Od zajednice do zajednice
Vec neko vrijeme me zanimaju teme povezane s razvojem i funkcioniranjem zajednica, kako onih manjih poput (bivsih) seoskih, neciviliziranih plemena, tako i onih koje susrecemo u gradovima, a zajedno ih obicno nazivaju drzavom, drustvom ili sustavom. Posebno mi je zanimljivo pratiti razvoj "Drazenove" zajednice slobodnih ljudi, a iznimno cijenim i prakticni primjer kroz "Projekt ? - Rakov potok" kojeg je predstavio Valter, o cemu sam i ovdje ostavio trag, ali dosad bez daljnje diskusije.
U ovoj temi bi htio obraditi trenutno moje glediste odn. misljenje po pitanju "zbog cega postojeca drustvena zajednica je odrziva u smislu funkcioniranja, a pregrst dobrih alternativnih ideja ne mogu zazivjeti u punom sjaju". Gdje je kvaka?
Cesto se susretnemo s brzim odgovorom tipa: pa drzava to gusi, ona neda, mi nemamo mogucnosti, ne mozemo protiv njih, i tako dalje u tom smislu, sto vjerojatno i jest djelomicno tocno, ali ne i u potpunosti ispravno kao odgovor. Kao sto vidimo, i Drazen i Valter su organizirali zajednice, i nitko ih nije omeo u tome, medjutim, nekako ne vjerujem da ce opstati u smislu svoje ocekivane funkcionalnosti, ali ne radi vanjskih napada. Tako da izgleda da je gornji brzi odgovor - u biti - bio gornja brza isprika.
S druge strane, zajednica o kojoj ovdje pisem u zakljucku bi bila privatnog oblika i potpuno nepoznata u javnosti, jer bi ostvarivala samo privatne i lokalne potrebe prema podedincima "clanovima". Nadam se da je i Valterova zajednica to prepoznala i da nesmetano i dalje djeluje.
Makar sto na postojece drustvo gledam s odredjenom dozom gadosti, svakako je da odredjeni ljudi koji su suucesnici unutar njega posjeduju i znanje o covjeku kao pojedincu, u smislu znanja kako funkcionira pojedinac sAm i kako funkcionira izlozen kolektivu, kroz razne mehanizme. Kada se to znanje primjeni, ja bih rekao na necasni nacin, onda se mogu ocekivati i rezultati koji su planirani, i tvore sam temelj tog drustva. Iz tog razloga posluziti cu se i metodom "izokrenutog inzinjerstva", ne bi li lakse mogao dokuciti koji su preduvijeti da se postojece drustvno ne moze lako raspasti, i zbog cega "pod automatski" razgradjuje bilo koji novi oblik zajednice.
Kao primjer nacrtao sam tri slike.
Podjimo redom, od nekog jednostavnog, kratkog, neobaveznog i dosadnog posla, koji bi nas malo pomakao na bolje. Mnogo je takvih poslova, s svih strana na svakodnevnoj razini. I nemamo (slobodnog) vremena ni volje za njih, samo zato jer ih je mnogo i jer su takvi kakvi jesu. Ali imamo vremena za zaposlenje i zabavu. Ukucani dijele isto misljenje, i nikako se ne mozete dogovoriti da se upravo ti poslovi konacno rijese. Svaki dan dolaze novi i novi, od kojih se rjesavaju samo oni "hitni" i od nekog veceg znacaja (npr poradi zabave, dokazivanja, i sl.).
Medjutim, ukoliko se dogovorite s dobrim prijateljem da vam dodje pomoci za neki posao, sigurno cete ga obaviti i to radi samog dogovora (cast) i zbog moralne podrske prijatelja (dolazak, volja za pomoci). No, prijatelj je iz drugog grada, pa ga naravno necete zvati "za svaku sitnicu". Ukoliko se tako sto pokusate dogovoriti s svojim bliznjim, mozda cete poceti, ali velika je vjerojatnost da necete uspjeti na duzi period to i ostvariti, zbog bliskog osnosa i obostranog prebacivanja odgovornosti o tim problemima. I tako ce se sitnice nagomilavati. Po tom principu funkcioniraju tvrtke, organizacije, gdje se ljudi naprosto ne poznaju i gledaju ispostovati svoj dogovor u motivirajucoj (odnosno "neometajucoj") sredini. Veliki poslovi se uspjesno obavljaju pod preduvjetima da postoji dogovor (ugovor i obaveze), postoji vodstvo, postoji hijerarhija i otudjenost.
Slika 1.
Unutar nekog prostora postoje mjesta gdje su se ljudi "iz nekog razloga" veoma koncentrirali. To su nepravilni oblici koji se stalno mjenjaju, medjutim u administrativnom smislu su to geometrijske podjele koje izmedju sebe nemaju nedefinirani prostor, vec samo administrativnu granicu, koja dijeli pojedini teritorij od drugog. Cijeli svijet je takav, i to nije slucajno. Svaki grad predstavlja jednu lokalnu zajednicu, i administrativno ne postoji "mjesta" da se kreira jos jedna nova zajednica a bez "napada" na postojecu.
Kada pogledamo ta koncentrirana mjesta, betonske kosnice - gradove, zanimljivo je uociti da unatoc strasno bliskom prostoru koji dijele dva susjedna pojedinca, ne postoji i bliski odnos izmedju njih, dapace, oni su otudjeni i generalno si ne vjeruju, ne suradjuju, ali postujuci drustvene norme lijepog ponasanja i glumatanja kako je uvijek sve ok. Otudjenost je izrazena do te mjere da su oni istodobno "stranci u svojoj obitelji", jer su stalno na poslu i odsutni drugim zanimacijama kada se vrate.
Gledajuci iz zraka na mjesta njihovog zivota u slobodno vrijeme, moze se skicirati poprilicno popunjena tablica - velika vecina je u svojim domovima, ili se zabavlja, dok, u radno vrijeme domovi izgledaju prazni a radna mjesta popunjena. I svaki dan, odvijaju se i odrzavaju promjene izmedju ta dva stanja. Ljudi putuju sa-na posao oko 1 sat na dan, kako bi drugom pojedincu bili u mogucnosti prodati uslugu tvrtke u kojoj rade. U nemogucnosti su prodati svoj vlastiti rad, jer je on vec otkupljen ugovornim odnosom.
Potom svaka registrirana djelatnost placa danak "drzavi" u vidu poreza i to pausalno i po obavljenom registriranom poslu, cime se otvara i mogucnost davanja odredjenih poticaja za taj posao, sto je kao neka vrijednost... citaj, uzorni poslodavac uvijek bira sebi manje zla.
Selo koje broji stotinjak ljudi, i ima zaokruzeno gospodarstvo, automatski tvori i mogucnost da se ljudi poznaju i pomazu, te nemaju potrebe napustati svoju okolinu. Nalazi se na podrucju u kojem ima dovoljno hrane, vode i energije. Nekad je seoska solidarnost bila znacajna karakteristika sela, dok danas je to izgubljeno zbog "procvata" poljoprivrede. Veca sela uz prometnice su postala puki proizvodni pogoni hrane za grad.
Kada se govori o pojmu drustva, drzave, sistem... administrativno to znaci na ono "radno" stanje, sto obuhvaca i selo u doba dana. Slobodno vrijeme (privatno vrijeme) nije unutar pravnog prometa, pa se unutar njega (op. slobodnog vremena) ni ne mogu obavljati registrirane djelatnosti.
Slika 2.
Da bi pojedinac bezpogovorno prihvatio izvrsavanje odredjenog posla, nuzno je da mora biti uvjeren da isti predstavlja vrijednost za njega i za druge (za onoga za koga radi). Sustav vrijednosti se izgradjuje od djetinjstva i to putem odgoja i obrazovanja, a naknadno moze i putem manipulacije, propagandom, uredjivanjem i kontrolom okolnosti, prikupljanjem iskustva, preispitivanjem, istrazivanjem ili kreiranjem stava. Kod svakog covjeka je drugaciji, ali ono sto je bitno za funkcioniranje u drustvu su samo neke opce pretpostavke, npr postovanje autoriteta, koristenje novca, identitet... koje su nuzne za dobru prilagodbu pojedinom drustvu odnosno socijalizaciju. Da, pojedinac koji nije usvojio (ili je odbacio) program socijalizacije, ne moze biti dobar i sretan zaposlenik.
Slika 3.
Cesto se prica o skrivenim vladarima iz sjene, i to sam nacrtao kao sam vrh piramide koji ne podpada pod granice bilo kakvih pravila. Medjutim, mislim da taj vrh nije unaprijed rezerviran samo za neke predodredjene, vec je otvoren za svakoga tko dovoljno jako zeli postati seronja na vrhu svoje karijere, ukoliko je dovoljno mocna. Dakako da je ta zelja veca kod onih klasa koje su blize vrhu (uglavnom "psihopatska" klasa), ali nije uvijet. Primjetite da je vrh odijeljen od podnozja piramide jednim cijelim fiktivnim slojem - glavna pokretacka klasa - organizacije, korporacije, institucije, industrije svega i svacega, koje jesu po poretku iznad zivih pokretaca istih, odnosno sluzbenik, zaposlenik za vrijeme radnog vremena ulazi u visu klasu gdje obavlja posao, a kada zavrsi radno vrijeme i udje u slobodno vrijeme je u nizoj, pocetnoj, podupirackoj klasi koja se temelji na konzumiranju. Svaki pojedinac koji se na neki nacin izolira i odstupi od drustva, pojedini je i zaseban primjer i nije u mogucnosti se povezati u zajednicu s drugim, jer nisu ni blizu, niti si medjusobno vjeruju.
Ok, dakle s slika se vidi jasna zaokupljenost ("8-8-8"), otudjenost i prostorna "rastresenost" svakog pojedinca unutar postavljenih mu okolnosti naziva "drzava". Pocetni preduvijet da se napravi lokalna organicacija nekog posla u vidu pomoci ili podrske pojedincu je da se ljudi mogu lako mobilizirati, sto znaci da moraju biti u neposrednoj blizini prostora potrebe, a ne 2-3 kilometra dalje, i morau se medjusobno jako dobro poznavati i imati povjerenja. Isto tako, oni trebaju imati i volje i potrebe za time, ne uzimajuci "kredit" od svog slobodnog vremena, sto znaci da moraju biti u kategoriji "nezaposlenih".
Ukoliko ljudi nisu blizu, mogu doci jen-dva puta i to je previse za njih da putuju kako bi pruzili pomoc (i stvara se sumnja da li ce isto tako i drugi htjeti kasnije putovati do njih da im pomogne) - imaju i oni svojih poslova. A ako su zaposleni, vrlo brzo ce se iscrpiti i splasnuti im zelja za pomoci, jer se vec nalaze u sustavu koji je tako dizajniran da nudi prostor samo za konzumizam.
Generalno, zaposlenik u nekoj instituciji ili tvrtci zadovoljava sve ove preduvijete: nalaze se mobilizirani na odredjenom mjestu u odredjeno vrijeme u vecem broju, znaju sto treba raditi, imaju interes i volju da rade, sto znaci da vjeruju u poslove poslodavca kao dobre i postene.
Poslovi koji se mogu lokalno organizirati, makar isprva izgledaju da "gube" vrijeme drugih pojedinaca za boljitak samo jednog, niposto ne moraju predstavljati stvarno stanje kakvo se moze kreirati ukoliko postoji pojedinacna cast, povjerenje i stvarni interes za organiziranjem i prihvacanjem pomoci. Mnogo poslova se moze napraviti brze i bolje ukoliko je vise ljudi prisutno pri rjesavanju pojedinog problema, stovise, mnogi poslovi nisu ni izvedivi u solo sastavu. Jos jednom, uvijet je da ljudi budu dobri prijatelji (kao surogat poslovnog odnosa) i iz tog uskog podrucja, a ne kilometrima daleko. Kada ste zadnji puta suradjivali s ljudima s kojim ste se kao djeca igrali na ulici? Sustav je dizajniran da se to, kao i obitelji raspadaju, svatko na svoju stranu, svatko u svoju sobu, u svoj mobitel.
Moj zakljucak je da pojedinac, posto ima ogranicenu kolicinu energije, moze izraziti svoj potencijal u bilo kojem polju, ukoliko u pojedinu ideju utrosi i veliku vecinu iste. Uzimanje si svog slobodnog vremena, a ne napustajuci drustveni poredak, rezultira samo s ispunjavanjem u vidu kratkotrajnih rezultata, zabave i osjecaja korisnosti. Radeci sam, a bez aktivne podrske drugih, ne ostavlja nadu za dugorocne rezulzate, ili kompleksne poslove, kao ni promjene u drustvu.
Eto, razmislite o tome, tko moze, tko hoce, upotpuniti ce i unaprijediti receno prema svojim potrebama, da napravi stepenicu vise za sebe i svoje.
Tema: Od zajednice do zajednice (Pročitano: 2528 puta)
