IZBORNI KOLAČIĆI

Transktipt emisije Skalanada 18.05.2018.

Uvodno. Većina zemalja svijeta za sebe smatra da su demokratske zemlje. Znači (barem u teoriji) da narod upravlja tim zemljama preko svojih izabranih predstavnika. Većina tih izabranih predstavnika prije stupanja na dužnost obično daje prisegu da će služiti svom narodu i javnim interesima. No danas izabrani predstavnici često donose takve odluke, za koje ih nijedan razuman narod ne bi ovlastio. Lako bi bilo reći – to je tako jer su svi korumpirani. Ali znamo da tamo sjede i ljudi na koje smo ranije gledali sa simpatijama i uvažavanjem. Zorane, što to izabrane predstavnike odvede na „krivi put“ – da ne služe interesima svog naroda?

Jedan od razloga sigurno je i ona „preopterećenost kompleksnošću“, o kojoj smo govorili u prošloj emisiji, ali mislim da je još važniji prakticirani narativ, one priče ukrašene bezbrojnim nijansama, koje ekonomisti, političari i mediji šire diljem svijeta, povezujući ih s ružičastim očekivanjima od daljnjeg rasta gospodarstva. Mali ljudi očekuju od rasta da dobiju stalan posao, da ne strahuju da li će imati novaca za jesti ili za stanarinu i režije, da dobiju veću plaću, da dobiju bolju zdravstvenu skrb, veće penzije, da mogu školovati djecu, da mogu „normalno“ živjeti – što god to značilo. Kad dođe vrijeme izbora, lice im se ozari kad se pojavi netko tko „zna“ kako će postići veći rast (za razliku od onih bedaka prije), jer u tome vide nadu za svoju „bolju budućnost“. Političari to znaju. Gotovo svi pred izbore izlaze sa nekim svojim listama građevinskih projekata koje su ostvarili, ili će ostvariti, s poslovnim zonama, rekreacijskim centrima… A da ljudi takve stvari žele, a političarima zbog toga trebaju, to znaju i investitori. I tu cijela priča počinje da puca od apsurdnosti.

2. Objasnite nam malo detaljnije, možda s nekim primjerima, zašto smatrate da cijela priča postaje apsurdna?

Ljudi biraju osobe koje će ih predstavljati podrazumijevajući da ovi znaju više od njih o općim okolnostima u kojima će se živjeti, da su dobronamjerni i da su njihova predizborna obećanja proizašla iz takvih širih spoznaja. Međutim, ispada da se sa širim okolnostima nitko nema vremena ozbiljno baviti ili da bi mu naglašavanje takvih okolnosti pomrsilo neke postojeće unosne poslove, pa s nama svima zapravo upravlja samo novac. Kako novac, odnosno kapital, u sadašnjem sustavu ima imperativ samo da raste, on mora sve drugo što tome stoji na putu nekako eskivirati (kao što su obaveze prema ljudima i prirodi oko nas) ili to odlagati za neka bolja vremena kada kao budemo uživali u plodovima rasta. U naravi, svi smo mi, dakle i naši izabrani predstavnici, upregnuti u sustav koji svim sredstvima teži da rastemo najvećom mogućom dinamikom, mada mi već znamo da to neizbježno dovodi do kolapsa sustava, a možda i do nestanka ljudske vrste. Ako vam se ovo čini nevjerojatnim, jer vi niste ovlastili svojim glasom nijednog političara da zagovara rast zbog kojeg će vaše dijete okončati u klimatskom kaosu, u pravu ste, ali sadašnji sustav to tako odrađuje, vidjet ćete na primjerima. Neka prva ilustracija budu šume. O neprocijenjivo korisnim funkcijama šume u pogledu zraka, vode, tla, klime, bioraznolikosti – napisano je sve što treba znati. Ali, to ne donosi novac. Na šumi se može zaraditi tek kad se ona posječe i pretvori u neku robu za prodaju. I vidjet ćete uskoro, jao si ga šumama s nama!

3. Kad se raspravlja o potrebi očuvanja šuma, obično se izvuče primjer Uskršnjih otoka, čiji su stanovnici svoje šume sjekli da bi mogli izrađivati one goleme kamene glave svojih predaka. Oni su naime vjerovali da za sve životno važne resurse moraju zahvaljivati baš njima, pa im treba ugađati. I tako su, iz zahvalnosti izrađujući stalno nove glave, na kraju ostali bez drveta za obnovu svojih ribarskih čamaca, a erozija tla koja je potom nastupila uništila im je polja koja su ih hranila. Hranom prvobitno bogato otočje pretvorili su u područje u kojem je, u jednom periodu, bilo i pojava kanibalizma.

Takvih je slučajeva bilo od kada postoji pisana povijest. Poema „Inanna i Ebih“ (pri čemu je Inanna božica, a Ebih planina bogata šumom i drugim životom) nastala je u doba Sumera prije 4300 godina i govori možda o prvoj zabilježenoj ljudima izazvanoj ekološkoj katastrofi zbog sječe šuma. Opustošena planina iz poeme je i dan danas gola. Platon je pisao o sličnim katastrofama u Grčkoj. I naši Kornati su nekada bili šumoviti otočići. Ali pravi razlog zašto počinjem sa šumama je aktualni primjer koji se događa kod naših susjeda s druge obale Jadrana (a nisam siguran da se i kod nas neće naći zagovornici slične „genijalne“ poslovne inicijative). Talijanska vlada je 1. prosinca prošle godine donijela dekret koji lokalnim vlastima dopušta da sijeku šume, čak i protiv volje njihovih vlasnika! Kad su unazad desetak godina cijene fosilnim gorivima počele ići gore-dolje, počelo se popularizirati peći na pelete. Reklame su bile da se time još i „spašava okoliš“. Teoretski, drvene pelete jesu obnovljivo gorivo, ali samo teoretski – dok se upotrebljavaju sporije od prirasta drvne mase. Međutim apetit Talijana za peletima postao je nezasitan. U Italiji se spaljuje 40% svih peleta koje dospiju na Europsko tržište, a Italija proizvodi samo 10% od onoga što spaljuje. U svom članku „Apocalottimismo“ Jacopo Simonetta piše: Po Dekretu, ako vlasnik šume ne dopušta sječu, lokalne vlasti mogu bez njegove suglasnosti okupirati šumu i privesti ju „produktivnoj namjeni“ (sječi), tako što će ju dodijeliti tvrtkama po vlastitom izboru (prijateljima svojih prijatelja). I ne samo to! Kompenzacija od tvrtke za dobiveno pravo na sječu ide gradskoj administraciji. I sad, u zemlji koja je izmislila Mafiju imate savez: 1. Lokalnih političara u potrazi za novcima za svoj reizbor; 2. Seosku sirotinju kojoj treba bilo kakav izvor prihoda; i 3. Gradske stanovnike koji žele imati jeftine pelete za grijanje svog doma. I eto vam Uskršnjih otoka u nastajanju u našem susjedstvu. Centralne vlasti Italije su digle ruke od svoje odgovornosti za očuvanje šuma i predale ju u ruke lokalnih moćnika (mafioza – onih „koji znaju u koju školu ide vaše djete“. Za sada, većeg otpora navedenom Dekretu gotovo da i nema. Kad potroše svoje šume, što mislite kamo će se premjestiti interes genijalnih biznismena?     

4. Stvarne vrijednosti, dugoročno korisne procese, pa i nas same (čovječanstvo) je postalo doista teško zaštititi, a kamoli društveni fokus i energiju prebaciti na to, dok god novac i samo novac uspijeva diktirati pravila igre, a svi mi ostali to ipak toleriramo. 

Nedavno je na HRT3 prikazan BBC-ov dokumentarac „Superbogataši i mi“ koji je lijepo pokazao kako su financijski eksperti, još od 1970-tih na ovamo, u ekonomske sustave Amerike, Engleske, a potom i svijeta, planski i namjerno ubacivali rješenja koja su omogućavala da koristi od ekonomskih aktivnosti idu većinom na stranu bogatih i superbogatih, koji zato sada imaju više bogatstva nego itko ikada u povijesti, dok svi ostali stagniraju i žive pod stresom od dugova i nesigurnih životnih prilika. Dakle, ovo što se događa nije slučajno tako ispalo, već je planski kreirano. Jeste li se ikada zapitali zašto je običnim ljudima i u navodno demokratskim zemljama tako teško danas zaustaviti neke, za javni interes, sasvim očigledno štetne odluke njihovih izabranih predstavnika?! Na žalost, stvarne potrebe običnih ljudi nisu više nikome važne, jer, rekli smo, novac određuje prioritete. Par primjera:

Svima nam prijeti izumiranje zbog poremećene klime i devastiranog okoliša. Ankete čak i u  zapadnim zemljama pokazuju da 78% ljudi smatra da se zbog toga mora promijeniti način življenja, a ni nakon 25 godina pregovaranja, ništa se djelotvorno na zaustavljanju klimatskih promjena nije dogovorilo. Zašto?! Jer to smeta rastu kapitala.

Klimatske promjene opasno ugrožavaju svjetski sustav prehrane i trebalo bi se okrenuti agro-ekološkoj poljoprivredi, a EU (naravno i Hrvatska) daju suglasnost da se dvije najveće svjetske korporacije, Bayer i Monsanto, spoje u jednu – čime samo jedna korporacija dobiva kontrolu nad najvećim dijelom proizvodnje sjemena i herbicida u svijetu. De facto time se svjetski prehrambeni sustav daje na pladnju novoj tvrtci, a onemogućava nastajanje održivog i pravednog sustava prehrane. Zašto?! Jer tako velikom interesu kapitala nikakvi civilni protesti ne smiju stati na put.  

Apartmanizacija nam guta obalu, rasprodali smo hotele, hranu za goste u velikoj mjeri uvozimo, nema lokalne radne snage, pa nam puno od onih milijardi od turizma iz zemlje odnose drugi. Začudo, svi misle da u takav razvoj turizma treba nastaviti ulagati. Zašto?! Jer jer se na jedinoj pravoj vrijednosti za budućnost malog čovjeka, koja mu je preostala na ovim prostorima, na očuvanom morskom i kopnenom okolišu, ne može dovoljno zaraditi prije nego se isti devastiranjem ne pretvori u nešto na čemu će investitori moći ubirati položajnu rentu. 

Hoćemo LNG terminal, dajemo koncesije za istraživanje nafte i plina na 29 polja na Jadranu, svako veće od 1000 km2, unatoč tome što zamo da je to ogroman rizik za život u moru i onečišćenje obale, da je za našu djecu i svijet bolje da ako u tim dubinama i ima nekih ugljikovodika, da tamo i ostanu. Da li od tih projekata nama može biti bolje? Ne, samo investitorima.

5. Pa mi želimo privući što više investitora. Država pokušava stvoriti fleksibilniji regulatorni okvir za ulagače, jer bi samo tako mogla ostvariti gospodarski rast od željenih oko 3%.

Zamislite da to uspijemo mi, kao i svi drugi koji to žele – dakle ostatak svijeta, i to 3% kroz narednih četvrt stoljeća. Mi bismo za 25 godina morali praktično udvostručiti proizvodnju svih onih materijala i energije koju smo dosegli u zadnjih 11000 godina. Sve što možete vidjeti i opipati po svijetu, pa puta DVA?! A prošle godine je globalno, za porast BDP-a od 1$ trebalo više od 4$ novih dugova. Mi možemo nastaviti printati novac i dalje, ali ne možemo printati energiju, već samo možemo brže eksploatirati onu preostalu s posuđenim novcem. I je li vam se ovo čini kao neki razuman razvojni put u bolju budućnost koji može potrajati, ili više kao neodgovorni poklič: punom brzinom naprijed, pa dok se ne razbijemo?!      

Ako niste skloni odazivati se na neodgovorne pokliče, onda ima smisla da se potrudite da u svakoj prilici kada netko zagovara rast, povoljniju investicijsku klimu, ili rasprodaju prirodnih resursa, da zatražite objašnjenja kako će to za VAS i vašu obitelj biti bolje, a ne za BDP i investitore. Uporno tražite odgovore kojim mjerama, bilo koji političar, kani pripremati vašu općinu, županiju, i naciju na suočavanju s ograničenjima zbog klime i energije. Onaj tko o tome nije ni razmišljao ne zaslužuje vašu pažnju. Možda tako jednom političari budu ponovo počeli razmišljati prvenstveno o interesima ljudi koje predstavljaju, a ne o kapitalu koji te ljude samo upotrebljava kao potrošnu robu.