TB pita:
... koliki ti je presjek ložišta, da li je isti kao presjek risera?...
... Još napraviš vortex i raketa može poletjeti...
Presjek horizontalnog ložišta je jednak presjeku risera, a vertikalni ulaz u ložište (za dodavanje drveta)je jedan i pol puta veći od risera, i to zato da stane više drvenih letvi (okomito), a da još uvijek ima dovoljno primarnog zraka, jer ako staviš puno drveta na isti presjek ulaza i risera - nedostaje primarnog zraka. Ako pak staviš manje drveta (od maksimuma) onda imaš previše zraka i plamen je "mlitav", dim se diže prema ulazu, pa onda i dio plamena ne ode u riser nego krene kraćim putem prema gore. Da se to ne dogodi, pritvaraju se gornja vratašca. Iz tog razloga potrebno je da se gornja vratašca mogu regulirati ili da se sasvim zatvore, a da postoji poseban podesivi otvor za regulaciju primarnog zraka.
Dobro kažeš da sekundarni zrak skoro nije potreban, ali on je rezultat "rosta" kroz koji u pepeljaru propada pepeo, kako bi što manje pepela završilo unutar peći (na prvom videu se moglo vidjeti kako je peć izbacila kroz dimnjak komadiće pepela od sagorenog papira za potpalu). Zato sad za potpalu koristim kockice za potpalu, a ne papir, tim više ako je peć potpuno hladna.
Taj sekundarni zrak koji osvježava plamen sa donje strane ložišta, glavni je krivac ako plamen krene krivo. Zato ga treba dozirati da ga ne bude previše, na način da se pritvore vratašca pepeljare, a još je bolje da ona sasvim zatvaraju (brtve) i da na sebi imaju mogućnost fine regulacije dodavanja zraka.
Kad jednom doživiš i čuješ taj moćan zvuk rakete, pravo je zadovoljstvo podešavati količine zraka za sagorijevanje plamena u peći i nerado pališ klasičnu peć.
Za dodavanje drva u ložište raketne peći, ne otvaraš prednja vrata kao na kaminskim pećima (što kod kaminskih peći rezultira obaveznom količinom dima u prostoriji), nego drva dodaješ sa gornje strane, bez obzira da li plamen "divlja" ili je ostao samo žar. Suha drva odmah reagiraju, plamen krene i peć ne dimi. Kad se peć zagrije mogu se koristiti i drva koja nisu idealno suha, ali najbolja su ova suha. Planiram sušiti isjeckane grane i grančice nakon orezivanja voćaka, pa i njih koristiti za loženje, kao i "šiške" od kukuruza, kad ih nabavim, pa ću javiti rezultate. Zašto grančice i šiške? Zato jer mi je žao da se to ne iskoristi kad se već nudi. Mnogi to spaljuju, samo kako bi ih se riješili, pa tako nastanu dimni oblaci. Tako zapaljeno granje nema dosta zraka da sasvim izgori i tada jako dimi. Zato sam običnu limenu bačvu sasvim otvorio sa gornje strane, a sa donje strane skoro polovicu dna sam odstranio, kao i bočno pri dnu napravio nekoliko otvora 10 x 10 cm. Bačvu podigao od tla, podmetanjem nekoliko cigli. U nju sam ubacio granje i zapalio, a kad se to razgorjelo, gorjelo je tako snažno da sam jedva uspijevao dadavati granje. Pri tom nije bilo dima ili ga je bilo nešto malo prilikom dodavanja granja u snopu. To je, kad sad pogledam, bila moja prva raketna peć, a da nisam znao da se to tako zove.
Spominješ vortex. Obrati pažnju na fotografiju broj 3, na kojoj je prikazan ekscentrični ulaz u dimnjak (ulaz je širine 10 cm a promjer dimnjaka je 12 cm). Namjerno nisam išao simetrično, već ovako nesimetrično (tangencijalno). Na taj način se plamen u dimnjaku barem malo mora zarotirati i to u smjeru kazaljke na satu za koji smjer smatram da je "prirodan", a ulaz tercijalnog zraka je sa lijeve strane dimnjaka da ga plamen "povlači" to jest stvara potlak (fotka broj 5).
Pri izradi sam koristio skoro sve iz "furde", a nešto sam i otkupio na metalnom otpadu. Problem mi je bilo naći dovoljno široke kvadratne, pravokutne i okrugle cijevi.
I na otpadu se da naći starih posuda od hidrofora, bojlera, kompresora...
Pozdrav prijatelju.