološka obnova, lokalna javna infrastruktura itd.) 

• Širom svijeta, kako se ekonomski izgledi pogoršavaju, ljudi će poticati grupnu koheziju kriveći za svoje probleme vanjske grupe, i imaju tendenciju glasati za vođe koji obećavaju bolju ekonomsku budućnost ili stvari koje će biti sličnije prošlosti (povezano s većim gospodarskim rastom, povezano s energijom, povezano s ugljikom).

Trump, Bolsonaro, Matteo, LePen, Morrison, itd. samo su noviji primjeri. (Navedena su konzervativna imena, ali većina liberalnih tipova također obećava “bolju ekonomsku budućnost.”).

• Kao što potvrđuju SAD i Brazil, jedna od rijetkih preostalih ekonomskih mogućnosti za rješavanje je deregulacija i uklanjanje zaštite okoliša. Kako gospodarstvo bude postajalo sve gore, ekološke inicijative (npr. ublažavanje klimatskih promjena) postat će manje popularne – ne zato što ljudi ne vjeruju ili im je manje stalo, već zato što će imati manje financijskog i emocionalnog prostora da ih zagovaraju.

• Kao globalno povezani ekonomski sustav, vjerojatno ćemo učiniti sve što možemo da nastavimo dalje. Uhvaćeni smo u spiralu rasta, ograničenja rasta, odgovora na ograničenja, više rasta, više ograničenja, više odgovora.

9.2. Kulturna evolucija i superorganizam

Mi smo članovi društvene vrste koja surađuje na različitim razinama i izvršava optimalne algoritme traženja hrane u novom okruženju bogatom resursima. To rezultira ustrajnom, kolektivnom težnjom za gospodarskim rastom.

Ovaj imperativ rasta sada je naglašen:

a) Stvaranjem valute koja nije vezana za fizičke resurse

b) ne stvaranje dospjele ‘kamate’ onda kada se novac stvara i

c) sve više koriste metode financiranja za rješavanje problema koje stvaraju financije.

Čovječanstvo, kao vrsta, oko 2020. godine n.e., ekološki funkcionira kao bezumna struktura koja rasipa energiju. Mogli bismo to prevladati, ali hoćemo li? Događaji u nadolazećim desetljećima otvorit će zamrznute kulturne prilike, ali će se događati postupno. Malo je vjerojatno da ćemo riješiti naše ekološke probleme putem novih pravila i struktura cijena, dok ćemo rizike kredita, ograničenja rasta, društvene kohezije i populizma držati zazidanim. Vjerojatno je da ćemo prvo morati riješiti društvene i financijske probleme prije nego što možemo integrirati pitanja dugog vremenskog horizonta koja se odnose na ekosustave i benignije kulturne težnje.

Ljudi su nesvjesno uhvaćeni u zamku ugljika – pri čemu, da bismo održali svoj životni stil i egzistenciju, moramo nastaviti spaljivati drevni ugljik koji neumitno uništava prirodni svijet. Nitko nije kriv za ovu zamku, ali svi smo saučesnici. Moramo povući našu jaku fosilnu vojsku od ~500 milijardi, ali ako to doista učinimo, to će promijeniti naš način života na načine kojima ćemo se vjerojatno oduprijeti.

Okvir superorganizma Homo sapiensa ne izgleda nimalo laskavo, ali nudi i jasnoću i nadu. Razumijevanje da se ljudi u velikom broju predvidljivo samoorganiziraju slijedeći jednostavne tropizme skaliranja energije daje nam priliku da vizualiziramo i pripremimo se za ono što će vjerojatno dogoditi (financijska ponovna kalibracija, manji protok energije i materijala, više lokalnih ekonomija, manje ugljika, itd.) Ova svijest osnažuje pojedince i male grupe da slijede kreativne putove budućeg ublažavanja i planiranja izvan – ili paralelno s – agregatnim ljudskim Superorganizmom.

Konačno, baš kao što smo otkrili da živimo u heliocentričnom svijetu i da smo evoluirali, sada počinjemo uviđati da smo dio biološki nastalog Superorganizma koji de-facto jede planet. Ako to shvatimo, koje bi to nove putove moglo otvoriti? Naša biologija se neće promijeniti – ali naša kultura i naš ekonomski sustav bi mogli. Kako ćemo iskoristiti nadolazeću financijsku/energetsku rekalibraciju da krenemo prema sporijem, mudrijem, manje štetnom sustavu? Koje bi vrste odgovora bile korisne? Kakve nam nove priče trebaju?

Postoji nedavni trend u medijima o zaštiti okoliša koji tvrde da su klimatske promjene primarni sistemski rizik s kojim se suočava civilizacija. 

Jedna od poanta ovog rada je sugerirati da su klimatske promjene jedan od simptoma mnogo veće disfunkcije. Višestruki međusobno povezani rizici ukazuju na nadolazeće, nametnuto smanjenje protoka energije/materijala u narednim desetljećima. Postoje 2 primarne implikacije ovoga:

1) Društva se trebaju fizički i psihološki pripremiti za okolnosti s manje kredita, složenosti, protoka energije/materijala i trebat će strukture socijalne podrške za one koji padaju s pokretne trake, i

2) Potreban nam je nacrt povezan sa znanošću koji opisuje kako bi novi ekonomski sustav temeljen na biofizičkoj stvarnosti mogao nastati iz ovog Velikog pojednostavljenja – npr. porezi na neobnovljive izvore energije (ne samo ugljik nego i drugi resursi koji se brzo iscrpljuju), smanjenje uloge kockarskih financija, gornje i donje granice dohotka itd., sve na temelju gledišta na razini vrste.

Ovo je mala pukotina u oklopu Superorganizma. Ovdje bismo trebali usmjeriti strijelu heterodoksnih ekonomskih ideja i istraživačkog programa ekološke (sistemske) ekonomije za sljedećih 30 godina.

Koncept društvenog ‘kolapsa’ sada je ušao u mainstream medije (Kemp, 2019.). Riječ “kolaps” prožima konačnost.

Također zvuči binarno – da ili ne. Naša je situacija puno nijansiranija, zemljopisno raspršena i djelotvornija. Okrečući glave od nastavka rasta, sada se suočavamo sa scenarijem savijanja ili sloma.

Suočavamo se sa složenim izazovom kako izbjeći ‘lom’ savijanjem. Ovo savijanje će uključivati ‘ponovno spajanje’ s prirodom i međusobno, uz korištenje manje neobnovljivih resursa. Fizički je to moguće. Na primjer, pad BDP-a od 30% u SAD-u vratio bi tu naciju na razinu BDP-a po glavi stanovnika iz 1990-ih, a pad BDP-a od 50% vratio bi SAD na razinu iz 1973. godine.

Pravi izazov započet će kada rast završi. Na kraju ćemo se vjerojatno suočiti s globalnom depresijom i drugim izazovnim odstupanjima od naše nedavne putanje. Oni koji razumiju te stvari i brinu o njima, koji imaju društvenu potporu, mrvicu resursa i psihičko zdravlje, moraju iskočiti. Ovo nije vrijeme za minimiziranje našeg pojedinačnog utjecaja, što nas čini samo manjim dijelom od 1/8 milijarditog dijela superorganizma. 

Oni koji razumiju moraju biti učinkoviti u većim razmjerima. Moramo maksimalno povećati naš utjecaj tijekom ovog graničnog prostora za Homo sapiensa. Odgovori su sada barem jednako društveni koliko i tehnički.

10. Zaključak

“Sada postoji znanost koja konstruira priču o putovanju koje smo napravili na ovoj Zemlji, priču koja nas povezuje sa svim bićima. Upravo sada se moramo prisjetiti te priče – ubrati je i okusiti. Jer mi smo u teškom vremenu. A saznanje o većoj priči je ono što će nas provesti.” Joanna Macy

Gomila umjereno pametnih, vrlo društvenih majmuna provalila je u staklenku fosilne energije i priređivala zabavu zadnjih 150 godina.

Uvjeti na zabavi nisu kompatibilni s biofizičkom realnošću planeta. Zabava je pri kraju, a kad jutro dođe, nametnut će se radikalne promjene u našem načinu života. Neki od majmuna moraju se otrijezniti (prije jutra) i napraviti plan s kojim će se složiti ostali partijaneri. No, umjereno pametni, visoko društveni majmuni ni lako ni svojevoljno ne čine radikalne promjene u svom načinu života. I tako će se kava i stimulansi (kredit i sl.) konzumirati tijekom još jednog obilnog doručka, ali u nijansama. Već je jutro.

Vjerojatno je da će, u ne tako dalekoj budućnosti, veličina, složenost i (doslovno) ‘stopa sagorijevanja’ naše civilizacije biti znatno smanjena silama koje nisu ljudska volja. 

Ovaj dokument sugerira da nećemo planirati ovakav ishod – ali bismo na njega mogli reagirati zračnim jastucima, društvenom kohezijom, etosom i pripremljenim nacrtima temeljenim na inteligentnom (i mudrom) predviđanju.

Koje aspekte našeg sadašnjeg svijeta možemo i trebamo sačuvati?

Što možemo učiniti da put koji je pred nama bude manje bolan?

Kako možemo njegovati ekosustave i vrste, kao i veliki korpus ljudske kulture i znanja, tako da mogu, koliko god je to moguće, preživjeti uska grla 21. stoljeća? Što bismo zapravo mogli težiti postati kao vrsta?

Možemo li se koristiti znanošću da nas vodi od blago pametnih do umjereno mudrih?

Možemo li se uključiti u naše veze za grupnu suradnju kako bismo se uskladili sa svrhom izvan pretvaranja trilijuna bačvi fosila u mikrolitre dopamina? 

Koja vrsta ekonomije će nam pomoći da postavimo, istražimo i informiramo ova pitanja?

Prije trideset godina, ekološka ekonomija uvela je sustavni pristup ekonomiji, ali je, nažalost, dominirao uzak, mikrofokus na usluge ekosustava, monetarno vrednovanje i konvencionalnu ekonomiju (Plumecocq, 2014.). 

Kako god to nazvali, očajnički nam je potreban skup smjernica i načela koja uključuju ne samo ekologiju, već i biologiju, psihologiju, fiziku i pojavna ponašanja. Ova će se disciplina barem jednako usredotočiti na ‘ono što ćemo morati učiniti’ kao i na ‘ono što bismo trebali učiniti’. I primijenit će razvoj znanja stručnjaka s pogledom na karte i grafikone koje su izradili generalisti.

Ekološka ekonomija je oblikovana kao sljedeći korak od ranijih klasičnih ideologija tako da razmatra uključivanje izvora i ponora. Tijekom sljedećih 30 godina, ekološka ekonomija mora biti i lučonoša za ekonomiju sustava i babica manjem plamenu.

Izjava o konkurentskom interesu

Nema sukoba interesa s bilo kojim sadržajem/materijalom u ovom radu.

Zahvala

Ovaj je dokument proizvod umova mnogih drugih hominida, živih i iz prošlosti. Na koncepte i prozu snažno su utjecala dva dugogodišnja suradnika: DJ White s Earthtrust.org i Hannes Kunz s energyandstuff.org. 

Uredništvo zahvaljuje Joshu Farleyu, Rexu Weyleru, Stefanu i Jane Shoup, Philipu Jensenu, Hermanu Dalyju, Johnu Gowdyju, Tadu Patzeku, Jeffu Tomasiju, Runeu Likvernu, Charlieju Hallu, Johnu Dayu, Peter Ward, Francois-Xavier Chevallerau, Kirk Smith, Art Berman,

David Fridley, Scott Endler, Sam Carmalt, Carley Rosefelt i vjerojatno mnoge druge sam zaboravio. 

Hvala trima anonimnim recenzentima za mnogo korisnih kritika i povratnih informacije.

1. Napomena: neki biofizički istraživači proširuju ulogu energije u proizvodnoj funkciji predaleko – na potpunu ‘teoriju vrijednosti energije’. Iako su i kapital i rad varijable ovisne o energiji, svaka je bitna sama po sebi. Ako nemate dovoljno kapitala (tj. tvornica), možete spaljivati koliko god želite nafte i ugljena, ali će vam nedostajati proizvodnja. Ako nemate kvalificiranu radnu snagu za obavljanje posla, imat ćete slabu produktivnost resursa. ︎
2. Novac je potraživanje energije, materijala i mnogih drugih stvari. Ali svako pojedino dobro i usluga koja generira BDP zahtijeva određenu pretvorbu energije, stoga pojednostavljenje: “novac je pravo na energiju”. ︎
3. Po definiciji ne možemo usporediti stvarno polje izbušeno financiranjem dugom u odnosu na isto polje bez duga. Ali profil proizvodnje nafte ovisi o stopi inputa kapitala. npr. U 2019. Bakkenu je sada potrebno oko 750 bušotina vrijednih 7,5 milijuna dolara kako bi se nadoknadio pad polja od 40,6% u prvoj godini kako bi se proizvodnja održala na trenutnoj razini = 5,625 milijardi dolara godišnje (samo za bušenje i završetak). Što više proizvodnja raste, potrebno je izbušiti više bušotina samo da bi se nadoknadio pad (Hughes, 2019.). Vrlo je malo vjerojatno da bi se to moglo učiniti bez duga i s njim povezanih rizika. ︎
4. Ostaje za vidjeti kakav će utjecaj pokreti protukulture imati na Superorganizam. Do sada su oni koji odbacuju potrošnju i bezumno konvencionalno ponašanje imali samo zanemariv učinak na globalnu potrošnju energije i emisije ugljika. Međutim, u kontekstu ovog rada, protukulturna aktivnost se također pojavljuje i može se pokazati da pomaže u preusmjeravanju ili odgovoru na Superorganizam. ︎
5. Ovdje postoji ironija: klimatska stabilnost iznjedrila je ljudsku poljoprivredu koja je iznjedrila superorganizam koji industrijalizacijom i ugljičnim pulsom sada zauzvrat destabilizira klimu ︎
6. tehnički ‘ponovljivih’ – stabla hrasta i guske su obnovljivi (putem žira i jaja), solarni nizovi, vjetroturbine itd. su u najboljem slučaju ‘ponovljivi’, koriste složenu materijalnu infrastrukturu, a sami su proizvod vojske od 500 milijardi fosilnih radnika) ︎
7. Isprekidana zelena linija pokazuje da je budući kapacitet nosivosti održivih tokova manji nego što je bio i da se svake godine smanjuje zbog ljudskog onečišćenja i utjecaja na prirodne sustave ︎

Objavio: Danijel Višak

Ova konferencija je praktički nastavak „Beyond Growth Conference“ održane u Europskom parlamentu u Bruxellesu u svibnju 2023., koju je suorganiziralo 20 zastupnika u Europskom parlamentu i na kojoj je sudjelovalo više od 7000 ljudi, a bila je jasan znak rastuće svijesti da planetarna kriza zahtijeva drugačiji način života u Europi. U isto vrijeme, službeni znanstveno-politički odbor koji savjetuje Ujedinjene narode (IPCC) sugerirao je da bi radikalne promjene načina života mogle smanjiti emisije stakleničkih plinova do 70% – ako, a to je veliki AKO – sustavna promjena u energiji, mobilnosti , prehrambenim sustavima itd. omoguće ove radikalne promjene načina života.

Ova rasprava o granicama rasta i potrebi za radikalnim promjenama načina života dolazi u isto vrijeme kada je prvi krug politika Europskog zelenog plana (EGD) spremnog za provedbu u državama članicama: globalno najambiciozniji politički odgovor na planetarnu krizu, EGD obećava sustavni pristup sa snažnim obvezujućim zakonima za klimu i okoliš, ali u isto vrijeme ističe zeleni rast kao novu europsku industrijsku agendu. Nadolazeći europski izbori 9. lipnja 2024. prepustit će glasanje građanima: želi li Europa transformativnu promjenu i snažan Europski zeleni plan, dajući građanima alate da djeluju za održivost ili “business as ususal”?

Događaj će rasvijetliti Europski zeleni plan i potrebu za radikalno promijenjenim životnim stilovima i lokalnom akcijom za održivost iz perspektive grassrots inicijativa i lokalnih vlasti: djelovanje na lokalnoj razini za održivost, kroz zajedničko kreativno partnerstvo između vlada i inicijativa koje vodi zajednica (community led initiatives – CLI), ima ključnu ulogu u postizanju društvenih promjena. Nećemo se samo tako probuditi u svijetu 2050. kada će vlade i industrija riješiti planetarnu krizu za građane. Svatko treba pravo na dobar život unutar planetarnih granica, a alate za kolektivnu akciju održivosti – odmah.

Politike EU-a poput Europskog zelenog plana moraju se pozabaviti ključnom ulogom organizacija poput onih koje predstavljaju ICLEI i inicijativa koje vode zajednice poput onih koje su zastupljene unutar mreže ECOLISE, s praktičarima iz permakulture, tranzicijske mreže i eko-sela već sada pokazuje kako može izgledati dobar život izvan rasta – i unutar planetarnih granica. Dobre prakse argumentirane su primjerima Sieben Lindena iz Njemačke, Tamera eko sela iz Portugala, Steyerberg permakulturnog parka iz Njemačke, Jalotus centra kružne ekonomije iz Finske i drugih.

Ostvarenje Europskog zelenog plana na terenu, lokalno i s inicijativama koje predvode zajednice, mora biti politički prioritet za europske kreatore politike, posebno u nadolazećim godinama koje su ključne za djelovanje u pogledu održivosti.

ECOLISE će na ovoj konferenciji podijeliti rezultate svog rada na svom glavnom projektu politike koji pozicionira zajednice prema Europskom zelenom planu: “10 teza o transformativnim politikama lokalnog razvoja koje vodi zajednica”. Proces izrade “10 teza” vođen od lipnja do rujna 2023. s više od 30 partnera u procesu pokrenula je duboke razgovore o zajedničkoj viziji, ključnim političkim zahtjevima i kritičkim narativima. Ishod ovog procesa, Manifest #10theses, bit će objavljen na događaju.

ICLEI će podijeliti svoj rad iz Platforme održivih pravednih gradova, objaviti svoj dokument o pravednoj tranziciji u gradovima, predstaviti svoje nalaze o suradnji između lokalnih vlasti i inicijativa koje vodi zajednica i predstaviti rezultate iz početnog kruga (poštenih) lokalnih procesa zelenog plana u europskim gradovima.

Poslušajte što rezultat kolektivnih napora ima za reći EU političarima i preuzmite u tom procesu aktivnu ulogu!

#jointhebigtable #communitiesforfuture #collectiveaction #TimeForCollectiveAction

Link na event: https://communitiesforfuture.org/civicrm/event/info/?reset=1&id=111

Link na program: https://docs.google.com/document/d/e/2PACX-1vR-J4rqQCmVa0MCQngKnpRlz6OJYy9xLa7oI7Uw01tCAOqYiyvbRYbydv95-YvBSySeaWa8niuIYVWF/pub

Facebook event: Making the European Green Deal Strong and Real: Harnessing the Power of CLIs and Local Governments

Objavio: Perforum

Prije nego s prezirom preskočite ovaj, na prvu, čudan naslov, pokušajte se otvoriti prema sagledavanju prilika onako kako ih vide znanstvenici i onoga što se kod nas događa u stvarnosti. Deklarativno, svi sve rade samo zato da bi svima nama, osobito mladima, bilo bolje. No, u praksi (kod nas i u svijetu) prevladavaju procesi koji, zbog zadržavanja pozicija moći i mogućnosti veće zarade malog broja ljudi, prijete da u kratkom roku naš planet učine nenaseljivim za ljudsku vrstu, a i za mnoga druga živa bića koje smo već satjerali u mali prostor i uništili im većinu staništa i hrane, a važna su za naš opstanak. Osvrnite se samo na EU. Lobisti korporacija su uspjeli da 5. srpnja o.g. kroz Europski parlament proguraju famoznu „taksonomiju“, da su plin i nuklearna energija „zelene energije“. Luca Bonaccorsi, direktor za održivo financiranje u Transportu i Okolišu to je komentirao: „Ovo mora da je najveći primjer greenwashing-a u povijesti; koji su nametnuli oni isti ljudi koji bi nas trebali zaštititi od klimatske krize. Sunce neće zaći na istoku samo zato što je gomila potkupljivih političara stavila to u neki zakon. Niti će ikada plin biti čist i obnovljiv. Prirodni zakoni ne lažu, taksonomija da. Ovaj zakon neće izdržati val mnogih tužbi, a zaobilaziti će ga i investitori.“ Zašto se uopće događaju i dopuštaju ovakve stvari, na kojima osobito uporno ustrajavaju najbogatije i najmoćnije zemlje, koje se istovremeno diče da su najdemokratskije? Ispada kao da smo se svi mi odrasli svjesno izjasnili, u svoje ime i u ime vlastite djece i unuka, da prihvaćamo klimatsko-ekološko samouništenje i nepoštivanje života na Zemlji kao krajnju konsekvencu svog dosadašnjeg načina življenja! Jer, provjerite, znanstvenici nas već pola stoljeća uporno i argumentirano upozoravaju da bi nam se to moglo dogoditi. 

Krug ljudi u kojem se krećem ne želi doprinositi takvom ishodu za našu djecu i unuke. Možda smo u manjini, a možda i nismo. Da bismo to saznali, smatramo da je, uz prethodne argumentirane rasprave i prezentiranje znanstvenih činjenica o dinamici i prijetećim okolnostima prema kojima idemo, informirano nacionalno izjašnjavanje o budućnosti mladih neophodno provjeriti na referendumu. Ako se ispostavi da je većini ljudi dugoročna dobrobit i opstanak njihove djece i unuka, kao i života na Zemlji, važnija od vlastite neugodnosti mijenjanja stečenih životnih navika, pa i pozicija moći i visokog životnog standarda, te da su se zbog toga spremni beskompromisno pridržavati ključnih ograničenja i pomagati djeci da se prilagode na promjene koje se više ne mogu spriječiti, tada bi i nositelji odlučivanja na svim razinama dobili jasan putokaz što smiju, a što ne smiju raditi.  

Kakofonija informacija i dezinformacija, medijskih i tehnoloških distrakcija, silno otežavaju jasno prepoznavanje uzročno-posljedičnih veza između načina na koji živimo, našeg sustava vrijednosti i prioriteta, te onoga kako se sve to odražava na stanje našeg planeta i na njegovu sposobnost da podržava život nama i drugim bićima. To je osobito snažno izraženo kod nas u Hrvatskoj, jer se o takvim temama rijetko razgovara u javnosti. Kod nas se klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti, oskudica vode, rastuće nejednakosti, uopće nisu uspjeli probiti kao teme o kojima javnost i politički kandidati razgovaraju u predizbornim kampanjama na nacionalnim i lokalnim izborima. Javnost u tom pogledu od svojih budućih nositelja odlučivanja ništa nije ni tražila, pa oni sada mogu postupati kako god ih navodili globalna politika, interesi investitora, potrošačke želje ljudi ili vlastite političke ambicije.

A situacija za mlade postaje dramatična. Čovječanstvo ulazi u period najvećih promjena u svojoj povijesti. Troši se zadnjih desetak godina unutar kojih se nešto još može napraviti u korist dugoročnog opstanka ljudske vrste. Nikakvi ratovi, nikakve lokalne afere, nestašice energije i hrane, male plaće, potresi i poplave ne zaustavljaju nestajanje planetarnih bio-fizičkih uvjeta neophodnih nam za život – to može samo brza promjena našeg načina življenja. Zato je ključno pitanje o kojem svi skupa, i svatko osobno, treba dati jasan stav:

Jesmo li, zbog ugroženosti cjelokupnog života na Zemlji, zbog naše djece i unuka, bez kompromisa i pod svaku cijenu, i bez obzira na to što druge zemlje to možda još ne rade, spremni prioritetno štititi njihovo pravo na život, poštujući prirodna ograničenja i rokove za prilagodbe na koje upozoravaju znanstvenici (jer su to preduvjeti za njihov opstanak), pritom se odlučno zalažući za mir i pravednost prema svima?

Dogma o stalnom gospodarskom rastu = halucinogena droga samouništenja

Već pola stoljeća znanstvenici nas upozoravaju da se djelovanjem čovjeka stanje okoliša o kojem ovisi naš opstanak ubrzano pogoršava. Sva ta upozorenja su bila uzaludna, jer je beskonačni gospodarski rast uvijek dobivao prioritet. Što više, ekonomska dogma koja trasira put ka samouništenju ljudske vrste još uvijek dominira! Sad se suočavamo s činjenicom da je većina planetarnih resursa pri kraju – potrošili smo ih. Budući da se još ne odustaje od dogme o stalnom rastu, u toku su nadmetanja za preostale resurse – lobiranjem, korupcijom, dužničkim ropstvom, nasiljem, pa i ratovima – što samo ubrzava proces samouništenja. 

Kako su suvremeni nositelji odlučivanja još uvijek većinom pod utjecajem halucinogene droge zvane „gospodarski rast“, oni nisu u stanju provoditi politike koje uvažavaju realno stanje i koje bi mogle osigurati opstanak ljudskoj vrsti. Razmotrimo to na nekoliko primjera.

Neka popularna „ulaganja“ u samouništenje

Energija

Već smo naglasili da je brzo napuštanje fosilnih goriva u narednih desetak godina preduvjet za spašavanje klime i izbjegavanje samouništenja. A zna se da će njihove komercijalno dostupne rezerve svakako biti potrošene u doglednoj budućnosti. No, kad je rat u Ukrajini naglo poremetio tokove opskrbe fosilnim gorivima, svi su zaboravili na klimatsku krizu i sve napore usmjerili na to kako da nadomjeste nedostajuće količine. Na svaki način se pokušava zadržati ovisnost o energentima koji nestaju! Fosilni biznis bilježi rekordne profite, odnosno, globalni utjecaj onih koji nas vode prema samouništenju – raste! Neke zemlje se vraćaju ugljenu, a mi se dičimo s LNG-om (ukapljeni prirodni plin je u pogledu emisija stakleničkih plinova od izvorišta do krajnjeg potrošača sasvim al pari ugljenu). Investirajući ogromne novce u fosilna goriva koja nestaju (kroz subvencije da bi bila manje skupa potrošačima, te kroz investicije u LNG, plinovode, nova eksploatacijska polja za naftu i plin na moru i kopnu) propuštamo organizirati i provoditi prilagodbe na funkcioniranje bez njih. Drugim riječima, mi u Hrvatskoj financiramo proces samouništenja.

Promet i turizam

Ako već za desetak godina moramo napustiti fosilna goriva, promet će se neminovno smanjivati (94% prometa ljudi i roba odvija se uz korištenje fosilnih goriva). Ako će prometa biti manje, zašto se onda investira u izgradnju novih dionica autocesta i cesta, u drugu cijev tunela Učka, u nove nadzemne i podzemne garaže, u nova parkirališta, u modernizaciju zračnih luka, u izgradnju marina za luksuzne brodove? Zašto se tako spremno devastira otoke i priobalje za nove turističke kapacitete, golf terene, nasipava i betonira obalu i plaže, kad će i turizma neminovno biti manje? Opet financiranje procesa samouništenja.

Poljoprivreda

Napuštanje fosilnih goriva za industrijsku poljoprivredu znači kraj. Ona potpuno ovisi o fosilnim gorivima (poljoprivredna mehanizacija, umjetna gnojiva, zaštitna sredstva, transport, pakiranje…). K tome, klimatske promjene se izrazito negativno odražavaju na prinose glavnih kultura. Nestašice hrane stoga su sve izvjesnije, osobito onima, kao Hrvatska, koji uvoze više od polovice svoje hrane. Zašto se sigurnost prehrane stanovništva i dalje prepušta velikim trgovačkim lancima kad je njihov jedini poslovni motiv – profit? Zašto se planira rasprodaja poljoprivrednog zemljišta kad će to za većinu mladih ljudi biti jedini izgledan izvor egzistencije u uvjetima dugotrajne kontrakcije drugih gospodarskih aktivnosti zbog sve manje raspoloživosti energije? Rasprodaja zemljišta najbogatijim investitorima (poput Billa Gatesa, koji je najveći vlasnik poljoprivrednog zemljišta u SAD), je rasprodaja sigurnosti prehrane vlastitog stanovništva, odnosno, rasprodaja suvereniteta! Djelujemo u korist samouništenja.

Naoružavanje

Kupujemo borbene zrakoplove i oklopna vozila jer tako jačamo nacionalnu sigurnost. No, za klimatske promjene, najveću prijetnju čovječanstvu ikad (našoj nacionalnoj sigurnosti uključivo!), taj trošak je potpuno uzaludan. Dapače, on jača spremnost na sukobe, a ne za borbu za mir i obranu života na Zemlji. Sukobi, poput rata u Ukrajini, klimatsku krizu istiskuju sa scene i tako se propušta ono malo preostalog vremena za djelovanje. I dok vojno-industrijski kompleks profitira, djelovanje na samouništenju se ubrzava, odnosno, izgledi za opstanak ljudske vrste sve su manji. 

Nacionalni referendum o budućnosti mladih

kao test razumijevanja situacije i pokazatelj što doista volimo

Klimatsko-bio-fizički gledano, globalna situacija je jasna:

1. Gospodarski rast i rast potrošnje energije i sirovina podudarali su se u trendovima gotovo 100% tijekom zadnjih dvjestotinjak godina korištenja fosilnih goriva. Ovakva korelacija ima uporište u zakonima fizike (energija daje sposobnost da se izvrši bilo kakav rad), a uz to je iskustveno i statistički provjerljiva. 
2. Fosilna goriva (80% svjetske energije) se moraju napustiti za desetak godina, ukoliko mladima hoćemo osigurati pravo na život i opstanak.
3. Fizički nije moguće nastaviti gospodarski rasti uz istovremeno napuštanje 80% svjetske energije, niti je moguće fosilna goriva zamijeniti obnovljivim izvorima energije u svim njihovim namjenama. Prilagodba na življenje sa znatno manje energije je neminovna.
4. Na onima koji i dalje zastupaju mišljenje da je gospodarski rast moguće nastaviti nekim „zelenim metodama“ je teret dokazivanja da znaju kako će to napraviti u narednih deset godina, s već poznatim tehnologijama, a bez dodatnih devastacija okoliša. Ako to nisu u stanju objasniti i demonstrirati, onda sebe svrstavaju uz beskrupulozne branitelje nekih partikularnih interesa. Naime, daljnji gospodarski rast je put ka samouništenju, odnosno, genocidu iz nehaja.  

Svojim dosadašnjim načinom življenja mladima smo: potrošili većinu neobnovljivih izvora energije i sirovina; kritično devastirali klimu, zrak, vodu, šume, mora, plodno tlo, bioraznolikost; ostavili neriješen problem nuklearnog otpada; ostavili na stotine tisuća napuštenih rudnika, napuštenih eksploatacijskih polja za naftu i plin na kopnu i u morima, a bez korektne dekomisije korištenih instalacija (buduće ekološke katastrofe); učinili da problem otpada i mikroplastike postane globalan; ostavili dovoljno nuklearnog i drugog oružja za totalno uništenje. Uz sve to, mlade od početka života još uvijek usmjeravamo da budu pasionirani potrošači kao i mi. 

Prisjetimo se, u živom svijetu mladi oduvijek ovise o brizi odraslih jedinki. A mi svoje mlade ostavljamo da se nose sa svim navedenim naslijeđenim problemima, ali bez energije i sirovina koje su nama omogućile kratkotrajnu ekskluzivnost življenja po dogmi o beskonačnom rastu. Jer, još uvijek smo u fazi poricanja da to vodi samouništenju, unatoč činjenici da ZNAMO sve što treba znati, ali okrećemo glavu od istine i ne razgovaramo o njoj!  

Kako ulazimo u razdoblje velikih promjena, sada je pitanje što je svatko od nas spreman spašavati?

• Pogodnosti na koje smo navikli (što je u konačnici nemoguće bez fosilnih goriva);

ILI

• Vlastitu djecu i unuke.

Spašavat ćemo ono što više VOLIMO! Referendum treba jasno odgovoriti na pitanje što je stanovništvo Hrvatske spremno spašavati. 

Kako su mladi ti koji će živjeti sve aspekte razdoblja velikih promjena, bilo bi korektno da njihovo sudjelovanje na referendumu bude omogućeno prema Deklaraciji mladih za COP 26 https://www.mockcop.org/treaty/ gdje se mladi definiraju kao ljudi u dobi od 11 do 29 godina!

Svakome je u najboljem osobnom interesu da živi u okolišu i društvu koji su uravnoteženi i mogu uspješno koegzistirati i funkcionirati dugoročno, generacijama. Ovo što sada imamo ne može trajati.

Završna napomena i zahvala
Suradnici su me upozorili da se iz teksta ne razaznaje točno referendumsko pitanje. U pravu su. Za definirati točno referendumsko pitanje potrebna su ustavno-pravna znanja, kojih ja nemam, ali to smatram rješivim problemom kad zato dođe vrijeme. Prvenstveni cilj ovog mog priloga je bilo ukazati da smo kao društvo pred povijesno najvećom prekretnicom u načinu življenja. Sudbina mladih ovisi o tome hoćemo li ignorirati ili uvažiti bio-fizičke limite na koje desetljećima upozoravaju znanstvenici, a mi o tome još ni ne razgovaramo. O tome se kao društvo moramo odrediti u najkraćem roku.  
Prije objavljivanja ovog teksta htio sam doznati kako ga doživljavaju osobe za koje znam da razumiju situaciju. Na komentarima i sugestijama iskreno zahvaljujem: Sandi Hržić, Ivani Bodrožić, Darku Rundeku, Mirjani Grabovac i Enesu Ćerimagiću.

Objavio: Zoran Skala

Izvor: https://www.i-platform.ch/en/node/2842

Prije nekoliko dana organizirana je online radionica koja je za cilj imala pružiti pomoć u širenju znanja o tome kako participativne prakse poput Local Entrepreneur Forum, Community of Dragons i drugih mogu podržati lokalnu ekonomsku transformaciju. Učešće je, ovaj put, uzeo i CEO i-dijaspore, Nikola Burić.

Događaj je održan u organizaciji REconomistas Community of Practice, a osim Burića prisutnima su se obratili Mel Bivar i Monica Picavêa ispred REconomy Rio- a, zatim Cécile Devroye ispred Reconomy Luxembourg- a, kao i Jay Tompt.

Ovom prilikom prezentirane su prakse iz Brazila, Japana, Luksemburga, Švicarske i Ujedinjenog Kraljevstva predvođene ‘Local Entrepreneur Forums’, ‘Community of Dragons’, ‘CoDev’s i drugim programima, a koji mobiliziraju lokalno znanje, društveni kapital, mreže i finansijska sredstva za lokalnu ekonomsku transformaciju.

Vođeni mišljenjem da se zajedničkim snagama mogu pojačati pozitivni utjecaji, govornici su se fokusirali na transformaciju dominantnih sistema kroz ideje, znanje i zajedničku energiju spram sve zastupljenijih problema – globalnog zagrijavanja, nejednakosti, društvene nepravde i sl.

Naprimjer, istakla se potreba za, što hitnijim, smanjenjem emisije ugljičnih plinova, ali i potreba da sve izmjene krenu od svakog pojedinca. Također, navela se i potreba za reformom politika, zatim potreba za izmjenom radikalnog ponašanja korporacijskih predstavnika, istakla se i potreba za povećanom brigom za ljude, a posebno za ekosisteme.

Ipak, s obzirom na činjenicu da je suština ovog susreta bila u pronalasku pozitivnih metoda za privredne promjene u lokalnom i regionalnom kontekstu, Nikola Burić govorio je upravo o promjenama koje su se, u nepune dvije godine, desile na nivou Kladnja, a sve zahvaljujući zajedničkom djelovanju dijaspore, i-dijaspore, lokalne zajednice i drugih osoba.

Preporučujemo vašoj pažnji priloženi video.

Objavio: Perforum

Poznata i nagrađivana književnica Ivana Bodrožić ovako se u ime nagrađenih obratila prisutnima na svečanosti dodjele Nagrada grada Zagreba 31. svibnja 2022. u dvorani Stare gradske vijećnice. 

Poštovane i drage gospođe, gospodo, 

U ime svih nagrađenih ovim putem želim se zahvaliti Povjerenstvu koje je procjenjujući naš dosadašnji rad i doprinos odlučilo nagraditi nas ovom nagradom. 

Dolazimo iz posve različitih područja ljudskog djelovanja, ali želim vjerovati da je ono što nas povezuje, više od talenta ili sposobnosti, posvećenost zajednici u kojoj živimo. Nagrada je priznanje, ali još više od toga, nagrada je odgovornost. U tom svjetlu dozvolite mi nekoliko rečenica budući da imam priliku obratiti se ljudima koji u ovom društvu zbog političke i financijske moći mogu učiniti razliku. 

Prije nego se zadovoljni vratimo svatko u svoju mikro sredinu, u svoje profesionalne, političke i privatne borbe, trebali bismo konačno postati svjesni onog najvažnijeg – da sve to skupa neće imati više nikakvu važnost ukoliko nestanu ili se trajno izmijene naši dosadašnji uvjeti života. 

Ljetos je Međunarodni panel za klimatske promjene izašao s Crvenim alarmom za čovječanstvo, o njemu je govorio generalni tajnik UN-a Antonio Guterres, o njemu je govorio Papa Franjo, javno je izneseno kako u ovom trenutku mi imamo još osam do deset godina da spriječimo da klimatske promjene postanu toliko ubrzavajuće, nepovratne i katastrofalne za velik dio ljudi na planetu. Većina neobnovljivih izvora energije na ovom svijetu je gotovo iscrpljena, a mi živimo više nego ikad oslanjajući se na ideju koja će nas, ako ne reagiramo odmah i radikalno, uništiti. Ideju da je moguće postići stabilnost oslanjajući se na beskonačni rast. 

Da ne apstrahiram: fosilna goriva bez kojih je nezamisliv naš način života nestat će u životnom vijeku današnjih tinejdžera, a zbog klime bi se morala napustiti za 8 godina. Ipak rast BDP-a još uvijek je vrhunski cilj političara i ekonomista, iako nas način na koji se postiže vodi direktno u propast. Ukoliko brzo i odvažno ne zaštitimo našu zemlju, naš grad, našu pitku vodu, naše lokalne zajednice kao one koje će nam u teškoj budućnosti koja dolazi osigurati uvjete života, hranu, samoodrživost i samoobnovljvost, naša djeca, djeca koja sada idu u školu, živjet će i umirati u patnjama. 

Jedino relevantno političko pitanje današnjice koje nadilazi sve dosadašnje fikcionalne, primitivne podjele u smislu nacije, rase, roda, kulture, jedino čemu se svi trebamo posvetiti jest osvještavanje da su klimatske promjene tu, da je eksponencijalni rast zagađenja, izumiranja vrsta, uništavanja okoliša brz i nepredvidiv, i da ove loše vijesti trebamo proširiti svima kako bi se trgnuli i počeli djelovati. 

Na kraju, žao mi je ako sam učinila da se ne osjećate baš dobro u ovom svečanom trenutku, ali to je jedini način da nešto i poduzmete, vi i mi zajedno, kako bi pripremili djecu i sebe za budućnost kakvu je oblikovala naša neodgovorna prošlost. 

Hvala vam na pažnji i čestitke još jednom svima.

Dobitnici Nagrade Grada Zagreba u 2022. godini
Snimka svečane dodjele Nagrada Grada Zagreba 31. svibnja 2022

Naslovna fotografija: Lupiga.com

Objavio: Perforum

10.03.2022. Pao dron! Nitko nije poginuo. 

Sve kamere su na Jarunu. Danima je to udarna vijest. Ugrožena je nacionalna sigurnost. Međunarodna telefonada vojna i civilna. Međunarodni susreti vojni i civilni. Svađe i verbalno nadmetanje dužnosnika na najvišoj nacionalnoj razini. Moramo hitno nabaviti moderne sustave protuzračne obrane.

27.02.2022. IPCC: „Znanost je jasna. Svako daljnje odgađanje usklađenih globalnih akcija dovest će do propuštanja kratke i brzo nestajuće prilike da se osigura budućnost u kojoj će se moći živjeti.” Generalni tajnik UN-a Antonio Guterres komentira kako su iznesene činjenice takve kakve nikada do sada nije vidio, i da je to „atlas ljudskih patnji i osuđujuća optužnica za neuspjelo klimatsko vođenje“.

Nezamijećena vijest. Nitko to ne smatra ugrožavanjem nacionalne sigurnosti. Ni lokalno ni nacionalno političkih reakcija nema. Nema ni međunarodnog komešanja. Ne predviđaju se nikakve posebne mjere (dapače, ono što se nastavlja raditi pogoršavati će stanje, objasnit ćemo u nastavku).

Da usporedimo magnitude ovih vijesti

Da je pali dron bio čak krcat eksplozivom i da je eksplodirao, mnogo bi mladih ljudi vjerojatno stradalo u studentskom domu (lokalna tragedija), ali ne svi. No, ako bi se propustila brzo nestajuća prilika da se spriječe nezaustavljive klimatske promjene, SVI danas mladi ljudi (Hrvatske i svijeta) bi tijekom svog života bili izloženi patnjama i bio bi im ugrožen i sam opstanak! Zar to više nikome ni ne smeta?!

Nije svaki današnji problem važniji od onog sutrašnjeg

Covid, potresi, izbori, rat u Ukrajini, pad drona, poskupljenja energije i hrane… sve su to događanja koja plijene pozornost javnosti i koja traže reakciju nositelja odlučivanja. Ali, od nositelja odlučivanja se očekuje da imaju neki širi pogled na ta događanja i da prema tome kreiraju nacionalnu ili lokalnu listu prioriteta. Osobito je važno da pritom kratkoročni potezi ne budu dugoročno štetni, odnosno da ne dođe do razbacivanja oskudnih resursa danas na projekte i programe koji već sutra neće moći ili smjeti funkcionirati, ili će biti nepotrebni. Razmotrimo neka od nedavnih važnijih događanja i koliko je hijerarhija prioriteta slijedila magnitude prijetnji i kako. 

Skok cijena energije i kratkoročni potezi Države

Smanjivanje nameta na naftu i plin

Javnost je zadovoljna zbog podnošljivije cijene energenata, jer to većini stanovništva omogućava zadržavanje stečenih životnih navika. 

Međutim, Država je već potpisala (u sklopu EU) da će do 2030. g. za 55% smanjiti emisije stakleničkih plinova, a do 2050. g. ih potpuno eliminirati. Nove klimatske spoznaje su da bi emisije trebalo potpuno eliminirati do 2030., dakle za 8 godina bi naftu i plin trebalo napustiti. Ono što se iz navedenog može zaključiti je – da Država zna da se nafta i plin moraju napustiti. 

Odlučujući se za popularno smanjivanje nameta na naftu i plin Država gubi dio prihoda kojima bi mogla financirati neminovnu tranziciju društva prema življenju bez fosilnih goriva. 

Zato je stvarni dobitnik po ovoj mjeri Države – industrija fosilnih goriva. Ta industrija zbog sve većih troškova pridobivanja goriva iz nekonvencionalnih izvora, može poslovati profitabilno samo uz visoke cijene nafte i plina, pa je smanjivanje spomenutih nameta za nju svojevrsna državna subvencija i praktična pomoć u zadržavanju ovisnosti građana o njenim proizvodima. Dakle, Država novcem svojih građana financira njihovu što dužu ovisnost o fosilnim gorivima, usput financirajući pogoršavanje klimatskih prilika i sve veće buduće patnje tih istih građana. 

Sigurnost opskrbe

Ista logika se preslikava na „sigurnost opskrbe“. LNG terminal je prometnut u „briljantni“ strateški projekt, mada je ekološki otisak tog plina sličan onome od ugljena, a k tome bi za 8 godina trebao biti zatvoren. No, zavedene pozitivnim narativom o prirodnom plinu i o „sigurnosti“ njegovom opskrbom, neke sredine čak planiraju plinofikaciju „od nule“ (primjerice grad Delnice). „Sjajan projekt“, ali ne za lokalno stanovništvo.

„Radosna“ vijest da je počela eksploatacija plina s neke nove platforme na Jadranu i najava sličnih „radosnih“ događaja u budućnosti, u potpunoj su koliziji s klimatskim zahtjevom da se prekinu sva nova morska i kopnena istraživanja nalazišta nafte i plina u svijetu. 

Opet se novcima građana financira njihova što duža ovisnost o industriji fosilnih goriva, uz daljnje uništavanje njihova već narušenog okoliša, koji će im biti jedini oslonac za preživljavanje kad fosilna goriva odu u povijest.  

Kratkoročni potezi Države očigledno su zanemarili širi energetsko-ekološki okvir: 

1. Da se s potrošnjom fosilnih goriva mora hitno prestati da bi se zauzdala klimatska kriza.
2. Da su fosilna goriva pri kraju komercijalno dostupnih rezervi i da će u dogledno vrijeme nestati iz naših života (bez obzira na broj platformi i kopnenih bušotina koje mi još budemo pustili u rad).
3. Da bi praktično u svim područjima života trebalo provoditi prilagodbe na okolnosti ad a) i b), što je osobito urgentno u poljoprivredi, trgovini i transportu.
4. Javnost bi trebalo otvoreno upoznati s činjenicom da je svijet sada u situaciji da mora hitno napustiti 80% energije koja mu je dolazila iz fosilnih goriva i da zbog toga mora doći do radikalne promjene načina življenja. Fosilna goriva su omogućila globalizaciju gospodarstva, pa se bez njih gospodarstvo mora lokalizirati i uklopiti u resursne i okolišne limite neposrednog okruženja. Fokus lokaliziranog gospodarstva mora biti na namirivanju osnovnih potreba stanovništva, na društvenoj pravednosti i na regeneraciji okoliša. 
5. Za ovakav energetsko-ekološki okvir rast BDP-a postaje potpuno neupotrebljiv parametar uspješnosti, kao i procjene kojekakvih svjetskih agencija oko kreditnog rejtinga.  

Razbacivanje resursa i novca, uz devastiranje okoliša i dugoročne štete stanovništvu

Kad Država planira i reagira ne sagledavajući energetsko-ekološki okvir na koji upozoravaju znanstvenici, onda u pravilu ulaže novce, troši resurse i čini dugoročne štete stanovništvu i okolišu ustrajavajući na projektima koji su izgubili svrhu ili važnost. 

Uzmimo za primjer promet. Kad bi Država uvažavala činjenicu da će zbog klimatske krize i procesa napuštanja fosilnih goriva doći do smanjivanja prometa, turizma i gospodarstva, sigurno ne bi započinjala izgradnju novih dionica autocesta, cesta, modernizirala zračne luke, povećavala kapacitet kontejnerskih terminala… Primjer: Izgradnjom autoceste kroz Vinodolsku dolinu, koja je oduvijek bila važan oslonac prehrane stanovništvu u okolici Rijeke, bile bi ugrožene poljoprivredne površine, podzemne i nadzemne vode, brojne prirodne, povijesne i kulturne vrijednosti… Sve zbog pogrešne pretpostavke da će prometa biti više, i zbog zanemarivanja činjenice da će u klimatski izazovnim vremenima koja nam dolaze, baš te ugrožene vrijednosti lokalnom stanovništvu biti najvažnije. Takvim tzv. razvojnim planovima generacijama mladih se čini šteta na dva načina: 

• Trošeći vrijeme, novce i resurse na nepotrebno, propušta se iskoristiti kratko preostalo vrijeme za djelovanje na prilagođavanju društva za funkcioniranje bez fosilnih goriva i uz rastuće klimatske ekstreme.
• Dopušta se nastavak devastiranja okoliša, odnosno staništa mladih, što je izravan atak na njihove izglede za opstanak.

Tko ugrožava nacionalnu sigurnost?

Ovdje ću se poslužiti citatom Briana Daveya sa Sveučilišta u Dublinu: 

Jedino što može spasiti čovječanstvo je shvaćanje da svi mi moramo živjeti uz radikalno smanjivanje uporabe resursa i energije. To smanjivanje moramo provesti tako što ćemo uspostaviti radikalne institucije za dijeljenje – dijeljenje domaćih resursa, dijeljenje topline, dijeljenje putem biblioteka stvari i centara za zajedničke resurse, dijeljenjem informacijskih sustava, dijeljenjem u sustavu javnog transporta, dijeljenjem u agroekološkoj poljoprivredi koju podržava zajednica. Kapitalizam, kao tržišni sustav koji raste, je gotov. Mi promatramo njegovo umiranje. Mi trebamo nešto što će ga zamijeniti, a to nešto je oživljavanje zajedništva – zajedništva u dijeljenju prirodnih resursa i zajedništva u odgovornosti za njihovo očuvanje i zaštitu.    

Brian Davey

Korporacije iz domene fosilnih goriva, vojno-industrijski kompleks, i na njima iznikli superbogataši, zaslužni su što je globalna politika pola stoljeća ignorirala upozorenja znanstvenika da je prakticirani gospodarski sustav neodrživ. I zato je čovječanstvo sada u egzistencijalnom škripcu o kojem govori Brian. A kod nas se dogodilo da su u javnosti relativno dobro prihvaćene odluke o kupovini skupe vojne opreme (Rafale-i; Bradley-i, a nakon pada drona, i novi sustav protuzračne obrane), kao i odluke kojima se smanjuju nameti na fosilna goriva i one o sigurnosti njihovom opskrbom. Jer, sve je to kao važno za nacionalnu sigurnost. Dakle, za nacionalnu sigurnost je i dalje važnije ono što nam nude korporacije koje su svijet dovele do ruba uništenja, od onih stvari o kojima Brian govori, a koje bi ga mogle spasiti?!

I još nešto! Što ako najrazorniji napadi na našu zemlju ne budu izvršeni dronovima iz zraka, već novcem super-bogataša na poljoprivredno zemljište? Da, čuo sam, prvo se Državi mora zemljište ponuditi na otkup, ali kako su novci poreskih obveznika otišli na vojnu opremu, čini se da druge „municije“ za zaštitu poljoprivrednog zemljišta nemamo! Valjda zato što sigurnost prehrane stanovništva ne spada u nacionalnu sigurnost.  

OGLAS
Traže se sve vrste stručnog osoblja za liječenje pandemije kratkovidosti! Plaća dobra – zahvalnost djece. 

Objavio: Zoran Skala

Transkript emisije Skalanada 3.02.2017.

Predgovor:
Radio emisija na ovu temu emitirana je pred lokalne izbore prije 4 godine. Na nju su me podsjetili veliki problemi koji se ovih dana zbivaju s infrastrukturom Zagreba, ali slično se dešava i u drugim gradovima i općinama, osobito onima uz more. Kako su pred ljeto ove godine obavljeni još jedni lokalni izbori, nove lokalne garniture sada pred sobom imaju izradu i usvajanje svojih prvih planova za narednu godinu. Možda bi im nešto od iskustava izrečenih u ovoj emisiji (stečenih izvan Hrvatske) moglo pomoći da obrate pozornost na nešto što je važno kod planiranja infrastrukture a lako prođe nezapaženo, kako bi izbjegli „pandemiju“ propadanja infrastrukture.
Z.S.       

Uvodno. Uskoro će se zahuktati predizborne kampanje za lokalne izbore. Po običaju, kandidati za načelnike, gradonačelnike i župane će izlagati svoje ideje o tome što kane napraviti tijekom svog mandata (ako ga osvoje). Obično to poprimi izgled liste investicija u kojima dominiraju infrastrukturni projekti, jer su, po konvencionalnoj mudrosti, baš oni preduvjet za razvoj. Ambiciozni i skupi projekti nerijetko povećavaju izglede kandidata da dobiju izbore, zato što podgrijavaju očekivanja birača da će tako biti više radnih mjesta, više lokalnih prihoda, sve u svemu – bolji život. No koliko je doista istinita konvencionalna mudrost koja stavlja znak jednakosti između investicija i napretka, o tome danas sa Zoranom Skalom.

Ne znam rade li naša udruženja općina, gradova i županija neka svoja istraživanja o najboljim praksama vođenja odgovarajućih samouprava, ali znam da je prije sedam godina nastala jedna neprofitna organizacija u SAD – „Strong Towns“ (Jaki gradovi) – koja to radi, a imaju i istoimeni časopis. Baš u njihovom časopisu se nedavno pojavio članak Charlesa Marohna „Stvarni razlog zbog kojeg vaš grad nema novaca“. Sadržaj tog članka odmah mi je pobudio asocijaciju na naše prilike, pa ću ga podijeliti s vama, dakle onima koji će uskoro glasati na lokalnim izborima, a i vama koji ćete biti kandidati na glasačkim listićima.

Možda ste čuli za Lafayette u Louisiani, grad veličine Rijeke, okružen močvarama a nalazi se dosta blizu puno poznatijeg New Orleansa. Novi gradonačelnik Lafayetta i novi direktor poduzeća koje održava gradsku infrastrukturu pozvali su Charlesa Marohna da im pomogne dokučiti zašto njihov grad već godinama ne može zaustaviti brzo propadanje gradske infrastrukture – nadzemne i podzemne. Neki su im već bili savjetovali da investiraju u potpuno novu infrastrukturu, ali im se taj prijedlog učinio slabo argumentiranim, pa su htjeli vidjeti je li moguće napraviti neku analizu koja bi pokazala koji su doista korijenski uzroci upornog procesa propadanja gradske infrastrukture.

2. Većina naših sredina vjerojatno bi doživjela kao slabost gradonačelnika da ovaj poziva u pomoć nekoga izvana da mu analizira stanje u vlastitoj kući. Znamo, primjerice, da u našoj prijestolnici bilo koji problem da nastane, čim se pozove gradonačelnika i upale TV kamere, taj problem bude riješen. Što je Charles sa svojom ekipom analizirao po Lafayettu? 

Puno su razgovarali s gradskim odjelima i ključnim osobljem, a uz njihovu pomoć su napravili i jednu jako zanimljivu trodimenzionalnu mapu, zapravo vrlo detaljnu geografsku analizu gradskih financija (možda čak prvu tako detaljnu u SAD). Dakle prikaz gradskih prihoda (takse, naknade i sl.) i gradskih troškova – po gradskim četvrtima. Pri čemu su gradske četvrti iz ove analize bile doista male površinske cjeline. Kad bi se Rijeka dijelila na isti način, onda bi se, recimo, i Gornja Vežica sastojala iz nekoliko takvih četvrti. Na toj mapi lako se vidi koje gradske četvrti generiraju više prihoda od troškova (prikazano kao zeleni stupovi profita), a one koje imaju veće troškove od prihoda (prikazano kao crveni stupovi gubitaka). Što je stup veći, to je veći iznos profita, odnosno, gubitka.  

3. I na što im je ukazala ta trodimenzionalna, zeleno-crvena mapa grada?

Ukazala je na to da je crvenih dijelova znatno više od onih zelenih, odnosno, da su troškovi održavanja infrastrukture puno veći od gradskih prihoda. Napravili su još i procjenu koliko bi koštala zamjena sve te infrastrukture ako bi se ona obavila unutar jedne generacije, i došli su do iznosa od 32 mlrd$. Ali fatalna činjenica bila je u tome što u istom tom periodu grad može računati samo na 16 mlrd$ prihoda. Grad istina može povećati svoje takse. Ali, prosječno lafayettsko kućanstvo danas već plaća oko 1500$ taksi godišnje, a moralo bi plaćati 9200$ taksi godišnje (6x više) samo da bi moglo nastaviti koristiti infrastrukturu koju već ima. Kako bi to za kućanstva značilo da moraju dati svaki peti zarađeni dolar na popravke cesta, kanala i cjevovoda, jasno je da su im šesterostruko veća davanja naprosto neprihvatljiva. Dok je ta infrastruktura nastajala bila je zamišljena da služi građanima, a sad je ispalo da bi oni morali služiti njoj.

4. To Charlesovo objašnjenje je opet kontra konvencionalne mudrosti. I ekonomisti i Država uporno potiču formiranje gospodarskih zona, njihovo opremanje s odgovarajućom infrastrukturom, a sve kako bi se time privukli investitori i poduzetnici. Kod nas su se jedinice lokalne samouprave gotovo utrkivale koja će ih imati više i većih. Kako je to odjednom postalo loše po Charlesu?   

Točno je da države potiču nastajanje gospodarskih zona i investiranje u infrastrukturu jer očekuju da će to doprinijeti porastu BDP-a. Pogodni krediti, odgode plaćanja za izvršene radove, i druge vrste poticaja, uspijevaju ohrabriti nositelje odlučivanja da krenu u investicije, jer prosta računica pokazuje da im to neće bitno poremetiti tok gotovine. Ono što im obično pritom promakne je, da su s izgrađenom infrastrukturom oni u ime zajednice preuzeli i dugoročnu obvezu njena održavanja i amortiziranja. To je nešto što bitno ne remeti tok gotovine danas, ali kao obveza ona s vremenom stalno raste, dok ne postane nerješiva za neku buduću administraciju. Dakle ne za onu koja je zbog ambicioznog investiranja danas dobila izbore. Država Virginia se, primjerice, prije nekoliko godina hvalila da ima 50 milijuna$ slobodne gotovine u svom proračunu, ali kada su joj bile obračunate sve nagomilane obveze, ispalo je da ona u stvari ima deficit od 674 milijuna$ (13x veći od raspoložive gotovine). Charles objašnjava da je sve to tipična poslijedica razvojnog obrasca korištenog nakon II Svjetskog rata – tzv. Ponzijeva shema, ili piramida sreće. Država i privatni kapital poticali su gradove da se brzo šire. Lokalnim vlastima nova gradnja je bila izvor velikih trenutnih prihoda: od dozvola za građenje, priključaka za infrastrukturu, prodaje zemljišta i sl. Za uzvrat, gradovi su preuzimali dugoročnu odgovornost da održavaju i mijenjaju dotrajalu infrastrukturu. Dakle, novci sada i odmah, a buduće obveze?! Naša će pametna djeca to već nekako riješiti. Izgleda da je ljudima duboko usađeno svojstvo da visoko vrednuju zadovoljstvo danas, a da minoriziraju buduće patnje – tim više, što su one vremenski dalje. Pokriće za to je lako naći dok god vjerujete u dogmu o stalnom rastu, jer će zbog rasta buduće generacije kao biti bogatije, a zapravo je realnost da im mi zapravo pripremamo bankrot.

5. I što ćemo sad s tim problemom?!

Charles kaže da ga to svi pitaju, pa im on najprije mora objasniti da ni Lafayette ni drugi američki gradovi u pogledu infrastrukture nemaju problem već imaju predicament, odnosno, osobito složenu situaciju. Jer problem, ukoliko postoji rješenje, kad se riješi on nestaje. Ali osobito složena situacija nema rješenja, ona samo ima ishode! Kada bi država i imala negdje ogromnu gomilu novaca kojom bi mogla popraviti svu tu infrastrukturu (što naravno nema), bilo bi naprosto glupo tolike novce potrošiti tako neproduktivno. Sva ta infrastruktura je mahom bila loše ulaganje! Ono što Americi treba, kaže Charles, je drukčiji model razvoja.

Ima još jedna zanimljivost iz Charlesova istraživanja. Što mislite u kojim gradskim četvrtima (na onoj trodimenzionalnoj mapi Lafayetta) su bili najviši stupovi profita, odnosno lokacije na kojima se generira više prihoda od troškova održavanja infrastrukture? U najsiromašnijim dijelovima grada! Tamo se iz objektivnih razloga skromno, ali pametnije, investiralo, pa sada, paradoksalno, siromašni lafajetčani više doprinose održavanju gradske infrastrukture od svojih bogatih sugrađana.

Vratimo se u Hrvatsku, baš kod nas, uz more. Turizam cvate, htjeli bismo ga još i više, samo da izgradimo svu tu infrastrukturu koja će omogućiti nove smještajne kapacitete. Mi u Primorsko-goranskoj županiji već imamo 209 gospodarskih zona (istina, polovica ih još ne funkcionira, ali nastojimo to promijeniti – „čim kompletiramo infrastrukturu“). Priprema se LNG terminal i širenje plinske mreže. Gradit ćemo još autocesta (onu iznad Novog Vinodolskog prema Žutoj Lokvi) i Pelješki most, pa modernizirati zračne luke… A nije nam nepoznato da se bliži kraj ere fosilnih goriva! To će zaustaviti gospodarski rast, pa i ekspanziju turizma, koliko god se mi trudili da se to ne dogodi. Tko će tada plaćati održavanje sve te infrastrukture?! Tko će je uopće koristiti?! Ili mislite da će naša djeca to već nekako riješiti?!

Zato, dragi slušatelji, pazite što vam stranke i kandidati s izbornih lista nude – i kad vam infrastrukturu donose!  

Objavio: Zoran Skala