Neke ankete pokazale su da se gotovo polovica Hrvata smatra velikim domoljubima. Slijedom osnovnog značenja tog pojma može se zaključiti da su ti ljudi spremni žrtvovati se za dobro svoje nacije/zajednice kada je ona ugrožena.

U zadnje vrijeme, na raznim okupljanjima, moglo se čuti uzvikivanje „Za dom spremni!“, službenog pozdrava NDH, kojim su prisutni iskazivali vlastito razumijevanje domoljublja. Kako su to izvikivali i mladi ljudi, koji nisu mogli imati osobni doticaj s vremenom i okolnostima iz doba NDH, mislim da ima smisla barem pokušati razjasniti koliko je uopće moguće kroz takav „povijesni retrovizor“ danas činiti dobro vlastitoj naciji/zajednici.

Hrvatska je ugrožena

Hrvati jesu ugrožena nacija. Ugroženiji su nego ikada u svojoj povijesti! U Domovinskom ratu izgubili su 15000 života. Od ugroza u nastajanju mogli bi stradati svi, ili gotovo svi!

Na sličan način kako su ugroženi pripadnici i svih drugih nacija u svijetu. Jer klimatske promjene i šesto masovno izumiranje biljnog i životinjskog svijeta uporno se ubrzavaju prema stanju kada bi ljudskoj vrsti mogli dokinuti uvjete za postojanje. Kako sada stvari stoje, najveći dio tog procesa mogao bi se dogoditi u kraćem vremenu od razdoblja koje nas dijeli od NDH. To su procjene i izračuni znanstvenika koji prate ubrzavanje pogoršanja na Zemlji, ali koje političko-poslovna elita svijeta uporno ignorira.

Što to znači za svaku mladu osobu na svijetu i u Hrvatskoj? Pojednostavljeno, ako postoji i minimalna šansa da su znanstvenici u pravu (a i bez znanstvenika svjedoci smo da su klimatski ekstremi sve učestaliji i jači), onda sa stajališta egzistencijalnog interesa mladih ne postoji niti jedan važniji zadatak za njihovu naciju/zajednicu nego da učini sve kako bi se zaustavilo pogoršavanje stanja u okolišu. U „povijesnom retrovizoru“ nema iskustava sa ovakvom situacijom. Ovakva prijetnja opstanku događa se prvi put u povijesti čovječanstva. Svoj opstanak ljudi su si sami ugrozili svojim načinom življenja koji se nije obazirao na planetarna ograničenja.

Zato je danas istinski iskaz domoljublja hrabro se suočiti sa stvarnim uzrocima kriza u koje ulazimo i fokusirati se na njih, a ne se baviti s prijeporima iz prošlosti. Tim prije što spasonosna rješenja ovise o uspostavljanju kulture suradnje, solidarnosti i razmjene znanja i resursa, prvenstveno sa zajednicama koje su nam zemljopisno blizu, a ne o konsenzusu nekih udaljenih globalnih centara moći koji već četiri desetljeća ne uspijevaju dogovoriti ništa djelotvorno i obvezujuće za očuvanje planetarnog okoliša.   

Što bi istinski domoljubi trebali činiti

Sve što treba znati o prijetećim promjenama okoliša već se zna. Kao prvo, svi bi se trebali prestati pretvarati (osobito političari) da ne znaju što je izazvalo planetarne promjene i što bi trebalo prestati raditi da bi se stanje moglo popraviti. Već dugo znamo da je hitno napuštanje fosilnih goriva jedino djelotvorno i provedivo rješenje u raspoloživom vremenu. To bi trebalo automatski diskvalificirati sve projekte poput LNG terminala i pratećih plinovoda, novih istraživačkih i eksploatacijskih polja za ugljikovodike, izgradnju novih autocesta, cesta i druge infrastrukture za osobna vozila, ulaganja u zračni promet i infrastrukturu za prekooceanske brodove, poticaje za industrijsku poljoprivredu… Jer, bez fosilnih goriva prometa će biti manje, pa će se i globalni transport, trgovina i turizam neminovno  smanjivati.

Industrijska poljoprivreda je potpuno ovisna o fosilnim gorivima, pa je prehrambenu sigurnost stanovništva na duži rok iluzorno i neodgovorno temeljiti na njoj. Navedeni projekti samo doprinose još većim emisijama stakleničkih plinova i destruktivni su za okoliš. Jasan plan i dinamiku napuštanja fosilnih goriva još uvijek nemamo, a to bi moralo biti polazište za sve druge planske dokumente – od nacionalne do lokalne razine. 

Stalni rast gospodarstva nije mjerilo uspjeha, već ugrožavanja opstanka mladima

Svaki istinski domoljub (naročito među ekonomistima i političarima) morao bi tražiti da se rast gospodarstva mjeren BDP-om prestane koristiti kao pohvalno i poželjno mjerilo uspješnosti zajednice. Dogma o beskonačnom rastu baš nas je dovela u sadašnju dramatičnu situaciju. Jer, gospodarski rast je nemoguće imati bez porasta potrošnje energije i drugih resursa, a znamo da su oni ograničeni. Ponovo naglašavam, svijet mora napustiti 80% energije koju mu daju fosilna goriva da bi zadržao planetarne klimatsko-biološke uvjete u kojima će ljudi moći opstati.

Zbog opsjednutosti rastom i profitima, ni nakon 29 svjetskih klimatskih konferencija to se nije uspjelo dogovoriti. Sada bi to trebali napraviti do 2030. godine, što je uz opsjednutost rastom, naravno, nemoguće. Lokalizacija življenja i fokus na namirivanju osnovnih životnih potreba unutar bliskog nam okruženja, nudi održivo rješenje za opstanak. No, prethodno bi se morali dogovoriti da ćemo ići tim putem, i da ćemo se zbog toga spremno odreći mnogih potrošačkih navika i luksuza. To sada nije lako, no ako su nam naša djeca i unuci doista važni (a domoljubima i najvažniji), onda ćemo to ipak napraviti.  

Sustav obrazovanja prilagođen je potrebama tržišta a ne potrebama opstanka

Opsjednutost rastom i konkurentnošću ovladala je i akademskom zajednicom. Svi trajnu sreću pokušavaju naći u novim tehnologijama. K tome, kroz suradnju sa poslovnim subjektima fakulteti lakše dolaze do dodatnih financijskih sredstava. Urušavanje okoliša i s tim povezane fatalne prijetnje zajednici tako ostaju u sjeni poslovno atraktivnijih tema.

Čini se da je došlo vrijeme da  akademska zajednica ozbiljno razmisli o upozorenju Aurelio Pecceia (osnivača Rimskog kluba) još iz 1979. godine: „Ono što nam sada treba je da naučimo što to moramo znati da bi mogli spoznati što treba učiti – i onda to naučiti“. Ovako se mlade kroz proces školovanja i dalje oprema znanjima i vještinama prilagođenim za aktualni sustav koji im via facti podriva opstanak. Za življenje usklađeno s planetarnim ograničenjima, s mnogo manje energije i resursa, a u puno ekstremnijim prilikama u okolišu, još ih nitko ne priprema. 

Važne poruke koje su izgleda promakle domoljubima-vjernicima

S vama sam da bih postavio pitanje na koje svi moramo odgovoriti i to sada: Radimo li mi za kulturu života ili za kulturu smrti? Svima vama upućujem ovaj iskreni apel: Izaberimo život! Izaberimo budućnost! Obratimo pozornost na vapaj Zemlje, čujmo molbe siromašnih, budimo osjetljivi na nadanja mladih i na snove djece! Mi imamo veliku odgovornost: osigurati da im se ne uskrati njihova budućnost.
Ostavimo iza sebe naše podjele i ujedinimo svoje snage! I uz Božju pomoć, izađimo iz mračne noći ratova i razaranja okoliša kako bismo našu zajedničku budućnost pretvorili u zoru novog i blistavog dana.

Papa Franjo svjetskim državnicima na COP 28, Dubai 2023.

Danas… živimo u svijetu koji gori zbog globalnog zagrijavanja i oružanih sukoba…Moramo se moliti za obraćenje mnogih ljudi… koji i dalje ne vide hitnost brige za naš zajednički dom.

Papa Leon 14, srpanj 2025.

U svakom novom ratu ni jedan vojnik svoj život ne može žrtvovati drukčije nego uzalud

Mlade se izložbama naoružanja, vojnim paradama i reklamama učestalo poziva da služe u oružanim snagama. Međutim, odluke o naoružavanju i ratnim sukobima donose iza zatvorenih vrata neki opskurni gospodarsko-vojno-politički vrhovi. O miru, razoružanju i suradnji radi pukog opstanka više nitko ni ne govori, mada bi zapravo to bilo istinsko domoljublje. Svakako mnogo više od uvažavanja traženja opskurnih gospodarsko-vojno-političkih vrhova da se novcima svih nas kupuje skupo naoružanje, da bi sve malobrojnije mlade mogli slati u ratove zbog preostalih resursa, mada to nikome ne može donijeti nikakvu trajniju korist. Svaki vojni sukob sada je korak naprijed u uništavanju planeta i prepreka više za opstanak generaciji mladih. To je nesumnjiva šteta za stanovništvo svake od sukobljenih strana, a zbog profita najbogatijih. To je samo nastavak rada za kulturu smrti.

Svijetom su ovladali milijarderi – živimo u diktaturi kapitala

Milijarderi – najbezobzirnija skupina  ljudi – sada odlučuju o ratu i miru, pa i to hoće li naša djeca i unuci živjeti ili nestati. Jasno su rekli „klimatska kriza je podvala“, da se ne bi morali baviti njenim suzbijanjem. Izvršne vlasti ih podržavaju odlukama o investiranju u naoružavanje i neprihvaćanjem obveza o brzom napuštanju fosilnih goriva. Da bi mogli zadržati osvojeno bogatstvo i moć svjetske elite na sve načine brane sadašnji suicidalni (Guterres) globalni gospodarski sustav, koji su skrojili sebi po volji.

Kako bi inače  Elon Musk u svoje 54 godine mogao steći bogatstvo za koje bi prosječna osoba iz siromašnije polovice čovječanstva trebala raditi 120 milijuna godina (4 milijarde ljudi živi s manje od 206 $/mjesečno/stanovniku, a Elon „vrijedi“ 300 milijardi $)? Pa ipak, elite nas uvjeravaju da uživamo u demokratskim državama. No, već desetljećima se ne može zaustaviti ni jednu nesporno štetnu aktivnost koja ugrožava zdravlje i dobrobit prirode i malih ljudi, ako je elitama ona profitabilna. Primjeri: ratovi i naoružavanje; emisije stakleničkih plinova iz fosilnih goriva; ekstrakcije sirovina i drugi načini uništavanja prirodnih staništa; industrijska poljoprivreda; onečišćenja plastikom; proizvodnja štetnih kemikalija (PFAS, pesticidi,…); reklamiranje potrošnje i igara na sreću; neograničavanje (progresivno oporezivanje) bogatstva i neukidanje „poreskih rajeva“…

Očigledno je da elite zanima samo novac i moć. Zato nas male ljude sustavno manipuliraju. Razvili su tehniku osakaćivanja činjenica koja se pokazala toliko uspješnom da su je i znanstvenici počeli proučavati u novoj disciplini – AGNOTOLOGIJI – vještini namjernog stvaranja neznanja. Ne znam kakva je situacija u Hrvatskoj, ali u SAD broj osoba koje se bave odnosima s javnošću nadmašuje broj novinara 6:1! Malim ljudima se svjesno uskraćuje uvid u realnost – što je uvertira za velike tragedije. 

Protuotrov za globalni suicidalni gospodarski sustav je lokalni rad za kulturu života

Istinski domoljubi potrudili bi se da bolje razumiju realnu situaciju – globalnu i lokalnu. Ona je vrlo loša, uništavajuća za planet. Svakodnevna lamentiranja o porastu cijena hrane i svega drugog samo su prvi simptomi sudaranja s planetarnim ograničenjima. Mi se moramo naučiti živjeti bez ugljena, nafte i plina – bez 80% od onoga što današnji svijet drži u pokretu! Pri tom, ne nasjedati na priče da su ljudi na korak do novih tehnologija kojima će se riješiti svi trenutni problemi. Za to je sada prekasno, a kako netko reče: „Čovjek bez energije je leš, a tehnologija bez energije je skulptura“. Dakle, morat ćemo napustiti puno energetski intenzivnih tehnologija koje danas rutinski koristimo. I ne povodite se za utopijom da je moguće sva trošila samo prebaciti sa fosilnih goriva na električnu energiju. Dobar uvid u realnost vjerojatno bi vas naveo na nekoliko zaključaka: 

1. Da od svjetskih elita (pa ni nacionalnih) ne trebate ništa očekivati. Za svoj opstanak i opstanak vaših potomaka sami se morate pobrinuti, ne čekajući nikoga.
2. Da je bez fosilnih goriva lokalizacija življenja neminovna. Zato je sudjelovanje u osmišljavanju i prakticiranju života u lokalnoj zajednici – koji je fokusiran na osnovne potrebe stanovništva, koji je uklopljen u nosivi kapacitet okoliša koji ju okružuje, koji jača njenu otpornost i prilagodbu na klimatske ekstreme i druge krizne pritiske izvana i koji vodi računa o svakom članu zajednice – najkorisniji oblik svačijeg osobnog angažmana. Prakticiranje takvog načina življenja makar i unutar sasvim malih skupina ljudi je dragocjeno. Tako se stvaraju jezgre oporavka šire zajednice nakon neizbježnog kolapsa sadašnjeg gospodarskog sustava koji mora stalno rasti. 
3. Da će klimatski ekstremi svaku zajednicu povremeno pogoditi katastrofalnim intenzitetom, ali gotovo nikada sve istovremeno i jednakim intenzitetom na širem zemljopisnom prostoru. Oporavak od takvih katastrofa lakši je uz pomoć zajednica iz bližeg okruženja koje nisu bile izložene katastrofi. Zato je potrebno graditi i njegovati kulturu uzajamnog pomaganja, solidarnosti, pa i zajedničkog planiranja jačanja otpornosti na katastrofe i vanjske krize, bez obzira na moguće prijepore iz bliže ili dalje prošlosti. Uzvici poput „Za dom spremni“ samo umanjuju izglede za opstanak.    

Sretna je okolnost da u svijetu i kod nas već postoji zavidan broj formalnih i neformalnih udruga i organizacija koje već dugo rade na lokalizaciji. Uz malo truda i vremena uloženog na pretraživanje po Internetu možete doći do obilja iskustava, savjeta i metodoloških priručnika kako krenuti u proces lokalizacije življenja. Što može biti bolji iskaz nečijeg domoljublja, od biti pionir rada za kulturu života u sredini u kojoj živi?!

Objavio: Zoran Skala

Kad svjetski moćnici zaključe da se ne isplati zalagati za vaš opstanak

Vama za opstati ovo mora prestati…

… dinamikom „zelene linije“ 1,5 °C !  

Najbolji način da predvidite svoju budućnost je da ju sami kreirate!

ZAŠTO JE NASTAO OVAJ  KOMPAS ?

Desetljećima traje nekontrolirano devastiranje planeta zbog gospodarskog rasta, pohlepe i profita. To se mora hitno zaustaviti jer ugrožava opstanak čovječanstva (prvenstveno današnjih mladih). UN su zbog toga organizirale brojne svjetske konferencije: 29 o klimi, 16 o gubitku bioraznolikosti i 5 o onečišćenjima plastikom. Nijedna nije uspjela ni usporiti devastacije, a kamoli ih zaustaviti, jer su moćnicima novac i moć sada bili važniji od sudbine mladih i stanja njihova staništa sutra. Sličan proces događa se i u Hrvatskoj. Klimatska kriza i šesto masovno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta sustavno su marginalizirane teme. Zato većina mladih uopće nije svjesna da se radi o najvećim prijetnjama opstanku ljudske vrste otkad ista postoji i da ih ne smiju ignorirati. Zapravo sve je još uvijek podređeno rastu gospodarstva koji je UZROK planetarnih problema. Preostalo je malo vremena za djelovanje, jer kolaps okoliša vrlo brzo može preći u nezaustavljiv proces. Dakle aktivizam u korist opstanka ima smisla samo SADA.

Ovo je moj pokušaj da mlade upozorim na osnovne globalne i lokalne činjenice i procese kako bi bolje informirani mogli planirati svoj životni put, te odabirati vrijednosti i rješenja za koja će se zalagati.

Zoran Skala

Sadržaj:

• Kako i kada je čovjek počeo naglo mijenjati Zemlju
• Što ste u školi i iz medija naučili o klimatskoj krizi
• Zašto si uništavamo jedino stanište
• Je li klimatska kriza tehnički rješiv problem
• Imaju li svjetske i nacionalne elite plan za zaustavljanje katastrofalnog globalnog zatopljenja
• Demografska obnova i klimatska kriza
• Kupujmo oružje, nacionalna sigurnost nema cijenu!
• Globalizacija odlazi – dolazi lokalizacija
• Neke važne sastavnice procesa lokalizacije
• Osobne pripreme za sutra
• Najbolji način da predvidite svoju budućnost je da ju sami kreirate!

Kako i kada je čovjek počeo naglo mijenjati Zemlju

Naš način življenja i naš opstanak temelje se na raspoloživoj energiji i na stanju okoliša. Zna se da je čovjek utjecao na mijenjanje okoliša još od početaka bavljenja poljoprivredom, ali nagle i eksponencijalno rastuće promjene počele su se događati od prije dvjestotinjak godina kada se počelo koristiti fosilna goriva – ugljen, naftu i plin. Sa tako koncentriranom, jeftinom i kvalitetnom energijom sve se moglo napraviti lakše. Jedna bačva nafte (cca 160 l) sadrži energetski ekvivalent od 4,5 godine ljudskog fizičkog rada. Bačva nafte još uvijek košta manje od 80$, a bila je i ispod 2$ (1950.g.). Zbog toga su gotovo sve ljudske tvorevine koje vidite oko sebe tamo dospjele zahvaljujući fosilnim gorivima, barem u fazi transporta. Prvi vaš problem je što su fosilna goriva neobnovljivi izvor energije i tijekom vašeg života će svakako prestati njihovo korištenje – jer će biti potrošena (dnevno se troši 14 milijuna tona nafte i 24 milijuna tona ugljena). Još su veći problem emisije stakleničkih plinova koje nastaju njihovim sagorijevanjem i uzrokuju ubrzano mijenjanje klime – što bi Zemlju moglo pretvoriti u planet na kojem ljudska vrsta ne može opstati. Da se to ne bi dogodilo, najsigurnije bi bilo fosilna goriva napustiti do 2030. godine! Radi se o 81,5% svjetske energije (2023. g.).

Što ste u školi i iz medija naučili o klimatskoj krizi

Sa medija i obrazovnog sustava ne može se skinuti odgovornost zbog neinformiranosti i pasivnosti mladih u vrijeme nailaska velikih kriza koje im ugrožavaju i sam opstanak. Sjetimo se kako smo u vrijeme pandemije COVID-a (kada su i moćnici bili ugroženi), svakodnevno i mjesecima bili bombardirani porukama o poželjnom ponašanju, i kako smo prihvatili mnoge restrikcije u svakodnevnom životu. Klimatska kriza, šesto masovno izumiranje biljnog i životinjskog svijeta i s njima povezane druge krize, mladima su mnogostruko veća prijetnja od COVID-a, pa ipak, svaka pikantna afera u politici zauzme puno više medijske pozornosti od njih. Da utjecaj reklama ni ne spominjem. Na sličan način, obrazovni sustav učenike radije oprema znanjima za kratkoročne potrebe tržišta rada, nego znanjima i vještinama koje bi njima i njihovim zajednicama bile korisne u okolnostima nastupajućih metakriza.  

Zašto si uništavamo jedino stanište

Privremena ogromna dostupnost jeftinih fosilnih goriva omogućila je nevjerojatan polet gospodarstva i bujanje potrošnje. Oni koji su se pri tome enormno obogatili uspjeli su globalni društveno-ekonomski sustav prilagoditi sebi u korist. Tako je nastao sadašnji sustav u kojem je ključno mjerilo uspješnosti neke nacije rast BDP-a (izražava se u novčanim jedinicama). Međutim, devastacije okoliša planetarnih razmjera, pa ni utjecaj na zdravlje i dobrobit samih ljudi, ne sudjeluju u obračunu takvog mjerila uspješnosti. Najbogatije korporacije, karteli i pojedinci svojim novcem uspijevaju ostvariti najveći utjecaj na zbivanja praktično u svim zemljama svijeta (uključivo onima koje sebe deklariraju kao demokratske). Na uvodno spomenute UN-ove svjetske konferencije, uz nacionalne delegacije uvijek se proguraju i lobisti fosilnih korporacija. Prošle, 2024. godine, na konferenciju u Azerbajdžanu (29-tu o klimi) došlo ih je 1800, a u Kolumbiju (16-tu o bioraznolikosti) 1260. I, kao i svaki put do sada, ništa se obvezujuće za spas planeta nije dogovorilo.

Na tim konferencijama delegacije najviše vremena potroše pregovarajući o novcu kojim bi se financiralo prelazak s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, kao i za ogromne štete koje zemlje u razvoju trpe zbog klimatskih ekstrema uzrokovanih emisijama bogatih zemalja. Pritom, zemlje u razvoju žele imati gospodarski rast da bi izašle iz siromaštva, dok bogate zemlje žele nastaviti s gospodarskim rastom da ne bi upale u recesiju ili gospodarsku krizu. Tako da svi žele postići nešto što je fizički i biološki nemoguće: da zaustave planetarne devastacije okoliša sa još više gospodarskog rasta.  

Zagovornici beskonačnog gospodarskog rasta imaju snažan poriv da vjeruju u tu dogmu. No, svaka mlada osoba može i bez dublje znanstvene analize procijeniti može li se njen način življenja nastaviti odvijati po obrascu življenja kakav je imala baby-boom generacija, recimo ja. Ja sam rođen 1950. godine. Tada plastike uopće nije bilo. U mom životu globalna populacija je narasla za 3,5 puta, globalno gospodarstvo 14 puta, i dogodilo se 84% svih emisija stakleničkih plinova od početka industrijske revolucije! Osvrnite se oko sebe, razmislite i odgovorite sami sebi na pitanje: vjerujete li vi da je doista moguće da doživite da na Zemlji bude 28 milijardi stanovnika i da bude 14 puta više ljudskih tvorevina nego što ih je sada? Dominirajući društveno-ekonomski sustav funkcionira na način kao da je to moguće. Ne dajte se zavarati sintagmama kao što su održivi rast ili zeleni rast. Te sintagme su izmišljene kako bi zakamuflirale neodrživost sadašnjeg sustava.   

Budite svjesni da naš planet ne može podržati ni izdržati sadašnji način življenja ljudi kroz još jedan prosječni ljudski vijek. Da bi kao vrsta opstali mi se moramo prilagoditi planetarnim ograničenjima. Moćnici imaju novce i politički utjecaj da na sve moguće načine opstruiraju mijenjanje sadašnjeg neodrživog sustava – jer im je baš taj sustav omogućio da imaju to što imaju. No, htjeli ne htjeli, u vašem životu ipak će se dogoditi velika promjena. U vašem najboljem interesu je da se ona dogodi što prije i da ne bude kaotična.       

Je li klimatska kriza tehnički rješiv problem

Mnogi su uvjereni da raspolažemo s tehnologijama kojima se može riješiti klimatska kriza. No težinu situacije komplicira činjenica da je naš planet živi superorganizam. Biološka memorija koja je omogućila da Zemlja ne bude samo ledena stijena u svemiru razvijala se više od tri milijarde godina, što je prekompleksan događaj da bi se mogao smjestiti u računalni program za potrebe naših simulacija. Drugim riječima, ekološka strana klimatske krize koja se događa zbog promjena na zemljinoj površini uzrokovanih golom sječom šuma, preoravanjem ravnica, melioracijom, onečišćenjima, rudarenjem, izgradnjom gradova i prometnica i sl., čime se mijenja režim isparavanja iz biljaka, prisustvo gljiva i mnoštva drugih mikroorganizama u tlu što ga čine plodnim, prirodni efekti hlađenja i ublažavanja poplava… ne mogu se pouzdano modelirati, pa se cijela priča oko klime svodi uglavnom na onaj predvidiviji dio – emisije stakleničkih plinova i njihov utjecaj na globalno zatopljenje. 

Konvencionalna mudrost je da ako spaljivanjem fosilnih goriva (neobnovljivi izvori energije) nastaje najviše stakleničkih plinova, onda trebamo investirati u njihovu zamjenu obnovljivim izvorima energije. Od svih obnovljivih izvora energije, samo se energiju iz Sunca i vjetra može mnogostruko povećati u odnosu na trenutno korištenje. No, ono što na taj način možemo dobiti uglavnom nam stiže u formi električne energije. Električna energija danas čini samo oko 20% ukupne energije svijeta, a još uvijek većina i takve energije dolazi iz termoelektrana na fosilna goriva. K tome, niti jedan solarni panel ni vjetrenjača nisu proizvedeni i postavljeni na svoje mjesto bez korištenja fosilnih goriva. Zato se dogodilo da unatoč silne globalne ekspanzije proizvodnje solarnih panela i vjetroagregata proteklih godina, i njihovih sve nižih cijena, nije došlo do globalnog smanjivanja emisija stakleničkih plinova. 

Jasno je da je sadašnji način potrošnje električne energije (dostupna u svako doba dana i noći) teško održati energijom Sunca i vjetra (njih malo ima, pa malo nema), i zato se razmatraju i druga rješenja, primjerice: 

• Masovna izgradnja novih fisijskih nuklearnih elektrana
• Možda i el. energija iz nuklearne fuzije (ako to uspije nakon pola stoljeća pokušavanja)
• Veliki sustavi (akumulatori) za skladištenje električne energije

A za namjene koje je teško ili nemoguće riješiti korištenjem električne energije, ali bi se htjelo izbjeći emisije stakleničkih plinova od fosilnih goriva, govori se primjerice o: 

• Vodiku (često u kombinaciji s amonijakom kao međufazom u transportu)
• Sintetičkim gorivima
• Biogorivima
• Pa i fosilnim gorivima uz CCS  (hvatanje i pohrana CO2)

Zajedničko svim ovim „alternativama“ je da bi njihova široka primjena prouzročila nove velike devastacije okoliša, da ih ne bi bilo moguće izvesti bez korištenja fosilnih goriva (što bi izazvalo nagli skok emisija CO2), da bi bile cjenovno nedostupne većini populacije (ne bi bile pravedne), da imaju ograničen vijek trajanja, i da ih nije moguće globalno raširiti dovoljno brzo prije nego što klimatske promjene ne prerastu u nezaustavljiv proces. Čak i ona trenutno najpopularnija energetska rješenja zasnovana na Suncu i vjetru nisu trajna. Solarnim panelima i vjetroelektranama radni vijek je 30 godina, u najboljem slučaju 50, pa bi ih nakon toga trebalo zamijeniti novima, pa nakon narednih 30 godina opet novima… 

Zemlja svojim mineralnim resursima i živim svijetom ne može pratiti ovakve prohtjeve ljudske vrste. Uklopiti se u planetarna ograničenja znači prihvatiti način življenja sa puno manje energije – svih vrsta! Nije dovoljno samo preći sa benzinskih vozila na električna vozila. Za realizirati takvu zamjenu trebale bi enormne količine prirodnih resursa, primjerice, bakra. Danas za dobiti jednu tonu bakarne rudače prethodno treba ukloniti 125 tona kamena i zemlje. Slično je i sa drugim rudačama. To se ne može odraditi ljudskim mišićima. Zbog opstanka moramo se biti spremni odreći mnogih stečenih navika i pogodnosti, te potrošačkog mentaliteta. Moramo prestati razgovarati o gospodarskom rastu, a početi razgovarati o tome kako održati maksimalnu kvalitetu življenja u zajednici, u okviru raspoloživih resursa i energije iz našeg bližeg okruženja, i uz regeneraciju okoliša. Naši praroditelji to su znali. Tako se živjelo tisućama godina. Ako bi njihova iskustva nadogradili s onim što smo mi naučili proteklih desetljeća, rezultat bi mogao biti iznenađujuće dobar!  

Imaju li svjetske i nacionalne elite plan za zaustavljanje katastrofalnog globalnog zatopljenja

Nemaju! Globalno, za tako nešto trebalo bi imati obvezujući sporazum o godišnjoj dinamici smanjivanja uporabe fosilnih goriva i zabranu novih istraživanja i otvaranja eksploatacijskih polja na kopnu i na moru. Tome se nije uspjelo približiti ni nakon 29 svjetskih konferencija o klimi. Globalni kartel fosilnih goriva ostvaruje godišnji prihod od 28000 milijardi$, pa se potrudio da se ta tema ni ne pojavi na UN-ovim pregovorima. Na sličan način globalne korporacije sprečavaju zabranu rizičnih i/ili dokazano štetnih praksi po zdravlje ljudi i okoliša, čak i kada ugrožavaju i sam opstanak čovječanstva, jer na tome odlično zarađuju. Spomenut ću samo neke: genetsko modificiranje, uporaba pesticida, insekticida i herbicida, uporaba vječnih kemikalija (PFAS – endokrini poremećaji), onečišćenja plastikom (mikroplastikom), AI… Na to svakako treba dodati i vojno-industrijski kompleks, koji iznimno dobro zarađuje na ratovima. Ili, uporno postojanje međunarodnih pravila koja pogoduju besramnom bogaćenju i moći najbogatijih korporacija i  pojedinaca:

– (UNEP) Najbogatijih 1% kućanstava svijeta prigrabilo je u zadnjih nekoliko godina gotovo dva puta više koristi od porasta globalnog BDP-a nego što je otišlo u preostalih 99% svjetskih kućanstava.

– Međunarodna regulativa za zaštitu investicija ima puno bolji sustav obvezatne primjene nego međunarodni zakoni o zaštiti okoliša i ljudskih prava. ISDS (Investitor-State Dispute Settlement) traži da ako država promijeni svoje zakone da bi zaštitila klimu ili okoliš mora korporacijama kompenzirati izgubljeni profit (obeštećivanje stanovništva zbog narušena zdravlja i/ili nepravdi je, naravno, nezamislivo). O ogromnim svotama odlučuju 3 arbitra!

– Poslovanje preko poreskih rajeva na štetu nacionalnih proračuna i dalje dobro funkcionira.

– Potpuno je legalno da u najdemokratskijoj zemlji Elon Musk može zgrnuti 300 milijardi$, odnosno, jednako kao što bi mogla i svaka druga osoba s odličnom plaćom od 5000 $/mjesečno, ukoliko bi sve stavljala na štednju i radila 5 milijuna godina! Vjerojatno je i to rezultat demokratski iskazane volje naroda. Možda i uz odobravanje siromašne polovice čovječanstva, onih 4 milijarde ljudi koji žive sa manje od 206 $/mjesečno?! Uzgred, toj polovici čovječanstva  trebaju 3 godine da u atmosferu izbace onoliko stakleničkih plinova, koliko 1% najbogatijih izbaci za samo 10 dana!

– Normalno je da Jeff Bezos u svojim podatkovnim centrima može držati 40% podataka svijeta.  

Hrvatska je svijet u malom. I kod nas se kod svake jače vremenske nepogode spominju klimatske promjene, govori se o tome kako imamo dobar udio obnovljivih izvora energije, i kako ćemo puno pošumljavati. Istovremeno, odani smo gospodarskom rastu i globalizaciji, dapače, hvalimo se da smo u tome bolji od drugih u EU. Zato na svaki način hoćemo privući strane investitore (po mogućnosti one najbogatije) koji traže lokacije na kojima mogu najlakše i najviše zaraditi – u čemu im pomažu velike agencije za kreditne rejtinge (i tu se hvalimo kako dobro kotiramo, mada dobra vijest za investitore obično nije dobra vijest za stanovništvo i okoliš). Glavne su nam investicije u Kvarner kao važno energetsko čvorište za fosilna goriva, u LNG terminal i plinovode, u Kontejnerski terminal, u poslovne zone (s trgovačkim i logističkim centrima), u autoceste (Križišće – Žuta Lokva; te u onu najskuplju, do Dubrovnika), u još više turizma (osobito onog s 5 zvjezdica, s avio-gostima, s još kruzera, s još luksuznijim marinama). U takvom okruženju gotovo je nepristojno spominjati klimatske promjene, šesto masovno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta i planetarna ograničenja. Zato se o tome u političkim krugovima (od nacionalne do lokalne razine) izbjegava razgovarati, osobito pred neke izbore. Jer u biti, sve te investicije imaju smisla samo uz pretpostavku da znanstveno najavljenih metakriza neće biti. Kad se upozorenja znanstvenika ne bi ignorirala, postalo bi jasno da su naše „strateške“ investicije zapravo investiranje u razbuktavanje metakriza, odnosno, da je to nepotrebno razbacivanje novaca na štetne projekte koji podrivaju mladima izglede za opstanak. 

Demografska obnova i klimatska kriza

U zadnje vrijeme demografska obnova se prometnula kao najvažnija tema u kontekstu mladih. Zanimljivo je da su je najvatrenije zagovarali političari koji su se javno deklarirali da su protiv odrasta (degrowth-a). Osnovano je novo ministarstvo koje redovito naglašava kako izdvaja značajna sredstva za razne vrste potpora mladim obiteljima, a posebice majkama.

Jasno je da Država, koja gospodarski rast ima kao svoj temeljni cilj, treba mlade. Oni joj trebaju kao najinovativniji segment društva za jačanje konkurentnosti, za primjenu novih tehnologija, kao uporište mirovinskog sustava, u sustavu obrane, itd. Zato Država potiče mlade obitelji da imaju više djece – novčanim potporama i propagandno.

No, ta ista Država ignorira metakrize – sudar s planetarnim ograničenjima koji će novim generacijama mladih ljudi pogoršati i/ili uskratiti mnoge ambijentalne, infrastrukturne, resursne i druge pogodnosti koje su uživali njihovi roditelji i praroditelji. Budući da se o demografskoj obnovi ne razgovara i iz te perspektive, izostaju bilo kakve ozbiljnije pripreme mladih obitelji i društva za znanstveno najavljeno mijenjanje životnih okolnosti – koje će presudno određivati kvalitetu, pa i mogućnost življenja, toj novorođenoj djeci. 

Dok demografska obnova i nadležno ministarstvo ne postanu motor i nacionalni nositelji procesa priprema i prilagodbi društva na velike promjene koje se više ne mogu izbjeći, sadašnje aktivnosti Države oko demografske obnove svode se na puko investiranje u „proizvodnju“ ljudskih resursa za potrebe gospodarskog rasta. Jer, uništavanje staništa budućoj djeci i dalje neometano traje. 

Kupujmo oružje, nacionalna sigurnost nema cijenu!

Ne znam je li to negdje eksplicitno piše, ali mi se čini da opstanak mladih i budućih generacija itekako spada u domenu nacionalne sigurnosti. Ako je to tako, onda trebate o tome razmisliti imajući u vidu neke činjenice:

– Ako se vrlo uskoro ne prestane s devastiranjima planeta, ljudskoj vrsti prijeti izumiranje (ugroženi su svi mladi cijelog svijeta i buduće generacije).

–  Globalni procesi dogovaranja oko zaustavljanja metakriza neuspješni su već tri desetljeća. Nacionalni pregovarači su opterećeni različitim nacionalnim interesima, uplitanjem globalnih korporacija, vojnim, političkim i gospodarskim konfliktima, te dominirajućim gospodarskim sustavom koji prioritet daje gospodarskom rastu i novcu. 

– Kada se zbog ignoriranja metakriza dogode poremećaji koji rezultiraju velikim društvenim nezadovoljstvom i kada mase počnu tražiti odgovornost elita, elite su sklone skretati pozornost sa sebe na vanjske neprijatelje. Potiču sukobe, pa i one oružane (Doktrina šoka).  

– Svaki ratni sukob odlaže i/ili onemogućava da se proces globalnog dogovaranja o metakrizama vodi u dobroj vjeri i sa aspekta interesa ljudske vrste u cjelini. Istovremeno, u svakom ratnom sukobu vojno-industrijski kompleks profitira i jača svoju poziciju moći u društvu. No, dok ratovi traju populacija mladih najviše stradava. Čak i oni sretni, koji prežive sam rat, kasnije obično nose trajne fizičke i psihičke traume. S takvim traumama potom bi ušli u nezaustavljivi proces ubrzavanja globalnih metakriza, koje nisu mogle biti blagovremeno zaustavljene baš zbog ratova u kojima su i oni sami sudjelovali. 

Dakle, mladi su najveće trenutne i dugoročne žrtve svakog rata. Okoliš je također žrtva (uz kaos u biosferi, rat u Ukrajini je samo u prve dvije godine izazvao 175 milijuna tona dodatnih emisija CO2). Zato mladi moraju sebi osvijestiti da žive u vremenu u kojem su, bez obzira na službenu retoriku, naoružavanje i velike obrambene pripreme zapravo put prema sukobima. Tim prije što se dešavaju u ambijentu zanemarivanja metakriza. To vrijedi i za najnovija traženja koja dolaze iz krugova NATO-a da se za vojsku počne izdvajati i 5% BDP-a! Uzgred, najbogatije zemlje već sad investiraju 2,3 puta više novca u vojsku nego za nošenje s klimatskom krizom. Koga i što one time uopće mogu spasiti?! Nitko, nigdje, ne može imati trajniju korist od rata, jer to ubrzava fatalni kraj svih. Zemlja ukida gostoprimstvo ljudskoj vrsti! Zagovornici naoružavanja i ratova mlade u njih privlače i uvlače na razne načine, pa i tvrdnjama da se tako iskazuje domoljublje. No, najdomoljubnija i za opstanak najizglednija obrambena doktrina je MIR. A za tu jedinu razumnu opciju današnjice – zagovaranje mira, razoružanja i opće suradnje na regeneraciji planeta – uporno se javno zalaže, čini se, samo Papa! Poslušajte ga, zalažite se i vi! Javno i u suradnji sa svojim vršnjacima iz regije! 

Globalizacija odlazi – dolazi lokalizacija

Klimatska kriza nikada ne dolazi sama. Zato ovdje govorimo i o metakrizama. Primjerice, zbog klimatskih ekstrema propadaju urodi osnovnih prehrambenih kultura, raste broj gladnih, globalni lanci opskrbe hranom pucaju, supermarketi zjape prazni (dok u konačnici ne prestanu s radom). A Hrvatska preko 50% svojih potreba u hrani uvozi. Ili, napuštanje fosilnih goriva za posljedicu ima gašenje industrijske poljoprivrede (potpuno je ovisna o fosilnim gorivima), što opet izaziva manjak hrane u svijetu. Te pojave onda izazivaju niz drugih kriza: migracije, društvene turbulencije, ekonomske krize, financijske krize (prekid plaćanja i drastičan pad prometa u trgovini i turizmu), masovne bankrote tvrtki i banaka, i još dosta toga. Zašto upozoravam na ovo? Zato jer ulazimo u desetljeća sve većih klimatskih ekstrema, a u takvim okolnostima na pouzdano zadovoljavanje svojih osnovnih potreba (hrana, voda, osnovna energija, krov nad glavom, sigurnost) možete računati samo u okviru mogućnosti koje postoje u vašem bližem okruženju – dakle lokalno! Zato je za svaku osobu najvažnije da što bolje funkcionira baš lokalna razina. To je razina na kojoj bi svatko trebao uložiti maksimum svog društvenog angažmana. Dati vlastiti doprinos poticanju, organiziranju i provođenju aktivnosti na jačanju samodostatnosti i otpornosti zajednice.      

Budući su rođeni u potrošačkom, visoko-tehnološkom društvu, kod većine mladih naglašen je individualizam i uska profesionalna specijaliziranost, što je dodatno potencirano ovisnošću o pametnim telefonima i sličnim napravama. To mlade čini osobito ranjivima na nadolazeće promjene. Jer visoko-tehnološko društvo ovisi o obilatoj dostupnosti energije. Kako se zbog očuvanja i regeneracije planeta moraju što prije napustiti fosilna goriva, koja čine 80% energije svijeta, način življenja ljudi posljedično će se značajno pojednostaviti (pratite The Great Simplification priloge Nate Hagens-a). Za tako veliku i naglu promjenu vanjskih prilika mlade nitko nije pripremao, niti ih priprema. No, na to nisu pripremljeni ni donositelji odluka u urbanim cjelinama. Zato praktično nitko ne raspolaže sa svim znanjima i vještinama potrebnima za prilagodbu na promjene koje su znanstvenici odavno najavili. Da bi se u novim okolnostima mogla održati što bolja kvaliteta življenja stanovništvu, bit će od iznimne važnosti znati mobilizirati znanja i vještine svih članova zajednice. No, o kolikoj zajednici bi trebalo razmišljati?! Budući da ljudska vrsta ide prema velikom pojednostavljenju načina življenja, u takvom ambijentu nije praktično komunicirati s desetinama ili stotinama tisuća ljudi kad su u pitanju osnovne potrebe. Zato se dobro prisjetiti da smo se kao ljudska vrsta najveći dio naše povijesti razvijali u manjim ljudskim skupinama, što je ostavilo traga u našem genetskom kodu. To je zapazio primatolog Robin Dunbar, pa je procijenio da je ljudski mozak baždaren na život u grupi od približno 150 jedinki (Dunbarov broj). Imajte to u vidu. 

Što se prilika u ruralnim sredinama tiče, one su tradicionalno povezanije s okolišem od onih urbanih i tamošnji stanovnici mnogo toga silom prilika znaju sami napraviti. Zato će njima prilagođavanje na veliko pojednostavljenje biti lakše. 

Dakle, prva dragocjena karakteristika ugodnog mjesta za življenje i u vrijeme metakriza bit će postojanje društvene kohezije u zajednici. 

Druga, vjerojatno još dragocjenija karakteristika takvog mjesta je očuvan okoliš. Zadnjih stotinjak godina, zbog pretežno urbanog načina življenja i konzumerizma, zaboravili smo da naš postanak i opstanak izravno imamo zahvaliti darovima iz okoliša. Zato nam praktično svaka nova razvojna odluka, koja se realizira na štetu našeg već značajno ranjenog okoliša (mora, vodotokova, poljoprivrednog tla, šuma, zraka), otkida nešto od buduće kvalitete življenja. Posebnu pažnju obratite na šume. One su prirodni regulatori topline i režima oborina. Najveća im opasnost prijeti od ljudi kada ovima energija iz drugih izvora postane nedostupna ili preskupa. Tada će se svi sjetiti ogrjevnog drveta. Uz naslijeđenu neosjetljivost na stanje okoliša i sklonost pohlepi, za nekoliko godina mogli bi se zateći u situaciji da su ogoljena mnoga nekad šumovita područja. Tada bi shvatili da je baš to pokrenulo veliku eroziju i gubitak plodna tla, da je zbog toga podzemlje osiromašilo vodom, a da su bivša šumovita područja, u koja se nekada išlo ljeti rashladiti, sada postala i 6°C toplija. Nemarom bi si napravili pustinju.    

Neke važne sastavnice procesa lokalizacije

Potsdamski institut za istraživanje klimatskih posljedica procjenjuje da bi do 2050. godine štete od klimatskih ekstrema u svijetu mogle biti 38000 milijardi$, a možda i 50% veće (za usporedbu, globalni BDP 2023.g. bio je 105000 milijardi$). Kad se očekuju tako velike štete na pogođenim područjima, jasno je da će sposobnost šireg okruženja da pomaže pogođenima moći biti samo kratkotrajna i simbolična. S nastalim posljedicama lokalno stanovništvo morat će se nositi uglavnom samo. Kao prvi korak, razumno bi bilo da si svaka sredina što prije napravi procjenu vlastite ranjivosti na klimatske ekstreme, veliko smanjivanje dostupnosti fosilnih goriva i s njima povezane ugroze. Prioritet bi morale imati osnovne potrebe stanovništva, a procjenu bi trebalo raditi uz široko sudjelovanje javnosti.  

Povremeno svaka sredina se može naći na udaru katastrofa. Tada postaju važni odnosi sa susjedima. Sjetimo se da će se dostupnost fosilnih goriva nezaustavljivo smanjivati, što će znatno smanjiti mobilnost roba i ljudi. Tako da će u izvanrednim okolnostima biti nerealno očekivati pomoć iz zemljopisno udaljenih sredina, zbog logističkih problema. S toga je svim međusobno zemljopisno bliskim zajednicama korisno uspostaviti i njegovati kulturu uzajamnog pomaganja u izvanrednim okolnostima, bez obzira na eventualne prijepore iz prošlosti. Dio takvih zajedničkih aktivnosti moglo bi biti uspostavljanje registra pojedinaca i grupa sa korisnim znanjima i vještinama za izvanredne prilike. Također bi korisno bilo dogovoriti politiku držanja određenih zaliha važnijih potrepština za izvanredne okolnosti (hrane i sjemena; vode; biblioteke alata; materijale i lijekove za prvu pomoć; prostore za privremeni smještaj/utočište i sl.). Jer, klimatski ekstremi obično razorno pogode neko relativno usko područje, pa mreža odmah dostupnih makar i malih zaliha osnovnih potrepština u susjedstvu, može napraviti veliku razliku u procesu oporavka onih koji su najteže stradali.  

Osobne pripreme za sutra

Možda ste već od djetinjstva sanjali što želite biti u zreloj dobi. Možda ste tome prilagodili i svoj put kroz sustav obrazovanja. Možda te snove već i živite. Pa opet bi bilo dobro da o svemu tome ponovo razmislite, ali sada i iz perspektive promjena koje su najavljene od znanstvenika. Kada, kako i kakvim intenzitetom će nastupiti te promjene ne možete sa sigurnošću znati. Previše je nepoznanica u igri. Ali temeljna polazišta za takva razmišljanja ipak se znaju. 

Kao prvo, kada dospijete u srednje godine i kasnije, ljudi će neminovno živjeti sa mnogo manje energije nego danas. To će se odraziti na mogućnost putovanja, na dostupnost roba sa većih udaljenosti, na sposobnost održavanja današnjih infrastrukturnih sustava, na proizvodnju hrane i drugih roba, na funkcioniranje interventnih službi… Bezmalo, na sve. Pokušajte si vizualizirati kako bi bilo koja vama danas važna i banalno lako dostupna naprava ili usluga funkcionirala bez fosilnih goriva i uz oskudnu dostupnost električne energije. Mnogo toga bi vam postalo teže dostupno, nedostupno, ili moguće samo uz pomoć drugih ljudi koji oko toga više znaju ili su vještiji od vas. Zato si odaberite i potrudite oko stjecanja nekih i za takve prilike korisnih praktičnih znanja i vještina koje vama idu od ruke – da biste i drugima mogli u tome pomagati. Tako ćete zaslužiti da od drugih dobijete pomoć u situacijama kada vama zatreba nešto što ne možete sami napraviti.

Drugo važno polazište tiče se hrane i vode. Klimatski ekstremi, gubitak bioraznolikosti, gubitak plodna tla, oskudica vode i odumiranje industrijske poljoprivrede jako će smanjiti dostupnost hrane u svijetu. Vaša sigurnost prehrane ovisit će o hrani koja će biti proizvedena u vašem relativno bliskom okruženju (nekoliko desetina kilometara, max.), ili ćete ju sami proizvoditi. Postoji mnogo organizacijskih opcija kako bi se mogla ostvariti simbioza između proizvođača i potrošača hrane (biti prosumer), no, bitno je da o problemu hrane počnete razmišljati sada, dok je posvuda još ima. S jedne strane, trebate si osvijestiti da si svatko nešto hrane može proizvesti i sam – na balkonu, u dvorištu, u urbanom vrtu, nekoj slobodnoj parceli… Znati proizvesti hranu, imati dobro sjeme, znati oživjeti tlo za nove gredice, kompostirati… sve su to dragocjena znanja i vještine za vašu prehrambenu sigurnost u narednim desetljećima. S druge strane, osvijestite si da će današnja navika da se sva potrebna hrana drži u hladnjaku vremenom izgubiti svoje energetsko uporište. Zato se zainteresirajte kako se držala hrana u prošlosti – u trapovima u zemlji i konzerviranjem. Drevnu praksu da se ima zalihu nekvarljive hrane za barem mjesec-dva bilo bi mudro obnoviti.

Svi znamo da bez vode najmanje možemo izdržati. Na sreću, živimo u klimatskom pojasu koji još uvijek ima dovoljno oborina kroz godinu. No, istražite kako i od kuda do vas dolazi voda koju pijete, dajete domaćim životinjama, zalijevate vrtove… Uglavnom cjevovodima sa udaljenih izvorišta. Dakle, od izvorišta vodu se tlači crpkama na el. energiju i transportira cjevovodima do vas. Te cjevovode se mora povremeno održavati, pa i mijenjati. Pri ekstremnim vrućinama, kada su svi klima uređaji uključeni, sve češće se događaju raspadi električne mreže zbog preopterećenja. Takav raspad može trajati danima. Ukoliko crpke za vodu nemaju svoj autonomni izvor energije, svo to vrijeme biti ćete i bez vode! U dogledno vrijeme slično će se događati i zbog pucanja cjevovoda, jer više neće biti moćne mehanizacije na fosilna goriva za hitne intervencije, s kojima se kvarove nekada brzo popravljalo. Zato je vrijeme da već sada razmišljate o rješenjima (rezervama vode) za ovakve situacije. Osobito ako stanujete na višim katovima.

Ako ste dobar komunikator, pa možete motivirati i mobilizirati svoje susjede na ovakve i slične akcije na prilagodbama i jačanju otpornosti na krizna stanja, i vama i njima će sve biti lakše i zabavnije. Dijeljenje svega će vam preći u korisnu naviku.

Kroz svoj proces školovanja, i učenje uz poslove koje sam obavljao, vjerojatno kao i većina vas, nisam dobio nikakva praktična znanja korisna za velike promjene koje su sada ispred nas. Zato mi je žao što sam 72-satni tečaj permakulturnog dizajniranja (PDC) pohađao tek kad sam otišao u mirovinu. S tim saznanjima bi puno mojih životnih odluka i opredjeljenja u mlađim godinama bile drukčije. Toplo ga preporučam svakom. 

Najbolji način da predvidite svoju budućnost je da ju sami kreirate!

Vjerojatno ste primijetili da oko vas vlada neka čudna tjeskoba i napetost. Mediji svakodnevno bruje o katastrofama poput požara u Los Angelesu, poplavama u pustinjskoj Meki, ratovima u Gazi i Ukrajini… Na političkoj sceni sve je više sukoba i podjela, pojavljuju se ekstremisti raznih profila, sve su češći masovni prosvjedi… Ukratko, svijet postaje sve manje sigurno mjesto za življenje. Kad neka mlada osoba osjeti da joj puno toga iz okruženja ugrožava opstanak, njen mozak stalno procesira te informacije, u stanju je kontinuiranog alarma, jer na pomolu ne vidi rješenja, a to je jako zamorno i ometa kognitivne funkcije. Otud epidemija mentalnih problema u mladih.

Rješenja izostaju (ne mogu se naći) jer ih se traži u okviru postojećeg sustava, kojem su novac i gospodarski rast vrijednosti iznad svih drugih, pa i iznad vas. 

Ako ste zapazili sliku s druge stranice (transparente sa klimatskih prosvjeda mladih), mnogi vaši vršnjaci shvatili su gdje je problem. Oni traže da se promijeni sustav i prestane s aktivnostima koje mijenjaju klimu. No, njihova traženja se ignoriraju. Postojeći sustav se brani svim sredstvima. Diljem svijeta represija prema klimatskim prosvjednicima raste, a to smo imali prilike vidjeti i u Hrvatskoj (na Krku – zbog LNG-a).  

Dakle, globalne okolnosti za promjene u vašu korist su trenutno izrazito nepovoljne. Nije realno niti od naših nositelja odlučivanja očekivati (samo)inicijative za značajnije iskorake koje bi išle vama u korist. O tome se naprosto kod nas do sada nije ni razgovaralo. Stoga, zahtjevi za radikalnim i sveobuhvatnim promjenama moraju doći od vas – mladih! Bez toga se ni lokalne ni nacionalne vlasti neće pokrenuti. Vi ste skupina kojoj se radi o glavi. Preko vas će se ostvariti, ili neće, budućnost ove zemlje. Vi na svojoj strani imate sve znanstvene i moralne argumente za svoja traženja, a ovo proljeće imate zadnju priliku da zaurlate o tome u predizbornoj kampanji za lokalne izbore. Odgađati to za neke druge izbore, kako stvari stoje, bilo bi prekasno.

“If you think adventure is dangerous, try routine, it is lethal.”
— Paulo Coelho

Način istupanja sa zahtjevima

Vaše djelovanje mora biti uporno, ali nenasilno! Budite svjesni da su i za generaciju vaših roditelja ovo nove okolnosti i da se ne snalaze u njima. Možda ih se boje jednako kao i vi, ali to potiskuju, ne razgovaraju o tome. Zato će pristojna komunikacija s vaše strane i dobro pripremljene poruke polučiti puno bolje prihvaćanje i podršku kod njih. Vaše temeljno oružje je nenasilni otpor odlukama, planovima, projektima, prioritetima i praksama koje ne doprinose ublažavanju metakriza, odnosno, koje pogoršavaju stanje vašeg staništa i mogućnost zadovoljavanja vaših budućih životnih potreba. Nenasilno djelovanje ima i druge prednosti. Ne izlažete se represivnom aparatu, dok svojim bojkotom ili neposluhom možete doista paralizirati provedbu nekih za vas štetnih aktivnosti. Gandhi je to dobro koristio, provjerite kako. 

Predizborni skupovi

Trebali bi u njima sudjelovati koliko god vam mogućnosti dopuštaju. To je veliki organizacijski zalogaj, jer Primorsko-goranska županija ima 14 gradova, 22 općine te 536 naselja u sastavu gradova i općina. Možda bi pomoglo organiziranje brojnih javnih tribina (s tim bi se moglo odmah početi) na kojima bi se razgovaralo o metakrizama i podizala svijest javnosti o tome za što se treba pripremati i kako brzo. Učinite što možete.

Kako se do sada na predizbornim skupovima uglavnom nije razgovaralo o klimatskoj krizi, šestom masovnom izumiranju i utjecaju toga na mlade, te teme ćete vjerojatno vi morati nametnuti. Možda najprije kao pitanje – što neki kandidat ili stranka kane učiniti oko klimatske krize? Ako (očekivano) odgovor odmah skrene na priče o poticanju ugradnje solarnih panela i toplinskih izolacija, uskočite sa primjedbom da vas zanima velika slika – o ukupnim promjenama važnim za vaš opstanak koje dotični kandidat/stranka namjerava postići u suočavanju s krizama u naredne 4 godine. Pojasnite: 

– Dolaze nam veliki klimatski ekstremi – kako kanite našu JLS pripremiti za to? Kako ćemo se nositi s ekstremnim vrućinama – gdje će se ljudi moći skloniti od njih? Kako će se zaštititi oni koji rade na otvorenom? Kako ćemo funkcionirati ako se el.mreža raspadne na nekoliko dana (nastupi prekid opskrbe vodom, zastoji tlačene kanalizacije i obrade otpadnih voda, hrana u marketima i domaćinstvima ostaje bez hlađenja, ništa se ne može kupiti – bar code kase ne rade…)? 

– Znamo da ćemo u dogledno vrijeme morati funkcionirati bez nafte, benzina, plina. Kako ćemo zaštititi šume od prekomjerne sječe? Kako ćemo svoje domove zaštititi od požara poput onih u Los Angelesu, i to još bez Kanadera i vatrogasnih vozila na naftu? Kako ćemo se hraniti kad industrijska poljoprivreda prestane funkcionirati (100% ovisna o fosilnim gorivima), a u PGŽ se sada samo 0,4% stanovništva bavi poljoprivredom? Kako ćemo održavati u funkciji infrastrukturu koju već imamo bez građevinskih strojeva i vozila na naftu? Hoćete li nastaviti investirati u nove ceste, parkirališta, garaže, novu infrastrukturu, iako znamo da će nam održavanje i ovog što imamo biti sve veći teret? 

– Kanite li organizirati izradu Procjene ranjivosti naše JLS na klimatske ekstreme, veliko smanjivanje dostupnosti fosilnih goriva i s njima povezane ugroze? Hoćete li provesti reviziju svih planskih dokumenata u odnosu na spoznaje iz Procjene ranjivosti? Jeste li razmišljali o proglašavanju Klimatskog izvanrednog stanja za našu JLS?

Možete napomenuti i ovo:

Mnogo civilnih organizacija u Europi i svijetu sumnjaju da će se svjetski moćnici u dogledno vrijeme uspjeti dogovoriti oko brzog prestanka korištenja fosilnih goriva. Zato se sve masovnije i organiziranije poduzimaju koraci da se učini ono što se mora – lokalno. U Europi postoji udruženje civilnih organizacija ECOLISE koje koordinira ove aktivnosti. Prošle godine su objavili Manifest – vrijeme je za zajedničko djelovanje (na mrežnim stranicama ECOLISE-a je i hrvatski prijevod Manifesta). Potaknite svoju JLS da se pridruži tim civilnim inicijativama.  

Naglasite da mladima opstanak sada ovisi o tome što smo svi skupa spremni učiniti. Usporedite dvije situacije: 

I. Tragedija školaraca u Prečkom, koju je izazvao psihički poremećeni mladić, izazvala je burnu reakciju roditelja, javnosti, nastavnika, stručnih službi, Ministarstva, Grada… Mijenjane su brave na svim školama u Hrvatskoj, pisane nove sigurnosne procedure… Proglašen je Dan žalosti. Traže se odgovorni!

II. Tragedija za mlade cijelog svijeta u nastajanju, zbog klimatske krize + metakriza. Znanstvenici su je najavili još prije pola stoljeća, pa su potom objavili još dva upozorenja čovječanstvu (1992.g. i 2017.g.), objasnili su i što bi trebalo poduzeti. A reakcija Države, nositelja odlučivanja na svim razinama, akademske zajednice, javnosti, pa i roditelja… – uglavnom šutnja, ignoriranje, posao kao i obično. Lakše se daje 2 milijarde € za izgradnju novih dionica autocesta (prema Žutoj Lokvi i prema Dubrovniku), koje uskoro nikome neće trebati, nego za sprečavanje i prilagodbe na metakrize koje bi mladima spašavale živote?! 

Kako kandidati objašnjavaju razliku u reakcijama na ove dvije situacije?! Zar činjenica da tragedija u nastajanju (kod nas još nije u punom zamahu) znači da zbog toga ona nije prioritet, da nema odgovornih za izostajanje priprema na ublažavanju dugoročnih posljedica, da se sve može nastaviti raditi kao do sada, da se Kvarner i dalje može pretvarati u žrtvovanu zonu za fosilna goriva i njihove najveće korisnike?! A sve što treba znati već se ZNA! 

SRETNO!

U Njivicama,

Siječnja, 2025. godine

Zoran Skala

Objavio: Perforum

Zoran Skala, ambasador Europskog klimatskog pakta, zajedno sa suradnicima iz građanske inicijative TIKO i Zelene mreže Primorsko-goranske županije, sastavili su otvoreno pismo upućeno svim političkim kandidatima za predstojeće izbore u EU, u kojem pozivaju na odgovornost i težinu mandata za koje traže glasove građana. U nastavku prenosimo pismo u cijelosti i Manifest – Vrijeme za zajedničko djelovanje > Inicijative iz lokalnih zajednica i Europski zeleni dogovor

TEŽINA VAŠEG MANDATA

Život na Zemlji je ugrožen i ubrzano se gubi. Razlog tome su ljudi koji su svojim načinom
življenja učinili ogromne promjene u planetarnom okolišu, što im sada ugrožava opstanak.
Znanstvenici na to desetljećima upozoravaju, ništa bitno se ne poduzima, ljudi to osjete,
mladi su preplašeni, posljedično, u porastu su mentalni problemi i društvene patologije.
U narednih pet godina čovječanstvo će ili učiniti sve što treba da se život na Zemlji očuva, ili
će ljudi kao vrsta u dogledno vrijeme moguće nestati.

Europa je bitan dio svijeta i jedini kontinent koji već pet godina ima zeleni plan kako da se
paradigma današnjeg načina življenja radikalno promijeni i do polovice stoljeća učini
neutralnom po klimu i okoliš. Iz drugih krajeva svijeta mnogi su u Europu gledali s nadom
da će ona biti ta koja će „povući“ globalnu promjenu u korist opstanka. No, Europa je
zastala. Posebice zato što je izostao proces prijenosa načela iz Europskog zelenog plana na
lokanu razinu (uglavnom zaslugom državnih administracija). Europske civilne organizacije,
okupljene oko ECOLISE-a, su zato krenule u akciju „odozdo“ i to artikulirale u Manifestu
– Vrijeme je za zajedničko djelovanje. Jer, ankete su pokazale da 75% europske populacije
podupire snažno djelovanje u korist okoliša.

STRANKE NEMAJU MANDAT ODLUČIVATI O OPSTANAKU ČOVJEČANSTVA.
VI ĆETE SE U PARLAMENTU MORATI OSOBNO OPREDJELJIVATI
ŠTO JE DOBRO ZA OPSTANAK ČOVJEČANSTVA, A ŠTO NE!

Možda ćete baš Vi biti izabrani kao jedan/jedna od dvanaest članova/članica EU Parlamenta
iz Hrvatske, u kojoj ni na jednim dosadašnjim izborima klimatske promjene i gubitak
bioraznolikosti nisu bile ključne teme predizbornih rasprava. Po inerciji, to se događa i na
ovim EU izborima. A radi se o temama koje određuju izglede za opstanak današnjoj djeci i
mladima. Sve što smo ikada postigli, i možda ćemo još postići, postaje nevažno, ukoliko im
propustimo osigurati opstanak.

Svi živimo u „demokracijama“, rijetki u pravim demokracijama. Nitko od nas nije tražio
izjašnjavanje o tome podržavamo li eksploataciju planetarnih resursa do samouništenja
čovječanstva, pa ipak bi nam se to moglo dogoditi. Jeste li se ikada izjašnjavali oko toga da
baš hoćete da sustav u kojem živite dopusti malobrojnoj eliti superbogatih da postane
moćnija i od mnogih država? A elita milijardera postoji i utječe na globalne prilike tako da
njihova moć raste i dok nestaju životni sokovi planeta. Te elite su uspjele ostvariti takav
pritisak na politiku i medije da je 28 svjetskih konferencija o klimi i 15 svjetskih
konferencija o bioraznolikosti ostalo bez obvezujućih mjera. I to unatoč alarmima
znanstvenika da se stanje na Zemlji ubrzano pogoršava, i što su nebrojne civilne udruge i
milijuni ljudi zbog toga prosvjedovali. Sve je to ostalo sićušno u usporedbi s moći njihova
novca.

No, zakoni fizike i biologije ne dopuštaju da ovakav „razvoj“ nastavi funkcionirati. Vi ćete
tijekom svog mandata biti u poziciji da odlučujete na koji način će se jedan tako veliki sustav
– poput Europe – suočiti s planetarnim ograničenjima. Ključ opstanka je u fosilnim
gorivima. Ako ih odlučimo što brže napustiti, koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi
bi se mogla početi postupno smanjivati, a nezaustavljivi klimatski procesi izbjeći. S obzirom
na našu sveopću ovisnost o fosilnim gorivima (radi se o 80% energije svijeta), to je doista
radikalna mjera. Ali zbog propuštenih desetljeća, to je ujedno i jedina preostala mjera koja se
može provesti dovoljno brzo i biti djelotvorna. No, napuštanje fosilnih goriva traži od nas
spremnost na odricanje od potrošnje, od komfora i stečenih navika. Traži promjenu fokusa
gospodarstva sa globalizacije na lokalizaciju, na osiguravanje osnovnih potreba stanovništva
iz bliskog im okruženja, na regeneraciju okoliša, na jačanje zajednice…

Dakle, nemojmo se zavaravati – maštanja o ulasku u krug najbogatijih zemalja u EU i
zalaganje za spašavanje čovječanstva su nekompatibilni procesi. Jednako tako nelogično je
graditi nove autoceste, LNG-e i subvencionirati fosilna goriva, kad je imperativ za opstanak
napuštanje fosilnih goriva. Govoriti o demografskoj obnovi, prije nego se djeci prestane
uništavati stanište, je neodgovorno. A tek „epidemija“ naoružavanja u svijetu! Ona ne nosi
nikome, nikakvu sigurnost, a kamoli jamčenje opstanka. Dapače. Ratovi se vode uglavnom
zbog resursa i moći, što je prerušeno obnavljanje kolonijalizma uz užasne patnje ljudi i
devastacije okoliša. Ratovi (iz bilo kog razloga) sada su najizravniji doprinos samouništenju
čovječanstva. To je maligna distrakcija od tako potrebnog zajedničkog djelovanja u korist
opstanka, a u tako malo preostalog vremena. Paradoksalno, za zagovaranje mira i
razoružanje u EU kao da ima sve manje sluha.

Vjerojatno će u Hrvatskoj na izborima za EU Parlament pobijediti kandidati koji su obećali
zalagati se za neke od „najpopularnijih“ lokalnih tema i problema. Ako ste Vi jedan/a od
njih, uskoro ćete se naći u nedoumici kako se zalagati za ono što ste obećavali u predizbornoj
kampanji, dok gorući globalni problemi, problemi opstanka, traže nešto sasvim drugačije.
Mnogo civilnih organizacija iz cijele Europe, koje je okupila organizacija ECOLISE, o tome
su raspravljali cijelu godinu dana. Tako je nastao Manifest – Vrijeme je za zajedničko
djelovanje. Mislim da bi ga trebali imati i koristiti. Na njegov nastanak nisu utjecali
korporativni lobisti i financijaši, već obični „mali“ ljudi koji su se potrudili da shvate što je
najbolje činiti lokalno u nastalom ambijentu multi-kriza.

Kako na devastiranom planetu ne može biti nikakve ekonomije, pa ni ljudi, prioritet je
zaustaviti devastacije i regenerirati prirodne sustave koji nam omogućuju opstanak. U Vašem
mandatu EU igra „finalnu utakmicu za opstanak“, a Vi ste jedan od igrača! Želim Vam da
svojim doprinosom u Parlamentu postanete heroji mladih u bitci za njihov opstanak, a ne da
ih čujete kako šapuću da ste Vi bili dio one dobro plaćene skupine „grobara civilizacije“.

Zoran Skala
EU Climate Pact Ambassador

VRIJEME JE ZA MANIFEST KOLEKTIVNE AKCIJE – inicijative koje vodi zajednica i Europski zeleni dogovor

Objavio: Perforum

Pozivamo vas na skup online susreta posvećenih razgovoru o klimi koju mijenjamo, diskursima kroz koje tražimo riječi i smisao za naše vrijeme, načinima kako u njemu djelujemo i načinima kako ono djeluje na nas. Osmislili smo ih kroz udruge Tatavaka (Zlarin, Hrvatska) i Zelenu tranziciju (Beograd, Srbija) i dali im naziv KLIMATSKI MELEM, iz želje da mekano dotaknu neka mjesta u nama kojima treba malo pozornosti.

Susrete ćemo održavati online, utorcima i ponekim ponedjeljkom, od 4. ožujka do 2. travnja. Dobro su nam došli svi koje ova pitanja potiču na razmišljanje, osjećanje i djelovanje, bilo da se bave ovim temama profesionalno ili aktivistički ili da tek traže kako napraviti prve korake prema odgovorima. Prijave su otvorene cijeli ožujak i nije obvezno izravno sudjelovanje na svim sesijama. Po zaprimljenoj prijavi šaljemo vam pristup na podijeljeni folder na kojem ćemo spremati sve snimke.

Fokus naših susreta oblikovala su pitanja vezana uz način kako poimamo i komuniciramo ogromne proporcije i implikacije klimatske, okolišne i društvene krize, ali i druga, povezana pitanja:

• što i kako raditi da se poruka o održivom življenju koju želimo poslati bolje doživi?
• koji su sve diskursi kojima možemo komunicirati klimatsku i okolišnu krizu?
• koje je stvarno značenje riječi i koncepata koje koristimo?
• kako komunicirati ove promjene sami sa sobom?
• i još mnogo toga…

Sve informacije kao i detaljan program susreta pogledajte na https://www.plavoizeleno.rs/klimatski-melem

Ako se odlučite doći molim vas da odvojite 3 minute za prijavu ovdje:
https://forms.gle/tDkRJTjmGbMRN5mJ8

Stalo nam je do toga da informacija o održavanju ovih susreta stigne do svih onih kojima može biti korisna pa bi nam mnogo značilo da ovu info vas podijelite. Zato šaljem i link na FB post: https://www.facebook.com/udrugatatavaka/posts/pfbid0AD8JYZo2vttqjhPEEESBjEfTRmEhW9Yox1Snbtp39jub9FpdNMrjLWed9zboba3cl

Klimatski melem realiziran je u sklopu projekta Emancipirani:e i Ujedinjeni:e u Regenerativnoj Edukaciji za Klimatsku Akciju (E.U.R.E.K.A!) sufinanciranog sredstvima Europske unije kroz program Erasmus+ KA2.

Objavio: Perforum

Več duže vrijeme kroz svaku poru i misao proteže mi se misao o priči. Priči koja će promjeniti svijet. 

Naime, od trenutka kada sam zaronio u priču o globalnom zatopljenju, pa progutao  prvu “crvenu pilulu” (o situaciji u kojoj se nalazimo kao svijet, kao društvo, ja kao čovjek), pa zatim i drugu i treću, i vjerovatno još mnoge usput koje su sve manje imale “a-ha” efekt, ili bolje napisati, sve više “a-uch” efekt koji je svaki put zabolio sve jače i jače, ostavljajuči praznine u meni i deset tisuća upitnika WTF is going on? Kako? Ne, to se ne dešava, ne još!!!! ??? 

Gutao sam izvješća klimatologa, raznih znanstvenika, doktora, novinara – istraživača (i još uvijek i gutam). Teorije praska, i prakse, pa i zavjera, a sve češće i filozofa. I onih starih, i novih. Sigurno sam se našao u deset tisuća priča. Sve su bile jedna i nijedna nije bila moja. A opet sam bio u svakoj toj priči. Tako su i priče koje su dolazile sa svih strana svijeta, večinom iz jednog ekrana, u jednu glavu, sa mnogo misli. 

Na momente sve se urušavalo. Izlijevalo iz mene na gorke i često crne načine. Prelijevalo se iz ljutnje i straha, u tugu i beznađe. Tražio sam odgovore. Potvrdu. Da nije sve tako crno. Ali poput crne rupe, postajalo je sve crnije i crnije. Ali u cijeloj toj priči, kao ispod nekog vela, provlačila se neka svijetla priča. Priča koju u početku nisam primjećivao. 

Priča sa maybe happy endom

Više je to izgledalo kao da sam znao da ona mora biti tu, ali ja je još ne vidim. Kako i vidjeti, kad ne vidiš ni smisao borbe da se spasi što se spasiti da. Kad nam nema spasa. Ali opet, znao sam negdje u sebi da mora postojati i druga priča, ne tako crna, ali tada nisam vjerovao niti u to da može postojati još neka priča sa “maybe happy endom”, osjećajući situaciju u kojoj se nalazimo.

Nisam tražio krivce. Od samog početka znao sam da sam to Ja. Ja koji je dio priče koju svi znaju od rođenja. Ja koji se još uvijek vozikam sa autom i gdje mi je potreba, a bome i gdje nije. Ja koji u dućanu kupujem svu svoju hranu omotanu u plastiku i u plastici je nosim doma. Ja koji svu svoju hranu kupujem u velikim trgovinama gdje mi je sve na svom mjestu, i ne bojim se da je neće biti. Ja koji pitkom vodom perem suđe i u nju dodajem otrove i puštam ju sustavom u more, pa čak i  u toaletu wc školjku ispirem pitkom vodom. 

Ja koji živim običnim životom čovjeka. Naglašavam sasvim običnim. Onim najmnogoljudnijim običnim skromnim životom, živući takoreći od plaće do plaće. Ja sam kriv, jer sam živ. Jer nitko me nije naučio drugačije, ali ja sam trebao to znati. Da li sam zaista mogao znati, ili je to skrivano od mene?

Mučio sam se.Kako se moglo ovo dogoditi? Zašto svi to radimo i nikoga nije briga? Zašto ja moram biti isti takav? I kako sve to promjeniti? Kako promjeniti svih? Mučila me ta priča. Mučila me jer nisam vidio sretan kraj. 

Nitko nije htio poslušati priču koju sam im htio prepričati. Iako su je i oni znali, nitko je nije htio slušati. Poslušali bi (češće uz tvrde prekide nedopuštajući da kažem što mislim, rijeđe do kraja), ali priča bi poput vjetra na krilu ptice, samo skliznula, a oni odletjeli dalje, svojim normalnim životima.

Zašto nitko ne želi pričati o globalnom zatopljenju

Mučila me ta priča. Vjerovatno je do mene, ne znam ispričati ono što mislim da bi trebali čuti, mislio sam dugo. Dovoljno dugo,  da sam prestao pričati. 

Teško mi je bilo gledati ravnodušnost i negiranje onog što radimo, onog što nam se sprema, onog što ostavljamo svojoj djeci. Ali lakše je bilo šutjeti i dalje raditi ono što sam i do tada radio. Gutao o svemu što se dešava, spremao hrpe podataka (mislieći da su mi oni nedostajali u priči, i zato nitko nije htio niti slušati moju pirču), grafova, čitao predviđanja, i svašta nešto što bi došlo pred oči. 

Znao sam da to nije to. Postao sam umoran od svih tih podataka, politika, ovog i onog. Tada se počela pojavljivati ona druga Priča. Sa maybe happy endom. 

Nisam još vjerovao da postoji, ali tu je i kao da ju več čujem i vidim, ali ona je mojim očima i dalje  ne vidljiva. I što sam više mislio o njoj, ona se otkrivala riječ po riječ, sliku za slikom, poput svijetla u daljini kojem prilaziš. Što se više otkrivala, manje sam ju razumio. Što sam ju manje razumio to je ona bila jača i ohrabrivala me da ju iznova i iznova (is)tražim. 

Skrivena priča

Skrivala se u mnogo priča. 

Pojavljivala se odjednom i u pričama koje sam več čuo, ali ona tada u to vrijeme nije bila u njima. Ili tada moje uho nije bilo spremno čuti je u tim pričama. A počeo sam ju vidjeti u svakoj priči. Kao da je bila dio svake priče i svaka priča je bila samo dio te jedne Priče. Na tu Priču navele su me riječi nekolicine da će Priča promjeniti svijet. Iako to tada nisam razumio. 

Kako i koja priča može promjeniti svijet? 

Samo promjena i to drastična, može nešto zaista promjeniti da ne uništimo planetu, ubijemo sva živa bića na njoj ( među njima smo i mi) i osiguramo da sljedećih deset tisuća godina ništa niti ne pomisli da bi bilo ok tu zamisliti novi život. 

Kako onda odjednom ova Priča mijenja sve? Zapitao sam se. Ne mogu promjeniti sve priče ljudi koji tu žive i ne znaju …..što ne znaju? Koja je njihova priča? Morao bih znati sve njihove priče, kako bi ih mogao mjenjati ili imati za svakoga njihovu priču. Ponovno je u svijetu bilo više be(z)smisla, nego što mi je cijela Priča postala smislena. 

Riječ po riječ, poput slagalice ispred očiju mi se slagala Priča. Dolazila je kroz pisma, i članke, knjižnice i knjige, videa i razgovore, sastanke i druženja. Bila je to jedna Priča. Priča o Čovjeku od početka, pa do mog rođenja. Priča o meni, kao Čovjeku. Priča o snu i iluziji. Priča povjesti i pretcima. Priča. Priča koja je u trenu obgrlila sve priče, i pričala se kao Jedna. Zamisao kako će Priča promjeniti svijet,sada je bila sve vidljivija.

Priča ide duboko u naše pore, i daleko u prošlost i spaja ju sa budućnošću u sadašnjost (i to sam negdje čuo, u biti cijeli tekst je prožet iz mnogih priča, moje je samo iskustvo). 

Da bi shvatili Priču, morao bih prvo objasniti Priču Čovjeka. Ali da bih to uspio prvo bih trebao ispričati svoje Priče. Priču od mojeg početka. (neka ona za sada ostane za neka druga pričanja)

Što je priča?

Kad bi je ugurali u nekakav matematički objašnjen grafikon ona bi bila uvjetovana vremenom i sadržajem i kapitalom (vrijeme u priči, emocije, vizije) koji ju održava, u svemu tome imala bi poput svake priče svojeg pripovjedača i one koji ju slušaju, imala bi početak i kraj kao i sve na ovom svijetu. Svoju fabulu, svoj uvod, svoj zaplet, vrhunac, rasplet i kraj.

Priča koju ja želim ispričati je priča o nama. O jednom plemenu, jednoj skupini jedne vrste koja se uz razne druge vrste razvila i razvijala na planeti koju smo nazvali Zemlja. 

Priča o vrsti koja imala viziju o boljem Svijetu. (Svijet bih nazvao skupom svih živih bića, događaja, i samu planetu kao podržavateljicu svih bića i priča u tom svijetu). Da ironično

Priču o Životu na planeti i životu kako ga je sam čovjek zamislio da bi trebao biti.  Možete li zamisliti ovaj trenutak? Možemo li vidjeti kada je čovjek odlučio živjeti drugačiju priču? Da li je to bilo kad je ovladao vatrom ili prvim kopljem ili prvim ograđenim vrtom?

Gdje je nestao čovjek, biće stvoreno kao i sva ostala bića na ovoj planeti, ništa drugačije, ništa posebnije, ništa manje ranjivije ili nadmoćnije?

Možemo li opet postati čovjekom? Trebamo li zato razbiti iluziju Boga, i iluziju priče o nadmoćnom biću koje se razvija kako bi pokorio svijet i svemir i čeka ga život vječni kad umre i sve će mu biti oprošteno!? Trebamo li svrgnuti sa vlasti korumpirane političare i kriminalce koji svijesno ubijaju ovu planetu i sav život na njoj? Trebamo li promjeniti načine trošenja resursa i energije? Trebamo li mijenjati zakone? Valute? Trebamo li zaustaviti ratove? Nahraniti gladne? I još mnogo drugih pitanja se tu može dodati. 

Ili postoji bolji način? 

Zamislimo da postoji. Ali prvo zamislimo da su sva gore napisana, a i mnoga druga pitanja samo Priče. Svako pitanje za sebe svoja je Priča, i čovjek bira želi li biti dio priče ili ne. Npr. bira da li će vjerovati u Boga i njegova jedinca Isusa, ili Budhu, ili neko drugo od tisuće Bogova među ljudima, pa čak može i ne vjerovati u Boga, može izabrati da vjeruje u Svemir / Univerzum / Sveprisutno ili samo u Kreaciju. A može izabrati i da se izjasni da ne vjeruje, bez obzira da li mu to drugi vjeruju ili ne. Čovjek to bira svojom slobodnom voljom. 

Današnji čovjek zaboravlja da može birati i da li će o sebi misliti kao nadmoćnom biću koje se evolucijski razvilo u ovu civlizaciju i tu je da poboljša svijet svojim tehnologijama, a u biti jedino što poboljšava, je njegova žeđ za slobodom za koju vjeruje da je ima, a ne vidi i okove koje vuče za sobom, i istovremeno želi te slobode još više. Iako u toj priči slobodu se dobiva uz novac, a što više novaca osoba ima ima i manje slobode. Npr. ima više prevoznih sredstava ali ne može otići gdje god želi i kad god želi. 

Tu bi se dalo ispričati puno priča (i sve slično završavaju) ali ostavit ću i to za drugu priču. Ili može birati živjeti u skladu sa prirodnim zakonima i skladu sa svim živim bićima na ovoj planeti.

Današnji čovjek bira između priča koje mu pričaju njegovi vladari, koje on sam slobodnom voljom bira. Crvene ili zelene, lijeve ili desne, nacionaliste ili liberale, ove ili one. I onda njihovu priču živi, dok ga netko ponovne ne pozove da živi neku drugu ili istu priču iznova i iznova. Svaku tu priču čovjek u svojem životu bira nekoliko puta, i to sve svojom slobodnom voljom.

Čovjek bira i priču o magičnim stvarima koje se pojavljuju iz zamisli i želja i za njih mu samo treba nekakav novac, i stvari se pojavljuju. Stvaraju samo za njega. Ne mora se pitati od kuda te stvari dolaze, jer on vjeruje u priču koju živi. Ni prirodni resursi ni priroda sama nije u toj priči, oni su iz neke druge priče. Horor priče koju će pričati njihova djeca. Na žalost i to čovjek sam bira, ako je u toj priči.

Čovjek bira priču u kojoj će živjeti, jer dano mu je na izbor (iako ne svima) da biraju koliko slobode je dovoljno za život, pa tako migriraju i oni koji moraju da bi živjeli, i oni koji biraju više slobode ili možda manjak ograničenja slobode (zakoni) da bi se iživljavali na dobivenoj slobodi. 

Čovjek bira slobodnom voljom?

Zapitam se od čega je ta volja slobodna? 

Da li je slobodna od Boga? Da li je slobodna od Zakona? Da li je slobodna od ograničenja povremenog ili stalnog ali prirodnog čovjekovog stanja migriranja? Da li je je slobodna od krivih ili zastarjelih učenja? Da li je slobodna od pravila ponašanja? Da li je slobodna od straha? 

Ili je i slobodna volja samo jedna od priča, povezana sa mnogo priča u jednu priču koju mi danas živimo?

Da li nas naša slobodna volja oslobađa ili ograničava od potrebne promjene u nama samima, i opravdava bezosjećanost prema prirodi i svim živim bićima oko nas? Da li zaista čovjek bira biti parazitsko biće na jedinom planetu koje mu omogućuje život, kroz Život sam i živote tisuće i tisuće drugih bića koje svako za sebe, neovisnim životima, ovise jedni o drugima.

Koji će naš odgovor biti za 10,20 ili 30 godina, kada pogledamo svojoj djeci u oči? Da li smo imali (slobodnu) volju promjeniti svoje konzumerističko i parazitsko ponašanje? Ili smo sve znali i dalje svijesno i slobodni birali uništavati planetu i živi svijet oko sebe, uz jadna objašnjenja da se ništa ne može promjeniti!?

Poslušajte priče koje pričamo u mojem podcastu “Što se trenutno događa sa životom na Zemlji?” u kojem sa različitim osobama pokušavam otkriti priču koja se treba pričati.

Objavio: Danijel Višak

Novi način razumijevanja klimatskih promjena i drugih pojava.

Prijevod teksta sa stranice https://www.hcn.org/issues/47.1/introducing-the-idea-of-hyperobjects/?ref=okdoomer.io

Autor Timothy Morton

…o hiper objektima

Ja sam ekološki filozof. Godine 2008. izumio sam riječ za opisivanje svih vrsta stvari koje možete proučavati, razmišljati i računati, ali koje nije tako lako vidjeti izravno: hiperobjekti. Stvari poput: ne samo šalice od stiropora ili dvije, nego sav stiropor na Zemlji, ikad. Sav taj stiropor trajat će jako dugo: 500 godina, možda. Uvelike će me nadživjeti. Hoće li potomci moje obitelji uopće biti povezani sa mnom na bilo koji značajan način do 2514.? Trenutno na Zemlji ima puno više stiropora nego Timothyja Mortona.

Dakle, hiperobjekti su me nadmašili i nadmašuju me ovdje i sada. Razmislimo o drugom primjeru. Zamislimo ne samo ovu jednu mrvicu plutonija, već sav plutonij koji smo ikada napravili. Taj se plutonij raspada 24 100 godina prije nego što postane potpuno siguran. To je nezamislivo vrijeme. Kad pomislim na stiropor, mogu se zamisliti oko 500 godina. Ali 24.100 godina? Ipak, dužan sam djelovati s pogledom na ljude, tko god oni bili, koji su u tom trenutku živi. Tko zna bih li ih uopće prepoznao kao ljude? Možda ćemo se do tada stopiti s cijelim nizom izvanzemaljaca. Ne znam, ja sam poput Donalda Rumsfelda i njegovih “nepoznatih nepoznanica”: Postoje stvari koje ne znam o budućnosti, a ni sam ne znam koliko ne znam o njoj. Ali dolazi.

…dužni smo učiniti nešto u vezi s njima, jer ih možemo zamislit

Plutonij je problem. Ljudi su to napravili, pa smo prilično odgovorni za to. Osim toga, mogu razumjeti što je plutonij – što se čini kao prilično dobar razlog za preuzimanje odgovornosti za nešto. Pretpostavimo da vidim da će nekoga udariti nadolazeći automobil. Shvaćam da će ta osoba stradati, pa sam dužan uskočiti i spasiti je. Hiperobjekti su takvi – poput Dust Bowl-a (op.a. 1930.ih velika područja u USA pogodila je velika suša sa ekstremnim pješćanim olujama, koje su dotukle tamošnje farmere), na primjer, ili kolosalne suše u Kaliforniji. 

Dužni smo učiniti nešto u vezi s njima, jer ih možemo zamislit

To je dobra vijest ako vam je stalo do ublažavanja učinaka globalnog zatopljenja. (Odbijam to nazvati klimatskim promjenama. Zemaljska se kugla doslovno zagrijava zbog stakleničkih plinova.) Ekološko razmišljanje o globalnom zatopljenju zahtijeva neku vrstu mentalne nadogradnje, kako bismo se nosili s nečim što je toliko veliko i toliko moćno da do sada nismo imali stvarnu riječ za to.

…o globalnom zagrijavanju

Međutim, razmišljanje o globalnom zatopljenju kao o hiperobjektu doista je korisno. Za početak, koncept hiperobjekata daje nam jednu riječ kojom možemo opisati nešto na vrhovima jezika. Vrlo je teško govoriti o nečemu što ne možete vidjeti ili dodirnuti, ali smo dužni to učiniti, jer globalno zatopljenje utječe na sve nas.

Ne mogu vidjeti Ne mogu to dotaknuti. Ali znam da postoji i znam da sam dio toga. Trebao bih brinuti o tome.

Mnogi ljudi su mi rekli: “Oh, sad napokon imam izraz za ovu stvar koju sam pokušavao shvatiti!” Vidimo, na primjer, da globalno zatopljenje ima svojstva hiperobjekta. “Viskozan” je — što god radim, gdje god da sam, nekako se “lijepi” za mene. 

Ono je “nelokalno” — njegovi su učinci globalno raspoređeni kroz ogroman vremenski raspon. Tjera me da doživim vrijeme na neobičan način. Ono je “postupno” – doživljavam samo dijelove toga u bilo kojem trenutku. I ono je “međuobjektivno” – sastoji se od svih vrsta drugih entiteta, ali se ne može svesti na njih.

…ako možete razumjeti globalno zatopljenje, morate učiniti nešto po tom pitanju.

Zaboravite na potrebu za dokazima ili potrebu da uvjerite više ljudi. Samo se držite onoga što je stvarno super očito. Možete li razumjeti hiperobjekte?

Onda ste dužni brinuti o njima.

Dakle, hiperobjekti su masovno raspoređeni u vremenu i prostoru i mi smo dužni brinuti o njima, čak i ako ih nismo proizveli. Uzmimo biosferu za primjer. 

Ne mogu je vidjeti. Ne mogu je dodirnuti. Ali znam da postoji i znam da sam dio toga. Trebao bih brinuti o tome.

Ili globalno zagrijavanje. Ne mogu ga vidjeti ni dodirnuti. Ono što mogu vidjeti i dodirnuti su ove kišne kapi, ovaj snijeg, ta mrlja od opeklina na zatiljku. Mogu dotaknuti vrijeme. Ali klimu ne mogu dirati. Tako netko može izjaviti: “Vidite! Ovaj je tjedan padao snijeg u Boiseu, Idaho. To znači da nema globalnog zagrijavanja!” 

Ne možemo izravno vidjeti globalno zatopljenje, jer nije samo jako rašireno i stvarno jako dugotrajno (100 000 godina); također je super visoke dimenzije. Nije samo 3-D. To je nevjerojatno složen entitet koji morate mapirati u ono što oni zovu visokodimenzionalni fazni prostor: prostor koji iscrtava sva stanja sustava.

…znanost ne može izravno ukazati na uzroke i posljedice

Čineći to, mi samo slijedimo strukture moderne znanosti, koje je postavio David Hume, a potvrdio Immanuel Kant. Znanost ne može izravno ukazati na uzroke i posljedice: to bi bilo metafizički, ekvivalentno religijskoj dogmi. Može vidjeti samo korelacije u podacima. 

To je zato što, tvrdi Kant, postoji jaz između onoga što stvar jest i onoga kako se pojavljuje (njenih “fenomena”) koje se ne može smanjiti, koliko god se trudili. Ne možemo locirati ovu prazninu bilo gdje na ili unutar stvari. To je transcendentalni jaz.

Hiperobjekti nas tjeraju da se suočimo s ovom istinom moderne znanosti i filozofije.

Kao da ste unutar golemog crva u filmu Carstvo uzvraća udarac. Neko se vrijeme možete zavaravati da niste unutar golemog crva, dok vas ne počne probavljati. Budući da je crv “posvuda” u vašem vidnom polju, ne možete doista reći razliku između njega i površine asteroida na koju mislite da ste sletjeli.

…o poricanju globalnog zatopljenja

Osoba koja poriče postojanje globalnog zatopljenja jer još uvijek može dotaknuti snijeg, tulumari kao da je 1759. Tulumari kao da se moderna znanost nikada nije dogodila. Moderna znanost nastala je uglavnom zahvaljujući Humeu, škotskom skeptičnom empiričaru. 

U nekom drugom životu, Hume bi mogao biti basist Pink Floyda, jer je sigurno mogao napisati neke od tekstova grupe. “Sve što dodirneš i sve što vidiš / To je sve što će tvoj život ikada biti” — to je osnovni Hume. Stvari ne možete znati izravno; možete znati samo podatke. To je temelj moderne znanosti. Uzrok i posljedica nisu stvari koje nestaju ispod drugih stvari. To su zaključci koje donosimo o uzorcima koje vidimo u podacima.

Začudo, ovo modernu znanost čini točnijom i poštenijom od svega što smo dosad smislili. Stvar je u tome što su statističke korelacije bolje od golih izjava činjenica u koje jednostavno morate vjerovati ili se suočiti s posljedicama. (“Zemlja je ravna! Bog je ovo zlatno tele!”) 

Bolje je reći da smo 95 posto sigurni da su globalno zatopljenje uzrokovali ljudi nego vikati: “Prouzročili su ga ljudi, kvragu! Samo mi vjeruj!”

…kockamo li se sa životima naše djece

Imate neke stvarne podatke za nastavak, u slučaju od 95 posto. Pokušajte baciti dvije kockice s 10 strana i doći do brojeva od 96 do 100. (Kao igrač Dungeons & Dragons koji se oporavlja, znam o čemu govorim.) To je vjerojatno bliže nevjerovatnom da će se dogoditi nego što zaista hoće.

Dakle, hiperobjekti su smiješni. S jedne strane, imamo sve te nevjerojatne podatke o njima. S druge strane, ne možemo ih izravno doživjeti. Naletjeli smo na te ogromne stvari, kao što su Han Solo i princeza Leia i divovski crv. Dakle, trebamo filozofiju i umjetnost da nas vode, dok se način na koji razmišljamo o stvarima nadograđuje.

Ljudska bića sada prolaze kroz ovu nadogradnju. Nadogradnja se zove ekološka svijest.

Timothy Morton je predstojnik Rite Shea Guffey za engleski jezik na Sveučilištu Rice u Houstonu. Autor je knjige Realist Magic: Objects, Ontology, Causality and Hyperbjects: Philosophy and Ecology after the End Of The World. Trenutno radi na spisateljskom projektu s islandskom kantautoricom Björk.

Objavio: Danijel Višak

U današnje vrijeme sve više vojnih žargona u razgovoru dobiva upotrebu u društvenom kontekstu. Vjerovatno zato što je primjena takvih riječi dobila svrhu i u kontekstu klimatskih promjena. Jedna od njih je i dimna zavjesa ili engl. smoke screen:

dimna zavjesa
– oblak dima stvoren da prikrije vojne operacije.
“trupe su postavile dimnu zavjesu kako bi prikrile spašavanje žrtava”
– lukavstvo osmišljeno da prikrije nečije stvarne namjere ili aktivnosti.
“pokušao je stvoriti dimnu zavjesu prigovarajući o statistici”

Iščitavajući razne članke, radove, objave na društvenim mrežama susrećem sa “dimnom zavjesom” koja se stvorila oko klimatskih promjena. Svi znamo da su nas posljedice ljudskog djelovanja dovele u situaciju u kojoj je sav život na zemlji stavljen na kocku, ali unatoč tome i dalje se čovjek ponaša kao da to u stvari nije istina, i da osobna intervencija i akcija u cijeloj toj priči “ne pomaže”. U sljedećem članku pročitajte (prijevod sa engleskog) kako nas manipulacija činjenica može dovesti u zabludu o stvarnoj istini i činjeničnom stanju. 

Prijevod sa stranice https://consilienceproject.org/how-to-mislead-the-facts/

Kako dovesti u Zabludu koristeći Činjenice

Provjerene činjenice mogu se koristiti za podršku pogrešnih zaključaka | 30. siječnja 2022. | 8 min čitanja

Provjerene činjenice mogu se koristiti za podršku pogrešnih zaključaka. Evo kako to možemo zaustaviti.

Provjera činjenica “Fact-checking” postala je popularizirana kao konačni postupak za provjeravanje istine u medijima. To se dogodilo kao odgovor na širenje širokog spektra internetskih subkultura, koje se često temelje na dezinformacijama. Propaganda i loša komunikacija previše su česte, što provjeru činjenica čine važnim dijelom razmišljanja.

Iako je provjera činjenica potrebna, često nije dovoljna za pružanje cijele slike. U trenutnim uvjetima eskalacije kulture i informacijskog rata, same činjenice postale su oružje. [1] Ni propaganda ni loša komunikacija ne zahtijevaju govorenje o neistinama. [2] Često je učinkovitije zavesti i dezinformirati strateški upotrebljavajući provjerene činjenice. Sposobnost kritike i ispravljanja zlouporabe činjenica u javnoj kulturi bitna je komponenta demokratskog načina života.

Nažalost, danas je to uobičajena praksa da institucije i pojedinci iz svih sektora društva nude strateški odabrane i dekontekstualizirane činjenice, [3] postavljene u unaprijed određeni emocionalni ili etički okvir. [4] Ovakav način korištenja činjenica učinkovit je alat za usmjeravanje nekih ljudi prema prethodno neprivlačnim zaključcima. Također pruža retoričku municiju onima koji su već predisponirani za izvlačenje ovih zaključaka. Iako se iskren nadzor nad provjeravačima činjenica “fact-checkers” propušta, takav je pristup ipak daleko od potpuno istinitog.

Provjerene činjenice prikupljaju se kao municija za kulturni rat, a ne radi stjecanja sveobuhvatnog razumijevanja.

U današnjim takozvanim „post-istinitim“ digitalnim medijskim prostranstvima, praksa pretvaranja činjenica u vrstu oružja u postala je široko rasprostranjena, usko ciljana i optimizirana za psihološki utjecaj. Normalizacija pogrešnih postupanja sa činjenicama prijeti potkopavanju osjećaja ljudi da žive u zajedničkoj stvarnosti. Za neke ide toliko daleko da potkopava ideju da se stvarnost uopće može znati.

Demokratski oblici vlasti sada su potkopani pogrešnim korištenjem i pogrešnim predstavljanjem “činjenica”. Zaustavljanje našeg pada u „kulturu slijepe za činjenice“ zahtijeva novi pristup načinu na koji obraćamo pažnju i razgovaramo o „činjenicama“. Za one koji žele poboljšati stanje epistemičke zajednice i rješavaju izazove 21. stoljeća ka zdravo razumnom, ne postoji način koji ne uključuje temeljne nadogradnje na način na koji se “činjenicama” postupa u javnom diskursu. [5]

Sve je više literature o provjeri činjenica kao medijskoj praksi. [6] [7] [8] [9] Polja epistemologije i filozofije znanosti sada imaju pod sustave koji žele riješiti krizu u vezi s “činjenicama” u javnoj kulturi. Uspješan međunarodni pokret provjere činjenica dovodi do uspostavljanja mnogih novih organizacija usmjerenih na certificiranje istine. Pojedinosti ovih napora možete pronaći drugdje. [10]

Unatoč često ozbiljnim naporima, nedavni rast provjere činjenica ne čini situaciju očito boljom. Neki tvrde da više provjera činjenica u stvari pogoršava stvari. Kako je to moguće?

Odgovor je da se provjera činjenica – provjera specifičnih tvrdnji – ne može pozabaviti sa tri osnovna načina kojima se činjenice mogu koristiti za zabludu (vidi okvir u nastavku). Budući da provjera činjenica nudi službenu provjeru, na taj način omogućava lakše korištenje činjenica za zabludu i dezinformaciju. Ovo zvuči kontra zdravo razumnim očekivanjima. Ali što je više prihvaćena činjenica, to je veći utjecaj kada je postala dio pogrešne kampanje zablude.

Tri osnovna načina zavaravanja činjenicama

1. Dekontekstualiziranje i rekontekstualiziranje. 

Kada se činjenica predstavi bez potrebnog konteksta ili vodi u zabludu, što rezultira namjeravanim nerazumijevanjem njegovog značaja.

Rečeno vam je da je nešto činjenica (npr. the findings from a study) bez da vam se kažu metodame koje su korištene, pogreške kod mjerenja, ograničenja prilikom opažanja itd. Obično, bez razumijevanja ovih pitanja, činjenica se čini važnom i impresivnom. Jednom kada se činjenica razumije u kontekstu mogućih pogrešaka mjerenja i svojstvenih ograničenja metodologije, čini se da je ne uvjerljiva i potencijalno upitna.

2. “Cherry-picking” – selektivni odabir i ograničavajuće  polje pozornosti – fokusa.

Kad je samo nekoliko povezanih činjenica (ili čak cijeli skup podataka) predstavljeno samostalno, kao da pružaju sveobuhvatan prikaz relevantne teme – dok u stvarnosti postoje i druge relevantne činjenice koje se ne spominju.

Kada vam je rečeno da veliki broj studija pokazuje istu stvar, a da nikada ne čujete o studijama koje su provedene o relevantnim alternativnim hipotezama. Obično, bez znanja više, čini se da postoji neodoljiv konsenzus, dok se nakon saznanja više, čini da postoji razumno neslaganje i velika nedorečenost.

3. Reinterpretiranje i formuliranje značenja prije interpretacije činjenica (pre-framing). 

Kad se skup provjerenih činjenica iznese kao već utvrđeni dio emocionalnog okvira. Činjenica nije predstavljena kao moguća u razmatranju prema mnogim drugim mogućim valjanim okvirima.

Rečeno vam je, ili se snažno podrazumijeva, da bi rezultate određenih studija trebalo shvatiti  kao “nada”, “revolucionarno”, “zastrašujuće” ili “pogrešno” itd., Bez da im se predstavi alternativni okvir ili perspektiva. Obično, pretpostavljeni i emocionalno manipulativni jezik stvara dojam da je neizbježno izvući samo određene zaključke, dok prezentacija višestrukih perspektiva i okvira rezultira raznovrsnijim vrstama značenja.

Upotreba činjenica koja dovodi u zabludu vodi se prema nekoj kombinaciji tri primarna načina navedena u gornjem okviru. Informativne kampanje koje su činjenično istinite, ali ipak pogrešne, stvar su klasične propagande, kao što smo dokumentirali u našoj nedavnoj seriji o problemu moderne propagande.[11] Desetljećima postoje kumulativne inovacije u industriji odnosa s javnošću.[12] Tehnike zavaravanja činjenicama neprestano su znanstveno napredovale.

Činjenice postaju oružje za korištenje u politički nabijenim diskursima u kojima je pobjeda važnija od točnog predstavljanja većih i složenijih istina.

Danas strateška zlouporaba činjenica postaje uobičajena praksa svakodnevnih građana na društvenim mrežama. Mnogi ljudi objavljuju na svojim feedovima društvenih medija samo one činjenice koje ujedno i podržavaju, a koje podržavaju njihova postojeća uvjerenja i ideologije. Provjerene činjenice skupljaju se kao streljivo za kulturni rat, a ne radi cjelovitog razumijevanja. Mikrociljanje “microtargeting” zatim zadovoljava te preferencije, osiguravajući stalnu ponudu odabranih činjenica. Rezultirajući filterski mjehurići i algoritamska radikalizacija raspravljeni su u našem srodnom dokumentu o informacijskom ratovanju u 21. stoljeću.[13]

Algoritamska radikalizacija koja prevladava na društvenim medijima ne zahtijeva “lažne vijesti”. Budući da se činjenice mogu koristiti za zabludu, može doći do ekstremne polarizacije i ideološkog zarobljavanja identiteta kada se pojedinci bave informacijama koje su činjenične. To je moguće kada su činjenice izvučene iz konteksta, probrane i emocionalno opterećene. Činjenice postaju oružje za korištenje u politički nabijenim diskursima u kojima je pobjeda važnija od točnog predstavljanja većih i složenijih istina. Time se umanjuje korisnost “činjenica” i diskursa koji iznose činjenice, što znači uniziti nužnu komponentu odgovarajućeg javnog osmišljavanja.[14]

Ali što bi se dogodilo kada bismo odlučili usporiti i zajedno razmisliti o činjenicama? Što ako stvarno želimo razumjeti što se događa na način koji objašnjava sve činjenice i njihove različite okvire i interpretacije?

Suparnička “provjera” činjenica mora ustupiti mjesto zajedničkom razumijevanju činjenica koje se temelji na većoj suradnji. S fokusom na obrazovanje, ovaj pristup zahtijeva da pojedinci ozbiljno nastoje procijeniti složenost činjeničnih tvrdnji. Radeći zajedno, pojedinci se uključuju u proces suradnje kako bi razumjeli implicirani značaj i značenje dotičnih činjenica, uključujući svu povezanu složenost i nijanse. Postoje četiri osnovna načina razumijevanja činjenica (vidi okvir 2). Razumijevanje činjenica zahtijeva proces koji nadilazi poznati proces provjere činjenica, ali uključuje i razmatranje konteksta, reprezentativnosti i okvira.

Tumačenje činjenica uključuje vrijednosti i prosudbe koje sama činjenica ne određuje.

Četiri načina razumijevanja činjenica

1. Provjera i verifikacija.

Ako postoji činjenična tvrdnja, odredite metode korištene za njezino opravdanje. Nakon razumijevanja podrijetla činjenice, pronađite najjasnije načine izražavanja onoga što je utvrđeno kao istina. Kada čitate o novim znanstvenim otkrićima objavljenim u medijima, trebali biste postaviti pitanja poput:

Je li naveden pouzdan izvor koji potkrepljuje tu činjenicu?
Je li činjenica potvrđena iz više neovisnih izvora?
Je li to navedeno na način koji je što jasniji i što je moguće bliži empirijskom?

2. Upozorenja i kontekst.

Nakon provjere činjenice, razmotrite ograničenja uključenih opažanja i metoda, uspoređujući ih s drugim mogućim opažanjima i metodama. Kvalificiranje činjenice kao “kontekstualno istinite” daje dublje razumijevanje njezine valjanosti, jasnije pokazujući što je poznato, a što nije. Kada se bavimo stvarnim studijama i dokazima koji se spominju u medijskim pričama, treba postaviti pitanja poput:

Što je važno znati o kontekstima u kojima je činjenica potvrđena?
Koja ograničenja imaju relevantne metode, opažanja i tvrdnje?
Koliko će činjenica biti istinita izvan konteksta u kojem je potvrđena?

3. Zastupljenost i sveobuhvatnost.

Nakon što se činjenica stavi u kontekst, proširite taj kontekst kako biste uključili šire područje pitanja. Nastojte prikupiti što cjelovitiju mrežu informacija, uključujući sva relevantna znanja s izravnim utjecajem na važnost činjenice. Razumijevanje činjenice zahtijeva reprezentativan pogled na potpuno stanje znanja o relevantnim pitanjima. Nakon što ste pregledali istraživanja koja su mediji citirali i time potvrdili i kontekstualizirali dotičnu činjenicu, možete dodatno pitati:

Koje dodatne činjenice treba uzeti u obzir da bi se u potpunosti predstavilo značenje dotične činjenice?
Koji je potpuni okvir susjednog i povezanog znanja u vezi s problemom?

4. Perspektive i okvir. 

Konačno, nakon što dobijete reprezentativnu sliku činjenice u kontekstu, razmislite o njezinu značenju nastojeći je sagledati iz nekoliko relevantnih okvira i svjetonazora. Zauzimanje višestrukih perspektiva i uključivanje u emocionalnu dinamiku razumijevanja činjenica omogućuje promišljen pristup komunikaciji i obrazovanju. Izvan svake činjenice su vrijednosti koje je uokviruju; stoga se treba zapitati:

Na koji način različite vrste ljudi mogu tu činjenicu emocionalno uokviriti i shvatiti osobno?
Koje su implikacije te činjenice, prema različitim relevantnim političkim ideologijama?
Koje su različite razumne perspektive o značenju činjenice?

Osim jednostavne provjere činjenice, ona mora biti stavljena u kontekst i pozicionirana u odnosu na sve druge blisko relevantne činjenice. To uključuje prikupljanje činjenica o metodama korištenim za generiranje dotične činjenice. Provjera jedne činjenice zahtijeva provjeru mnogih drugih, dok se radi na predstavljanju što sveobuhvatnije mreže povezanih istina. Emocionalni učinak bilo koje činjenice uvijek je složen. Tumačenje činjenice uključuje vrijednosti i prosudbe koje sama činjenica ne određuje. Provjera činjeničnosti samo je početak većeg procesa stvaranja značenja, koji uključuje razmatranja koja se ne mogu svesti na konkretne rasprave o “činjenicama”.

Naš je zadatak stvoriti nove procese za određivanje onoga što se smatra zajedničkom, društveno značajnom, međusobno razumljivom “istinom”.

Zavaravanje činjenicama moguće je samo ako se ne obrati pozornost na sva četiri načina uključena u sveobuhvatno razumijevanje činjenica. Provjera činjenica kakva se trenutačno provodi obično se usredotočuje samo na jedno od četiri. Obrazovni napori usmjereni na poboljšanje javnog diskursa moraju uzeti u obzir više od toga kako otkriti prijevare i laži. Postoji mnogo više od razumijevanja činjenice nego znati je li ona istinita. A za razumijevanje složenih stvarnosti postoji mnogo više od slaganja oko skupa činjenica.

Poanta ovog članka nije da je provjera činjenica loša, već da je neophodna, ali djelomična. Kako sada stoji, neadekvatna je kao odgovor na informacijski rat — ali to ne znači da bi ju se trebalo napustiti. Budućnost našeg civilnog društva i javne sfere ovisi o drastičnom unapređenju dosadašnjih pristupa suočavanju s “činjenicama”. Naš je zadatak stvoriti nove procese za određivanje onoga što se smatra zajedničkom, društveno značajnom, međusobno razumljivom “istinom”. Očito, to zahtijeva više od provjere da li je svaka činjenica provjerena.

Moguće je proširiti naše pristupe suočavanju s činjenicama u javnom diskursu na načine koji uključuju više složenosti, nijansi i zauzimanja perspektive. Početak bi bio imati stranice za provjeru činjenica i rasprave utemeljene na gore ponuđenim modelima, umjesto da budemo ograničeni samo na “provjeru”. Sve dok se ne poduzmu takvi koraci za poboljšanje javne kulture, bit će jednako lako zavesti činjenicama kao što je lako manipulirati obmanom – možda čak i lakše.

Ulozi su visoki kada se radi o budućnosti “činjenica”. Kao što je jasno stavljeno do znanja: pogrešno postupanje s činjenicama na kraju razbija javno osmišljavanje, a razbijanje javnog razuma na kraju razbija društvo. Sat otkucava. Kako se gomila sve više i više “činjenica”, naša se kultura ipak sve više udaljava od stvarnosti. Informacijski rat sada sustavno i brzo potkopava mogućnost koherentnih javnih diskursa o iznošenju činjenica. To dovodi do situacije u kojoj političke kampanje i kampanje za odnose s javnošću počinju djelovati eksplicitnije i samosvjesnije izvan istine. Naravno, “činjenice” ostaju važne – pogotovo ako su službeno provjerene – jer se mogu koristiti kao oružje. Ali veća, složenija istina je izgubljena, prihvaćena kao žrtva kulturnog rata.

Ova vrsta cinične kulture post-istine suprotna je demokratskom načinu života. Ali rješenje nije stvoriti centralizirane “odbore za istinu”. Oni bi služili kao službeni legitimatori cenzure, postajući krajnji autoriteti zajedničke društvene stvarnosti. Otvorena društva djelomično su definirana slobodnim protokom pouzdanih činjenica kroz javnu kulturu. Time se razlikuju od društava koja informacije usmjeravaju uskim kanalima i prepuštaju individualnu prosudbu diktatu vlasti. Odgovornost za integritet javnih diskursa o iznošenju činjenica treba raspodijeliti na cijelo civilno društvo. Pokret oko sve naprednijeg polja provjere činjenica ne bi trebao težiti konsolidaciji moći, već njezinoj raspodjeli.

Ne postoji tehnički “popravak” ili jednostavno rješenje za poboljšanje cjelokupnog sadržaja i složenosti javne komunikacije o činjenicama. Međutim, postoje mogućnosti da digitalne tehnologije omoguće obrazovne inicijative duboke dubine u masovnim razmjerima. Iste tehnologije koje se sada koriste da nas zavedu činjenicama mogu se koristiti da nam pomognu sastaviti sve činjenice zajedno i smjestiti ih u pravi kontekst. Sada se ključna veza digitalnih tehnologija, obrazovanja i politike može rekonfigurirati kako bi se omogućilo široko učenje i međusobno razumijevanje. Iako su te činjenice jasne, kao i uvijek, postavlja se pitanje što s njima odlučimo učiniti.

1. See Consilience Papers, “It’s a MAD Information War,” The Consilience Project, July 25, 2021. 
2. See Consilience Papers, “The End of Propaganda”, October 17, 2021. 
3. Joel Best, Damned Lies and Statistics: Untangling Numbers from the Media, Politicians, and Activists (2012, University of California Press). 
4. George Lakoff, Don’t Think of an Elephant!: Know Your Values and Frame the Debate (2014, Chelsea Green Publishing). 
5. See Consilience Papers, “Democracy and the Epistemic Commons”, February 27, 2021 and “Challenges to Making Sense of the 21st Century”, March 30, 2021. 
6. Stephen J. Ceci and Wendy M. Williams, “The Psychology of Fact-Checking” Scientific American, October 25, 2020, https://www.scientificamerican.com/article/the-psychology-of-fact-checking1/. 
7. Dan M. Kahan, David A. Hoffman, Donald Braman, Danieli Evans and Jeffrey J. Rachlinski, ““They Saw a Protest”: Cognitive Illiberalism and the Speech-Conduct Distinction,” Stanford Law Review 64, no. 4 (May 2021), https://www.stanfordlawreview.org/print/article/they-saw-a-protest/. 
8. “Checking the Fact-Checkers in 2008: Predicting Political Ad Scrutiny and Assessing Consistency,” Journal of Political Marketing 15, no. 4 (2016) https://doi.org/10.1080/15377857.2014.959691. 
9. Morgan Marietta, David C. Barker and Todd Bowser, “Fact-Checking Polarized Politics: Does The Fact-Check Industry Provide Consistent Guidance on Disputed Realities?” The Forum 13, no. 4 (January 2015) https://www.americanpressinstitute.org/wp-content/uploads/2016/02/Marietta-Barker-Bowser-2015-Forum.pdf. 
10. See this resource for a sampling of organizations engaged in fact-checking. The Consilience Project has not vetted these organizations, and inclusion on this list does not imply endorsement. 
11. See Consilience Papers, ”The End of Propaganda,” October 17, 2021 and ”WE DON’T MAKE PROPAGANDA! THEY DO!” August 23, 2021. 
12. See Consilience Papers, “Where Arguments Come From,” June 25, 2021. 
13. See Consilience Papers,“Social Media Enables Undue Influence,” December 5, 2021. 
14. See Consilience Papers, “Democracy and the Epistemic Commons,” February 27, 2021. 

Objavio: Danijel Višak

Prije nešto malo više od desetak godina shvatio sam da upozorenja znanstvenika i klimatskih aktivista nisu nešto što trebam zanemarivati. Kroz godine koje su slijedile postupno shvaćanje situacije koja obuhvaća klimatske promjene kao bitan dio mojeg života, natjeralo me na razmišljanje: Što mi je činiti? Sve informacije koje sam primao i znanja koja su dolazila uz njih ukazivala su da nešto moramo napraviti. Ali kako? I zašto nitko to ne radi? U to vrijeme još uvijek nisam shvaćao ozbiljnost stanja i nisam čuo vapaje i uzvike onih koji su već bili svjesni da smo gadno zabrljali i koji su već predano radili kako bi ukazali na održivi razvoj i povratak prirodi.

Kada sam se odlučio započeti sa pocastom “Što se zapravo događa sa životom na Zemlji?”, vizija ovog projekta bila je da razgovori koji će se desiti, dotaknu svijest lokalne zajednice u kojoj živim i potaknem ljude na povezivanje i akciju. Što se na samom početku i događa. Kroz razgovore pokušavam čuti priču ljudi koji ne okreću glavu od činjenica da se Zemlja zagrijava brže od svih dosadašnjih predviđanja, a za što odgovornost pada isključivo na djelovanje čovjeka u posljednjih 200 godina, i da nitko ne zna kada i koliko jako će posljedice klimatskih promjena u potpunosti utjecati na dosadašnji način života ljudi. Pokušavam čuti priču ljudi koji su svjesni neodrživosti ekonomskog sustava, kao i sustava upravljanja lokalnih i državnih vlasti i krhkost svih ostalih sustava u kojima živimo, i njihov odnos sa sobom, zajednicom i općenito životom u ovim povijesnim trenutcima opstanka čovjeka na planeti.

Puno je tu sustava i podsustava koji su međusobno povezani, i koji jedne druge, još uvijek raznim “polugama” kapitala i politike, (p)održavaju i čine naizgled “nedodirljivima” i “otpornima” na krizu koja se dešava, i time skreću pozornost sa višestrukih kolapsa koji prijete ne samo egzistenciji čovjeka, već nas dovode pred šesto masovno izumiranje sveg života na ovoj planeti.

Shvativši situaciju u kojoj se nalazimo prolazio sam kroz teške trenutke koje nisam mogao sam sebi opisati. To su bili vrlo novi i teški osjećaji. Prvo sam osjetio veliki sram, i osobnu odgovornost prema svemu što smo kao čovječanstvo stavili “na kocku” iz sebičnih razloga. Taj osjećaj je u meni otvorio jedan novi ponor. Nepoznat do sada. Ponor koji je počeo gutati sve ostale osjećaje, a poneke i pojačao. U tom bezdanu stvorila se i tuga. Neizmjerna tuga za prirodom i Životom koji mi nestaje pred očima. Tuga što to većina zanemaruje i ne shvaća ozbiljnost. Uz tugu pojavljivali su se ispadi bijesa, ljutnje. Lomio sam se, ponekad niti svjestan od kuda ti osjećaji dolaze. Bespomoćnost. Pa i povlačenje. Gubljenje smisla za nastavak. Što sada? Kako ja tu mogu nešto pomoći? Izgledalo je besmisleno o tome uopće i razmišljati.

Počeo sam istraživati. Čitati. Gledati. Slušati. Povezivati se.

Otkrio sam da postoji puno ljudi koji “vide” i koji nešto rade. Žive tu borbu za Čovjeka, borbu za Život. Otkrio sam da su tu ljudi za koje sam mislio da više ne postoje. Stariji, mudriji, spremni slušati i spremni prenositi. Da su tu i mladi koji se bore za svoju budućnost. Otkrio sam da nas je sve više koji razumiju potrebu za promjenom, za novim rješenjima, za drugačijom budućnošću od one koju smo si trenutno ucrtali.

Otkrio sam da već postoje ili se stvaraju i iskušavaju novi sustavi i podsustavi koji osnažuju zajednice i podržavaju ih i osnažuju ih kako bi bile otporne na kolapse sustava koji trenutno naizgled održavaju život čovjeka na planeti, i prilagođavaju se novom i  održivom načinu života.

Vrijeme koje dolazi je vrijeme velikih odricanja. Odricanja kojima sadašnjim načinom razmišljanja i življenja, ne možemo pripisati logiku, iako je ona očita, neizbježna i nužna. Promjena koju ta odricanja donose, dešava se prvo u nama. Kako živjeti dalje, a ne nastaviti živjeti život koji podupire uništavanje prirode i prirodnih resursa, koji uništava šume, mora, rijeke i jezera, time i živote svih ostalih bića koja djele sa nama ovu planetu. Uništavajući i degradirajući prirodne sustave Života uz koje smo evoluirali do danas, iskorištavajući njegove osovine, ne vraćajući mu ništa. Do točke iz koje nema povratka. A to je trenutak u kojem se nalazimo. Game over. 

Život kakvog znamo, postoji još samo u iluzijama civilizacije koja u svojoj dekadentnosti ne vidi propast društva i prirodnih sustava bitnih za život na Zemlji, ne vidi manipulacije politike i kapitala, ne vidi krhkost tog sustava, ne vidi kolaps energetskog sustava vezanog uz isključivo izvlačenje nafte. Zastrašujuća je opća “zaslijepljenost”  na štetne načine upravljanja sustava vlasti koja (ne)namjerno klimatske promjene i dalje ne uvrštava u programe, planove, projekte pa ni i obećanja u svojim (pred)izbornim aktivnostima. Civilizacije koja “klimatske i druge aktiviste” predstavlja i označava  kao “teroriste” i grupe koje onemogućavaju normalan život, a “beskonačan” ekonomski rast i (ne održivi) razvoj tehnologija i dalje kao “zlatno tele” predstavlja da su izlaz i rješenje svih problema (i vidljivih i ne vidljivih).

Promjena dolazi iz nas, od nas, i kroz nas. Ona nije jednostavna. Ona nije lagana. Ona i sama prolazi kroz svoje stadije i tu se pojavljuju “emocionalna stanja kao što su eko-anksioznost, ekološka tuga, eko-bijes ili solastalgija.[1]” – izvor wikipedia. Te osjećaje vrlo je lako pomješati i pripisati ih drugim izvorima, ili njihove negativne posljedice mogu pojačati stanja koja su se u nama skrivala a da ih nismo ni bili svjesni. Moj savjet je razgovarajte sa ljudima koji su svjesni situacije u kojoj se nalazimo, oni su također otvorili svoje ponore, osjetili i tugu, i bespomoćnost, i ljutnju i strah, ali i izgradili nove mostove preko njih. U njih zasadili novo sjeme nade i hrabrosti za borbu za budućnost svega što nas okružuje.

“Za neke pojedince povećani angažman uzrokovan zajedničkom borbom protiv klimatskih promjena smanjuje društvenu izolaciju i usamljenost . [73] Na razini zajednice, učenje o znanosti o klimatskim promjenama i poduzimanje kolektivne akcije kao odgovor na prijetnju može povećati altruizam i društvenu koheziju, ojačati društvene veze i poboljšati otpornost. Takav pozitivan društveni učinak općenito je povezan samo sa zajednicama koje su imale donekle visoku društvenu koheziju na prvom mjestu, što je potaknulo vođe zajednice da djeluju kako bi poboljšali društvenu otpornost prije nego što poremećaji povezani s klimom postanu preozbiljni. [8] [12] [10] [74] [43]” Wikipedia

Objavio: Danijel Višak

Beecarbonize uz zabavu nudi mogućnost da učimo o permakulturi, nuklearnoj fuziji, agroekologiji, odrastu i mnogim drugim praksama i tehnologijama kojima možemo da rešimo klimatsku krizu.

Jul 2023. oborio je sve dosadašnje rekorde i postao najtopliji mesec od kada se globalno mere temperature. Ključalo je na svim stranama sveta, od Indije i Pakistana, preko Evrope i Afrike do Južne Amerike, gde su na Andima u sred zime zabeležene temperature od preko 35 stepeni Celzijusovih. Svima postaje jasno da je potrebno nešto brzo uraditi kako bi se vremenske prilike stabilizovale, ali, ujedno, problem klimatskih promena i dalje mnogima deluje kompleksno i apstraktno. Video igra Beecarbonize je napravljena sa namerom da ponudi objašnjenje klimatskih promena i problema koje one donose, ali i potencijalnih rešenja.

Kako su efekti klimatskih promena sve vidljiviji, češće je i njihovo pominjanje u popularnoj kulturi, od muzike i filmova do video igara koje obrađuju ovu temu. Sve češće se klimatske promene pojavljuju kao pozadinska priča postapokalitičnih video igara gde je na igraču da spase svog lika u svetu koji se raspada i u kojem su oskudice svakodnevnica.

Manji broj video igara stavlja igrača u centar klimatske krize i dozvoljava mu da pokuša da spreči klimatske promene ili da se na njih adaptira.

Legendarna igra Civilizacija još u svojim prvim delovima detektovala je klimatske promene kao globalni problem koji može uticati na razvoj vaše civilizacije. Pa se tokom igre, ukoliko izgradi previše zagađujuće industrije, osim zagađenja vazduha igrač suočava i sa promenama klime. Savane postaju pustinje, šume postaju pašnjaci, močvare se šire a lednici se tope. Posledično, igrač dobija manje resursa po potezu. Već su u toj igri igračima nuđena rešenja za zagađenje i promene klime poput izgradnje solara, javnog prevoza i industrije koja manje zagađuje.

Budi promena u pravcu dekarbonizacije

Beecarbonize je kartaška video igra koja je od pre par meseci dostupna za besplatno preuzimanje za pametne mobilne telefone i računare. Igru je izdao relativno mali češki studio „Charles Games“, koji je poznat po izradi angažovanih video igara. Cilj igre je sprečiti klimatske promene i dostići društveni razvoj koji će anulirati ovaj problem.

Igra se zasniva na tri osnovna resursa a to su novac, ljudi i naučno znanje. Ovim resursima se kupuju kartice inovacija u četiri različite kolone: industrija, ekosistem, drušvo i nauka. Uz to, ovi resursi se koriste kako bi se rešile klimatske posledice koje se pojavljuju kako rastu emisije gasova sa efektom staklene bašte.

Igru započinjete sa samo jednom kartom koja predstavlja fosilnu industriju 20. veka. Ona, iako brzo pravi novac, mnogo zagađuje i povećava emisije gasova sa efektom staklene bašte. Kako dobijate više resursa otvaraju se mogućnosti istraživanja i razvoja drugačije industrije, ekoloških, društvenih i naučnih rešenja. Ključ je u izbalansiranom razvoju koji će sadržiti nova/stara rešenja uz transformaciju industrije i to sve dok časovnik otkucava.

Igra se može završiti na različite načine, od toga da neki od efekta klimatskih promena dovede do potpunog kolapsa, pa time i do kraja igre, do pronalaženja rešenja za klimatsku krizu. A rešenja mogu biti različita, od otkrivanja nuklearne fuzije i dobijanja besplatne i čiste energije, kreiranja globalnog termostata i solarnih štitova, modifikacije ljudi tako da se lakše adaptiraju, sve do izgradnje svemirskog programa i napuštanja planete.

Osim naučno-industrijskih rešenja ponuđena su i ona koja idu u pravcu društvenih promena, odrasta, lokalizacije proizvodnje i života u skladu sa ekosistemskim kapacitetima.

Čini se da autori igre imaju dosta poverenja u tehničko-tehnološki napredak čim su uključili više takvih rešenja, uprkos tome što mnogo studija pokazuje da bez društvene promene tehnologija sama po sebi ne može da zaustavi promene klime. 

Video igre kao alat za učenje

Video igre su prečesto prve na tapetu kritika. Čim se nešto nasilno desi u društvu, odmah se može čuti da su za takve društvene devijacije krive video igre i da sada sva deca samo sede kod kuće i više se ne igraju tradicionalnih igara.

Takve tvrdnje su najčešće preterane i neutemeljene, pretežno potiču od starijih generacija koje ne razumevaju načine zabavljanja, komunikacije i razmišljanja mlađih. Video igre ne moraju nužno da budu nasilne i nisu svi ljubitelji baš takvih igara. Postoji čitav svet zabavnih, edukativnih i inovativnih igara.

Beecarbonize je jedna od igara koja osim elementa zabave u sebi ima integrisan i edukativni element. Često se u pokušaju da igre budu edukativne zaboravi da je možda i bitnije da imaju mehanizam igranja koji je zabavan i koji nudi više rešenja. Čini se da je u igri Beecarbonize uspostavljen fini balans između zabave i mogućnosti učenja.

Svaka od 120 kartica koje možete u nekom trenutku tokom igre odigrati ima dodatno objašnjenje zašto deluje kako deluje i šta nakon nje može da se uradi. Ovo je dobra prilika da se više ljudi uputi u blagotvornost permakulture ili agroekologije, da nauče o mogućnostima oporezivanja ugljenika, ekonomiji krofne ili odrastu.

U igri su prikazani benefiti obnovljivih izvora energije kao i prednosti i mane nuklearne energije. Takođe su jako dobro obrađena naučna rešenja, čak i ona koja bi trebala da postanu dostupna tek u budućnosti. Uz ova znanja na igraču je da izabere da li želi da ide putem društvene ili industrijsko-tehnološke promene.

Ovakve igre bi trebalo da postanu deo naučno nastavnih planova kao pomoćna obrazovna sredstva, jer porazno je da uprkos napretku tehnologije deca i mladi u školama još uvek koriste zastarela nastavna sredstva.

Na kraju, ovakve igre mogle bi da podstaknu više ljudi pre svega mladih, da se uključe u različite inicijative i preduzmu lokalne i globalne akcije u pravcu sprečavanja i adaptacije na klimatske promene.

Jer, kao što kaže Greta Tunberg: „Rešavanje klimatske krize je najveći i najsloženiji izazov sa kojim se Homo sapiens ikada suočio. Međutim, rešenje je toliko jednostavno da ga čak i malo dete može razumeti. Moramo da zaustavimo naše emisije gasova staklene bašte. A ili to radimo ili ne radimo.“

Izvor: https://www.masina.rs/beecarbonize-video-igra-koja-vas-uci-kako-da-spasite-planetu/
Preporučio: Nikola Burić

Objavio: Perforum

Druga radionica višerazinskog dijaloga 18.05.2023.

Drugoj radionici sam prisustvovao kao član Tranzicijske inicijative TIKO, otok Krk; kao Ambasador Europskog klimatskog pakta; a ponajviše kao zainteresirani veteran u lokalnom djelovanju na održivosti.

Radionica je bila namijenjena lokalnoj razini, pa je osamdesetak sudionika na njoj dobilo mnoštvo podataka o novim obvezama s razine EU, o uredbama, o krovnim i sektorskim dokumentima, o strateškom planiranju za JLS/JRS, o normama, o ciljevima smanjenja GHG emisija, o 104 mjere, o direktivama, o izvorima financijskih sredstava, o EU ETS trgovanju emisijama, o obvezama izvješćivanja, o vremenskom rasporedu… Sve je to prezentirano kao svojevrsni paket zadataka za djelovanje svim JLS-ima, od Općine Civljane sa 239 stanovnika do Grada Zagreba, a vezano za klimu i energetiku. Naglašeno je da od realizacije tih zadataka ovisi ispunjavanje i nacionalnih klimatskih obveza, što znači da je bitno mogu li ih JLS-e razumjeti, i hoće li imati motiva i kapaciteta da ih provedu. 

Na radionici nije spomenuto da su klimatska kriza, u tandemu s gubitkom bioraznolikosti, najveće prijetnje s kojima se čovječanstvo ikad suočavalo u svojoj povijesti. Znanstvenici na to upozoravaju barem tri desetljeća, zbog toga je održano 27 svjetskih klimatskih konferencija i 15 o bioraznolikosti, na svima njima su političari iskazivali verbalnu odlučnost da zaustave pogubne trendove, ali ništa od toga nije zaustavilo ni emisije stakleničkih plinova niti izumiranje biljnog i životinjskog svijeta. 

Zato se neka pitanja sama nameću: 

Otkud tolika politička ravnodušnost država na trendove koji bi se mogli pokazati fatalnima za ljudsku vrstu? 

Kako da se JLS-e zdušno posvete paketu zadataka kojeg im nalažu Država i EU, kad i oni koji ih nalažu svojom praksom pokazuju da ih često ignoriraju?

Koja je to klimatska abeceda koju bi široka javnost trebala poznavati da bi razumjela prilike u kojima se našla, a ne razumije ih (stvarno ili iz političko-interesnih motiva)?      

Klimatska abeceda

1. Klimatska kriza je najveći egzistencijalni globalni i naš problem. 
2. Trošimo zadnje desetljeće kad je još moguće nešto poduzeti prije nego klimatske promjene pređu u nezaustavljiv proces („klimatska provalija“). 
3. Svaka tona GHG (staklenički plinovi) emisija manje DANAS, vrijedi puno više od obećanja da će se ista ukloniti u doglednoj budućnosti, jer smo već kritično blizu „klimatskoj provaliji“. 
4. Klimatski ekstremi o kojima nas svakodnevno izvještavaju mediji, rezultat su GHG emisija koje su se dogodile do prije cca četvrt stoljeća. Mi se trebamo pripremati da podnesemo klimatske ekstreme prouzročene dodatnim GHG emisijama učinjenim u proteklih 25 godina. A u proteklih 25 godina globalno gospodarstvo se udvostručilo, pri čemu je samo nafte potrošeno više nego što je ukupno potrošeno u periodu od prvih bušotina u XIX stoljeću pa do pred 25 godina! Dakle, sadašnji klimatski ekstremi su tek uvertira za klimatsku predstavu koja nam slijedi.
5. Ako želimo spriječiti „pad u klimatsku provaliju“, to stignemo napraviti još samo dovoljno brzim napuštanjem fosilnih goriva, jer ona sudjeluju sa preko 80% u svjetskom energetskom mixu. Propustili smo vrijeme za postupne prilagodbe. 
6. Najbrži efekt usporavanja globalnog zatopljenja moguće je postići smanjivanjem emisija metana/prirodnog plina (80 puta je potentniji GHG od CO2, ali disipacijom nestaje nakon dvadesetak godina, za razliku od CO2 čije GHG djelovanje ostaje 300-1000 godina).
7. Obnovljivi izvori energije ne mogu u potpunosti zamijeniti fosilna goriva – ni količinom, ni u svim namjenama, ni neto energijom (EROEI-em), ni u raspoloživom vremenu, ni s raspoloživim resursima. Morat ćemo se prilagoditi na življenje s puno manje energije. Drugog realnog izbora nemamo.
8. Svaka gospodarska aktivnost traži dodatnu energiju – to je fizikalna neminovnost. Zato gospodarski rast uvijek prati povećanje potrošnje energije. Fizički je nemoguće napuštati fosilna goriva i imati gospodarski rast (ma koliko se ekonomisti i političari trudili da nas uvjere u suprotno)! 
9. Desetljećima je općeprihvaćeno mjerilo za uspješnost neke države bio rast njena gospodarstva mjeren BDP-om. No, BDP se izražava u novčanim jedinicama, pa ne može obuhvatiti sve druge aspekte, primjerice one koji su ključni za očuvanje života na Zemlji: utjecaj gospodarskog rasta na klimu, bioraznolikost, okoliš, plodno tlo, resurse, društvene razlike i sl. Kako znamo da već trošimo planetarne resurse kao da imamo 1,75 Zemlje, svjesni smo da time u biti potkradamo resurse vlastitoj djeci i budućim generacijama. Mladi zato na rast BDP-a sve više gledaju kao na mjerilo bezobzirnosti država prema njihovim egzistencijalnim potrebama.  
10. Bez fosilnih goriva lokalizacija gospodarskih aktivnosti (prvenstveno u pogledu osnovnih potreba stanovništva) je neminovna. To će se svakako dogoditi – ili zato što će zbog klime preostala fosilna goriva biti ostavljena u zemlji, ili zato što će u dogledno vrijeme biti potrošena, jer su neobnovljiva.  

Pogled odozdo na NECP-ove nevolje

Ovaj pogled odozdo temelji se na saznanjima iz provedenih razgovora sa stanovništvom otoka Krka. TIKO je povodom IPCC-ovog „Crvenog alarma za čovječanstvo“ u proljeće 2022. organizirao šest brižljivo najavljivanih razgovora sa stanovništvom otoka Krka. Odaziv je bio slab, mada se radi o otoku koji u mnogo čemu prednjači u Hrvatskoj. Zato je naša temeljna spoznaja da široka javnost malo zna o klimatskoj abecedi, a kako Hrvatsku do sada nisu pogađale katastrofe poput onih u Bangladešu, Pakistanu ili Siriji, klimatska kriza nije tema o kojoj se dnevno razmišlja i raspravlja. Za to su u znatnoj mjeri „zaslužni“ akademska zajednica, mediji, politika i reklamna industrija. Nije slučajno da klimatska kriza nije bila tema niti jedne dosadašnje predizborne kampanje (nacionalne, regionalne ili lokalne). Ako je građanima klima sporedna stvar, onda stranke svoja predizborna obećanja i političke programe grade oko onoga što su građani naučeni da smatraju važnijim stvarima. Politički je korisnije bilo podilaziti potrošačkim željama stanovništva i obećavati sustizanje životnog standarda najrazvijenijih zemalja, i ako se odavno zna da je upravo to ono što najsnažnije gura sve mlade svijeta, pa i našu djecu, u „klimatsku provaliju“. Zato NECP kod nas zapravo stupa na neplodno tlo. Provjerimo to na primjerima, kako bi pokušali popraviti situaciju.

Ima li Država neki svoj paket specifično hrvatskih aktivnosti kojima želi zaštititi vlastiti prostor i stanovništvo od reperkusija klimatsko-energetske krize i gubitka bioraznolikosti, ili Država na lokalnu razinu samo prosljeđuje obveze koje dobiva od Komisije?! 

Nakon radionice, moj dojam je da ćemo se baviti samo zadacima i izvorima financiranja koje nam servira EU. Vjerojatno zato što nekih vlastitih ideja niti nemamo, budući da se u Hrvatskoj o tome vrlo malo raspravlja. To je jako neugodna spoznaja u vrijeme suočavanja sa povijesno najvećom prijetnjom ljudskoj vrsti (pogledati točke 1-4 klimatske abecede). Kako razumjeti ovakvu situaciju, osobito ako ju usporedimo s netom okončanom pandemijom? Pandemija je bila „sitna neugodnost“ u usporedbi s klimatskom krizom. Zbog pandemije je sve stalo, svi političari i svi mediji su nas po cijele dane podsjećali da „ostanemo odgovorni“, jer se bolest brzo širila i od nje je umiralo nekoliko postotaka oboljelih. Klimatska kriza ima potencijal da bude fatalna za cijelo čovječanstvo, a Država reagira – KAKO?!

Kako se postiže energetska sigurnost investiranjem u goriva koja nestaju?!

Još prije rata u Ukrajini, a naročito po izbijanju rata kad je nastupio veliki poremećaj u opskrbi plinom i naftom, Hrvatska je svoju energetsku sigurnost gradila na investicijama u LNG, nove plinovode, nove skladišne kapacitete za naftu, otvaranjem novih polja za istraživanje ugljikovodika na kopnu i moru. To je bilo, i još uvijek je, investiranje u produžavanje ovisnosti stanovništva o energentima koji se moraju napustiti! Glazba za uši fosilnih korporacija. Dok bi klimatski osviještena potreba stanovništva trebala biti da se silna društvena energija i resursi usmjere na prilagođavanje za funkcioniranje bez njih. Kakvu poruku se time šalje javnosti? Je li to znak da Država poriče postojanje klimatske krize (pogledati točke 1-5 klimatske abecede)?!

Kako se moglo dogoditi da Država svojim prioritetnim projektom proglasi klimatski najštetniji projekt?

Povećavanje kapaciteta LNG terminala u Omišlju je, sa stajališta egzistencijalnih interesa mladih, najštetniji projekt (pogledati točku 6 klimatske abecede). Paušalna objašnjenja da se radi o prelaznom energentu treba odbaciti, jer po ekološkom otisku LNG iz SAD nije ništa bolji od ugljena (nekontrolirana curenja pri hidrauličkom frakturiranju na izvorištu, pa curenja pri cjevovodnom transportu do obale Atlantika, ukapljivanja, prijevoza preko oceana do Omišlja, skladištenja i ponovnog uplinjavanja). Znanstvenici su izračunali da bi smanjivanje emisija metana za 45% do 2030. godine moglo prevenirati globalno zatopljenje od 0,3°C! Zašto sudjelujemo u guranju mladih prema „klimatskoj provaliji“, ako imamo na raspolaganju puno jeftiniju i moralniju opciju da odustajanjem od LNG-a sudjelujemo u kočenju da se to ne dogodi?!

Subvencioniranje cijena fosilnih goriva.

To je popularna mjera. Svi se vole voziti i grijati jeftinije. Problem je kad se Država hvali da time olakšava građanima da prebrode krizno razdoblje. To sugerira da će se cijene fosilnih energenata nakon krize vratiti u „normalu“. No, nema „normale“ za energente čije su komercijalno dostupne rezerve pri kraju i koji se zbog klime moraju hitno napustiti. Subvencije su samo omogućile fosilnim korporacijama enormne profite, a jedino što su građani doista dobili je još malo vremena za opuštanje uz iluziju da klimatske krize nema, da se dekarbonizacija može izbjeći i čarobne naočale kroz koje se ne primjećuje da sa svojim potrošačkim navikama potkopavaju izglede za opstanak vlastitoj djeci.  

Što bi NECP-u moglo poboljšati izglede za uspjeh na klimatski neplodnom tlu Hrvatske?

Za početak, jedna izjava Abrahama Lincolna:

„Ja čvrsto vjerujem u ljude. Ako im kažete istinu, možete se na njih osloniti u suočavanju s bilo kakvom nacionalnom krizom. Suština je u tome da im date stvarne činjenice i – pivo!“

Suočeni smo s velikom krizom koju dugo i sustavno ignoriramo (kao i većina svijeta), uglavnom zbog opijenosti dogmom o beskonačnom gospodarskom rastu i na njoj stečenoj enormnoj moći najbogatijih. S padom dostupnosti energije taj sustav će se urušiti (to se već počelo događati). Mi sada reagiramo na najvidljivija pojedinačna akutna zbivanja – poskupila energija, poskupila hrana, dogodila se poplava, dogodio se požar, dogodila se inflacija, štrajkaju medicinari, korupcijski skandal, nasilje u školama… To su samo različiti simptomi razdoblja permakriza u koje smo ušli. U takvim uvjetima ono mnoštvo podataka i obveza koje su JLS-e mogle doznati na Drugoj radionici višerazinskog dijaloga teško mogu biti mentalno procesirane na način da postanu prioritet djelovanju lokalnim vlastima. A ne bi valjalo da se opet zaboravi na klimatsku krizu. Zato mislim da treba pokušati nešto jednostavnije, a što bi stanovništvo lakše razumjelo, što bi mogli povezati s akutnim zbivanjima, pa bi u konačnici moglo dati bolje efekte. Evo nekih prijedloga: 

Govorimo istinu

Ljudima treba reći istinu o prilikama prema kojima idemo. To nije ono što piše u Sažetcima za političare (koje odobravaju vlade), nego ono što su znanstvenici izvorno zaključili temeljem svojih mjerenja i istraživanja (primjerice, Prvo 1992.g. i Drugo 2017.g. upozorenje svjetskih znanstvenika čovječanstvu; IPCC-ova izvješća i Crveni alarm za čovječanstvo iz 2021.g.; upozorenja vezana za stanje bioraznolikosti, hrane i tla…). Kao što je radila u vrijeme pandemije, Država ima mogućnost da poruke o situaciji (nešto poput klimatske abecede) širi putem medija, kroz obrazovni sustav, kroz svoje službe, uz pomoć civilnog sektora, kroz udruge općina, gradova i županija… a sve s ciljem jačanja svijesti cjelokupnog stanovništva da smo doista pred velikim i ugrožavajućim promjenama koje ne možemo izbjeći, ali se za njih možemo pripremati. 

Potaknimo lokalizaciju

Bez fosilne energije a s puno klimatskih ekstrema globalno kolanje roba i ljudi će se smanjiti. Smanjit će se i sposobnost pomaganja područjima pogođenim katastrofama. Zato će nam jedino preostati oslanjanje na vlastite snage i resurse, što prirodno vodi u proces lokalizacije. Sredine koje budu imale razvijenu lokalnu ekonomiju za samodostatnost u osnovnim potrebama, koje skrbe o vlastitoj sigurnosti prehrane i koje njeguju solidarnost i skrb o svakom članu zajednice, moći će dobro funkcionirati. Takva lokalna ekonomija bolje skrbi o svom okolišu, jer lako uočava ako dođe do pogoršanja njegova stanja. Lokalizacija automatski generira manje otpada, smanjuje potrošnju energije i materijalnih resursa, smanjuje transport i dnevne migracije, smanjuje građevinske i komunalne zahvate, a to za sobom povlači smanjenje GHG emisija. Sve se dešava bez strateških i drugih dokumenata, bez napornog sustava izvještavanja, a ispunjava svrhu NECP-a.

Naravno, lokalizaciju se ne može poticati uz istovremeno ustrajavanje na navici da se na svakom javnom nastupu govori o rastu, konkurentnosti, privlačenju stranih investitora… To je narativ kojim se onemogućava nošenje s permakrizama. Zato treba prekinuti i prakse koje slijede takav narativ. Recimo investiranje u nove autoceste i ceste, nova parkirališta i garaže… To ima smisla samo ako se očekuje porast prometa. S odlaskom fosilnih goriva prometa će biti puno manje, a održavanje prometne i komunalne infrastrukture postat će nepodnošljivo skupo i teško. Što će pogoniti teške građevinske strojeve i kamione?! Otkud asfalt?! Još je tužnija praksa koju omogućava zakonska regulativa, da se rasprodaju obala i gorje, poljoprivredno zemljište i drugi prirodni resursi. U vrijeme inflacije i rasta siromaštva, kad bogati prestaju ulagati u gospodarske aktivnosti nego se okreću spašavanju svoje financijske imovine ulažući u nekretnine i prirodne resurse, omogućavanje takve prakse je nepravda golemih razmjera. To samo potiče spekulacije i bogaćenje već bogatih, dok lokalnom stanovništvu, posebice mladima, otežava postizanje samodostatnosti i zadovoljavanje osnovnih potreba na području na kojem žive. Takva nepravda razbija koheziju zajednice i izaziva društvene nemire, baš kada je najmanje poželjno na to gubiti vrijeme.          

Osvijestimo odnos prema mladima i djeci

Mijenjanje navika je teško provesti, osobito starijoj populaciji, no nije nemoguće. Sjetimo se Covida i kako brzo je stanovništvo prihvatilo sva ona zatvaranja omiljenih okupljališta, online obrazovanje i slično, a sve na  traženje znanosti i uz podršku politike. Sada politika izbjegava odlučne mjere na napuštanju fosilnih goriva bojeći se nezadovoljstva građana. Čak i u NECP-u (EIHP prezentacija) vrlo skromna smanjenja GHG emisija se predviđaju do 2030.g., a ni do 2050.g. se ne svode na Ø. Vjerojatno zbog ponora za ugljik od onih obećanih silnih milijuna stabala koja će se posaditi (podsjećam na točku 3 klimatske abecede). To je igra s brojkama koju katastrofalni požari za čas razotkriju kao irelevantnu, a grešku plaćaju djeca. Amazonska prašuma – nekada „pluća planeta“, sada je izvor GHG emisija. Ne raspolažem brojkama, ali krećem se Gorskim kotarom. Od početka rata u Ukrajini, gola sječa je tamo neusporedivo vidljivija pojava od pošumljavanja. A to je lokalna katastrofa u nastajanju (erozija plodna tla, gubitak bioraznolikosti, manje vode u podzemlju…)! Sve se to sada događa zbog trenutne zarade i manjka svijesti o tome kakve dugoročne posljedice time uzrokujemo mladima i djeci. A kakav napad na šume će tek nastupiti sutra, kada fosilna goriva postanu doista nedostupna, pa svi pokušaju da svoje raskošne energetske navike zadovolje ogrjevnim drvetom? Tada ćemo postati svjesni što se zbilo s našim planiranim ponorima za ugljik. Dekarbonizacija Hrvatske će biti težak i neugodan proces, ali ako ga odgađamo zato jer mislimo da bi nam to bilo preteško, zamislimo se u svijetu koji ćemo ostaviti djeci. Kada odrastu, ona će se morati snaći:

u devastiranom okolišu; s degradiranim poljoprivredno tlom; s desetkovanom bioraznolikošću; uz klimatske ekstreme kakve mi nismo ni iskusili; bez fosilnih goriva; s iscrpljenim ili teško dostupnim mineralnim sirovinama; bez industrijske poljoprivrede (100% ovisna o fosilnim gorivima); uz more koje će još stoljećima rasti (izračun za ravnotežno stanje pri 400 ppm-a CO2 je bio 21 m viša razina od sadašnje), a moglo bi postati i kiselo; s gomilama plastičnog i drugog otpada; s neriješenim nuklearnim otpadom, s napuštenim eksploatacijskim poljima za naftu, plin i druge sirovine (u pravilu bez korektne tehničke dekomisije); s prometnom i komunalnom infrastrukturom koju neće moći ni materijalno ni tehnički održavati (U Q/A dijelu smo čuli da se neki nadaju da se svaka tehnologija na fosilna goriva može preraditi na obnovljive izvore energije, i u tom smislu očekuju potpore. Sumnjam da im itko može preporučiti neku klimatski-resursno-tehničko-financijski prihvatljivu alternativu fosilnim gorivima koju bi mogli staviti u motore svojih velikih građevinskih strojeva, poljoprivredne mehanizacije  i kamiona!); uz silne količine oružja – koje još uvijek svi (pa i mi) kupujemo zbog „nacionalne sigurnosti“, mada bi našu djecu svaki novi rat gurnuo ravno u „klimatsku provaliju“, neovisno o pobjedniku…   

Neka svatko sam sebi odgovori na pitanje: koliko obrazovni sustav, mediji, politika, roditelji… mlade i djecu opremaju znanjima, vještinama, svjetonazorom i etikom potrebnima za veliku promjenu koja se ne može izbjeći? Hoće li njima biti korisni uzori za budućnost naši današnji najhvaljeniji poduhvati: veliki logistički centar za fosilna goriva (LNG, nafta) na Kvarneru; škola za potrebe gaming industrije; nove autoceste; ustrajavanje na dogmi o beskonačnom gospodarskom rastu; divljenje investiranju u električne cestovne jurilice koje idu i 400 km/h; natjecanje u služenju interesima bogatih i moćnih,…???      

Ne, lamentacije o demografskoj obnovi nisu nikakav izraz brige o mladima dok im uništavamo habitat i budućnost. Zar ni nakon 27 jalovih svjetskih klimatskih konferencija, u kritično malo preostalog vremena, ne bi u NECP-u trebalo jasno naglasiti:

Svako daljnje odgađanje napuštanja fosilnih goriva je napad na izglede za opstanak mladima i djeci. Zato „budimo odgovorni!“ Provedimo to.

Kad bi ovako jasno formulirali što treba napraviti, možda bi sve postalo lakše i razumljivije – SVIMA. A kad se smanjuje pravo na korištenje energenata o kojima je stanovništvo razvilo veliku ovisnost, onda će to smanjivanje biti onoliko prihvatljivo koliko bude pravedno. Tu bi se Država mogla poslužiti već dobro razrađenom metodologijom Davida Fleminga: Energetske kvote s kojima se može trgovati (Tradable Energy Quotas). To je sustav racionirane potrošnje goriva koji uključuje svih – pojedince, industriju i Državu, a onima koji ne potroše dodijeljenu im kvotu omogućava da ju prodaju. Ukupni nacionalni budžet kvota svake godine se smanjuje za onoliko koliko odredi nadležno nacionalno tijelo. Neki predlažu da se ono zove Komitet za klimatske promjene.  

Dakle, ako bi Država jedinicama lokalne samouprave i stanovništvu jasno rekla da će slijedeće godine imati na raspolaganju toliko i toliko energije manje, i da će se takva smanjivanja nastaviti godinama, sve dok udio fosilnih goriva ne postane marginalan, onda bi proradila domišljatost i genij svih stanovnika. Svatko bi razmišljao kako da sa što manje energije postigne što više od onog do čega mu je najviše stalo. Kako bi energetske kvote dobili svi, pa i oni koji nemaju automobil ni druga značajnija energetska trošila, jer si ih do sada nisu mogli ni priuštiti, takvi će moći prodati svoju kvotu nekome kome je smanjena kvota nedovoljna, pa bi se društvene nejednakosti smanjivale. I sve bi to bilo provedivo bez sveg onog silnog administriranja i svih onih strateških i planskih dokumenata za koje znamo kako nastaju, a i kako se provode.  

Sadašnji društveno-ekonomski sustav je postao suicidalan (Guterres), jer je osmišljen da bi se iskoristilo privremeno obilje jeftine energije iz fosilnih goriva, koje je sada iza nas. Ne skrivajmo tu činjenicu od stanovništva zbunjujućim porukama i kompliciranim procedurama. Provedimo dekarbonizaciju na što jednostavniji i pravedniji način, spašavajmo djecu! Nikakva dosadašnja osobna ni društvena postignuća neće vrijediti apsolutno ništa, ako dopustimo da naša planeta postane negostoljubivo stanište za ljudsku vrstu.   

U Njivicama, 28.05.2023. godine

Objavio: Zoran Skala