Tečaj permakulture dolazi k vama, preko ekrana!

10.3. do 28.4.2026.

Prijave: https://bit.ly/onlinePDC-2026

Bez obzira imate li svoj vrt i imanje ili nemate, tečaj permakulture je temelj za osmišljavanje učinkovitih sustava koji štede energiju, vrijeme, novce i živce. Dizajnirati možemo gotovo bilo što: svoju kuću, stan, imanje, organizaciju, kvart, pa čak i svoj posao!

Čak i ako niste nikad ništa projektirali ranije, do kraja tečaja možete naučiti kako po koracima osmisliti imanje, dio imanja, urbani ambijent ili suradnju u grupi.

Permakultura je nova, održiva i regenerativna kultura. To je praktično dizajniranje održivih sustava i globalni društveni pokret za stvaranje lokaliziranih i otpornih zajednica. Permakulturno dizajniranje integrira tradicijska i suvremena znanja i vještine, te oblikuje životni prostor oponašajući prirodne procese. Na tečaju ćete naučiti kako kreativno primijeniti provjerene tehnike koje uz lako dostupne resurse grade tlo, bolja rješenja za stanovanje i bolje odnose u zajednici, povećavaju urod i obogaćuju okoliš.

Proljeće je odlično vrijeme za učenje paralelno s eksperimentiranjem i promatranjem prirode. Online format tečaja omogućuje sudjelovanje bez putovanja, što ostavlja više vremena za posvetiti se promatranju prirode oko sebe i radu na svojim projektima.

Održavanje tečaja i raspored

Ovo je intenzivan 72-satni tečaj permakulturnog dizajniranja (Permaculture Design Certificate Course, PDC) uz dodatnih 8 sati podrške i sadržaja prilagođenih formatu rada na daljinu. Tijekom 80 sati tečaja polaznici usvajaju permakulturnu etiku i vještine dizajniranja, upoznaju se s raznim tehnikama i rješenjima koje mogu samostalno primjenjivati u svakodnevnom životu, a dobivaju priliku uz stručno mentorstvo osmisliti konkretan dizajn za vlastite projekte. Organizator tečaja je udruga Hrvatska permakultura.

Voditeljica tečaja: Gordana Dragičević, nositeljica permakulturne diplome od 2013. godine. 

Ostali/e predavači/ce i facilitatori/ce: Mario Miličević, Smilja Ignjatović, Cvijeta Biščević, Nenad Maljković i gosti

Program je raspoređen kroz sedam tjedana, od 10.3. do 28.4.2026. sa stankom od tjedan dana na pola. Termini su utorkom, petkom i subotom od 17:00 do 21:15. Svi termini uključuju i pauze.

Tečaj je moguće pohađati isključivo putem interneta i održavat će se interaktivno na platformi Zoom. Interaktivno sudjelovanje podrazumijeva da sudionici uključuju web kameru i mikrofon. Moduli će se snimati i snimke će biti dostupne polaznicima, ali za dobivanje međunarodno priznatog certifikata nužno je aktivno sudjelovanje u minimalno 80% programa.

Prijaviti se možete ovdje.

Moduli

• Uvod u permakulturu, stanje društva i okoliša
• Permakulturna etika i principi; sistemski dizajn i tehnike permakulturnog dizajniranja
• Čitanje krajolika, analiza i mjerenje terena, iscrtavanje osnovne karte u mjerilu
• Briga o tlu, razumijevanje mikroekosustava tla, tehnike za analizu i poboljšanje kvalitete i plodnosti tla, kompostiranje
• Ekološka sukcesija, biljne zajednice u prirodi i korisne biljke: od biljaka indikatora tla do šuma
• Uzgoj hrane: vrtlarenje, njive, šumski vrt, agrošumarstvo, regenerativna poljoprivreda
• Životinje u permakulturi
• Voda: voda u krajoliku, sakupljanje vode, pročišćavanje i recikliranje otpadnih voda, kompostni “wc”
• Energija: energetska učinkovitost, jednostavne pasivne tehnologije, obnovljivi izvori
• Održivo graditeljstvo: gradnja prirodnim i recikliranim materijalima
• Urbana permakultura: tehnike za male prostore, zgrade i održive kvartove
• Društvo: održive zajednice, odnosi, grupni rad, suodlučivanje
• Lokalizirana dobra ekonomija
• Tranzicijski pokret
• Praksa dizajniranja: polaznici u grupama izrađuju permakulturne dizajne za stvarne projekte po svom izboru

Detaljan raspored modula bit će dostupan polaznicima i prijavljenima krajem veljače. Dizajniranje stvarnih projekata integralan je dio tečaja i odvija se uz stručno mentorstvo.

Prijaviti se možete ovdje.

Što ćete dobiti na tečaju

• Predavanja i odgovori na pitanja: teme su navedene ispod obrasca
  • ono što svi očekuju, ali na ovom tečaju potpuno interaktivno: odgovaramo na sva pitanja
  • edukatori su praktičari stručni u različitim područjima, te iz različitih krajeva i klima
  • dodatni termini za pitanja i odgovore po temama
• Interaktivne vježbe i razmjena znanja
  • permakulturni dizajn i suradnički pristup ne mogu se učiti samo pasivnim konzumiranjem sadržaja iz knjiga i na internetu. Iskustveno učenje, rad u grupi i izrada konkretnih permakulturnih dizajna su upravo ono što izdvaja ovakve tečajeve od konvencionalnih edukacija i gradi stvarne vještine
  • mentorska pomoć na svakom koraku, dodatno vrijeme za podršku pri dizajniranju
• Prezentacije, skripte i ostali materijali
  • sve prezentacije i bogata kolekcija dodatnih materijala na koje se možete referirati u bilo kojem trenutku i nakon tečaja
• Iskustvo rada s interaktivnim online alatima
  • Ovo je svojevrstan bonus online formata tečaja. Uz praksu permakulturnog dizajniranja stječu se ili poboljšavaju vještine rada na dijeljenim dokumentima i radnim pločama.
• Međunarodno priznati certifikat
  • omogućuje sudjelovanje na konvergencijama i suradnju na mnogim projektima
  • obavezan preduvjet za učitelje permakulture, te za kasnije stjecanje permakulturne diplome ako to budete željeli

Prijave

Prijave su obavezne unaprijed, putem obrasca: https://bit.ly/onlinePDC-2026

Prakticiramo solidarno financiranje i dajemo mogućnost da odaberete kotizaciju za tečaj. Preporučena kotizacija je između 390 i 600 EUR i otvorena je mogućnost uplate u nekoliko obroka. 

Kontakt za pitanja: gordana.permakultura@gmail.com

Objavio: Gordana

Svi smo mi došli ovde sa gotovim dizajnom svog života. No, danas nam dolaze drugačija deca. Vera je konkretno dovela mamu Tamaru i tatu Darka letos na PDC u RaČitluku, kod Sokobanje.

Nikada nije prerano

Ona je bila u maminom stomaku već pet meseci i rešila je da je vreme da pohađa PDC od 72 sata, u sred dugog toplog leta. Nije ona ništa glasno rekla. Samo je podstakla roditelje da se prijave (iako oni kao i većina roditelja, misle da su oni doneli tu odluku). Tamara i Darko su veoma skladan i vedar par, pa smo svi mogli da se “kupamo” u Tamarinim osmesima od jutra do sutra. Da li je blistala zbog trudnoće ili zbog predavanja koja je disciplinovano slušala po vasceli dan ili zbog Vere koja se smejuljila u njenom stomaku, ostaje vam da sami procenite.

Nije bilo lako svima šaputati

Kako god, da li opet namerno ili slučajno, tek Vera je šapnula Zoranu Vukšiću (voditelju kursa) da izabere mamino i tatino imanje za dizajniranje i tako je nastao dizajn Sunčano brdo u selu Velika Ivanča (pripada gradskoj opštini Mladenovac – Beograd). Kako samo to bebe znaju, Vera je rešila da želi da živi u prirodi i da želi da ima lepu kuću i sve lepo skockano na imanju, kao i da tu dolaze druga deca da se igraju i uče zajedno sa njom. Jednostavno, Vera nije ostavila ništa slučaju. Lepo je pomoću malih pomoćnika – patuljaka na projektu Bojana Krtinića, Katarine Lažetić, Manuele Pavković i mame i tate, sve izdizajnirala. Nije bilo jednostavno šaputati svim tim patuljcima, a oni su naravno kao i svi odrasli mislili da njima ideje padaju na pamet. Svašta, kao da Vera nije znala šta radi.

Strpljivo do dizajna imanja

Lepo je i strpljivo odslušala svih 72 sata i jasno joj je bilo šta sve mora da uzme u obzir prilikom dizajna svog budućeg prebivališta.Svima je držala “tremu” na prezentaciji, pa su briljirali, a noć uoči prezentovanja projekata, Katarinu Lažetić je držala budnom do sedam ujutro, kako bi “Kaja” sve završila na vreme. Kao slučajno, baš u njihovom timu se našla Kaja po zanimanju arhitektica, koja uzgred i prelepo peva, a slučajno je tu bio i Bojan koji pored muzike ima zanat kaligrafije, pa su slova na projektu blistala. O Manueli da ne pričam – vilenjakinja koja je vrlo dobro razumela Verin jezik, jer inače radi sa decom kao profesorka engleskog. O svemu je Vera vodila računa i dobila dizajn svog budućeg doma, potpuno po svojoj meri. Ljudi misle da bebe u stomaku samo spavaju i da su neaktivne, te se dosađuju…Možda ima i takvih, ali Vera nije od njih.

Stigla sam, kome je potrebna pomoć oko dizajniranja?

I tako posle svog tog odrađenog posla i započete realizacije pomentuog projekta, Vera je odlučila da je vreme da konačno zagrli mamu i tatu svojim ručicama i čestita im na odlično odrađenom poslu. Vera se rodila 07.12.2025., što je pre nepuna 4 dana. Već je izašla iz porodilišta, jer tamo joj je bilo baš bzv. što nema tate Darka. Sada su opet svi na okupu, sa svojim kucama i macama rešeni da kreiraju život male Vere i dece slične njoj – održivo. Da ostave Veri i ostaloj deci bolji svet od onog koji su zatekli, iako to danas izgleda kao nemoguća misija. Veliki štrumf Zoran Vukšić (voditelj kursa) dobro je procenio Verin doprinos, pa je onako “slučajno” predložio  da i Vera dobije sertifikat, na koji se cela ekipa zdušno ispotpisivala uz najlepše želje za održivo dizajniran život (rečnikom permakulture).

Čestitke, pozdravi i prelep kraj godine

Ako ste čuli da neko mlađi ima odslušan PDC od 72 sata i sertifikat, javite nam. A do tada u komentarima slobodno ostavite vaše želje maloj Veri za dug i srećan život. Ispred organizatora i domaćina rezidencijalnog kursa permakulturnog dizajniranja održanog letos u RaČitluku, ispred svih predavača i velikog štrumfa Zorana – čestitamo mami Tamari i tati Darku veliki dan kada su konačno mogli da se dive svojoj veličanstvenoj Veri, savršenoj u svakom pogledu.

Želim ovom pričom da zaokružim svoje priče u 2025. godini, koje su bile pune novih susreta i iskustava. Drago mi je da nam Vera svima daje nadu u bolje godine pred nama. Dizajnirajmo ih zajedno i srećna nam predstojeća Nova godina u kojoj polako. ali sigurno permakultura prelazi granice u regionu i šire.

P.S. Ako još razmišljate da li da upišete Zimsku školu permakulture, u redu je, ali za koji dan krećemo, nemojte propustiti priliku da zakoračite prema održivosti u svom životu. Vidite da vas u permakulturi očekuje dosta čarolija, kako bude savladavali sve ono što je Vera, sa takvom lakoćom naučila. Kreirati danas održive sisteme, mogu samo “čarobnjaci”.

Objavio: Nataša

Zima je idealno vrijeme za maštanje i planiranje. Dođite na tečaj dizajniranja šumskih vrtova i šuma hrane!

Prijave: https://bit.ly/sumski-vrt_2025

Šumski vrt je način uzgoja hrane koji oponaša najproduktivniji sustav u prirodi – mladu šumu. To je “vrt” u kojem rastu trajnice i u kojem svake godine imamo sve veći urod, a sve manje posla. Šumski vrt nije niti vrt u šumi, a niti je konvencionalni voćnjak. Možete ga saditi otpočetka, ili nadograditi u njega vrt ili voćnjak koji već imate. Naučite kako ga dizajnirati, što u njemu saditi, kako ga uspostaviti i održavati!

Voditeljica tečaja je Gordana Dragičević, diplomirana permakulturna dizajnerica

Tečaj je moguće pohađati isključivo putem interneta i održavat će se interaktivno na platformi Zoom. Sastoji se od 5 modula nastave i jednog dodatnog, “bonus” susreta za podršku. Nakon nastavnih modula polaznici imaju priliku dizajnirati vlastite projekte ili samostalno ili uz stručno mentorstvo. Nije obavezno prisustvovati svakom susretu uživo, moduli će biti snimljeni i dostupni polaznicima.

Raspored

petak 5.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
subota 6.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
utorak 9.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
petak 12.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
subota 13.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
+ petak 9.1.2025. 18:00 – 20:00 Zoom pitanja & odgovori
+ individualne konzultacije, 2 x 60 min po dogovoru

Što ćete dobiti na tečaju?

• znanje o šumskim vrtovima kao stabilnim ekosustavima
• osnove razumijevanja zemljišta i analize mogućnosti terena
• način kombiniranja biljaka u šumskom vrtu
• postupak dizajniranja šumskih vrtova za bilo koju klimu i bilo koju veličinu zemljišta
• preporuke za odabir biljaka, posebice za umjerenu i mediteransku klimu
• preporuke za uspostavu šumskog vrta, sadnju i održavanje
• interaktivna predavanja s mogućnošću postavljanja pitanja u svakom trenutku
• domaće zadaće koje vas vode po koracima kako biste što prije završili svoj dizajn (nisu obavezne)
• snimke svih modula uz neograničen pristup, za slučaj da neki termin propustite ili kasnije želite nešto ponovo pregledati
• sve prezentacije i bogatu kolekcija dodatnih materijala na koje se možete referirati bilo kad i nakon tečaja
• popise biljaka prikladnih za šumske vrtove koje ili rastu samonikle u našim krajevima, ili su dostupne u rasadnicima
• odgovore na pitanja koja se pojave nakon glavnog dijela tečaja i provjeru dijela dizajna kojeg završite do bunus susreta
• za opciju uz konzultacije: individualnu mentorsku pomoć 1:1

Kotizacija

Cijena pohađanja samo grupnog dijela tečaja u navedenim terminima i bez pojedinačnih konzultacija je 125 EUR. Puna cijena tečaja je 210 EUR, što uključuje individualne konzultacije pri izradi pojedinačnih dizajna (preporučuje se za potpune početnike, ali nije obavezno).

Postoji mogućnost djelomične potpore ili razmjene, pod uvjetom da se skupi dovoljan broj sudionika koji plaćaju punu kotizaciju.

Prijave

Prijava je obavezna unaprijed i broj mjesta na tečaju je ograničen.
Molimo da za prijavu na tečaj ispunite sljedeći kratak upitnik: bit.ly/sumski-vrt_2025

Kontakt za pitanja: gordana.permakultura@gmail.com

Malo više o šumskim vrtovima i tečaju

Šumski vrtovi su energetski najučinkovitiji sustavi za uzgoj hrane. Omogućuju nam na relatovno malom prostoru namirivanje potreba za hranom, lijekovima, građom, vlaknima… U šumskom vrtu raste voće, orašasti plodovi, aromatično bilje i povrće, a moguće je sustav kombinirati i sa životinjama ili prostorom za odmor i rekreaciju.

Tečaj se sastoji od sljedećih cjelina:

• Što je šumski vrt?  Usporedba s voćnjakom, vrtom i šumom. Sličnosti s ostalim polu-šumskim sustavima; šume hrane, šumski pašnjaci, obnavljajuća poljoprivreda.
• Zašto saditi šumske vrtove u umjerenoj klimi? Odabir sustava koji je najučinkovitiji za naše potrebe. Alternative za druge klime i autohtone biome.
• Analiza terena i osnove permakulturnog dizajniranja.
• Odabir biljaka za šumski vrt. Popis korisnih biljaka za sadnju i savjeti oko nabavke.
• Dobri i loši biljni susjedi među trajnicama. Biljne zadruge i tampon-biljke.
• Samonikle biljke u šumskom vrtu i u prehrani.
• Mjerenje terena i precizno ucrtavanje.
• Dizajn šumskog vrta – kako organizirati održiv sustav koji ne treba gnojiti niti navodnjavati? Kako najbolje iskoristiti prostor? Kako dimenzionirati šumski vrt? Koliko biljaka stane u šumski vrt? Primjeri za različite terene, klime i tipove tla.
• Uspostava šumskog vrta po koracima.
• Kako pretvoriti voćnjak u šumski vrt?
• Održavanje i briga o šumskom vrtu.
• Praksa: dizajniranje projekata koje predlažu polaznici

Polaznici će dobiti na korištenje sve prezentacije, skripte i popise biljaka koje ćemo koristiti, kao i pristup snimkama. Svi moduli su interaktivni. Dizajn vlastitih projekata sudionici izrađuju sami ili (po želji) u manjim grupama. Stručno mentorstvo dostupno je kroz bonus online susret za pitanja i odgovore mjesec dana nakon tečaja, te online konzultacije (2 x 60 min) i individualizirane preporuke.

Na ovom tečaju sudionici će dobiti više specifičnog znanja o šumskim vrtovima nego u sklopu 72-satnog tečaja permakulturnog dizajniranja. Certifikat 72-satnog tečaja nije uvjet za sudjelovanje.

Malo više o voditeljici tečaja

Gordana Dragičević diplomirala je fiziku, ali se posvetila izgradnji pravednijeg i solidarnijeg svijeta uz ekoaktivizam, permakulturu i tranziciju u niskougljično društvo. Posebni interesi u permakulturi su joj sistemski dizajn, samoorganizacija zajednice te održivi sustavi za uzgoj hrane uz polikulturu, trajnice i samoniklo jestivo bilje. Sa šumskim vrtovima se upoznaje kroz vlastitu praksu od 2007. Permakulturnu diplomu stekla je 2013. godine otkad je održala preko 40 tečajeva permakulturnog dizajniranja i 14 tečajeva dizajniranja šumskog vrta. Od 2020. redovno održava i interaktivne online edukacije.

Objavio: Gordana

Prilikom dizajniranja svog imanja 2012. godine, napravio sam analizu tla. Analizom sam utvrdio mjesta koja su najpovoljnija, i ona najmanje povoljna za uzgoj biljaka. Apsolutni ekstrem u nepovoljnosti je najviša točka imanja. To je vrh brijega, mještani ga zovu “Breščić”. Izuzetno je izloženo vjetru, na njemu jedva da i trava raste. Doslovno nisam kosio više godina i nije ništa niknulo osim trave. A trava bi bila tanka, rijetka, pa nije ni trebalo kositi. Ispod tankog sloja zemlje je čista stijena, negdje i proviruje ispod tla. To mjesto je označeno kao ono gdje neću ništa saditi.

Jedne godine, baš na najvišoj točki, niknuo je orah. Da trava nije tako loša, možda ga ne bih ni primjetio. Označio sam ga štapom i ostavio da raste. Oko njega sam počeo kositi, donositi sijeno i pokrivati tlo. I tako godinama. Ako se ne varam, za taj orah znam nekih 5 godina, i nije narasao viši od trave. Nekih 30-40 cm.

Na rubu Breščića raste jedan veliki jasen. Nadvio se nad cestu, i mještani su tražili da ga srušim. Pozvao sam stručnjake za rušenje, oni su ga zakačili traktorom, potegnuli dalje od ceste i posjekli. Nadao sam se, samo da ne padne na onaj mali orah. I pao je točno na mali orah.

Sljedeća godina

Od srušenog stabla iskoristio sam sve osim sitnih grana koje su bile na vrhu. One su ostale ležati baš tu gdje je nekad bio orah. I na te grane sam nabacao još granja koje je bilo svuda naokolo. Tako je nastala jedna hrpa granja koja je tako stajala godinu dana. Nedavno, prođem tuda i iznad velike hrpe granja proviruje onaj mali orah. Pružio je dvije velike grane, jedna od njih ima preko 1m. Koliko vidim na dnu granja, izvorni orah je slomljen i zgnječen. Ove dvije grane su narasle negdje iz korijena tog slomljenog oraha.

Ponovno sam pokosio livadu oko te hrpe granja i sijeno nabacao na granje. Kakav god učinak granje imalo na taj orah, nadam se da će i ovo sijeno pomoći. I neko buduće granje koje tu bacim.

Drugi primjer

Svoj prvi šumski vrt započeo sam sadnjom duda (murva, Morus alba, nigra)….) 2011. godine. Mislim da sam i naredne godine sadio još dudova jer volim plodove i super je biljka na mnogo načina. Da bih konačno naučio da oni kod mene baš ne žele rasti. Biljke su dugo stagnirale, lišće bilo izrazito blijedo, suho. Piše negdje da ne podnose lužnato (bazno) tlo. A kod mene je upravo takvo, vapnenačka stijena sa malo zemlje preko. Ako bi biljka i potjerala kakvu grančicu u proljeće, srne bi ju odmah pojele. Ne znam što im je to toliko omiljena hrana, ali jest. I narednih godina, ostao sam bez svih dudova.

Kako među manjim drvećem ima dosta biljaka koje osim što su jestive mogu biti i dobri susjedi velikim voćkama, recimo i tu imam akumulatore dušika i ostalih hranjiva, gledao sam da oko svake voćke stoje takva stabla. Konkretno, radi se o “graškovom drvu” koje akumulira dušik, murvi ili dudu koji ima lišće vrlo bogato mnogim mineralima pa svaka voćka bolje uspjeva uz dud, i bazgi koja uz ovo što sam napisao za dud još i privlači lisne uši na sebe (štiti susjede) i ubrzava razgradnju organskog otpada na tlu. Tako oko svake velike voćke u planu imam graškovo drvo, dud i bazgu, te još 3 “obične” manje voćke.

Šumski vrt a la Nikola

Košenje livade

Narednih godina, sa šumskim vrtom nije baš bilo uspjeha. Sve se to s vremenom osušilo, nestalo. Vrt je preuzela trava, pa sam se specijalizirao za borbu sa travom. Livadu sam redovito kosio, barem jednom godišnje. Uključujući i mjesta gdje su nekad bile posađene voćke.

Jedne godine, mislim 2022., u travi sam nešto primjetio. Lišće mi je izgledalo poznato, a Google mi je potvrdio da se radi o dudu. Posve sigurno, jednom od onih posađenih. Jer, bio je baš na mjestu gdje sam planirao sadnju, i kilometrima daleko nema ni jednog duda. Ne pojavljuje se sam. Znači, preživio je 10-ak godina redovitog košenja.

Zaobišao sam ga kosilicom da vidim što će biti. Bilo je to da su ga srne obrstile do zemlje. Ali je ponovno niknuo. Postavio sam “kavez” od metalne mrežice oko biljke, i uskoro je prerasla taj mali kavez.

Konačno raste?

Prošle godine, dovoljan mi se činio kavez visine 1m. Ovih dana, biljka ima 2m, brojne grane i izgleda prilično nezaustavljivo.

Kako permakulturno analizirati ove primjere?

Što se to u prirodi događa, da “uništavanje” pomaže? Je li moguće da su biljke u prirodi toliko navikle na brojne nedaće, da se baš za njih spremaju? Već znamo da postoji sjeme koje klija tek nakon požara. Korov raste tek kada se prekopa vrt. Mogu li biljke “osjetiti” da je u blizini palo veliko stablo, pa dobiju “nalog” da krenu sa rastom? Jesu li neke biljke toliko ukusne životinjama, da su u svoj “program” uvrstile i redovitu štetu od divljači? Da ne znaju rasti drugačije, pa im ta šteta dođe kao trening za budući razvoj?

Kao permakulturnom dizajneru, “promatraj…” mi je jedno od prvih principa. Mislim da smo suviše vezani za knjige, online informacije, možda neke navike, narodnu predaju… Postupamo sve “po knjizi” i opet nema uspjeha. A nekad jednostavno sjedimo na panju i gledamo prirodu, pa dođemo do odgovora na najteža pitanja. I nekad se tako jednostavno desi da priroda ponudi rješenje do kojeg sami nismo znali doći.

Objavio: Nikola

Ovo je dokument iz portfelja kojim sam se 2023. godine kandidirao za permakulturnu diplomu. Imanje razvijam od 2011. godine. Tijekom tih godina, nekoliko sam puta odradio proces permakulturnog dizajniranja. Dizajn nikad nije dovršena stvar. Ne postoji dovoljno dobar, da se ne može još malo popraviti. Okolnosti se mijenjaju, a dizajn treba pratiti te promjene. Stječu se nova iskustva i svake smo godine sve pametniji. Uviđamo neke propuste u dizajnu koje onda u hodu ispravljamo. Nekad su propusti tako veliki, da je lakše dizajnirati sve iznova.

Ja sam svoj dizajn često dorađivao ili iznova započinjao, a istodobno sam realizirao neki raniji. To je naravno stvorilo nepotrebne troškove, bilo bi bolje da sam otpočetka sve napravio kako treba. Sada imam dizajn sa kojim sam prilično zadovoljan, stvari dobro funkcioniraju. Uz vrlo malo uloženog vremena uspješno gospodarimo sa blizu 6000 m2. Napravili smo kuću, imamo svoju struju. Uzgajamo svoju hranu, koristimo vlastita drva. Djeca imaju prostor za igru, a priroda je i dalje tu. Divlje životinje redovito obilaze imanje, raste kompleksnost i biološka raznolikost. Obnavlja se tlo, gradi se organski sloj.

Nadam se da imate i vi slične potrebe, da ste usred dizajniranja vlastitog imanja. Ili barem razmišljate o sličnom putu. Mogu reći, dugotrajan je to i trnovit put, ali itekako lijep. Biti dobar gospodar jednog komadića ove planete je jako ugodna stvar. Želja mi je sa vama podijeliti kako je naš put izgledao, u nadi da će vama pomoći na vašem putu.

Naziv rada: Razvoj permakulturnog imanja
Kandidat: Nikola Bošnjak
Mentorica: Gordana Dragičević
Vrijeme provedbe: 2011. do 2023.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Često čujem “nemam još svoju zemlju, pa se ne mogu baviti permakulturom“. Ili “imam 2000 m2 zemljišta, što da sad radim?“. To na neki način implicira da je bavljenje permakulturom isto što i uređivanje vlastitog imanja. Ili možda, uzgoj hrane, gradnja kuće. Ipak, rijetki su doista u prilici da imaju slobodan teren na kojem mogu raditi što god isplaniraju. Možda još nemate nekretninu. Možda imate zemlju, ali od nje i živite. Niste u prilici raditi drastične promjene u načinu korištenja. Možda nemate vremena da naučite permakulturu do te mjere da od nje zaista i živite. I što na kraju imamo, jest da se rijetki uopće odvaže na praktičnu primjenu permakulture. Kada to učine, rijetki među njima zaista dođu do željenih rezultata.

Što je to permakultura?

Ako “proguglamo”, naći ćemo slike krivudavih staza kroz seosko imanje. Polukružne ili spiralne gredice, na njima izmješano povrće. Kuće nepravilnih oblika od biološki razgradivih materijala. Bačve sa kišnicom uz kuću, kompostni wc sa urezanim srcem na vratima. Znači, nema šanse da bilo što od toga prakticirate ako imate stalan posao i život vezan uz grad. Ništa od toga ako vas životni partner ne podržava. Ništa od toga ako su vam djeca teenageri koji ne žele trčati na wc preko blatnog kokošinjca. Što ako se redovito selite, ili putujete? Što ako se jednostavno ne osjećate ugodno među ljudima koji se stalno smješkaju? Oni koji sjede na podu, vole se grliti i držati za ruke? Jeste li već shvatili, nije permakultura za vas?

Zašto to nije permakultura?

Permakultura je naizgled skup jednostavnih pravila i stereotipnih detalja. Ako ih površno shvatite, primjenite, dobijete neku karikaturu permakulture. Rješenja koja su izvađena iz konteksta. Beskonačna oponašanja bez jasnih ideja i dubljih shvaćanja. Kad takvo rješenje stavite u stvarno okruženje, dobijete nešto poput donje slike.

Nebitno gospodarite li dvorištem uz kuću ili stotinama hektara na regenerativnoj farmi. I dalje vas okružuje svijet koji vas ne podržava. Čini svaki vaš korak prilično teškim, a vaše rezultate nevažnim. Neki su dovoljno vješti, pa se uspješno sa time nose. Drugi (još) nisu. Sada bi mogli zaključiti, samo neka se to razvija. Uskoro ćemo imati mnogo više uspješnih permakulturnih farmi. Uskoro će svatko uzgajati ponešto hrane za sebe. Uskoro će se mnogi preseliti na selo, živjeti samodostatno. Malim koracima…

Ipak, to se ne događa. Možda nikad i neće, a ako se i dogodi, to neće biti na način da jedno rješenje reproduciramo bezbroj puta. Permakultura ne funkcionira na taj način, zato što ni priroda tako ne funkcionira. Priroda za svaki pojedini slučaj razvija jedinstveno rješenje, a uvijek uz primjenu jednostavnih pravila.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Naslovna slika: Crtež eko naselja LiberTerra u Nizozemskoj

Udruga Hrvatska permakultura i Zemljana grupa d.o.o. Sesvete pozivaju zainteresirane građane na uključivanje u proces dizajniranja idejnih rješenja za eko naselje u Prozorju, grad Dugo Selo, Zagrebačka županija.

Pozivamo prvenstveno permakulturne dizajnere i arhitekte, te krajobrazne arhitekte ali i sve ostale zainteresirane građane s područja Prozorja, Dugog Sela, grada Zagreba i Zagrebačke županije.

Svoj interes prijavite ovdje: https://forms.gle/mFKj4ieDhrZgpsJQ6

Informativni razgovor sa zainteresiranima bit će u četvrtak, 5. siječnja 2023. s početkom u 18:00 sati putem Zoom video konferencije na linku:

https://us02web.zoom.us/j/85920031605?pwd=QlFBVzYzTkNJK0xKcm5Ya1pZcTZVUT09

– Meeting ID: 859 2003 1605

– Passcode: 704566

Eko naselje Prozorje radni je naziv projekta zajedničkog i zadružnog stanovanja na području grada Dugog Sela. U tom modelu stambene izgradnje građani sudjeluju u projektiranju i izgradnji stambenih objekata ili naselja prema etici i načelima permakulture, na način da vode računa o zadovoljavanju dugoročnih osobnih, obiteljskih, zajedničkih, društvenih i ekoloških potreba. Drugim riječima, dizajniranje i izvedba takvog naselja ne prepušta se isključivo projektantskim i građevinskim firmama kojima je interes kratkoročna maksimizacija profita.

Globalna mreža ekosela definira ekoselo kao namjernu, tradicionalnu ili urbanu zajednicu koja je svjesno i savjesno oblikovana participativnim procesima koji uzimaju u obzir sve četiri dimenzije regeneracije (društvenu, kulturnu, ekološku i ekonomsku), koja je u lokalnom vlasništvu, te koja obnavlja društveno okruženje i prirodni okoliš. Namjera nam je da eko naselje u Prozorju odgovara toj definiciji u svim elementima.

Proces dizajniranja idejnih rješenja za eko naselje u Prozorju započet će okupljanjem zainteresiranih na lokaciji, nastavit će se podjelom sudionika u nekoliko timova, a završiti prezentacijama idejnih rješenja i neformalnom zabavom. Očekivano trajanje procesa je od jednog do tri mjeseca, što najviše ovisi o dostupnosti zainteresiranih.

Nadamo se da se vidimo uskoro!

Višnja Kljajić, dipl. ing. arh.

Nenad Maljković

Objavio: Perforum

Moj prethodni post je potaknuo mnoga pitanja, poput “čime usitnjavam granje”. Pa da odgovorim što preciznije na to, evo moja iskustva. Djelomično, post se tiče drobilice granja, proizvodnje drvene sječke (wood chips). Kako stroj radi, koliko troši, koliko sječke proizvede… Šire, tiče se i razloga za ovakvo korištenje bio mase. Dio je to mog dizajna koji je nastao prije 10 godina kada sam pohađao Tečaj permakulturnog dizajniranja (PDC).

Sada je to važan element cijelog sustava. Stroj za usitnjavanje granja je kupljen kao “zajedničko dobro”. S nekoliko ljudi koje sam tom prilikom upoznao, formirao sam tzv. suvlasničku zajednicu. Svi smo imali potrebu za snažnim, kvalitetnim strojem, ali za svakoga je on bio preskup. Zajednički smo kupili stroj, zajednički ga i koristimo, održavamo. Formiraju se nove veze, pa cijela ova priča ima i društveni karakter. Kako to u permakulturi obično bude, svaki element ima mnogo funkcija.

Problem primorsko – planinskih krajolika

Živim u Rijeci, vrtlarim u Gorskom kotaru. Ovi krajevi nisu baš idealni za uzgoj hrane. Muči nas kamenit, neravan teren, zbog čega nema baš mnogo poljoprivrednih površina. Kada bi bilo više poljoprivrednih površina u našem kraju, kao recimo u Istri, Zagorju, Slavoniji… uzgoj hrane bi bio mnogo jednostavniji. Oslonili bi se na poljoprivrednu tradiciju tog kraja i prilagodili svojim potrebama. Ipak, poljoprivreda na Kvarneru više izgleda kao čeprkanje rukicama po zemlji. Mali vrtovi u dolcima, kameni prezidi, mnogo ručnog rada uglavnom za nešto hrane za osobne potrebe.

Kako jedan stroj mijenja ovu situaciju? Prije svega, ne gledajmo što nemamo, nego što imamo. Resurs koji je u našim krajevima u izobilju je granje. Mnogo je terena zapušteno jer je obrada suviše teška. Granje raste posvuda, slabašna stabalca jasena, divljih šljiva (amula), rašeljke, kupine, u gorju lijeske… Općenito biljke koje podnose plitko tlo, sušu, vjetar. Ovo granje je naizgled beskorisno, nije baš prikladno za ogrijev, građevni materijal, nije jestivo… Imamo mnogo granja, a imamo nedostatak tla. Zato granje pretvorimo u tlo i potpuno mijenjamo tijek ove priče.

Drvena sječka

Usitnjeno granje (sječka, drveni čips, wood chips) može pohraniti u svoju strukturu izuzetno mnogo vode, poput spužve. Ako se tlo prekrije dobrim slojem sječke, ono gotovo nikad ne može presušiti. Sječka ga čuva od sunca, vjetra, značajno usporava isušivanje. Istodobno upija svaku kap koja padne s neba, za razliku od gole zemlje. Sječka se prilično sporo razgrađuje. Znači neće odmah obogatiti tlo hranjivima, kako bi to recimo bilo da se koristi kompost, stajski gnoj i sl. Ipak, Nakon godinu-dvije, pod utjecajem gljiva, sječka se ipak razgradi u najbolji mogući kompost, hranu koju treba naše tlo.

Ako na nekom mjestu mi redovito svake godine dodajemo novi sloj sječke?

• štitimo tlo od isušivanja
• akumuliramo kišnicu upravo na mjestu gdje je potrebna
• gradimo plodnije tlo

Ako ovu metodu kombiniramo sa drugim elementima organskog vrtlarenja, hranu možemo uzgajati praktički na svakom komadiću terena. Vjerujem, čak i na betoniranoj terasi. Naravno, sječku možemo koristiti i na razne druge načine. Možemo je kompostirati, njome posipavati vrtne staze kako ne bi bilo blata, koristiti kao ogrijev u primjerenim pećima i sl. Ipak, mislim da uzgoj hrane najbolje opravdava sav taj trud.

Kako do drvene sječke?

U našim krajevima, teško. U americi, vjerojatno bi negdje u naselju našli komunalno poduzeće koje će vam besplatno istovariti kamion sječke kada ih pozovete. Oni i ne znaju kud bi sa tim resursom. Kod nas, morate drobiti sami svoje granje. Mali strojevi od stotinjak eura mogu samljeti par grančica ruže. Možda ostatke od orezivanja živice, ali uz mnogo rada i buke to je tek koja kanta sječke. Veći strojevi se mogu unajmiti, ali cijena najma nije uopće privlačna. Imate problem sa transportom stroja, da ne spominjem kako u našim krajevima takvih strojeva niti nema. Treba otići u “poljoprivredne oaze”. Kupnja novog stroja znači trošak od cca 2000 €.

Na muci se poznaje prijatelj, vrijeme je da zajednica uskoči! Ja sam godinama o svojim namjerama pisao gdje sam stigao. Razmišljao o samogranji drobilice granja. Pokušavao naći dovoljno dobar polovni stroj. Na kraju, okolnosti su me spojile sa ljudima koji su slično razmišljali. 4 obitelji se udružilo u suvlasničku zajednicu. Sastavili smo ugovor, sakupili novce i kupili novi novcati stroj.

Suvlasnička zajednica

Svaka obitelj ima pravo koristiti (i odgovorno čuvati) stroj jednak dio godine. Kako će vrijeme pokazati, mislim da je ovo odlična kombinacija. Bolja nego individualna kupnja. Mislim da niti jednoj obitelji na svijetu ne treba stroj 365 dana u godini. Nitko nema toliko granja, osim ako se ne bavi komunalnom djelatnošću, šumarstvom i sl. Za održavanje okućnice, amatersko bavljenje uzgojem hrane i sl. ovaj stroj nema što raditi više od mjesec-dva dana u godini. Čak i kada bi radio mjesec dana, nestali bi hektari granja, stvorila bi se planina sječke. Znači, 90% vremena bi ovakav stroj stajao neiskorišten u nekoj garaži, ispod cerade. Pitanje je koliko je stajanje uopće dobro za takve strojeve.

Sječa šume za drobljenje granja

Dok ovo pišem, stroj je baš u mojim rukama. Zajedno uživamo u druženju u planinama Gorskog kotara. Imam potrebu uzgoja hrane na nekih 2000 m², a imam i približno toliko zapuštenog šumarka koji je suviše strm da se po njemu normalno krećem ili nešto uzgajam.

Šumarak ima i većih stabala koje naravno ostavljam, a sječem uglavnom štapove lijeske. Lijeska ne formira stabla, nego raste sa mnogo tankih izdanaka iz korijena. Ovi izdanci mogu doseći 10-15 cm debljine, a ja ih režem kada su idealno oko 5-6 cm debljine. Već tada mogu biti 5-6 ili više metara visine. Nakon sječe, lijeska se vrlo dobro obnavlja iz korijena, biljka nije uništena nego samo pomlađena. Nakon 5-6 godina, lijeska će biti ponovno jednake veličine, ponovno spremna za sječu.

U planu je svake godine posjeći samo dio te mase, pa rotirati sektor po sektor. Kod nas se stručno ovakve kulture nazivaju “kulture kratke ophodnje“, a u engleskom “short rotation coppice“. Panj iz kojeg se biljka obnavlja svakih par godina naziva se “coppice stool”. Najpoznatija biljka koju se tradicionalno ovako koristi je vrba. Negdje se čak sade kulture koje su najprimjerenije za uzgoj drvne mase (vrba, topola, paulovnija, miskantus…). Meni je moja divlja lijeska posve dobra. Na kvarneru bi, vjerujem, posve slična priča bila sa jasenom.

Izvlačenje granja iz šume

Šuma je nagnuta nekih 40°. To je prilično strmo čak i za uspinjanje praznih ruku. Izvlačenje granja ide teško. Sa ravnijih djelova, izvukao sam tako, ručno. Bilo je to dovoljno za jednu “planinu” granja, i ne baš veliku hrpu sječke.

Prvo usitnjavanje

Sječka je prilično dobro usitnjena. Komadići su većinom 1-2 cm dužine i širine, oko 5 mm debljine. Lišće prolazi neusitnjeno, kao i tanke grančice. Mislim da je sve to idealno za potrebe koje imam.

Izvlačenje veće količine granja traktorom

Nisam investirao u ovakav stroj da se igram sa hrpicom grančica. Sljedećih godina planiram prekrivati stotine m². Za to mi trebaju ogromne količine granja i sječke. Želja i plan su da godišnje sameljem 10-15 m³ sječke, a za to mi treba učinkovito izvlačenje granja.

Plan je bio ovakav. Traktorom bez problema povučem tu težinu, ali, granje zapinje za zemlju i drugo neposječeno granje. zato koristim jedno odraslo stablo javora na koje postavim kolotur za sajlu.

Usitnjavanje granja

Neki detalji o samom stroju

Stroj je pogonjen 4-taktnim benzinskim motorom, poput onih u automobilima, navodno snage 15 konja. Deklarirano, stroj može usitnjavati granje debljine do 10 cm. Ja se ne bih baš okladio u to. Mislim da je to veličina otvora u koji ulazi granje, ne debljina grane koju bih bez razmišljanja ubacio u stroj.

Najdeblje grane koje sam drobio bile su blizu tih 10 cm, bile su zelene (tek posječene), od mekane lijeske. Gas je bio skoro do kraja (možda 85-90%, ali nisam nikad drobio na maksimumu), i ubacivao sam uz dosta opreza. Kada stroj krene sječi tako debelu granu, čuje se kako se motor malo uspori. Onda povučem granu k sebi da se stroj opet ubrza na normalnu brzinu. Onda ponovno umetnem granu, sad je već malo tanja, pa nekad to ponovim još jednom ili dvaput. Kada dođe do debljine od 6-7 cm, onda gurnem granu unutra i samo gledam kako se pojavljuje na drugoj strani. Sječka leti van u gustom mlazu. To je znači za najmekše drvo koje ja imam.

Suho granje

Suho granje se mnogo teže drobi, mislim na granje koje stoji od prošle zime. Takvo suho a debelo granje ne bih sigurno gurao u stroj, nije uopće ugodno. Meni je sve iznad 5-6 cm debljine privlačno za ogrijev. Deblje krajeve granja samo odrežem pilom i bacim sa strane. To ide u vatru.

Ni drobljenje tankog, a posve suhog granja nije baš ugodno. Ako “štap” udari u nož koji se vrti velikom brzinom na način da se od njega odbije. To se događa ako se gura prema gore a ne prema dolje, onda kao da u rukama eksplodira petarda. Prilično bolno, a može uzrokovati i povrede ruku. Ako suhu granu ubacimo u ljevak i nož polomi granu u više komada, onda ti komadi krenu skakati po lijevku. Velika je šansa da neki od njih izleti natrag prema nama. Znali su mi veći komadi proletjeti pored glave velikom brzinom, čak i udariti u plastični vizir.

Dobro sam zaštićen pa nije bilo povreda, osim koje ogrebotine po rukama. Sve skupa, mnogo ugodnije je drobiti zeleno granje. Nisam primjetio nikakve nedostatke kod drobljenja zelenog granja, može se sječi granje i odmah gurati u stroj bez ikakve pauze, ili sa jednakom lakoćom drobiti granje koje je “uvenulo” odnosno lišće se osušilo na posječenom granju i izvuklo većinu vlage.

Zamislite da stavite granu horizontalno na panj, pa sjekirom pokušate presjeći granu na dva dijela u jednom udarcu. Tako nekako funkcionira ova drobilica. Svježu granu ćete lako prepoloviti, ali pove suhu veoma teško. Suhu granu ćete udariti na jednom mjestu, zaboliti će vas ruka. Grana će zapravo sama puknuti na nekom drugom mjestu i možda udariti nekoga. Tako nešto se događa i u drobilici. Grana koja je trula, naravno, je opet treća priča. Trulu granu možete usitniti i čekićem. Ona se ne sječe, ona se mrvi u sitnu piljevinu. I to je isto problem.

Problemi sa strojem

Začepljen mehanizam za usitnjavanje

Ovako je izgledao sadržaj drobilice kada sam ju došao preuzeti od prethodnog korisnika. Bubanj je bio pun sitne piljevine, namočene, nabubrene, koja je blokirala rotor sa noževima. Motor se nije mogao pokrenuti jer je remenima vezan za noževe, a noževe nismo mogli pomaknuti ni centimetra. Malo po malo, nekom smo granom zakretali noževe, štapićem čačkali ovu piljevinu i izvlačili usisivačem. Nakon dosta vremena, uspjeli smo odblokirati rotor i pokrenuti stroj. Tada nam nije nikako bilo jasno, otkud piljevina u bubnju. Kontaktirao sam i trgovca, nije ni on znao.

Nakon dosta isprobavanja sa tankim i debelim granjem, raznim načinima “guranja u rupu”, suhim granjem, zelenim granjem, trulim granjem… Rekao bih da je upravo trulo granje začepilo drobilicu. Nisam je “uspio” ponovno začepiti, sada mi radi posve dobro čak i nakon drobljenja nekih trulih grana. Ali, ja nakon trule grane ubacim dugu, tanku, zelenu granu sa lijepom krošnjom i mnogo lišća. Takva zelena grana i njeno lišće pročisti stroj kao klistir. Kada ona prođe kroz stroj ne ostane u njemu ni travke.

Začepljen mehanizam za izbacivanje sječke

Drugi problem koji mi se uspio dogoditi je začepljena cijev za izbacivanje sječke. Što se zapravo dogodilo, ovako pretpostavljam. Tanja mekana grana je nekako ušla bočno pod nož i nož ju nije usitnio nego cijelu izbacio na drugu stranu. Na drugoj strani, ja sam neiskusno dosta nisko oborio “deflektor”. To je onaj lim koji usmjerava sječku prema dolje (da ne bi izbacivalo par metara u zrak). Ta grančica nije uspjela izletjeti nego je ostala u izlaznoj cijevi i počela blokirati sječku i lišće. Nisam primjetio jer sam bio zaposlen sa ubacivanjem novih grana, dok odjednom nove grane nisu htjele ući pod noževe.

Zaustavio sam stroj i primjetio da je pun sječke. Rotor doduše nije bio blokiran, ali je bila cca kanta sječke u ulaznom lijevku i cijevi za izbacivanje. Nagnuo sam drobilicu na jednu stranu i rukom izbacio sječku, pa na drugu i izbacio ju sa druge strane. Kada je bila na oko prazna, zavrtio sam ju bez problema. Samljeo jednu krošnjicu punu lišća, lišće lagano i lijepo pomete drobilicu, po mom iskustvu.

Trošenje i oštećenje noževa

Kod preuzimanja drobilice primjetio sam i ovakva oštećenja na noževima. Meni ovo izgleda kao da je uletjela grana sa nekim kamenčićem, možda žicom ili čavlom. Pitao sam trgovca što on kaže na to, a kaže da je možda bilo i posve suho, tvrdo i kvrgavo drvo. Je li to moguće, ne znam, razmišljam je li moguće ovako istupiti sjekiru ako bih njom udario po najtvrđem drvetu. Ja to nisam doživio, ali biti će zanimljivo vidjeti kako noževi izgledaju nakon što napravim par m³ sječke. Ja drobim većinom meko drvo, ali nađe se koji tvrđi jasen, koja potpuno suha grana.

Nakon svakog radnog dana pogledam malo i noževe, meni izgledaju prilično nepromijenjeni ali ne mogu detaljnije vidjeti bez rastavljanja stroja. Kada ga rastavim i dobro pogledam noževe, moguće je da će biti spremni za brušenje. Nije to neko zlo, noževi su potrošna stvar, bitno da sve ostalo ne trpi nikakvu štetu. Ali eto, možda još jedan argument da se ne drobi jako suho granje, ako baš nije takva sila.

Učinkovitost stroja

Sam stroj radi jako brzo. Nije uopće sporno može li on nadrobiti par kubika u jednom danu. Može, sigurno. Problem je dovesti toliko granje, znači posjeći ga, dovući do drobilice, odvajati debelo od tankog itd. Kada bi planina granja bila spremna pored drobilice, i dvoje ljudi bez prestanka ubacivali granje unutra, mislim da bi išao i kubik na sat. Ipak, ja volim raditi malo jedno, malo drugo, da se motor odmori, ohladi, da provjerim je li sve u redu sa strojem itd. Zato u praksi ide mnogo sporije.

Za ovu količinu sa donje slike (cca 7-8 kubika) potrošio sam oko 10l benzina, čisto da imate i tu informaciju. Potrgao dva para rukavica, u motornoj pili potrošio spremnik mješavine i spremnik ulja za lanac, a koliko sam kalorija izgubio izvlačeći granje, bolje da ne računam.

Čuvanje i kompostiranje sječke

Meni će sječka privremeno stajati na jednom mjestu ograđenom sa daskama sa tri strane, tek toliko da mi se ne rasipa suviše u širinu. Nema veze što kisne, neka se kompostira. Prostor je po mojim proračunima površine oko 12 m³ i mogu ga nasipavati nešto preko 1 m visine, znači tu bih mogao nadrobiti do 15-ak kubika sječke. Nadam se toj količini svake godine, a sve što bude preko toga, još i bolje.

Sječku ću primarno koristiti kao malč, ali i kompostiranje dolazi u obzir. Kako je prošlo 2-3 mjeseca od drobljenja, provjeravao sam stanje sječke. Ako se iskopa pola metra u dubinu, unutra je dosta toplo. Mjerim temperaturu od 42 °. Sječka je dosta vlažna, ne previše vlažna. Ima mnogo micelija gljiva u površinskom sloju, čak ju gljive nekako i slijepe. Grabi se u komadima, grudama, ali kad se komad uzme u ruku, sam se razmrvi.

Transport sječke

Za traktor sam si izradio “metalnu lopatu”, odnosno košaru za transport sječke. Sa ovim nastavkom, prijevoz je dosta jednostavan. Zagrabim, poklopim, vozim i istovarim gdje treba.

Granje koje je preveliko za drobilicu

Kako sam rekao, drobim uglavnom do 7 cm promjera. Ono malo deblje je super za ogrijev. Drobeći granje, usput, osigurao sam si drva za loženje za cijelu zimu. Bez potrebe da se ruše velika stabla.

Objavio: Nikola

Puževi – noćna mora vrtlara. Drugoplasirani u kategoriji omraženih stvorenja, odmah nakon korova. Kad bih dobio novčić za svako postavljeno pitanje kako ih se riješiti, bio bih bogat. Pogledajmo puževe iz perspektive permakulture i naučimo širok spektar načina kako se nositi s njima u našoj bašti.

Puž kao element permakulturnog sustava

Prije nego što prijeđemo na “borbu” s puževima, pogledajmo ih kao dio permakulturnog sustava. Puževi su element kao i bilo koji drugi, pa možemo analizirati njihove potrebe, proizvode i usluge koje pružaju (i da, one postoje) i njihove urođene osobine. Kao i svaka životinja, i puževi trebaju sklonište, vodu, hranu, uvjete za razmnožavanje i skrovište. Kao vrtlari, imamo značajan utjecaj na svaki od ovih elemenata, zar ne? Uskoro ćemo više o tome. Kopneni puževi pružaju proizvode i usluge. Oni igraju važnu ulogu u ekosustavima, zahvaljujući činjenici da se nalaze gotovo na samom dnu trofičke piramide. Većina njih su čistači, te uklanjaju ono što se kvari. Oni jedu trulu vegetaciju, uglavnom lišće, ali također se hrane micelijem, pa čak i tlom. Nažalost, postoje i vrste puževa koje vole hranu blisku ljudima – mrkvu, zelenu salatu, rotkvicu i gljive. Radi utjehe ću dodati da postoje i grabežljivi puževi koji se hrane drugim puževima. Puževi preferiraju hranu bogatu kalcijem, koja im je potrebna kako za izgradnju, tako i za popravak školjki i karapaca, kao i za zdravlje i reprodukciju općenito. Ove informacije daju nam nekoliko sjajnih savjeta, zar ne?

Puževi su hrana mnogim životinjama, od insekata, preko vodozemaca i gmazova, do ptica i sisavaca. Postoje vrste koje ne mogu živjeti bez puževa, poput određenih nematoda ili određenih vrsta krijesnica čije se ličinke mogu razviti samo u tijelima puževa. Puževi su vrlo važan izvor kalcija za neke ptice, zahvaljujući puževoj prehrani, u stanju su graditi ljuske od jaja. Karakteristična osobina puževa je način na koji se kreću, na mesnatoj nozi i gusta sluz koja prekriva njihova tijela. Ova sluz uglavnom sprječava isušivanje tijela puža, ali također štiti nogu od ozljeda grubim rubovima tijekom kretanja, a zahvaljujući svojoj ljepljivosti pomaže puževima da prevladaju čak i okomite zidove. Vrlo vrijedan savjet za nas je da se puževi učinkovitije kreću, što su vlažniji.

Velika većina puževa koji nanose štetu našim vrtovima su noćne životinje. Dane provode u skrovištima, ispod kamenja, dasaka, u posteljini. Prilično dobro vide, ne čuju, ali osjete vibracije tla i imaju izvrstan njuh koji koriste za pronalaženje hrane. Njihova zanimljiva osobina je to što se često vode mirisom dok lutaju tragom vlastite sluzi i sluzi svoje rodbine. Stoga, kada jedan puž negdje nađe hranu, drugima je lakše pronaći taj isti izvor hrane.

U Poljskoj postoji preko 170 vrsta kopnenih puževa (i gotovo 60 vrsta vodenih puževa). S gledišta permakulture, neprikosnoveni kralj je Helix pomatia. To nije samo najveći granatirani puž u Poljskoj, već i u Europi, on je i od ekonomske važnosti. Poljska je poznata po izvozu tih bića, uglavnom na francusko tržište, gdje je vinogradnjak poslastica.

U suprotnoj krajnosti puževe slave, odnosno sramote, je puž golać (Arion vulgaris), koji nanosi ogromnu štetu na usjevima voća i povrća. To je invazivna vrsta koja se kod nas pojavila krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća i od tada se širi na druga nalazišta. Naziva se i lusitanicus (Arion lusitanicus), iako neki istraživači ovo ime rezerviraju za puževe specifične za Pirenejski poluotok, dok je A. vulgaris taj nemilosrdni napadač s kojim imaju problema vrtlari. Zanimljiva skupina puževa su balavci, od kojih je najveći Veliki balavac (Limax maximus). Može narasti do 20 centimetara duljine. U Poljsku je dovezen s juga Europe i ovdje se vrlo dobro udomio, a posebno uživa u posjeti plastenicima i staklenicima, gdje obično nije dobrodošao. On je zanimljiv po tome što se može hraniti jajima drugih puževa. Druge slične vrste, manje, ali definitivno brojnije u našim vrtovima, poput primjerice malog sivog golaća, vrtlarima stvaraju najveće probleme, uništavajući cvjetnjake i hraneći se našim usjevima.

Permakulturni postupak odlučivanja o puževima

U slučaju svakog živog bića, ukoliko doista imamo permakulturu i njene etičke principe u srcu, analizu započinjemo sa mišlju da svaki život ima urođenu vrijednost. Takav je i život puža. Stoga, kao i u svakom drugom slučaju, u našem procesu donošenja odluka započinjemo s analizom rješenja problema na najmanje “invazivan” način sa stajališta okoliša, ekosustava i … samih puževa. Bez obzira koliko se trudili, nikad nećete pronaći manje invazivnu metodu rješavanja problema s puževima, nego … ne radeći ništa! Postoje slučajevi kada si možemo priuštiti da puževima žrtvujemo nekoliko glava salate ili nekoliko sadnica. Imamo dovoljno hrane za njih i za sebe. Gubitak možete nadoknaditi i sadnjom još nekoliko dodatnih biljaka. Takav postupak ima jednu vrlo praktičnu prednost – bez prisutnosti štetnika nemoguće je izgraditi populaciju njegovih prirodnih neprijatelja u našem vrtu. Možda, ako budemo strpljivi, priroda će nam automatski smanjiti broj puževa u narednim godinama. Tek kad se ovakva strategija pokaže neučinkovitom, pribjegavamo pasivnim strategijama, tj. onima koje puževe demotivišu da ostanu u našem vrtu, ali bez izravnog utjecaja na njih. Puž je taj koji “nogom” odlučuje kamo će ići, a mi samo suptilno predlažemo gdje će mu biti bolje. Metode korištene u pasivnim strategijama, s jedne strane, privlače puževe na područja udaljena od našeg povrtnjaka, s druge strane, blokiraju im pristup strateški važnim zonama vrta ili određenim biljkama.

Kad i ove mjere ne uspiju, prisjećamo se, usprkos svim našim simpatijama prema puževima, da je jedna od naših odgovornosti prema sebi ostvariti urod. Budući da pasivne metode nisu uspjele, uvodimo aktivnu regulaciju populacije puževa u vrtu, prirodnim metodama. Kad god je to moguće, taj posao prepuštamo drugima (pilići, patke, nematode), a samo u krajnjem slučaju sami odlazimo na posao, skupljamo puževe i postavljamo zamke. Ulovljenim puževima dajemo slobodu izvan našeg staništa ili ih smatramo vrijednim resursom za našu stoku. Ukoliko je, unatoč ovim mjerama, problem i dalje zahtijeva intervenciju, tek tada pribjegavamo drastičnim metodama, oduzimajući puževima život na licu mjesta. I ovdje se pokušavamo koristiti prirodnim metodama, ostavljajući za kraj spasonosne metode poput kemijske intervencije. Svaki oblik kemijske intervencije ima izravan ili neizravan utjecaj na hranidbeni lanac našeg ekosustava (druga životinja može jesti otrovani puž) i na život u tlu. Iz tog razloga upotrebu otrovnih tvari započinjemo s najblažom i najprirodnijom. Trovanje puževa granuliranim kemikalijama apsolutno je posljednje sredstvo koje bi trebali koristiti. Ako slijedimo gore opisani postupak donošenja odluka, bez eskalacije “borbe protiv neprijatelja”, osim ako nije prijeko potrebno, minimaliziramo svoj utjecaj na prirodni ekosustav našeg vrta i djelujemo u skladu s načelima permakulturne etike.

Pasivne metode kontrole populacije puževa

Osnovno oružje dizajnera permakulture u borbi protiv puževa je … dizajn vrta. Već u fazi promatranja placa i razgovora s klijentom trebao bi se “pojaviti” problem puževa. A kada se to dogodi, trebali bismo uključiti kontrolu nad njihovom populacijom na popis funkcija koje bi naš projekt trebao ispunjavati. Kao i obično u permakulturi, svaku funkciju treba obavljati više elemenata, a to mogu biti biljni, životinjski i neživi elementi. Počnimo s klasicima – odnosno pretvaranjem onoga što smo već naučili o puževima u praktična, pasivna dizajnerska rješenja. Imajući na umu način na koji se puževi kreću, cvjetnjake, pa čak i cijeli vrt možete okružiti plitkim “opkopom” ispunjenim materijalom po kojem puževi ne vole hodati. Slično tome, na svim stazama između gredica koristite šljunak ili šljunak s oštrim ili šiljastim rubovima, puževi ne vole hodati po takvim površinama. Planirajte staništa i skloništa za krastače, zmije i guštere u blizini povrtnjaka, spirala od kamenih biljaka također može igrati tu ulogu. Uklonite iz blizine povrtnjaka sve što leži na zemlji pod kojom se puževi mogu sakriti ili gdje mogu položiti jaja – bez staza od dasaka, bazena na napuhavanje, terasa ispod kojih se puževi mogu sakriti. Razmislite o upotrebi oštrog riječnog pijeska gdje god može djelovati kao prepreka puževima. Koristite uzdignute gredice, ako je moguće uz dodatnu sigurnost (o tome više za trenutak). Analizirajte upotrebu malča na gredicama, uklanjajući ga čak u potpunosti tijekom razdoblja velike aktivnosti puževa (kada biljke niču, neposredno nakon sadnje presadnica), te u vlažnim razdobljima, vraćajući se intenzivnom malčiranju kad dođe vrijeme suše.

Važan element vrtnog dizajna jeste i stvaranje primamljivih mjesta za prirodne neprijatelje puževa, iako to može biti mač s dvije oštrice. Na primjer, puževima se mogu hraniti krtice i rovke, ali njihova prisutnost u vrtu nije baš svima draga. S ježevima je situacija drugačija, sviđaju se gotovo svakom vrtlaru, iako osim puževa jedu, primjerice, korine gujavice. Da bi naš vrt mogao uspostaviti bilo kakvu prirodnu ravnotežu, divlje životinje moraju imati slobodan pristup do njega. Stoga ograde moraju omogućiti kretanje takozvane sitne divljači – vodozemaca, gmazova i malih sisavaca. Drugačije rečeno, jež neće pomoći ako ne može ući u vrt. Međutim, kada ipak uđe, mora se moći negdje skrasiti, odgojiti mlade, prezimiti. Isto tako, ptice trebaju mjesta za gniježđenje i uzgoj mladih. Što više slobodnih niša stvorimo (kućice za ježeve i ptice, divlji dijelovi vrta koji čine takozvanu zonu 5, gdje je ljudsko uplitanje minimalno), to je lakše pronaći prirodnu ravnotežu u vrtu. Također bismo se trebali sjetiti da što je vrt sterilniji i uredniji, to će biti manje šanse da će naši životinjski saveznici htjeti živjeti u njemu. Važan aspekt je ostavljanje velike količine jesenskog lišća u dijelu vrta u kojem mnoge životinje vole hibernirati. Takvo lišće treba biti ispod prevjesa drveća ili ispod velikih grmova kako ih vjetar ne bi otpuhao. Također bismo se trebali sjetiti da naši saveznici u borbi protiv puževa imaju raznolik jelovnik, koji može uključivati, na primjer, glodavce ili insekte. Pokušajmo zato namjerno i svjesno odustati od upotrebe otrovnih pripravaka koji bi neizravno mogli naštetiti našim saveznicima.

No, vratimo se puževima. Drugi niz pasivnih strategija povezan je s našim ponašanjem. Svakodnevne aktivnosti koje obavljamo u vrtu mogu biti odlučujući faktor kontrole populacije puževa. Dva najvažnija aspekta koja treba uzeti u obzir su higijena vrta i navodnjavanje. Steknite naviku uklanjanje oštećenog dijela biljke koji vidite na gredicama. Puževe privlači miris uvenulog ili trulećeg lišća, pa ih redovitim uklanjanjem ne dovodite u iskušenje da posjete vaše gredice. Bilo koji biljni otpad odmah odnesite u kompostere smještene negdje drugdje u vrtu. Ne ostavljajte smeće u kanti između gredica, posebno preko noći.

Što se tiče navodnjavanja, kada se borite s invazijom puževa, što je vaš vrt suši, to bolje. Znamo da puževi vole vlagu i da se hrane uglavnom noću, pa im ne možete učiniti veću uslugu nego obilno zalijevati gredice navečer. Jednostavna promjena, zalijevati isključivo ujutro, tako da gredice budu suhe do večeri, a to može smanjiti gubitke i do 80%. Drugo važno pravilo koje treba slijediti je odustajanje od navodnjavanja odozgo na biljke, malč i tlo. Umjesto toga, bolje je davati vodu samo u podnožju biljaka, na licu mjesta (ručno ili pomoću emitera) ili planiranjem sadnje uz sistem navodnjavanja kap po kap. Zahvaljujući tome (dok ne padne kiša ili se slegne rosa), malč ostaje suh na vrhu, što puževe obeshrabruje da posjećuju povrtnjak.

Važno pitanje je odabir biljaka u vrtu. Znamo da puževi vole salate, krumpir, grašak, grah i celer, pa ove biljke vrijedi saditi na najbolje zaštićenim mjestima. S druge strane, postoje biljke koje puževi izbjegavaju, uglavnom su to aromatično bilje i neke ukrasne biljke (npr. Ružmarin, pelin, luk, češnjak ili neven). Sadnja takvih biljaka na rubnim područjima može nam pomoći u zaštiti naših usjeva. Suprotno tome, postoje i biljke koje privlače puževe, a njima možemo dozvoliti da žive samo u određenom dijelu vrta. Takve biljke uključuju ljiljane, funkije, kadife, zvjezdane i rudbekije. Naravno, trajnice će biti puno otpornije na napade puževa od jednogodišnjih biljaka – ovo je još jedan argument za zasnivanje vaših projekata na njima kad god je to moguće.

Imajte na umu da je uzgoj monokulture najbolja gozba za puževe – što god da posadimo u vrtu gdje puževi stvaraju probleme, sadimo to kao polikulture, kombinirajući vrste koje puževi vole i one koje ne vole. Također bismo se trebali sjetiti da su puževi čistači koji uklanjaju slabe primjerke. Briga za stanje biljaka, a posebno priprema zdravih i jakih sadnica, ključ je obilnih usjeva. Što brže salata raste na gredici, to je manji rizik da puževi saznaju za nju i da je “ukradu”. Kaže se da što više gujavica ima u našem tlu, to je u pravilu manje puževa. Izmet gujavica sadrži hitinazu koju biljke apsorbiraju. Hitinaza koju unose štetnici slabi njihove karapce, što insekti definitivno ne vole, ali ni puževi, posebno oni bez školjki.

Pregled pasivnih rješenja završavamo razmatranjem pojedinačnih prepreka protiv puževa za pojedinačne gredice ili čak pojedinačne biljke. U vrtlarskim krugovima postoje činjenice i mitovi o raznim tvarima kojima puževi ne vole hodati ili o preprekama koje se ne usude prijeći. Nesumnjivo je da je učinkovita zaštita držati svaku biljku pod pojedinačnim staklenim zvonom , ali zahtijeva mnogo rada i nepraktična je. Kad sunce sija, naše biljke mogu pregorjeti. Tako su napravljeni zvona s ventilacijom na vrhu, ali to stvara rizik da nam puž upadne u zvono. Ljudska domišljatost, međutim, ne poznaje granice, pa su izrađivana staklena zvona sa opkopima ispunjenenim vodom…

Kad smo već kod vode, na mjestima na kojima puževi dovode vrtlare do očaja, koriste se i stolovi za uzgoj s visokim nogama, gdje svaka od njih stoji u kanti vode. Materijal koji se preporučuje kao prepreka za puževe je bakar – u obliku široke bakrene trake ili mreže. Puževi navodno mrze hodati po bakru, nažalost, moje osobno iskustvo pokazuje da neki ipak “uspijevaju”.

Malo sam pretjerivao sa ovim konceptom, na rekreacijskoj parceli gotovo okupiranoj puževima koristio sam dvostruku bakrenu žicu oko saksija, spojenu na bateriju od 9V. Puž koji je pokušao ući u saksiju bi se pecnuo i obično okrenuo natrag. Obično. Međutim, nekolicina puževa je uspjela prijeći uzduž žice, a ne preko nje, zbog čega su se uspijevali popeti preko barijere.

Postoje mnoga izvješća o učinkovitosti materijala kao što su ljuske jaja, vulkanska stijena i dijatomejska zemlja. Oni funkcionišu po principu oštrih rubova po kojima puževi ne vole hodati. I oni su zaista efikasni, ali moraju biti čisti i suhi. Kad se smoče ili kada ih, na primjer, prekrije lišće, njihova učinkovitost se u potpunosti gubi.

Aktivne metode, bezbijedne za puževe

Najčešća aktivna metoda koja potencijalno može biti bezbijedna za puževe je njihovo sakupljanje i “deložacija” izvan vrta. Dva glavna načina ovdje dobro funkcionišu, posebno kada se koriste zajedno: uklanjane puževa iz njihovih skrovišta tokom dana i sakupljanje noću, kada su u potrazi za hranom.

U vrtu možemo svjesno postaviti skrovišta za puževe, koje ćemo provjeravati svako jutro. To mogu biti isti elementi koje sam prije savjetovao izbjegavati, razlika je u kontroli. Stara daska, ostavljena na zemlji, uskoro će se pretvoriti u hotel za puževe, ali ako se provjerava svako jutro, pomoći će nam da ih se riješimo. Puževi vole naopake posude s komadićima mokrih novina i nešto hrane (kupus ili salata) unutra, kao i naopake polovice kore grejpa. Ključ uspjeha ove metode, kao i sljedeće, redovito je sakupljanje puževa od početka sezone, prije nego što oni koji su prezimili polože više jaja.

Druga metoda je sakupljanje puževa s naših gredica nakon što padne mrak. Opet, namjerno zalijevanje gredice vodom prije branja je ono što ranije nisam savjetovao, a ovdje to savršeno djeluje. Kad padne mrak, puževi izlaze na hranjenje, a najlakši način da ih vidite je u svjetlu svjetiljke koja svijetli ultraljubičastom svjetlošću – u takvoj svjetlosti jednostavno sjaje. Savjetujem vam da ih sakupite u rukavicama i odnesete daleko izvan vrta. Koristeći istodobno samo ove dvije metode, smanjio sam štetu od puževa na balama slame na gotovo nulu.

Aktivne biološke metode

Jedna od najpoznatijih permakulturnih anegdota kaže da je kao odgovor jednoj gospođi na problem s puževima, tvorac permakulture Bill Mollison rekao da problem nije previše puževa, već premalo pataka. Doista, patke, posebno indijske patke, vole jesti puževe. Međutim, nanose štetu i vrtu, pa je najbolje pustiti ih tamo da se hrane rano u proljeće. Nekoliko ovih patki može ukloniti puževe iz relativno velikog vrta (500-1000 m2).

Ostale divlje životinje koje jedu puževe su žabe i krastače. Prvima treba ribnjak, a drugima samo mračna i vlažna skrovišta. Zanimljiva skupina životinja koje se hrane puževima su kornjaši, posebno oni iz porodice kusokrilaca. Broj takvih insekata možete povećati postavljanjem kućica za njih ispunjenih slamom i sitnim kamenjem ili jednostavno gomilama sitnog kamenja ispod grana.

Nematode su vrlo učinkovite u suzbijanju puževa (utoliko što se njima komercijalno trguje). Žive nematode prodaju se u obliku suspenzije, u kojoj također postoje bakterije, koje su im hrana. Suspenzija se razrijedi i ugradi u tlo. Oslobođene nematode počinju aktivno tražiti puževe i kad ih pronađu, zaraze ih. Puževi su mrtvi u roku od nekoliko dana od zaraze. Obično morate pričekati nekoliko tjedana da biste dobili vidljive rezultate, pa to nije trenutna mjera. Loša strana ove metode je što ponekad smanjuje populaciju puževa na nulu, što zauzvrat smanjuje broj prirodnih neprijatelja puževa. Poslije nekog vremena, sa sljedećom invazijom puževa, možda ćemo biti sami u borbi s njima. Štoviše, nematode ne kontroliraju populaciju španjolskog puža. Također se ne zadržavaju dugo u tlu, pa tretmane treba ponavljati, a to košta. Najpoznatiji pripravak s nematodama je Nemaslug koji sadrži nematode opasne za puževe – Phasmarhabditis hermaphrodita.

Zasebna kategorija aktivnih metoda su one povezane s agrotehničkim tretmanima. Oranje, okopavanje i valjanje tla su postupci koji uništavaju puževe i njihova jajašca i oduzimaju im prirodna skrovišta. Naročito učinkovito djeluju kada ih napravimo po sunčanom danu, tada će se puževi sakriti u tlu i njihova će jaja najsigurnije i najbrže uginuti. Dobro, ali što je s tlom, a što s vodom koju sadrži? Orati tlo tokom suše? Kako se to odnosi na permakulturnu preporuku da se tlo što manje kopa? Spominjem ove metode za svaki slučaj, jer se one vjerojatno spominju u svakom tečaju vrtlarenja.

Prirodne tvari koje ubijaju puževe

Tko nije čuo za zamke s pivom? Pivo je manje-više prirodni proizvod, a puževe privlači njegov miris, ili tačnije, miris isključivo starog, izlapljenog piva. Važno je da pivo ne bude razrijeđeno kišom kako bi zamka uspjela. Puževi se tope u zamci, zbog neugodnog mirisa, savjetujem vam da ih često i redovito praznite.

Još jedan prirodni resurs koji dovodi puževe do smrti su mekinje. Puževi vole pšenične mekinje, ali mora biti fino mljeveno. Izbirljivi su i što se tiče marke – jedu neke mekinje, a druge ne. Mehanizam djelovanja mekinja je takav da kad ga puž pojede, dehidrira. Da bi funkcijonisalei, moraju biti suhe i treba ih dopunjavati nakon svake kiše. Srećom, ovo je jedna od najjeftinijih metoda.

Puževi definitivno ne vole sol, a sol ih ubija. Dakle, postoje vrtlari koji posipaju sol po svakom pužu na koji naiđu, a ja neću poreći, djelotvorno je. Svatko tko je ikad posipao sol na ranu, neka malo razmisliti prije nego što se posluži ovom metodom.

Puževe također ubija kofein, ali on mora biti u mnogo višim koncentracijama nego u espresso kavi. Tek koncentracija u rasponu od 1-2% ubija puževe kada se po njima popršće. Puževi navodno ne vole talog kave i izbjegavaju ga, nažalost u svom vrtu to nisam uspio primijetiti.

Češnjak također ubija puževe, ali u obliku ekstrakta, vrlo ga je teško izraditi u domaćinstvu. Međutim, pripravci koji sadrže odgovarajuće ekstrakte pojavljuju se na tržištu i za njih se kaže da su učinkoviti.

U poljoprivrednim školama uče nas da vapljenje pomaže u borbi protiv puževa na velikim površinama. Koristi se živo vapno, u dozama od oko 400 kg po hektaru. Tretman se izvodi kasno navečer, suhog dana, jer kao i kod ostalih metoda, djelotvornost značajno pada u kišnim danima.

Hemijska kontrola puževa

Kad smo iscrpili sve gore navedene mogućnosti, a problem s puževima i dalje nas muči, okrećemo se hemijskim pripravcima.

Komercijalni pripravci protiv puževa temelje se uglavnom na željezu. Postoje vrlo značajne razlike između pojedinih pripravaka, ovisno o njihovom sastavu. Pripravci koji sadrže željezni fosfat relativno su sigurni pripravci, ne truju ljude i životinje koji se hrane puževima, iako su i dalje opasni, na primjer, za gliste. Najveću štetu ne nanosi samo željezo, već hemikalije koje ga održavaju u kelaciji (poput EDTA). Ipak, takvi su pripravci odobreni za uporabu u certificiranom organskom uzgoju.

Pripravci koji sadrže druge spojeve željeza obično su otrovni za insekte, ptice i ostale divlje životinje. Ako posegnete za pripravcima željeza, pobrinite se da su na bazi fosfata. U prodaji su i pripravci koji sadrže nehelirani željezov fosfat i oni su najsigurniji, ali nažalost – zahtijevaju čestu primjenu jer su nestabilni. Postoje i pripravci na bazi metaldehida ili metiokarba, ali zbog njihove toksičnosti za ljude, životinje i biljke, isključujem mogućnost njihove upotrebe u permakulturnom vrtu.

Raznolikost, stabilnost, obilje

Kao i obično u permakulturi, u slučaju kontrole populacije puževa, kombinacij različitih metoda, koje se koriste umjereno intenzivno, obično dovodi do stvaranja specifične ravnoteže u kojoj je i vuk sit i ovce na broju, tj. obilje hrane je dovoljno i za nas i za puževe. Tada postižemo stanje u kojem ne radimo ništa spomenuto ranije, kada naš mali ekosustav radi sam, bez naše intervencije.

Po mom mišljenju, ključ rješavanja problema s puževima u vrtu nisu same metode, već njihova dosljedna primjena kada su najučinkovitije. Univerzalno načelo permakulture govori nam da “a stich in time saves nine”, odnosno jedna mala intervencija kad je problem mali, uštedjet će nam puno truda da riješimo problem ako ga pustimo da naraste.

Nadam se da će gore predstavljene metode olakšati permakulturnim vrtlarima da se bave problemom puževa, a možda, tko zna, čak i da se s njima sprijatelje? Ipak, to su fascinantne životinje… Jeste li znali, na primjer, da su puževe školjke gotovo uvijek okrenute u smjeru kazaljke na satu? U Indiji se puževi s školjkama u suprotnom smjeru smatraju svetima… ali to je vjerojatno tema za sasvim drugi članak.

Izvor: Wojciech Górny, Permakulturowa kontrola populacji ślimaków

Objavio: Anel

Što je permakultura bez proizvođača? Predavanjem Vesne Rožić pod nazivom “Permakulturni pristup poljoprivredi” prikazat ćemo kako se principi permakulturnog dizajna mogu primijeniti na jednom proizvodnom imanju. Permakultura je više od modela proizvodnje. To je ujedno i životni stil u skladu s prirodom i njenim ritmovima. Vesna Rožić prva je ekološka proizvođačica nositeljica permakulturne diplome i projektom će predstaviti permakulturne principe koje je primijenila na vlastitom gospodarstvu na otoku Braču. Predavanje se odvija u sklopu projekta Eko-logično! uz financijsku potporu Grada Zagreba.

Objavio: Nikola