Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan NECP – lokalna razina

0
(0)

Druga radionica višerazinskog dijaloga 18.05.2023.

Drugoj radionici sam prisustvovao kao član Tranzicijske inicijative TIKO, otok Krk; kao Ambasador Europskog klimatskog pakta; a ponajviše kao zainteresirani veteran u lokalnom djelovanju na održivosti.

Radionica je bila namijenjena lokalnoj razini, pa je osamdesetak sudionika na njoj dobilo mnoštvo podataka o novim obvezama s razine EU, o uredbama, o krovnim i sektorskim dokumentima, o strateškom planiranju za JLS/JRS, o normama, o ciljevima smanjenja GHG emisija, o 104 mjere, o direktivama, o izvorima financijskih sredstava, o EU ETS trgovanju emisijama, o obvezama izvješćivanja, o vremenskom rasporedu… Sve je to prezentirano kao svojevrsni paket zadataka za djelovanje svim JLS-ima, od Općine Civljane sa 239 stanovnika do Grada Zagreba, a vezano za klimu i energetiku. Naglašeno je da od realizacije tih zadataka ovisi ispunjavanje i nacionalnih klimatskih obveza, što znači da je bitno mogu li ih JLS-e razumjeti, i hoće li imati motiva i kapaciteta da ih provedu. 

Na radionici nije spomenuto da su klimatska kriza, u tandemu s gubitkom bioraznolikosti, najveće prijetnje s kojima se čovječanstvo ikad suočavalo u svojoj povijesti. Znanstvenici na to upozoravaju barem tri desetljeća, zbog toga je održano 27 svjetskih klimatskih konferencija i 15 o bioraznolikosti, na svima njima su političari iskazivali verbalnu odlučnost da zaustave pogubne trendove, ali ništa od toga nije zaustavilo ni emisije stakleničkih plinova niti izumiranje biljnog i životinjskog svijeta. 

Zato se neka pitanja sama nameću: 

Otkud tolika politička ravnodušnost država na trendove koji bi se mogli pokazati fatalnima za ljudsku vrstu? 

Kako da se JLS-e zdušno posvete paketu zadataka kojeg im nalažu Država i EU, kad i oni koji ih nalažu svojom praksom pokazuju da ih često ignoriraju?

Koja je to klimatska abeceda koju bi široka javnost trebala poznavati da bi razumjela prilike u kojima se našla, a ne razumije ih (stvarno ili iz političko-interesnih motiva)?      

Klimatska abeceda

  1. Klimatska kriza je najveći egzistencijalni globalni i naš problem. 
  2. Trošimo zadnje desetljeće kad je još moguće nešto poduzeti prije nego klimatske promjene pređu u nezaustavljiv proces („klimatska provalija“). 
  3. Svaka tona GHG (staklenički plinovi) emisija manje DANAS, vrijedi puno više od obećanja da će se ista ukloniti u doglednoj budućnosti, jer smo već kritično blizu „klimatskoj provaliji“. 
  4. Klimatski ekstremi o kojima nas svakodnevno izvještavaju mediji, rezultat su GHG emisija koje su se dogodile do prije cca četvrt stoljeća. Mi se trebamo pripremati da podnesemo klimatske ekstreme prouzročene dodatnim GHG emisijama učinjenim u proteklih 25 godina. A u proteklih 25 godina globalno gospodarstvo se udvostručilo, pri čemu je samo nafte potrošeno više nego što je ukupno potrošeno u periodu od prvih bušotina u XIX stoljeću pa do pred 25 godina! Dakle, sadašnji klimatski ekstremi su tek uvertira za klimatsku predstavu koja nam slijedi.
  5. Ako želimo spriječiti „pad u klimatsku provaliju“, to stignemo napraviti još samo dovoljno brzim napuštanjem fosilnih goriva, jer ona sudjeluju sa preko 80% u svjetskom energetskom mixu. Propustili smo vrijeme za postupne prilagodbe. 
  6. Najbrži efekt usporavanja globalnog zatopljenja moguće je postići smanjivanjem emisija metana/prirodnog plina (80 puta je potentniji GHG od CO2, ali disipacijom nestaje nakon dvadesetak godina, za razliku od CO2 čije GHG djelovanje ostaje 300-1000 godina).
  7. Obnovljivi izvori energije ne mogu u potpunosti zamijeniti fosilna goriva – ni količinom, ni u svim namjenama, ni neto energijom (EROEI-em), ni u raspoloživom vremenu, ni s raspoloživim resursima. Morat ćemo se prilagoditi na življenje s puno manje energije. Drugog realnog izbora nemamo.
  8. Svaka gospodarska aktivnost traži dodatnu energiju – to je fizikalna neminovnost. Zato gospodarski rast uvijek prati povećanje potrošnje energije. Fizički je nemoguće napuštati fosilna goriva i imati gospodarski rast (ma koliko se ekonomisti i političari trudili da nas uvjere u suprotno)! 
  9. Desetljećima je općeprihvaćeno mjerilo za uspješnost neke države bio rast njena gospodarstva mjeren BDP-om. No, BDP se izražava u novčanim jedinicama, pa ne može obuhvatiti sve druge aspekte, primjerice one koji su ključni za očuvanje života na Zemlji: utjecaj gospodarskog rasta na klimu, bioraznolikost, okoliš, plodno tlo, resurse, društvene razlike i sl. Kako znamo da već trošimo planetarne resurse kao da imamo 1,75 Zemlje, svjesni smo da time u biti potkradamo resurse vlastitoj djeci i budućim generacijama. Mladi zato na rast BDP-a sve više gledaju kao na mjerilo bezobzirnosti država prema njihovim egzistencijalnim potrebama.  
  10. Bez fosilnih goriva lokalizacija gospodarskih aktivnosti (prvenstveno u pogledu osnovnih potreba stanovništva) je neminovna. To će se svakako dogoditi – ili zato što će zbog klime preostala fosilna goriva biti ostavljena u zemlji, ili zato što će u dogledno vrijeme biti potrošena, jer su neobnovljiva.  

Pogled odozdo na NECP-ove nevolje

Ovaj pogled odozdo temelji se na saznanjima iz provedenih razgovora sa stanovništvom otoka Krka. TIKO je povodom IPCC-ovog „Crvenog alarma za čovječanstvo“ u proljeće 2022. organizirao šest brižljivo najavljivanih razgovora sa stanovništvom otoka Krka. Odaziv je bio slab, mada se radi o otoku koji u mnogo čemu prednjači u Hrvatskoj. Zato je naša temeljna spoznaja da široka javnost malo zna o klimatskoj abecedi, a kako Hrvatsku do sada nisu pogađale katastrofe poput onih u Bangladešu, Pakistanu ili Siriji, klimatska kriza nije tema o kojoj se dnevno razmišlja i raspravlja. Za to su u znatnoj mjeri „zaslužni“ akademska zajednica, mediji, politika i reklamna industrija. Nije slučajno da klimatska kriza nije bila tema niti jedne dosadašnje predizborne kampanje (nacionalne, regionalne ili lokalne). Ako je građanima klima sporedna stvar, onda stranke svoja predizborna obećanja i političke programe grade oko onoga što su građani naučeni da smatraju važnijim stvarima. Politički je korisnije bilo podilaziti potrošačkim željama stanovništva i obećavati sustizanje životnog standarda najrazvijenijih zemalja, i ako se odavno zna da je upravo to ono što najsnažnije gura sve mlade svijeta, pa i našu djecu, u „klimatsku provaliju“. Zato NECP kod nas zapravo stupa na neplodno tlo. Provjerimo to na primjerima, kako bi pokušali popraviti situaciju.

Ima li Država neki svoj paket specifično hrvatskih aktivnosti kojima želi zaštititi vlastiti prostor i stanovništvo od reperkusija klimatsko-energetske krize i gubitka bioraznolikosti, ili Država na lokalnu razinu samo prosljeđuje obveze koje dobiva od Komisije?! 

Nakon radionice, moj dojam je da ćemo se baviti samo zadacima i izvorima financiranja koje nam servira EU. Vjerojatno zato što nekih vlastitih ideja niti nemamo, budući da se u Hrvatskoj o tome vrlo malo raspravlja. To je jako neugodna spoznaja u vrijeme suočavanja sa povijesno najvećom prijetnjom ljudskoj vrsti (pogledati točke 1-4 klimatske abecede). Kako razumjeti ovakvu situaciju, osobito ako ju usporedimo s netom okončanom pandemijom? Pandemija je bila „sitna neugodnost“ u usporedbi s klimatskom krizom. Zbog pandemije je sve stalo, svi političari i svi mediji su nas po cijele dane podsjećali da „ostanemo odgovorni“, jer se bolest brzo širila i od nje je umiralo nekoliko postotaka oboljelih. Klimatska kriza ima potencijal da bude fatalna za cijelo čovječanstvo, a Država reagira – KAKO?!

Kako se postiže energetska sigurnost investiranjem u goriva koja nestaju?!

Još prije rata u Ukrajini, a naročito po izbijanju rata kad je nastupio veliki poremećaj u opskrbi plinom i naftom, Hrvatska je svoju energetsku sigurnost gradila na investicijama u LNG, nove plinovode, nove skladišne kapacitete za naftu, otvaranjem novih polja za istraživanje ugljikovodika na kopnu i moru. To je bilo, i još uvijek je, investiranje u produžavanje ovisnosti stanovništva o energentima koji se moraju napustiti! Glazba za uši fosilnih korporacija. Dok bi klimatski osviještena potreba stanovništva trebala biti da se silna društvena energija i resursi usmjere na prilagođavanje za funkcioniranje bez njih. Kakvu poruku se time šalje javnosti? Je li to znak da Država poriče postojanje klimatske krize (pogledati točke 1-5 klimatske abecede)?!

Kako se moglo dogoditi da Država svojim prioritetnim projektom proglasi klimatski najštetniji projekt?

Povećavanje kapaciteta LNG terminala u Omišlju je, sa stajališta egzistencijalnih interesa mladih, najštetniji projekt (pogledati točku 6 klimatske abecede). Paušalna objašnjenja da se radi o prelaznom energentu treba odbaciti, jer po ekološkom otisku LNG iz SAD nije ništa bolji od ugljena (nekontrolirana curenja pri hidrauličkom frakturiranju na izvorištu, pa curenja pri cjevovodnom transportu do obale Atlantika, ukapljivanja, prijevoza preko oceana do Omišlja, skladištenja i ponovnog uplinjavanja). Znanstvenici su izračunali da bi smanjivanje emisija metana za 45% do 2030. godine moglo prevenirati globalno zatopljenje od 0,3°C! Zašto sudjelujemo u guranju mladih prema „klimatskoj provaliji“, ako imamo na raspolaganju puno jeftiniju i moralniju opciju da odustajanjem od LNG-a sudjelujemo u kočenju da se to ne dogodi?!

Subvencioniranje cijena fosilnih goriva.

To je popularna mjera. Svi se vole voziti i grijati jeftinije. Problem je kad se Država hvali da time olakšava građanima da prebrode krizno razdoblje. To sugerira da će se cijene fosilnih energenata nakon krize vratiti u „normalu“. No, nema „normale“ za energente čije su komercijalno dostupne rezerve pri kraju i koji se zbog klime moraju hitno napustiti. Subvencije su samo omogućile fosilnim korporacijama enormne profite, a jedino što su građani doista dobili je još malo vremena za opuštanje uz iluziju da klimatske krize nema, da se dekarbonizacija može izbjeći i čarobne naočale kroz koje se ne primjećuje da sa svojim potrošačkim navikama potkopavaju izglede za opstanak vlastitoj djeci.  

Što bi NECP-u moglo poboljšati izglede za uspjeh na klimatski neplodnom tlu Hrvatske?

Za početak, jedna izjava Abrahama Lincolna:

„Ja čvrsto vjerujem u ljude. Ako im kažete istinu, možete se na njih osloniti u suočavanju s bilo kakvom nacionalnom krizom. Suština je u tome da im date stvarne činjenice i – pivo!“

Suočeni smo s velikom krizom koju dugo i sustavno ignoriramo (kao i većina svijeta), uglavnom zbog opijenosti dogmom o beskonačnom gospodarskom rastu i na njoj stečenoj enormnoj moći najbogatijih. S padom dostupnosti energije taj sustav će se urušiti (to se već počelo događati). Mi sada reagiramo na najvidljivija pojedinačna akutna zbivanja – poskupila energija, poskupila hrana, dogodila se poplava, dogodio se požar, dogodila se inflacija, štrajkaju medicinari, korupcijski skandal, nasilje u školama… To su samo različiti simptomi razdoblja permakriza u koje smo ušli. U takvim uvjetima ono mnoštvo podataka i obveza koje su JLS-e mogle doznati na Drugoj radionici višerazinskog dijaloga teško mogu biti mentalno procesirane na način da postanu prioritet djelovanju lokalnim vlastima. A ne bi valjalo da se opet zaboravi na klimatsku krizu. Zato mislim da treba pokušati nešto jednostavnije, a što bi stanovništvo lakše razumjelo, što bi mogli povezati s akutnim zbivanjima, pa bi u konačnici moglo dati bolje efekte. Evo nekih prijedloga: 

Govorimo istinu

Ljudima treba reći istinu o prilikama prema kojima idemo. To nije ono što piše u Sažetcima za političare (koje odobravaju vlade), nego ono što su znanstvenici izvorno zaključili temeljem svojih mjerenja i istraživanja (primjerice, Prvo 1992.g. i Drugo 2017.g. upozorenje svjetskih znanstvenika čovječanstvu; IPCC-ova izvješća i Crveni alarm za čovječanstvo iz 2021.g.; upozorenja vezana za stanje bioraznolikosti, hrane i tla…). Kao što je radila u vrijeme pandemije, Država ima mogućnost da poruke o situaciji (nešto poput klimatske abecede) širi putem medija, kroz obrazovni sustav, kroz svoje službe, uz pomoć civilnog sektora, kroz udruge općina, gradova i županija… a sve s ciljem jačanja svijesti cjelokupnog stanovništva da smo doista pred velikim i ugrožavajućim promjenama koje ne možemo izbjeći, ali se za njih možemo pripremati. 

Potaknimo lokalizaciju

Bez fosilne energije a s puno klimatskih ekstrema globalno kolanje roba i ljudi će se smanjiti. Smanjit će se i sposobnost pomaganja područjima pogođenim katastrofama. Zato će nam jedino preostati oslanjanje na vlastite snage i resurse, što prirodno vodi u proces lokalizacije. Sredine koje budu imale razvijenu lokalnu ekonomiju za samodostatnost u osnovnim potrebama, koje skrbe o vlastitoj sigurnosti prehrane i koje njeguju solidarnost i skrb o svakom članu zajednice, moći će dobro funkcionirati. Takva lokalna ekonomija bolje skrbi o svom okolišu, jer lako uočava ako dođe do pogoršanja njegova stanja. Lokalizacija automatski generira manje otpada, smanjuje potrošnju energije i materijalnih resursa, smanjuje transport i dnevne migracije, smanjuje građevinske i komunalne zahvate, a to za sobom povlači smanjenje GHG emisija. Sve se dešava bez strateških i drugih dokumenata, bez napornog sustava izvještavanja, a ispunjava svrhu NECP-a.

Naravno, lokalizaciju se ne može poticati uz istovremeno ustrajavanje na navici da se na svakom javnom nastupu govori o rastu, konkurentnosti, privlačenju stranih investitora… To je narativ kojim se onemogućava nošenje s permakrizama. Zato treba prekinuti i prakse koje slijede takav narativ. Recimo investiranje u nove autoceste i ceste, nova parkirališta i garaže… To ima smisla samo ako se očekuje porast prometa. S odlaskom fosilnih goriva prometa će biti puno manje, a održavanje prometne i komunalne infrastrukture postat će nepodnošljivo skupo i teško. Što će pogoniti teške građevinske strojeve i kamione?! Otkud asfalt?! Još je tužnija praksa koju omogućava zakonska regulativa, da se rasprodaju obala i gorje, poljoprivredno zemljište i drugi prirodni resursi. U vrijeme inflacije i rasta siromaštva, kad bogati prestaju ulagati u gospodarske aktivnosti nego se okreću spašavanju svoje financijske imovine ulažući u nekretnine i prirodne resurse, omogućavanje takve prakse je nepravda golemih razmjera. To samo potiče spekulacije i bogaćenje već bogatih, dok lokalnom stanovništvu, posebice mladima, otežava postizanje samodostatnosti i zadovoljavanje osnovnih potreba na području na kojem žive. Takva nepravda razbija koheziju zajednice i izaziva društvene nemire, baš kada je najmanje poželjno na to gubiti vrijeme.          

Osvijestimo odnos prema mladima i djeci

Mijenjanje navika je teško provesti, osobito starijoj populaciji, no nije nemoguće. Sjetimo se Covida i kako brzo je stanovništvo prihvatilo sva ona zatvaranja omiljenih okupljališta, online obrazovanje i slično, a sve na  traženje znanosti i uz podršku politike. Sada politika izbjegava odlučne mjere na napuštanju fosilnih goriva bojeći se nezadovoljstva građana. Čak i u NECP-u (EIHP prezentacija) vrlo skromna smanjenja GHG emisija se predviđaju do 2030.g., a ni do 2050.g. se ne svode na Ø. Vjerojatno zbog ponora za ugljik od onih obećanih silnih milijuna stabala koja će se posaditi (podsjećam na točku 3 klimatske abecede). To je igra s brojkama koju katastrofalni požari za čas razotkriju kao irelevantnu, a grešku plaćaju djeca. Amazonska prašuma – nekada „pluća planeta“, sada je izvor GHG emisija. Ne raspolažem brojkama, ali krećem se Gorskim kotarom. Od početka rata u Ukrajini, gola sječa je tamo neusporedivo vidljivija pojava od pošumljavanja. A to je lokalna katastrofa u nastajanju (erozija plodna tla, gubitak bioraznolikosti, manje vode u podzemlju…)! Sve se to sada događa zbog trenutne zarade i manjka svijesti o tome kakve dugoročne posljedice time uzrokujemo mladima i djeci. A kakav napad na šume će tek nastupiti sutra, kada fosilna goriva postanu doista nedostupna, pa svi pokušaju da svoje raskošne energetske navike zadovolje ogrjevnim drvetom? Tada ćemo postati svjesni što se zbilo s našim planiranim ponorima za ugljik. Dekarbonizacija Hrvatske će biti težak i neugodan proces, ali ako ga odgađamo zato jer mislimo da bi nam to bilo preteško, zamislimo se u svijetu koji ćemo ostaviti djeci. Kada odrastu, ona će se morati snaći:

u devastiranom okolišu; s degradiranim poljoprivredno tlom; s desetkovanom bioraznolikošću; uz klimatske ekstreme kakve mi nismo ni iskusili; bez fosilnih goriva; s iscrpljenim ili teško dostupnim mineralnim sirovinama; bez industrijske poljoprivrede (100% ovisna o fosilnim gorivima); uz more koje će još stoljećima rasti (izračun za ravnotežno stanje pri 400 ppm-a CO2 je bio 21 m viša razina od sadašnje), a moglo bi postati i kiselo; s gomilama plastičnog i drugog otpada; s neriješenim nuklearnim otpadom, s napuštenim eksploatacijskim poljima za naftu, plin i druge sirovine (u pravilu bez korektne tehničke dekomisije); s prometnom i komunalnom infrastrukturom koju neće moći ni materijalno ni tehnički održavati (U Q/A dijelu smo čuli da se neki nadaju da se svaka tehnologija na fosilna goriva može preraditi na obnovljive izvore energije, i u tom smislu očekuju potpore. Sumnjam da im itko može preporučiti neku klimatski-resursno-tehničko-financijski prihvatljivu alternativu fosilnim gorivima koju bi mogli staviti u motore svojih velikih građevinskih strojeva, poljoprivredne mehanizacije  i kamiona!); uz silne količine oružja – koje još uvijek svi (pa i mi) kupujemo zbog „nacionalne sigurnosti“, mada bi našu djecu svaki novi rat gurnuo ravno u „klimatsku provaliju“, neovisno o pobjedniku…   

Neka svatko sam sebi odgovori na pitanje: koliko obrazovni sustav, mediji, politika, roditelji… mlade i djecu opremaju znanjima, vještinama, svjetonazorom i etikom potrebnima za veliku promjenu koja se ne može izbjeći? Hoće li njima biti korisni uzori za budućnost naši današnji najhvaljeniji poduhvati: veliki logistički centar za fosilna goriva (LNG, nafta) na Kvarneru; škola za potrebe gaming industrije; nove autoceste; ustrajavanje na dogmi o beskonačnom gospodarskom rastu; divljenje investiranju u električne cestovne jurilice koje idu i 400 km/h; natjecanje u služenju interesima bogatih i moćnih,…???      

Ne, lamentacije o demografskoj obnovi nisu nikakav izraz brige o mladima dok im uništavamo habitat i budućnost. Zar ni nakon 27 jalovih svjetskih klimatskih konferencija, u kritično malo preostalog vremena, ne bi u NECP-u trebalo jasno naglasiti:

Svako daljnje odgađanje napuštanja fosilnih goriva je napad na izglede za opstanak mladima i djeci. Zato „budimo odgovorni!“ Provedimo to.

Kad bi ovako jasno formulirali što treba napraviti, možda bi sve postalo lakše i razumljivije – SVIMA. A kad se smanjuje pravo na korištenje energenata o kojima je stanovništvo razvilo veliku ovisnost, onda će to smanjivanje biti onoliko prihvatljivo koliko bude pravedno. Tu bi se Država mogla poslužiti već dobro razrađenom metodologijom Davida Fleminga: Energetske kvote s kojima se može trgovati (Tradable Energy Quotas). To je sustav racionirane potrošnje goriva koji uključuje svih – pojedince, industriju i Državu, a onima koji ne potroše dodijeljenu im kvotu omogućava da ju prodaju. Ukupni nacionalni budžet kvota svake godine se smanjuje za onoliko koliko odredi nadležno nacionalno tijelo. Neki predlažu da se ono zove Komitet za klimatske promjene.  

Dakle, ako bi Država jedinicama lokalne samouprave i stanovništvu jasno rekla da će slijedeće godine imati na raspolaganju toliko i toliko energije manje, i da će se takva smanjivanja nastaviti godinama, sve dok udio fosilnih goriva ne postane marginalan, onda bi proradila domišljatost i genij svih stanovnika. Svatko bi razmišljao kako da sa što manje energije postigne što više od onog do čega mu je najviše stalo. Kako bi energetske kvote dobili svi, pa i oni koji nemaju automobil ni druga značajnija energetska trošila, jer si ih do sada nisu mogli ni priuštiti, takvi će moći prodati svoju kvotu nekome kome je smanjena kvota nedovoljna, pa bi se društvene nejednakosti smanjivale. I sve bi to bilo provedivo bez sveg onog silnog administriranja i svih onih strateških i planskih dokumenata za koje znamo kako nastaju, a i kako se provode.  

Sadašnji društveno-ekonomski sustav je postao suicidalan (Guterres), jer je osmišljen da bi se iskoristilo privremeno obilje jeftine energije iz fosilnih goriva, koje je sada iza nas. Ne skrivajmo tu činjenicu od stanovništva zbunjujućim porukama i kompliciranim procedurama. Provedimo dekarbonizaciju na što jednostavniji i pravedniji način, spašavajmo djecu! Nikakva dosadašnja osobna ni društvena postignuća neće vrijediti apsolutno ništa, ako dopustimo da naša planeta postane negostoljubivo stanište za ljudsku vrstu.   

U Njivicama, 28.05.2023. godine

Je li ovo bilo korisno?

Dajte ocjenu 1-5 (trebate biti prijavljeni)!

Prosječna ocjena 0 / 5. Broj glasova: 0

Za sad nema ocjena! Budite prvi koji će dati ocjenu.

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je 72-satni tečaj permakulturnog dizajniranja i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.

Odgovori

Ne propustite: