Baš čitam Martina Crawforda, pa kad dođem do tog dijela, napisati ću više. Pionir šumskog vrtlarenja u Europi je Robert Hart, koji je napravio neke greške kad je princip sadnje šumskog vrta u tropskoj klimi preslikao na svoju, englesku.
On kaže, visoke voćke se sade na preporučene razmake za komercijalne voćnjake. Za orah i kesten se preporuča, ako se ne varam, 10m, a za većinu voćaka treba prvo vidjeti kakva je podloga (korijen). Hart kaže dalje, između njih se sade grmovi, pa između njih niže bilje.
Kako se sada pokazalo, to je bila greška, njegov vrt je sada prilično sjenovit i neproduktivan u nižim slojevima. Zato većina mlađih autora preporuča veći razmak između voćaka. Koliko veći, to možda ovisi gdje se želi najviše prinosa?
Orezivanje može popraviti grešku koja nastane kod sadnje, po meni. Rezanje niskih grana smanjuje sjenu ispod stabla, ali otežava berbu, zato je dobro da su najviša stabla nejestiva (fiksatori dušika). Također, rezidbom nižih stabala se također može bitno utjecati na rast, ali ako se u startu puno pogriješilo, mislim da čovjek kasnije ima previše posla da to ispravi.
Moje voćke su za sad na razmaku od 7m, ali nisu još sve zasađene. Kako učim, možda odlučim da neke niti ne zasadim, da mi ostanu rupe po šumskom vrtu gdje bi uvijek bilo više svjetlosti za niže slojeve. Kako volim raznolikost u svakom pogledu, mislim da bi bilo dobro imati područja s malo gušćom, i malo rjeđom sadnjom.