GRČKI PROBLEM, LEKCIJA ZA HRVATSKU?!

Transkript emisije Skalanada 6.03.2015.

Uvodno. Medijske reakcije na ono što se dešava u Grčkoj mogu se, pojednostavljeno, svesti na dva suprotstavljena pogleda: jedan je „lijeni Grci ne žele platiti svoje dugove“, a drugi je „pohlepni i nasilni Nijemci žele nas porobiti“. To, naravno, ništa ne govori o suštini problema, a ipak se pred našim očima dešava nešto posebno na teritoriju EU, nešto što bi moglo imati značajne reperkusije i na nas, pa bi bilo dobro ako bismo iz njihova slučaja nešto mogli i naučiti. Možemo li nešto naučiti?

Sredinom veljače je ekološki ekonomist iz Irske, Brian Davey, objavio isječak koji se odnosi na Grčku iz svoje knjige Ekonomska vjerovanja u svijetu u krizi koja će uskoro izaći iz tiska. Čitajući ga, ne znam zašto, sjetio sam se nekih prizora iz djetinjstva. Stanovao sam blizu željezničkog kolodvora, pa je tuda prolazilo puno ljudi. Mi klinci smo sa strane znali gledati kako povremeno „šibicari“ dolaze izvlačiti novce od naivnih došljaka iz ruralnih krajeva. A „šibicarima“ smo zvali grupicu prevaranata, od kojih bi jedan na tlu spretno premetao tri kutije od šibica (ostali su bili straža) dok se ispod jedne nalazila kuglica – a naivac je trebao pogađati ispod koje šibice je kuglica. Naravno, ako ne pogodi plaća on, a ako pogodi plaća „šibicar“ (rijetko). No dovoljno je bilo da netko odnekud poviče „milicija!“ i svi bi se u trenu razbježali. Sustav je neuke i naivne tada štitio od prevaranata. Danas u svakom kvartu imate kladionice u kojima mnogi izgube sve što imaju, imate strane kreditne zadruge koji neredovne platiše izbacuju iz stanova, imate nemoralno poslovanje banaka (švicarci), imate države koje su kreiranje novca prepustile privatnim bankama, i sve je to postao legalalan biznis, i svima njima je dopušteno da se bogate na ne znanju, na naivnosti ili na nevoljama onih najslabijih. A Brian Davey je to na primjeru Grčke lijepo pokazao.          

2. Pa kako je Grčka zapala u tako velike probleme? Gdje je napravila „grešku u koracima“?

Grčka je pribjegavala državnom deficitu još od 1973. godine (veliki deficit 1980- uzrečica „dužan k’o Grčka“). Taj deficit je u znatnoj mjeri nastao zbog velikih izdvajanja za vojsku (samo SAD odvaja veći postotak budgeta za vojsku), što je bilo dijelom zbog toga jer je Grčka nastala iz vojne diktature, pa je taj segment društva trebalo učiniti sretnim, a dijelom i zbog tadašnjih sukoba s Turskom. No deficit je Vlada uvijek pokrivala emisijom nacionalne valute, dok god je imala moć da to čini. Ulaskom u Eurozonu Grčka je izgubila prerogative da tiska svoju Drahmu, prihvatila je Euro, a prerogativi tiskanja novca time su prešli na privatne banke i na Europsku centralnu banku. Kad država troši više nego što ima prihoda (recimo Olimpijske igre), onda ona od banaka može dobiti kredit da pokrije deficit, ali pod određenim uvjetima. I tako se počnu gomilati dugovanja.

Ja nisam ekonomist, ali čini mi se da i mi iskazujemo veliku spremnost za ulazak u Eurozonu kao i spremnost da sve prerogative oko novca prepustimo privatnim bankama, pa bi nam se mogle dogoditi slične posljedice kao i Grčkoj. U najmanju ruku trebalo bi pokušati nešto naučiti iz ovog dijela povijesti nastanka problema.

(Zbog posljedica pandemije sve se više zadužujemo, a spremamo se ustupiti suverenost nad emisijama novca ulaženjem u Eurozonu. Istovremeno smo se otvorili prema spekulativnom kapitalu izvana na način da se mogu privatizirati izvorišta vode, poljoprivredno zemljište i druga nacionalna bogatstva. Spremnost na rasprodaju nacionalnih bogatstava zbog vraćanja dugova smatram izravnom izdajom interesa djece. Dugove nakon pandemije vrlo vjerojatno nećemo moći servisirati, jer će i ostale zemlje u našem širem okruženju biti u finacijskim teškoćama i sa smanjenim gospodarskim aktivnostima i potrošnjom. Oni koji raspolažu novcima neće imati obilje prilika za profitabilna ulaganja, pa će najbolja ulaganja biti kupovina prirodnih bogatstava. Djeca ne mogu spriječiti da ostanu i bez onoga što su svi  njihovi preci imali, jer nemaju pravo glasa. A njihovi roditelji još ne pokazuju volju da stanu u zaštitu njihovih interesa!!! 

Komentar Z.S. listopad 2020.)    

3. Osnovni prigovori Njemačke i EU su da Grčka mora svoje gospodarstvo učiniti konkurentnijim i izbalansirati troškove s prihodima države. Time se zapravo i uvjetuje daljnja pomoć. Kako Brian to komentira?  

Grčko gospodarstvo je ograničeno uglavnom na turizam i brodogradnju (zašto opet pomislih na nas, mada je brodogradnja kod nas možda već i ispala iz igre). Grčka je u maločemu drugom bila u stanju konkurirati ekonomski moćnijim i većim zemljama Europe (jednako kao i mi). Država je novce koristila za otvaranje poslova u javnom sektoru, mirovine su bile dobre i socijalna skrb, a sve to kao poticaj potrošnji. Ulazak u Eurozonu nalikovao je medenom mjesecu. Grci su bili dobri potrošaći (opet me sve podsječa na nas i na ono razdoblje masovnog kupovanja automobila), ali kako je uvoz bio veći od njihova izvoza, oni su zapravo „izvozili svoju kupovnu moć“ na sjever Europe, pripremajući tako kolaps vlastite ekonomije. Potrošnja Grka je zapravo pogodovala njemačkoj ekonomiji, odnosno nije bila usmjerena lokalno, pa da se dio kroz porez vrati državi, što je stanje državnog deficita samo pogoršalo. No veličinu državnog deficita Vlada je krila. U njegovu prikrivanju pomagala joj je (za velike novce) čuvena predatorska financijska institucija Goldman Sachs. I to je dobro uspijevalo sve do početka krize 2007/2008, kada je sve izašlo na vidjelo. Zbog krize Grčkoj su se smanjili prihodi, velike obveze su joj došle na naplatu, pa se država opet morala zadužiti kod banaka i to uz visoke kamate. I onda nije mogla dalje bez pomoći iz EU. Grčka je dobila pomoć od EU, ali ne za sanaciju svog državnog deficita, već za otplatu dugova bankama. Dakle, nisu „lijenim Grcima“ sanirani dugovi, već bankama Njemačke, Francuske i Nizozemske. Ova činjenica nije spriječila široko rasprostranjenu percepciju da bi građani Grčke trebali vratiti novce europskim poreskim obveznicima, a čije su vlade u stvari njihovim novcem spriječile financijske gubitke banaka! Banke su bile zaštičene, a ne ljudi!

4. Grčki građani doista nisu mogli osjetiti nikakvu pomoć od EU, zapravo su ih nametnute mjere štednje jako pogodile, i to najviše najranjivije skupine. 

Da, mjere štednje izazvale su pravu humanitarnu katastrofu. Državi su prihodi smanjeni za 25%, veliki broj ljudi je ostao bez posla i prihoda, od 2008 do 2011. udvostručio se broj ozbiljno oboljelih od depresije kao i broj samoubojstava. Brian kaže da u kriznim vremenima svi slojevi pate – uključivo i dio bogatih. No primijenjene mjere štednje djelovale su tako tako da osobito pogode one najranjivije. Jer upravo ti najranjiviji su oni koji ovise o drugima, o državnoj pomoći, koja se svela gotovo na ništa. A taj napad na najranjivije dogodio se zato da bi se namakli novci za spašavanje onih koji su preveliki da propadnu – osobito banke. Ali kod ovakvih mjera štednje nisu u pitanju samo ekonomski resursi, napad na najranjivije je i svojevrsna vježba iz socijalne psihologije, kaže Brian. U svakoj ekonomskoj krizi u društvu se oslobađa velika količina ljutnje, straha, napetosti, nevolja, a ljudi se počnu pitati „tko je kriv“. To je opasno za elitu koja je društvo dovela u krizu, pa elita emocije masa na svaki način nastoji preusmjeriti sa sebe na nešto drugo. Najlakše je negativna osječanja usmjeriti na one najslabije: recimo doseljenike, nemoćne, nezaposlene, čak i novorođenčad – koji teško mogu uzvratiti na neki organiziran način. Od 2008 do 2012 smrtnost novorođenčadi u Grčkoj porasla je za 43%!  Dakle kriza najteže pogađa one koji su najmanje odgovorni za njeno nastajanje.

5. A kako su prošli oni najodgovorniji za krizu?

Najmoćniji ljudi zaštićeni su svojim dobrim vezama u zemlji i u međunarodnim financijskim središtima. Oni obično uspijevaju ishoditi sanaciju svog poslovanja ili očuvanje svog položaja. Kada bi vlada i pokušala krizno opterećenje prebaciti na one bogate i dobro povezane moćnike, ta grupa ima načine da svoj novac učini nedostupnim. U samo nekoliko mjeseci 2010 privatni kapital je napustio Grčku u iznosu oko 60% njenog BDP-a. Zato se i događa da se teret krize prebacuje na niže, na najranjivije slojeve stanovništva. Jednom kada vam u goste dođu financijski tehnokrati iz MMF-a, ono što možete očekivati je: plaće će padati, nezaposlenost rasti, a zdravstvena i socijalna zaštita će biti napadnuti. 

6. Sada je u Grčkoj na vlast došla Syriza. Kako Brian vidi mogućnost da ona promijeni nešto u korist najranjivijih skupina?

Brian smatra da su im sada ruke prilično čvrsto vezane. Za balansirati budžet trebalo bi zagrabiti u džep onih koji imaju najviše. Ali Syriza nema mašineriju kojom to može napraviti. Ulaskom u Eurozonu Grčka je izgubila pravo da kontrolira tokove novca iz jednog u drugi dio Eurozone, pa tako i iznošenje novca iz vlastite zemlje. Eurozona je, to treba naglasiti, vrlo dobro osmišljena da zaštiti interese kapitala, i onih najvećih i najbogatijih gospodarskih subjekata. Ono što ona ne štiti su obični ljudi. Zato se od Grčke traži da ih pritegne, da smanji zdravstvena, socijalna i mirovinska prava, i da rasprodaje javna dobra po nikakvim cijenama, a koja mogu kupiti opet samo oni koji su svoj kapital sklonili na sigurno, po pravilima Eurozone. Brian veli da neoliberalni političari imaju silnu želju da Syriza kao pojava ne uspije i da nestane sa scene, u protivnom bi mogla biti inspiracija mnogima. Syriza, da bi uspjela, mora počistiti korumpiranu elitu i uvesti poreze na imovinu najbogatijih. No za provesti te mjere treba joj vrijeme, a njega nema. Novac je već izvučen iz zemlje, i uskoro ga neće biti za dnevno funkcioniranje države. Da tiskaju sami novac, na to nemaju pravo po EU pravilima. U takvim okolnostima, protivnici Syrize vjerojatno samo trebaju biti strpljivi i čekati da nastupi kaos u kojem će isti oni koji su Syrizu doveli na vlast, nju i skinuti s vlasti. Samo ako Syriza nema neki krupni „AS“ u rukavu. 

Kao promatraču sa strane, čini mi se da se svi procesi koji su djelovali i još djeluju u Grčkoj, mogu uočiti i kod nas, samo možda nešto kasne u fazi. Ono što nisam primjetio, istina, možda zbog toga što to nisam vidio ili čuo, je postojanje neke političke ili društvene skupine u Hrvatskoj koja bi analizirala procese u Grčkoj, i u drugim zemljama u krizi, pa i kod nas, pa pokušavala osmisliti mjere kako da se izbjegnu najteže konsekvence dužničke i opće krize na najranjivije skupine. Propuštamo naučiti nešto iz nevolja drugih.

Zbog krize i resursnih ograničenja, govorili smo ovdje o tome više puta, život će neminovno biti više lokaliziran. Pa u nedostatku artikulirane akcije na nacionalnoj razini da se spriječi rješavanje krize na način da veliki i bogati još uspješnije tlače male i siromašne, ne zaboravite da lokalno možete stvoriti jedan ugodan mikro-kozmos i usred ovog vanjskog kaosa. Samo se na tome sa susjedima i prijateljima trebate organizirati. Tada vam oni veliki, dobro povezani, igrači, banke i druge nacionalne i nadnacionalne institucije jednostavno mogu više ne trebati. 

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.