INFRASTRUKTURA PROPADA – ZAŠTO?!
Transkript emisije Skalanada 3.02.2017.
Predgovor:
Radio emisija na ovu temu emitirana je pred lokalne izbore prije 4 godine. Na nju su me podsjetili veliki problemi koji se ovih dana zbivaju s infrastrukturom Zagreba, ali slično se dešava i u drugim gradovima i općinama, osobito onima uz more. Kako su pred ljeto ove godine obavljeni još jedni lokalni izbori, nove lokalne garniture sada pred sobom imaju izradu i usvajanje svojih prvih planova za narednu godinu. Možda bi im nešto od iskustava izrečenih u ovoj emisiji (stečenih izvan Hrvatske) moglo pomoći da obrate pozornost na nešto što je važno kod planiranja infrastrukture a lako prođe nezapaženo, kako bi izbjegli „pandemiju“ propadanja infrastrukture.
Z.S.
Uvodno. Uskoro će se zahuktati predizborne kampanje za lokalne izbore. Po običaju, kandidati za načelnike, gradonačelnike i župane će izlagati svoje ideje o tome što kane napraviti tijekom svog mandata (ako ga osvoje). Obično to poprimi izgled liste investicija u kojima dominiraju infrastrukturni projekti, jer su, po konvencionalnoj mudrosti, baš oni preduvjet za razvoj. Ambiciozni i skupi projekti nerijetko povećavaju izglede kandidata da dobiju izbore, zato što podgrijavaju očekivanja birača da će tako biti više radnih mjesta, više lokalnih prihoda, sve u svemu – bolji život. No koliko je doista istinita konvencionalna mudrost koja stavlja znak jednakosti između investicija i napretka, o tome danas sa Zoranom Skalom.
Ne znam rade li naša udruženja općina, gradova i županija neka svoja istraživanja o najboljim praksama vođenja odgovarajućih samouprava, ali znam da je prije sedam godina nastala jedna neprofitna organizacija u SAD – „Strong Towns“ (Jaki gradovi) – koja to radi, a imaju i istoimeni časopis. Baš u njihovom časopisu se nedavno pojavio članak Charlesa Marohna „Stvarni razlog zbog kojeg vaš grad nema novaca“. Sadržaj tog članka odmah mi je pobudio asocijaciju na naše prilike, pa ću ga podijeliti s vama, dakle onima koji će uskoro glasati na lokalnim izborima, a i vama koji ćete biti kandidati na glasačkim listićima.
Možda ste čuli za Lafayette u Louisiani, grad veličine Rijeke, okružen močvarama a nalazi se dosta blizu puno poznatijeg New Orleansa. Novi gradonačelnik Lafayetta i novi direktor poduzeća koje održava gradsku infrastrukturu pozvali su Charlesa Marohna da im pomogne dokučiti zašto njihov grad već godinama ne može zaustaviti brzo propadanje gradske infrastrukture – nadzemne i podzemne. Neki su im već bili savjetovali da investiraju u potpuno novu infrastrukturu, ali im se taj prijedlog učinio slabo argumentiranim, pa su htjeli vidjeti je li moguće napraviti neku analizu koja bi pokazala koji su doista korijenski uzroci upornog procesa propadanja gradske infrastrukture.
2. Većina naših sredina vjerojatno bi doživjela kao slabost gradonačelnika da ovaj poziva u pomoć nekoga izvana da mu analizira stanje u vlastitoj kući. Znamo, primjerice, da u našoj prijestolnici bilo koji problem da nastane, čim se pozove gradonačelnika i upale TV kamere, taj problem bude riješen. Što je Charles sa svojom ekipom analizirao po Lafayettu?
Puno su razgovarali s gradskim odjelima i ključnim osobljem, a uz njihovu pomoć su napravili i jednu jako zanimljivu trodimenzionalnu mapu, zapravo vrlo detaljnu geografsku analizu gradskih financija (možda čak prvu tako detaljnu u SAD). Dakle prikaz gradskih prihoda (takse, naknade i sl.) i gradskih troškova – po gradskim četvrtima. Pri čemu su gradske četvrti iz ove analize bile doista male površinske cjeline. Kad bi se Rijeka dijelila na isti način, onda bi se, recimo, i Gornja Vežica sastojala iz nekoliko takvih četvrti. Na toj mapi lako se vidi koje gradske četvrti generiraju više prihoda od troškova (prikazano kao zeleni stupovi profita), a one koje imaju veće troškove od prihoda (prikazano kao crveni stupovi gubitaka). Što je stup veći, to je veći iznos profita, odnosno, gubitka.
3. I na što im je ukazala ta trodimenzionalna, zeleno-crvena mapa grada?
Ukazala je na to da je crvenih dijelova znatno više od onih zelenih, odnosno, da su troškovi održavanja infrastrukture puno veći od gradskih prihoda. Napravili su još i procjenu koliko bi koštala zamjena sve te infrastrukture ako bi se ona obavila unutar jedne generacije, i došli su do iznosa od 32 mlrd$. Ali fatalna činjenica bila je u tome što u istom tom periodu grad može računati samo na 16 mlrd$ prihoda. Grad istina može povećati svoje takse. Ali, prosječno lafayettsko kućanstvo danas već plaća oko 1500$ taksi godišnje, a moralo bi plaćati 9200$ taksi godišnje (6x više) samo da bi moglo nastaviti koristiti infrastrukturu koju već ima. Kako bi to za kućanstva značilo da moraju dati svaki peti zarađeni dolar na popravke cesta, kanala i cjevovoda, jasno je da su im šesterostruko veća davanja naprosto neprihvatljiva. Dok je ta infrastruktura nastajala bila je zamišljena da služi građanima, a sad je ispalo da bi oni morali služiti njoj.
4. To Charlesovo objašnjenje je opet kontra konvencionalne mudrosti. I ekonomisti i Država uporno potiču formiranje gospodarskih zona, njihovo opremanje s odgovarajućom infrastrukturom, a sve kako bi se time privukli investitori i poduzetnici. Kod nas su se jedinice lokalne samouprave gotovo utrkivale koja će ih imati više i većih. Kako je to odjednom postalo loše po Charlesu?
Točno je da države potiču nastajanje gospodarskih zona i investiranje u infrastrukturu jer očekuju da će to doprinijeti porastu BDP-a. Pogodni krediti, odgode plaćanja za izvršene radove, i druge vrste poticaja, uspijevaju ohrabriti nositelje odlučivanja da krenu u investicije, jer prosta računica pokazuje da im to neće bitno poremetiti tok gotovine. Ono što im obično pritom promakne je, da su s izgrađenom infrastrukturom oni u ime zajednice preuzeli i dugoročnu obvezu njena održavanja i amortiziranja. To je nešto što bitno ne remeti tok gotovine danas, ali kao obveza ona s vremenom stalno raste, dok ne postane nerješiva za neku buduću administraciju. Dakle ne za onu koja je zbog ambicioznog investiranja danas dobila izbore. Država Virginia se, primjerice, prije nekoliko godina hvalila da ima 50 milijuna$ slobodne gotovine u svom proračunu, ali kada su joj bile obračunate sve nagomilane obveze, ispalo je da ona u stvari ima deficit od 674 milijuna$ (13x veći od raspoložive gotovine). Charles objašnjava da je sve to tipična poslijedica razvojnog obrasca korištenog nakon II Svjetskog rata – tzv. Ponzijeva shema, ili piramida sreće. Država i privatni kapital poticali su gradove da se brzo šire. Lokalnim vlastima nova gradnja je bila izvor velikih trenutnih prihoda: od dozvola za građenje, priključaka za infrastrukturu, prodaje zemljišta i sl. Za uzvrat, gradovi su preuzimali dugoročnu odgovornost da održavaju i mijenjaju dotrajalu infrastrukturu. Dakle, novci sada i odmah, a buduće obveze?! Naša će pametna djeca to već nekako riješiti. Izgleda da je ljudima duboko usađeno svojstvo da visoko vrednuju zadovoljstvo danas, a da minoriziraju buduće patnje – tim više, što su one vremenski dalje. Pokriće za to je lako naći dok god vjerujete u dogmu o stalnom rastu, jer će zbog rasta buduće generacije kao biti bogatije, a zapravo je realnost da im mi zapravo pripremamo bankrot.
5. I što ćemo sad s tim problemom?!
Charles kaže da ga to svi pitaju, pa im on najprije mora objasniti da ni Lafayette ni drugi američki gradovi u pogledu infrastrukture nemaju problem već imaju predicament, odnosno, osobito složenu situaciju. Jer problem, ukoliko postoji rješenje, kad se riješi on nestaje. Ali osobito složena situacija nema rješenja, ona samo ima ishode! Kada bi država i imala negdje ogromnu gomilu novaca kojom bi mogla popraviti svu tu infrastrukturu (što naravno nema), bilo bi naprosto glupo tolike novce potrošiti tako neproduktivno. Sva ta infrastruktura je mahom bila loše ulaganje! Ono što Americi treba, kaže Charles, je drukčiji model razvoja.
Ima još jedna zanimljivost iz Charlesova istraživanja. Što mislite u kojim gradskim četvrtima (na onoj trodimenzionalnoj mapi Lafayetta) su bili najviši stupovi profita, odnosno lokacije na kojima se generira više prihoda od troškova održavanja infrastrukture? U najsiromašnijim dijelovima grada! Tamo se iz objektivnih razloga skromno, ali pametnije, investiralo, pa sada, paradoksalno, siromašni lafajetčani više doprinose održavanju gradske infrastrukture od svojih bogatih sugrađana.
Vratimo se u Hrvatsku, baš kod nas, uz more. Turizam cvate, htjeli bismo ga još i više, samo da izgradimo svu tu infrastrukturu koja će omogućiti nove smještajne kapacitete. Mi u Primorsko-goranskoj županiji već imamo 209 gospodarskih zona (istina, polovica ih još ne funkcionira, ali nastojimo to promijeniti – „čim kompletiramo infrastrukturu“). Priprema se LNG terminal i širenje plinske mreže. Gradit ćemo još autocesta (onu iznad Novog Vinodolskog prema Žutoj Lokvi) i Pelješki most, pa modernizirati zračne luke… A nije nam nepoznato da se bliži kraj ere fosilnih goriva! To će zaustaviti gospodarski rast, pa i ekspanziju turizma, koliko god se mi trudili da se to ne dogodi. Tko će tada plaćati održavanje sve te infrastrukture?! Tko će je uopće koristiti?! Ili mislite da će naša djeca to već nekako riješiti?!
Zato, dragi slušatelji, pazite što vam stranke i kandidati s izbornih lista nude – i kad vam infrastrukturu donose!
