Prije nego sam posadio voćke, mislio sam da ću ih pustiti da se same bore i postanu otporne... Negdje sam naišao da je to permakulturni princip (mislim, kod Holzera). Stavio sam štapove, tek toliko da ih znam naći u proljetnoj vegetaciji. Namazao sam ih Holzerovim smrdljivim smradom protiv srna i zečeva.
E, a onda mi je jednu slomila valjda srna u prolazu (nije jela!!). I onda sam se sjetio Nikolinih problema sa nezaštićenim voćkama (moje nisu na vjetrometini), i onda sam se prepao i da će ih snijeg slomiti... A puno sam ih platio...
Sad svaka ima po dva kolca, svezane, malčirane, i označene vidljivim trakama (protiv traktoriste).
Nekima sam stavio one kartonske cjevčice, sredinu od papirnatih ručnika.
A pokušat ću nabaviti masovno one mrcine-cijevi na kojima je namotana prozirna folija za zamatanje u transportu, a i tepihe namataju na tako nešto.
To je za oko stabalca, štiti od ugriza i vjetra itd. a i voćka brže raste, traži svjetlo (to preporučuje Šulog za Asiminu trilobu)