DJECA KAO ROBA

Kao da nam nije bilo dosta Covida, od nikud iskočiše poskupljenja nafte, plina, struje, hrane – svega. No, samouvjereni resorni ministar prati stanje i najavljuje mjere kojima će ta privremena poskupljenja učiniti podnošljivima najranjivijim skupinama (zamrzavanja cijena, smanjivanja poreskih stopa, vaučeri…). Vlada svoj optimizam i sposobnost upravljanja kriznim stanjima temelji na visokim stopama rasta gospodarstva, još jednoj uspješnoj turističkoj sezoni, na ulasku u eurozonu. Uz to, kao nacija ćemo biti sigurniji čim nam dođu Rafale-i i Bradley-i. A još kad izgradimo planirane autoceste, tunele, marine za megajahte, lučke terminale, pojačamo avio-promet…, ugurat ćemo se među svjetsku elitu najbogatijih. Sve za dobrobit malih ljudi, mladih ljudi i budućih naraštaja, zar ne?!   

Provjera realnosti

Jesu li fosilna goriva (ugljen, nafta, plin) obnovljiva energija ili neobnovljiva?

Neobnovljiva. Trošenjem nestaju. Od 2005. godine svjetska proizvodnja nafte iz konvencionalnih (jeftinih) izvora opada. Potražnju nadomještaju puno skuplji i okolišno devastirajući nekonvencionalni izvori uz sve manje neto energije (EROEI). Slični procesi pogađaju ugljen i plin.

Je li izgledna stabilna raspoloživost fosilnih goriva (primjerice, da svjetska proizvodnja nafte bude i veća od današnjih 10 milijuna tona/dan) kroz narednih više desetljeća?

Nije. Komercijalno isplativa proizvodnja fosilnih goriva svakako će prestati u životnom vijeku današnje djece. Zbog smanjivanja utjecaja na klimu i okoliš fosilna goriva bi trebalo napustiti što prije.

Koliko brzo bi zbog klime i okoliša trebalo napustiti fosilna goriva?

Vrlo brzo. U EU je politički dogovoreno da se emisije stakleničkih plinova moraju smanjiti za 55% do 2030. godine, a do 2050. godine da se potpuno eliminiraju. Međutim, osnova za taj dogovor bili su zaključci Klimatske konferencije u Parizu iz 2015. godine, koje većina zemalja potpisnica nije ispoštovala, odnosno, emisije su povećane. Zato najnoviji izračuni klimatologa upozoravaju da bi se potpuna eliminacija emisija stakleničkih plinova morala dogoditi do 2030. godine, ukoliko djecu želimo zaštititi od nezaustavljivih klimatskih promjena. Drugim riječima, fosilna goriva bi trebalo napustiti za 8 godina. 

Koliko opasan bi za našu djecu bio nezaustavljivi proces mijenjanja klime?

Egzistencijalno opasan! Klimatski ekstremi, u kombinaciji sa Šestim masovnim izumiranjem, u mnogim bi dijelovima svijeta dokinuli bio-fizičke preduvjete za opstanak ljudske vrste.

Kako bi se napuštanje fosilnih goriva odrazilo na naš gospodarski rast?

Svaki rast gospodarstva traži dodatnu energiju. Fosilna goriva sudjeluju sa više od 80% u ukupnoj potrošnji energije svijeta, pa bez njih nije moguće imati gospodarski rast. Moguće je imati ODRAST.

Zar ne bi bilo moguće fosilna goriva zamijeniti sa obnovljivim izvorima energije pa ipak imati gospodarski rast?

NE za sve namjene i NE u raspoloživom vremenu. Sadašnja infrastruktura za korištenje fosilnih goriva nastajala je 150 godina. Brzi porast proizvodnje energije iz obnovljivih izvora teoretski bi bio moguć iskorištavanjem energije Sunca i vjetra, čiji je sadašnji udio u ukupnoj svjetskoj energiji samo 3,3%. Kada bi se ipak pokušalo izvesti tu brzu i potpunu zamjenu fosilnih goriva sa obnovljivim izvorima energije, u IEA su izračunali da bi do 2040. godine u odnosu na 2020. godinu ekstrakciju sirovina trebalo povećati: litija 42 puta; grafita 25 puta; kobalta 21 puta; nikla 19 puta; rijetke zemlje 7 puta. Kad bi negdje i bilo toliko tih sirovina, njihova ekstrakcija, plus izrada i montaža solarnih panela i vjetroagregata, bi sami po sebi bili razorni za okoliš i neprovedivi bez uporabe fosilnih goriva. Pokušaj takve brze zamjene izazvao bi nagli porast emisija stakleničkih plinova, uz prekoračenje sigurnosnih limita ključnih za opstanak današnje djece i budućih generacija. K tome, „uspjeh“ tog pothvata bio bi vremenski ograničen (30-40 god.), zbog roka trajanja opreme. Malo je vjerojatno da bi sirovinski bilo moguće izraditi još neku generaciju takvih instalacija, jer se samo manji dio upotrijebljenih materijala može reciklirati.   

Kako bi se napuštanje fosilnih goriva odrazilo na promet?

Promet bi značajno bio smanjen. 94% mobilnosti ljudi i roba ovisi o fosilnim gorivima. Prelazak na obnovljive izvore energije moguć je u cestovnom prometu, ali gustoća prometa ne bi bila ni približna današnjoj. Za zračni promet imalo nalik današnjem nema na obzoru nikakav prikladan obnovljivi izvor energije. Slično vrijedi i za velike teretne prekooceanske brodove i kruzere.

Znači li to da bi i turizam kakav danas poznajemo prestao funkcionirati?

Da. Većina gostiju u Hrvatsku stiže osobnim vozilima i zrakoplovima, što će biti radikalno smanjeno. Za dolazak turista vlakovima i uzobalno razvoženje morem, malo je toga spremno. Prehrana gostiju također bi bila problem, jer bi se morala osloniti na lokalne viškove hrane, kojih za sada nema.  

Zašto bi bez fosilnih goriva i prehrana gostiju postala problem?

Bez fosilnih goriva i uz rastuće klimatske ekstreme proizvodnja hrane i trgovina viškovima će se smanjiti u cijelom svijetu. Hrvatska je izrazito ovisna o uvozu hrane, jer je zapustila vlastitu proizvodnju. Uz to, Hrvatska koristi hranu iz uvoza i iz vlastite proizvodnje koja je u najvećoj mjeri rezultat industrijske poljoprivrede. Kako je industrijska poljoprivreda potpuno ovisna o fosilnim gorivima, kada nestanu ili jako poskupe fosilna goriva, posljedično nestaje ili jako poskupi i hrana. Dakle, nestašica hrane bi mogla pogoditi veliki dio stanovništva Hrvatske, pa bi i prehrana gostiju bila izložena nestašicama, odnosno, gosti u takvo područje vjerojatno ne bi ni dolazili.

Hranu su ljudi prije proizvodili i bez fosilnih goriva, zašto bi bez njih sada nestašice hrane postale toliko izgledne?

Industrijska poljoprivreda i transport hrane na velike udaljenosti bez fosilnih goriva neće biti mogući. Lanci opskrbe takvom hranom putem velikih trgovačkih centara stoga neće moći profitabilno poslovati i nestat će. Dakle, sigurnost prehrane stanovništva izravno će ovisiti o sposobnosti stanovništva da si glavninu hrane proizvede ili dobavi iz bliskog im okruženja (fosilna goriva su omogućila globalizaciju, bez njih slijedi  lokalizacija!). Ta sposobnost je u Hrvatskoj sada iznimno niska, jer se proizvodnjom hrane bavi samo oko 4% stanovništva. Slično je i u EU, gdje na proizvodnji hrane radi 4,4% stanovništva, a od toga proizvođača mlađih od 35 godina ima samo 5,1%. Iz činjenice da nam sigurnost prehrane ovisi o malom broju vremešnih proizvođača s iskustvom u industrijskoj poljoprivredi (koja uskoro odlazi sa scene) lako je zaključiti da bi dnevni obroci hrane našoj djeci mogli postati kritičan problem, ukoliko se odmah ne započne prilagodba stanovništva na nove okolnosti. Uz to, treba se prisjetiti da je prije pojave fosilnih goriva 72% stanovništva Hrvatske radilo na proizvodnji hrane!

EU poticaji za poljoprivrednike još uvijek favoriziraju velike proizvođače (80% poticaja dobiva 20% primatelja). Poželjan i nužan zaokret u poljoprivredi bi morao ići na stranu agroekološke proizvodnje, koja je radno puno intenzivnija, ali efikasnija! Unatoč snažnom marketingu „velikih“ proizvođača, 70% svjetske hrane ipak dolazi sa malih farmi koje zauzimaju samo 25% poljoprivrednog zemljišta. 

Tko brine o sigurnosti prehrane stanovništva u Hrvatskoj?

Ne znam. Znate li Vi?! Osobni dojam – sve je prepušteno tržištu! Onom istom slobodnom tržištu koje je na upozorenje IPCC-a „da je zatopljenje od 4°C nespojivo s opstankom ljudske civilizacije“ odgovorilo porastom emisija stakleničkih plinova. Onom istom tržištu koje je omogućilo milijarderima da se u Covid pandemiji obogate za još 5400 milijardi$ (stotinjak BDP-ova Hrvatske). Zbog svemoći tog tržišta, odnosno lobiranja i novca „uglednih investitora“, sprema se rasprodaja poljoprivrednog zemljišta Hrvatske. To je  jedina preostala stvarna vrijednost koju smo do sada imali, a na kojoj bi naša djeca mogla graditi svojim obiteljima sigurnost prehrane, pa i mogućnost samog opstanka! Zanimljivo bi bilo čuti neko objašnjenje – kakav bi uopće suverenitet tada u vlastitoj zemlji uživala naša djeca, ako bi za svaki svoj dnevni obrok morala moliti i odraditi „milost“ nekog sutrašnjeg Billa Gatesa (pravi Gates je „slučajno“ najveći vlasnik poljoprivrednog zemljišta u USA).  

KAKO NAS PROBUDITI?

Drrring! Drrring! Zar nitko nije čuo ni vidio „Crveni alarm za čovječanstvo“?!

Naš planet je bolestan (klima se mijenja, živi svijet izumire, resursi su iscrpljeni…) zbog nepametnog ponašanja ljudi. Ako shvatimo situaciju i promijenimo ponašanje, imamo izgleda da će se planet regenerirati, a ljudska vrsta opstati. Planetarnu štetu učinili smo fascinirani novcem i silnom moći koju steknu oni koji ga najviše imaju. No, na uništenom planetu više ne bi bilo ni šopingiranja, ni ekonomije, ni novca, ni milijardera, ni nas… Pa kakvog onda ima smisla sve ovo što još uvijek radimo da bi zadržali stečene navike, nastavljajući uništavati planet?!

Osnovna energetska logika i činjenice su posve jednostavni. Znamo da smo veliku sposobnost za uništavanje planeta stekli kad smo počeli koristiti fosilna goriva. Znamo i da su ona neobnovljiva, ali smo ih koristili kao da su neiscrpna. Postali smo ovisnici o energentima koji našom potrošnjom nezaustavljivo nestaju.

Klimatska logika i činjenice su također poznati i jednostavni. Ako ne prestanemo s emisijama stakleničkih plinova, vjerojatno ćemo kao vrsta otići putem dinosaura. Najsigurniji način da se to spriječi je – što brže napustiti fosilna goriva. 

A što mi, najinteligentnija bića na planetu, radimo s činjenicom da je napuštanje fosilnih goriva neminovno???

Tu činjenicu nerado i rijetko spominjemo, mada ju znamo. Vjerojatno zato što bi to škodilo korporacijama koje žive od eksploatacije fosilnih goriva. To su najmoćnije tvrtke na svijetu, koje kontroliraju većinu medija, a i vlada (ta novce za raskošne predizborne kampanje stranke ne mogu dobiti od civilnih udruga). Zato zapanjujuće malo ljudi razumije da je život bez fosilnih goriva relativno bliska realnost. Jedino što još neko vrijeme oko toga možemo birati je: da se to dogodi bez klimatskog kaosa, a ako to propustimo, onda ćemo se bez fosilnih goriva zateći uz klimatski kaos!  

Kad su cijene fosilne energije počele rasti, signalizirajući da se fosilnom tulumu bliži kraj, sve stranke su se počele nadmetati u idejama kako da se stanovništvu olakša da što duže zadrži svoju ovisnost o njima!? Zar novce i društvenu energiju ne bi pametnije bilo usmjeriti na pomaganje stanovništvu da se preorijentira na alternative koje će moći trajati kroz vrijeme, što bi današnjoj djeci pružilo bolje izglede da će kad odrastu imati uvjete za pristojan život i opstanak?! Najviše me je strah onih koji zazivaju veliku potragu za naftom i plinom po cijeloj Hrvatskoj i Jadranu, uz uvjeravanja da će se sve to raditi po „najvišim ekološkim standardima“. Kako ti standardi izgledaju u praksi znaju oni koji žive u blizini eksploatacijskih polja. Primjerice, djeca u SAD su u nasljeđe dobila 3 milijuna napuštenih a nesaniranih bušotina (da zemlje u razvoju ne spominjem). 

Ministar prometa se hvali s milijardama koje će investirati u prometnu infrastrukturu (autoceste, tunele, mostove, garaže, modernizaciju zračnih luka, kontejnerske terminale), a s napuštanjem fosilnih goriva prometa će nužno biti manje. Čemu onda sve to?! A to je tek najočiglednija nelogičnost vezana za promet. S napuštanjem fosilnih goriva asfalt i cement će biti sve nedostupniji, kao i strojevi za održavanje cesta (bageri, utovarivači, rovokopači). Kako će svu tu infrastrukturu sutra bez fosilnih goriva održavati današnja djeca? Na mišiće?! 

Da bi se osigurala visoka obrambena sposobnost zemlje za narednih 30 godina, golemi novci se već sad daju za nabavku Rafale-a i Bradley-a i ulažu u obrambenu industriju. Kamo sreće da ti isti nositelji odlučivanja jednako proaktivno pripremaju svoje stanovništvo za funkcioniranje bez fosilnih goriva. Kako će za 30 godina funkcionirati interventne službe? Tada će biti još ekstremnije vruća ljeta, uz još manje oborina. Kako će se tada, primjerice, gasiti šumski požari? Zaboravite na današnje Kanadere, pa i na vatrogasna navalna vozila, oni će tada biti samo limeni eksponati – za njih više neće biti ni kerozina ni dizela. Situacija bi se mogla ublažiti kada bi sada, dok još ima nafte, izgradili dobro osmišljenu mrežu lokvi u kojima bi se zimi nakupljala voda za sušno ljetno razdoblje. Osim što bi tako imali na terenu vodu za obranu naselja od požara, time bi pomogli domaćim i divljim životinjama da prežive suše, pa i raslinju da se održi. Pomogli bi regeneraciju okoliša! Ali otkud nam novci za to kad je prioritet kupiti Rafale i Bradleye?  

No, najdramatičnija će biti situacija s hranom. Kada bi danas svoje akcije planirali vođeni Općom konvencijom o ljudskim pravima UN-a iz 1948. godine, gdje je hrana ljudsko pravo a ne roba, nikom ne bi palo na pamet da poljoprivredno zemljišta rasprodaje „najboljem ponuđaču“, kao da se radi o rabljenom autu. Pravo na hranu stanovništvu, u najturbulentnijim okolnostima u povijesti planeta, moguće je osigurati samo sa lokalnog poljoprivrednog zemljišta, nad kojim će lokalno stanovništvo imati odgovornost za korištenje i njegovu zaštitu. Ako to zemljište bude bilo prodano već prebogatim spekulantima, kojih nije briga za ljudska prava naše djece ni za dugoročno održavanje plodnosti tla, već samo za profit, onda je ta prodaja akt izdaje najelementarnijih interesa današnje djece, koja se ne može sakriti iza nikakvih „domoljubnih“ priča o demografskoj obnovi.

Živimo u neoliberalizmu, sustavu koji kao svoje najveće vrijednosti ima novac i stalni gospodarski rast. U toku je „sudar“ tog sustava s prirodnim ograničenjima našeg planeta. Porast cijena energenata i hrane, prijetnje ratovima, korupcija, enormne razlike između bogatih i siromašnih, prirodne katastrofe, široko rasprostranjena depresivnost mladih, polarizacije u društvu… samo su neki od simptoma tog „sudara“. Gubi se smisao svega što radimo, sluti se da naš način življenja ide svom kraju i otud frustracije u društvu. Djeca nas u svojim klimatskim štrajkovima pozivaju: „Mijenjajte sustav, a ne klimu!“  I imaju pravo! Uz sve što znamo da se dešava oko nas, zagovaranje daljnjeg rasta je zapravo iskazivanje prezira prema ukupnom životu na Zemlji, uključivo ljudskom – zbog novca! Time nam se i vlastita djeca svode na „robu“ koja se oblikuje prema potrebama rasta i tržišta rada.

A Zemlji je tako potrebna regeneracija. Tu ima toliko posla na obnovi života, posla koji ima smisla, koji svih poziva na okupljanje i suradnju s plemenitom svrhom, i za koji ne trebaju oružje, ekstravagantne tehnologije, pa ni novac, već neke pomalo zaboravljene emocije.


Kao prilog, pogledajte obrazovni film “There’s No Tomorrow”, titlovi su dostupni.

Ako vam se svidjelo, podijelite sa prijateljima:

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je 72-satni tečaj permakulturnog dizajniranja i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.