Nešto kao izviđačka družina (za djecu)

[zemljak]

Evo da dadem na razmatranje novi svoj nekakav projekt... Koji mi se čini nasušno potrebnim u okolnostima kad djeca postaju hipnotizirana ekranima a aktivnosti su im programirane raznim treninzima i rođendanima (naravno u komercijalnim igraonicama).
Kao što sam i u 'permanentnu poljoprivredu' ušao zbog nekih viših ciljeva i budućih pokoljenja, sad se trudim pružiti primjer okolini u vezi smjerokaza djeci.
Ali mi baš ne ide, možda baš i zbog neshvaćanja modernih tokova, pa ćete pomoći savjetom (ne razumijem fezbuk, i imam loš fotomobitel, to znam).
Dakle, tu je neki izložak ideje i aktivnosti:
https://www.facebook.com/posumamaigoramanasezemljeponosne/?modal=admin_todo_tour
Skrolaj dole, ima i zanimljivijih pustolovina;)

Znači, ideja je oformiti zajednicu koja bi dala neke alternative djeci. Kad imaš posla, pozoveš ih više pa nešto i nauče i pomognu, a draže im je kad su u ekipi... umjesto da sjednu pred stejPlejšen.
Mislim, dobro meni to sve ide, vodim(o) djecu kojekuda.. ali nikako da neki drugi roditelj prijavi radove i aktivnosti..
Imamo mejling listu i naglašavam da neka dojave slobodne termine (same djece ili i roditelja) da ćemo se prilagoditi (kad ja organiziram) ali ili su svakog dana u svako doba vražji nogometi ili iz nekog drugog razloga se roditeljima ne da.. (čast izuzecima).

A pogotovo vidim mogućnosti probitaka ako osnujemo udrugu pa navučemo popuste na nacionalne parkove itd.. Praktički ništa ne košta, a potencijalni dobici (makar i nematerijalni) su veliki. Ali nikako skupiti troje voljnih. Mislim, mogu osnovati sa babom i stričevima pa komercijalizirati 'klub' ali to svi rade, nema tu transparentnosti ni zajedničkog stremljenja..

Ovo možete shvatiti i kao poziv za pridruživanjem. Ili kao reklamu:)
Hvala

[Nikola]

U osnovnoj školi sam bio u nekakvoj skupini planinara. To je bilo u krugu škole, svi su bili u nekim skupinama. Glazba, folklor, sportske skupine... Ja sam odabrao ekologe i planinare. Na planinarenju, mi bi zapravo skupili novce za izlet autobusom do neke lokacije. Onda bi se uputili pješice prema vrhu brda, ili planinarskom stazom. Bilo je super. Bez ikakvog sadržaja. 30 ili više djece koje zajedno šeću satima. Ono što je mene motiviralo na svaki taj izlet bili su pečati u "planinarskoj knjižici". Nakon 3 izleta, imao sam 3 pečata ispod kojih je bio i važan potpis vođe puta, i tu je pisalo koji sam vrh "osvojio". Starija djeca su imala 30 ili više pečata. To su bili moji idoli tih dana. Životni cilj je bio ispuniti cijelu knjižicu.

Tada je to bilo jednostavno pokrenuti, samo staviš plakat na vrata škole i evo ti djece. Nisam baš siguran da bi danas to išlo tako lako. Vidim na raznim mjestima inicijative slične tvojoj. Ne samo za djecu, nego i odrasle. Mislim da se neki ljudi jako daju u to da animiraju djecu (i odrasle), a nisam baš siguran da dobivaju odziv kakvom su se nadali. To može privući jedino obitelji koje prirodu ionako cijene. Takvim obiteljima je možda lakše u vlastitom aranžmanu otići u prirodu nego se pokušavati uskladiti sa drugima. Kada ljudima spomeneš druženje, oni kao da to povezuju sa gubitkom vremena.

Suprotno tome, primjetim da će ljudi bez problema skupiti novce i uložiti svoje vrijeme u nešto što smatraju investicijom. Ako treba smršaviti, platiti će trenera koji će ih vodati po šumama i gorama. Za to će se naći vremena. Ako treba dijete upisati na zumbu, nogomet, violinu, za to će se naći i vremena i novaca.

Moja kći je jedno vrijeme u školi išla na Capoieru. To je poznata, brendirana aktivnost. Vode ju predani ljudi koji su usput i dobro organizirani na svjetskoj razini. Aktivni su u raznim školama, treninge održavaju u školskim dvoranama nakon nastave. Imaju godišnje mitinge, ceremonije dodjela pojaseva itd. Vrlo jednostavno sudjelovati, vrlo atraktivno i korisno za zdravlje, pa opet mnogi odustaju čim postane previše obaveza oko same škole. Moja je kći prestala sa time radi glazbene škole. Kako to da za glazbenu ima vremena, a za capoieru nema? Mislim da je to zato što smo capoieru smatrali lijepom i korisnom "aktivnošću", a glazbu "investicijom". Postoji mogućnost da se jednog dana profesionalno bavi glazbom, a roditelji vole da im djeca imaju nekakve mogućnosti. Što više to bolje.

Ono što želim reći je da smo kao društvo trenutno u nekoj fazi straha od gubljenja vremena. Zaista mislim da aktivnosti koje nam postavljaju osmjeh na lice nisu gubljenje vremena, ali za svakoga tko se malo dublje ne zamisli, to može tako izgledati. Dijete u ponedjeljak ima važan ispit iz fizike. Roditelji će radije da provede cijeli vikend u sobi učeći nego u šetnji. Rezultat učenja su dobre ocjene, rezultat šetnje dobro zdravlje. Većina će odabrati ocjene.

Mislim kako nije svejedno kako svoj projekt predstavljaš. Bilo bi super ako možeš neke motive roditelja uklopiti u način funkcioniranja te skupine. Recimo, škola geografije/botanike/zoologije zvuči bolje od izleta u prirodu. Sve skupa, nažalost, ne izgleda mi baš perspektivno. Za ovakve ideje moraš ići previše niz dlaku ljudima da bi im se ideja svidjela, a onda si već daleko od izvorne ideje.

[zemljak]

ovdje se ne radi samo o prirodi, nego o stvarnom životu i vještinama koje se nepravedno zaboravljaju..
Čak i ne nekim posebnim vještinama, nego da negdje u idućih 50 godina, u novim generacijama ostane tinjati tračak ideje da se nešto može samostalno napraviti, proizvesti, popraviti.. zašiti..
Išao je mali na izviđače.. i to mi je bio poticaj. Naime i oni forsiraju neke mejnstrimlijske aktivnosti. Imali su radionicu za halowin (!?), sad za valentinovo, sve prazna ambalaža bez sadržaja.
Meni je sad slijedeće na rasporedu 'Akcija Krava-mlijeko-sir'. Odemo kod seljaka, vidimo krave na paši, vodimo sa paše, pomuzemo, napravimo par vrsti sira, sirutku, jogurt, skutu.. spektakli samo tako!
Netko bi to mogao shvatiti kao investiciju i negubljenje vremena, barem kad proba razliku od kupovnog (ili u cijeni ili u kvaliteti)

[Nikola]

Znači, to bi bila udruga koja posjećuje ljude koji nešto znaju (raditi)? Izviđačka družina obično odlazi u nekakvo "izviđanje", ali ovo bi bilo usmjereno prema autohtonim znanjima/vještinama, a ne nužno livadama i potocima?

To je zanimljivo, moja djeca su prolazila neke slične stvari kroz waldorfsku školu. Imaju mnogo izleta u kojima posjećuju stare zanatlije, recimo pekaru, zlatarnu, pčelara, mlinara... Također njeguju nešto od tih zanata u samoj školi kroz predmete ručni rad i obrada drva. Ali malo je to što oni rade, bilo bi mi draže i da mnogo više rade na tome. Tako da mi je tvoja inicijativa donekle bliska.

[zemljak]

evo, doći ćemo do nečeg, već mi je drago da sam vam se obratio... imam problema sa komunikacijom,
sto puta ponovim uzvanicima:
1) ne moraju roditelji trošiti svoje dragocjeno vrijeme za šopinge i kavice, nego pustite djecu (koju ionako ponekad uzimam iz škole sa svojim, dakle nije stvar u nekom nepovjerenju).
2) dođemo po djecu u vrijeme koje dragocjenim roditeljima (ili većini) odgovara, kad nemaju važne obaveze kao što je nogomet, misa ili uvijek isti rođendan u igraonici, dakle u vrijeme kad djeca igraju mobitele, kad ne znaju što bi sa sobom ni sa dnevnim boravkom..
3) nije zamišljeno da samo ja smišljam aktivnosti (makar imam milijardu ideja koje same naviru), niti da itko smišlja... nego roditelj koji ionako ima nekog stvarnog posla kao što je pituranje ograde, piljenje drva itd. dojavi našoj grupi i eto ti 2-3 pomagača, i tvojoj djeci je draže sudjelovati-pomoći-naučiti.
4) A kad se ide u Prirodu, da nije samo da se ide (iako je i to odlično) i da nije roditeljima krajnj cilj piva u planinarskom domu dok usput pričaju o nogometašima, nego da imamo strpljenja usput reći: Koje je ono drvo? Hrast.. po čemu se prepoznaje.. koje vrste hrasta postoje.. za što se koji može koristiti... i dok dođeš do Venecije (dignute na cerovini), već si u planinarskom domu na pivi

*Nije da 'bi to bila udruga'. To može biti formalna udruga, i time se otvaraju mnogobrojne dodatne mogućnosti... od dobivanja sponzorstava, 'kohezijskih fondova', popusta itd. Dakle čak se može roditelj ogrebati za jeftin ili besplatan izlet u Kopački rit, možemo iz gradskih proračuna (su)financirati radno-borbenu odjeću od konplje i lana (to je isto akcija u planu: pipanje raznih tkanina, odluka da li napraviti kombinezon od svile ili baršuna, a zašto od konoplje; posjeta krojačici, osnove krojenja i šivenja..).
Dakle, nije da 'bi to bila' udruga, to već je neka neformalna zajednica, samo što imamo problem sa komunikacijom i relativno mali odaziv [a za formaliziranje udruge- nula odaziva]. Imam dojam da dosađujem ljudima kad pošaljem mail, rijetko kad dobijem odgovor a pogotovo sugestiju. A u neposrednom kontaktu, svi su, kao zainteresirani, da da, nije spem.. Makar, uvijek nas se skupi ponešto, ali to većinom 'na dan D' moramo telefonski zvati par dobrovoljnih, sa kojima smo najbliži.

Evo i jedna crtica iz života: Objavimo 'akciju' i , u osobnom kontaktu, jedan od otaca (relativno smo bliski, kao što sam sa svima iz grupe) kaže da neće moći (ni oni ni djeca) jer imaju otprije predviđene strahovito neodgodive obaveze. A mojoj gospođi, njegova gazdarica- u nevezanom razgovoru kaže da ima u to doba, molim te- čišćenje. To ko da je Zika-virus (jel' taj sad aktualan? ili spore bedrenice, ne znam više majkemi), pa da treba hitna dezinfekcija a djeca u karanteni (dok muž leži na kauču). Pa pustibre decu.. ali ne, oni moraju ovlaš pospremiti sobu, koliko mogu, u 10 minuta pa kod dede igrat igrice dok ona usisava. To je neki program koji izlazi iz ekrana i buba te u mozak: budi glup,budi glup,sve po programu radi,sve šablona,budi tup,budi tup,svađaj se svi sa svima,pa na misu odi,pa u šoping,kupuj poklone dva-tri sata...hipnoza maximal

[Harp]

"I nikada, bas nikada, nije se covjek s planine spustao praznih ruku... uvijek je trebalo nesto donijeti." - iz clanka u hrvatskom planinaru 1/2019, intervju s nekom zivucom bakicom koja je svakodnevno kopala i donosila led u grad posto frizidera na struju nije bilo.
Npr. danas ljudi ni ne znaju da je u prirodi led prisutan tokom cijele godine u tim jamama ledenicama. Tkanina se kupuje u benetonu, cipele u borovu, a hrana kruh mlijeko u billi. Stvari se bacaju jer ili ocajno izgledaju nakon 6 mjeseci, nisu vise u modi ili su razdrndane zbog nekvalitete pa se popravak ne isplati (neki potrebni dio je mnogo skuplji nego cijela nova stvar).

Zivjeti i djelovati treba biti u skladu, zbog toga su stari zanati vec izgubljeni, jer su danas samo atrakcija a ne i nacin zivota koje bi netko htio prihvatiti.