Ifugaoi – Narod bez vlade
Nekoliko naroda na filipinskim otocima ima anarhičan politički ustroj zajednice. Ifugaoi su za to, vjerojatno, najbolji primjer. Oni žive na otoku Luzonu, obrađuju planinske vrtove i uzgajaju piliće i svinje. Njihove brojne navodnjavane terase za proizvodnju riže dobro su poznate. Vjerojatno je manje poznato da taj složeni sustav uzgoja prati društveni poredak u kojem nema vlade, sudova, sudaca, ustavnog ili zakonskog prava.
Ifugaoška društvena organizacija krajnje je jednostavna. Kao i kod nas, krvno srodstvo se računa dvostrano, tako da se osoba, osim s obiteljskim kućanstvom, identificira s kognatskom (krvnom) skupinom rođaka. Dok je osnovna i stabilna jedinica obitelj, okupljena oko svoga najvažnijeg pripadnika, pojedinac je također obvezan braniti svakoga koga smatra pripadnikom rodbinskog kruga. Sela jedva da postoje; kuće su razbacane, ponekad u skupini od njih dvanaestak na jednom mjestu.
Drugi je važan vid društvenoga ustroja Ifugaoa podjela na društvene slojeve. Na vrhu je mala skupina bogatih ljudi koji barem mogu tvrditi da im je netko u toj klasi, nazvanoj kadangyang, predak. U određeni se sloj pristupa kad se stekne dovoljno bogatstva za financiranje gozbi i kad se postane čovjek od ugleda i utjecaja. Velika većina Ifugaoa pripada ili srednjem sloju, u kojem obitelj posjeduje dovoljno rižinih polja za vlastito uzdržavanje, ili nižoj klasi siromašnih koji nemaju rižina polja.
Pripadnici kadangyanga vođe su Ifugaoa. Od njih se očekuje da budu posrednici u sporovima, to jest posrednička treća strana. U svaki pregovor oni unose svoju čast i moć vlastite rodbinske skupine. Na posebnoj su cijeni oni s ugledom glavnih lovaca. Posrednika rabe u raznim prilikama: u kupovinama i prodajama, posuđivanju novca, bračnim ponudama, ubiranju dugova, potraživanju odštete, otkupljivanju glava izgubljenih u ratu, otkupljivanju otetih i sklapanju mira. On je odgovoran objema stranama u sporu, mora biti nepristran, od jedne skupine drugoj nositi prikladne i pristojne ponude i isplate. „On nagovara, ulaguje se, laska, prijeti, potiče, grdi, insinuira“ u nastojanju da dovede strane do sporazuma kako bi mogao primiti nagradu koju zaslužuje. On „nema vlast. Sve što može učiniti jest da djeluje kao mirotvorni posrednik. Njegova je moć jedino u umješnosti nagovaranja, taktu i vještom poigravanju s ljudskim osjećajima i motivima“ (Barton, 87). Međutim, posrednik može prisiliti okrivljenika da sudjeluje u pregovorima. Ako ovaj pokuša pobjeći, ili pokaže inat prema optužbi, posrednik ga potraži i svojim jasno pokazanim ratnim nožem prisili na suradnju. To pokazuje stvarnu pravnu sankciju i policijsku vlast. Također možemo razumjeti zašto se istaknutoga glavnog lovca rado bira na taj položaj.
Osim što zahtijeva naknadu za svoje usluge, posrednik sa svakim uspješnim dogovorom izgrađuje svoju čast i ugled pa će češće biti tražen, postići će višu naknadu i nagomilati bogatstvo.
Većina slučajeva završava naplatom globe. Ona se djelomice određuje prirodom same štete, no postoji i razlikovna ljestvica koja se temelji na društvenoj klasi osobe. Posrednik isto tako uzima u obzir ugled i položaj upletenih pojedinaca i skupina. Kada se globa mora platiti, dvije se strane prvo moraju dogovoriti o iznosu plaćanja. Obično, strana okrivljenika priznaje obvezu plaćanja odštete; ona uglavnom pokušava smanjiti neumjerena potraživanja tužitelja.
Ali, ako jedna strana odbije platiti odmjerenu globu, oštećena strana tada može nastaviti s pokušajima da se domogne imovine okrivljenika, kao što su gongovi, ćupovi za rižino vino, bivoli, zlatno grumenje, djeca, žene, ili rižina polja.
Smrtna se kazna primjenjuje u krajnjim slučajevima kao što su ubojstvo, čaranje i odbijanje plaćanja globe za preljub. Nju obično izvršava oštećena strana. Ali svaka „egzekucija“ može proizvesti i suprotan učinak, budući da i ona može potaknuti osvetu.
Kad optuženi niječe svoju krivicu, moguće je od njega zatražiti da se podvrgne kušnji kipućom vodom. Naravno, ako odbije, smatra se krivim. Posrednik, koji djeluje kao izabrani sudac, pazi da optuženik stavi svoju ruku u posudu s kipućom vodom i izvadi kamen koji je u njoj. Kada se dvojica međusobno optužuju, njihove ruke stave jednu do druge te posrednik položi vreli nož bolo na njih uz pretpostavku da će nož opeći samo krivca. Također se pribjegava hrvanju i dvobojima. Dvoboji mogu početi bacanjem jaja na protivnika, te završiti bacanjem kopalja, a katkad i uključivanjem ostalih u tučnjavu.
Zavade su endemične, a rađaju se iz želje za osvetom zbog optužbe za navodna nedjela nečijeg rođaka. Uzimanje glave neprijatelja čini važan dio napada među skupinama. Ta nagrada daje njezinom vlasniku nadnaravnu moć, a ujedno i moć ubijenog čovjeka. Sporovi se ponekad rješavaju međusobnim brakovima, a brak je, općenito, sredstvo za proširivanje mreže prijateljskih odnosa. Osim toga, sklapaju se sporazumi među pojedincima koji osobi jamče sigurnost dok boravi na domaćem terenu partnera u sporazumu.
Ifugaoški muškarci i žene imaju prilično izjednačene odnose što velikim dijelom proizlazi iz prakse bilateralnoga porijekla. I muškarac i žena donose u brak jednaku količinu imovine i također rade zajedno u polju.
Ulomak iz knjige Narod bez vlade (Harold Barclay)
Preuzeto s facebook grupe Život izvan sistema