HRANA = ?

Transkript emisije Skalanada 14.04.2017.

Uvodno. 17. travnja je Uskrsni ponedjeljak i to svi znaju. Malo tko zna da je taj isti dan Međunarodni dan borbe seljaka. U vrijeme krize najvećeg prehrambenog koncerna u Hrvatskoj, koja će se, najvjerojatnije i pored Lex-Agrokora, najteže prelomiti preko leđa onih najslabijih, dakle seljaka, red je da kažemo zbog čega se seljaci po cijelom svijetu, uz to što teško rade na zemlji, još moraju organizirati da bi se borili za svoja prava a protiv beskrupulozne eksploatacije.  O tome u današnjoj Skalanadi.

Jeste li primijetili koliko teško je ispravljati greške ili nepodopštine koje čine veliki sustavi, velike korporacije, kojima Država nije servis za zadovoljavanje nekih zajedničkih potreba, kao što je to svima nama malima, već sredstvo kojim oni upravljaju iz sjene, kako bi svoju moć, bogatstvo i utjecaj povećali i zaštitili? A kad greške velikih sustava postanu tako velike da ugroze stabilnost i same Države, onda se sva energija ulaže u iznalaženje načina i „spasonosnih zakonskih rješenja“ kako bismo svi mi, oni veliki koji su posrnuli i mi mali kojima se sve to reklamiralo kao „svjetski biznis“, solidarno sanirali štetu i produžili funkcioniranje takvih „strateških“ sustava. A da li ste u kakofoniji svih tih priča o posrnulom prehrambenom koncernu, čuli ili doznali da netko u nekom ministarstvu priprema zakonska rješenja koja više neće dopustiti postojanje tako velikih sustava koji mogu poljuljati stabilnost cijele Države, već će izrazito favorizirati male proizvođače hrane za lokalno tržište? Ja nisam. Ali jesam prizivanje još više strateških investitora „koji nas jedini mogu spasiti“.

2. Možda zato što na svjetskom tržištu samo velike korporacije uspijevaju globalizirati svoje poslovanje, bilo da se radi o automobilima, lijekovima ili hrani. Da nije izbio problem prezaduženosti, vjerojatno bi svi bili sretni da je naš prehrambeni koncern bio i tri puta veći nego što je sad?

Hrana nije roba poput automobila ili parfema. Ako ovih nema, neće izbiti socijalni nemiri. Ali, hrana je dnevna biološka potreba. Svatko je mora imati, pa to ne smije ovisiti o poslovnoj vještini i rezultatima nekolicine velikih prehrambenih tvrtki, i njihovom financijskom interesu što im se isplati proizvoditi, a što uvoziti. Prepuštanje sigurnosti prehrane stanovništva „slobodnom tržištu“ i „velikim igračima“ dovelo je do toga da Hrvatska polovicu svoje hrane mora uvoziti i da se sada jadamo kako se Slavonija prazni. Država koja ne može osigurati dostatnu i kvalitetnu prehranu svom stanovništvu iz vlastite proizvodnje hrane i s vlastitim sjemenskim materijalom, nema prehrambeni suverenitet. A ako nema prehrambeni suverenitet, pitanje je ima li ikakav.   

Dakle, priča o našem posrnulom prehrambenom koncernu je samo jedna od mnogih sličnih koje se dešavaju svugdje po svijetu. Hranu treba svaki od 7,5 milijardi stanovnika ovog planeta. Tko uspije uspostaviti kontrolu nad prehranom što većeg dijela tog stanovništva, ima priliku enormno zarađivati i još imati nadnaravnu moć nad tim ljudima. Zato se investicijski fondovi i transnacionalne prehrambene korporacije udružuju na otimanju zemlje, pardon, to se ljepše kaže: „na investiranju u poljoprivrednu proizvodnju“, često uz svesrdnu pomoć državnih administracija. I upravo to je pokrenulo seljake na organizirani otpor i globalno udruživanje. A 17. travnja je simboličan dan za taj otpor, jer se prije 21 godinu, dogodio masakr nad seljacima bezemljašima u državi Para u Brazilu, koji su blokirali neku cestu tražeći agrarnu reformu, a vojna policija je na njih otvorila vatru, odmah ubivši 19 osoba, dok su stotine zadobile tako teške ozljede da se više nikada nisu mogli baviti poljoprivredom.

3. Takvo divljaštvo policije nad seljacima neshvatljivo je. Međutim, činjenica je da velike količine hrane na svjetsko tržište mogu staviti samo proizvođači koji koristeći najsuvremenije tehnologije i poljoprivrednu mehanizaciju obrađuju na tisuće hektara zemlje. Nije li masakr u Brazilu bio zapravo ekstremno neprimjeren konflikt između starog i novog, između onih koji žele masovno proizvoditi hranu i onih koji to ne mogu pratiti?      

Sa zamahom industrijske poljoprivrede, „zelene revolucije“ kako ju zovu, krenulo je širenje fame da je to jedini ispravan način da se prehrani rastuće svjetsko stanovništvo. Uz to se tvrdi da su samo velike korporacije u agribiznisu dovoljno sposobne da razvijaju potrebne tehnologije kojima je moguće maksimizirati proizvodnju tržištu najzanimljivijih monokultura. I tako su krenuli perverzni državni poticaji (koji još traju) prema okrupnjavanju poljoprivredne proizvodnje i prema velikim trgovačkim lancima. A stvarno globalno stanje s hranom je takvo da zapravo „vrišti“ da se to prestne raditi!    

Na ovom svijetu je milijardu kronično gladnih stanovnika, većinom seljaka koje su velike korporacije, uz pomoć matičnih država, otjerale sa zemlje koju su obrađivali i od nje živjeli, a da bi dio njih primili natrag da rade na sada korporativnim plantažama, uz mizerne nadnice od kojih si jedva mogu pokriti troškove hrane, dok je drugi dio morao otići u gradove i pridružiti se gradskoj sirotinji. 

Ako mislite da je jeftina hrana u dućanima bogatijeg dijela svijeta dovoljno opravdan razlog za toleriranje hude sudbine ovih jadnika, trebate znati i sljedeće:

Oko polovice svjetskog stanovništva su seljaci i mali farmeri. S njihove strane dolazi najmanje 70% od ukupne svjetske hrane, mada oni raspolažu sa manje od 30% poljoprivrednog zemljišta. Ponovit ću ovo! Dvije trećine svjetske hrane, obični seljaci uspijevaju proizvesti na jedva jednoj trećini svjetskih poljoprivrednih površina! Dakle, oni su puno efikasniji od velikih proizvođača hrane, pa ipak velikima ide gro državnih poticaja i političke potpore! Na sve to, ti mali ljudi koji hrane svijet su svakodnevno izloženi zlostavljanju, diskriminaciji, protjerivanju sa zemlje zbog toga da bi neki toliko obožavani „investitor“ mogao formirati ogromnu plantažu neke profitabilne monokulture, da bi nastao neki golf teren ili turistički resort, da bi se otvorio rudnik ili izgradila brana… A one udruge koje stanu u obranu prava seljaka bivaju sustavno kriminalizirane.   

S druge strane, veliki agribiznis, težeći isključivo zaradi i monopolu, koristi vrlo agresivne proizvodne metode, kemikalijama onečišćujući tlo, vodu i zrak, uništavajući bioraznolikost, on time zapravo današnjim kupcima narušava zdravlje a sustavno uništava produktivni kapacitet tla budućim generacijama. Korporacije premještaju svoju proizvodnju po cijelom svijetu, one se ne vezuju ni za jedno mjesto, one nemaju interesa da čuvaju, regeneriraju ili izgrađuju plodnost tla. No, korporacije imaju novaca za platiti PR stručnjake, za timove pravnika koji ih štite od odgovornosti za učinjene štete okolišu i stanovništvu, za vlastito reklamiranje putem medija, a bogami i za korumpiranje.

4. Sad smo se vratili na početak – na to koliko je teško ispravljati greške velikih sustava. Država prihvaća međunarodne trgovinske sporazume i pravila koja pogoduju velikim igračima, jer je „globalizacija neizbježna“. Ali prihvaćena pravila nemaju mehanizme saniranja lokalnih ekoloških i socijalnih posljedica njihova poslovanja. Čini se kao da je puno više brige o korporativnim interesima nego o interesima stanovnika?  

Vrlo brzo ćemo vidjeti kako će se naša Država odrediti prema GMO hrani, a vidjeli smo da je prema TTIP-u i CETA-i bila blagonaklona. U oba slučaja, prihvaćanje takvih sporazuma bitno bi oslabilo i onako slab prehrambeni suverenitet Hrvatske, a umanjilo bi i sigurnost prehrane stanovništva. To su sporazumi koji prvenstveno pogoduju financijskim interesima velikih igrača. Poput Agrokora, neke nove korporacije bi preuzele kontrolu nad našom proizvodnjom i trgovinom hrane. Kada bi zbog energetskih, klimatskih ili drugih razloga prestao njihov interes da ovdje posluju (a to se prije ili kasnije neminovno mora dogoditi), otišli bi, ostavivši nas da se sami snalazimo kako ćemo i gdje nabaviti svoj naredni obrok. To bi tada bilo teško čak i na selu, nakon što je omogućeno da se mali poljoprivredni proizvođači unište.

Zato bih ja volio kad bi i naši seljaci postali (jer još nisu) dio globalne alijanse seljaka i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava La Via Campesina. To je alijansa koja djeluje iz uvjerenja da je agroekološka proizvodnja hrane malih poljoprivrednih proizvođača najpodesniji poljoprivredni model za zadovoljavanje budućih potreba za hranom. Ovdje smo to puno puta rekli, ali reći ću opet: bez fosilnih goriva koja nestaju i nestat će narednih desetljeća, industrijska poljoprivreda kakvu prakticiraju velike korporacije ne može postojati! Kako izgledaju police u prodavnicama jednog posrnulog prehrambenog koncerna, mogli ste vidjeti ovih dana. A to je bilo samo jedno nježno upozorenje kako bi to moglo izgledati kada, u dogledno vrijeme, stvarna resursna ograničenja, svim velikim igračima, stupe na scenu. Zato bi Međunarodni dan borbe seljaka, 17. travnja, trebao biti i dan borbe svakog od nas za prehrambeni suverenitet i za sigurnost prehrane. Bez seljaka nema hrane, pa i oni koji sami ne uzgajaju hranu imaju veliki interes zauzimati se za, odnosno uzgajati, prava seljaka, osobito lokalno. Stoga ne propustite upitati vašeg kandidata na lokalnim izborima, na kom mjestu njegove liste prioriteta je lokalna proizvodnja hrane – tim prije ako živite u urbanoj sredini gdje takve proizvodnje ima malo ili nimalo. Bolje je da to pitate sada i da svoje povjerenje date onom kandidatu koji razumije problem, nego da se kajete što to niste učinili kad vas na to potakne glad, jer je trgovački lanac u kojem kupujete namirnice netom zatvorio svoje poslovanje.   

Sretan vam Uskrs.