KAKO IZGLEDAJU KLIMATSKE PROMJENE?

Transkript emisije Skalanada 6.11.2015.

Uvodno. Za dva dana su naši parlamentarni izbori, a za malo više od tri tjedna počinje UN-ova klimatska konferencija u Parizu, COP 21. Ova dva događaja, naravno, nemaju nikakve međusobne veze. No vi,  Zorane, smatrate da ipak postoji neka poveznica koja određuje uspješnost ovakvih događanja, na koji način?

Mi izlazimo na birališta jer se nadamo da će parlamentarni izbori dovesti ili ostaviti na vlasti neku ekipu koja će biti sposobna i dovoljno maštovita da promijeni naše ukupno društveno i gospodarsko stanje na bolje. Na sličan način svijet polaže nade u COP21 da će uspjeti postići dogovor među zemljama članicama UN-a da se klima odlučno zaštiti i spriječi njeno nekontrolirano mijenjanje koje bi moglo dovesti i do kraja ove civilizacije. U oba slučaja konačni rezultati ovise o tome koliko su bile odlučno i jasno iskazane težnje one mase ljudi zbog kojih su se ti događaji i organizirali. Problem je što naše težnje zapravo proizlaze iz naše percepcije realnih okolnosti, a kvaliteta te percepcije ovisi o mnogo faktora, između ostalog i od informacija koje dobivamo putem medija, pa i od toga da li ili ne s nama netko manipulira. Primjerice, znanstvenici uporno upozoravaju da su klimatske promjene najveća prijetnja čovječanstvu ikad. Kako onda objasniti činjenicu da to uopće nije bila tema predizbornih rasprava i nadmetanja? A da netko provede opsežno istraživanje koliko prosječni Hrvat zna o tome kakva će biti pregovaračka pozicija Hrvatske na klimatskoj konferenciji u Parizu?! Tek to bi bio zanimljiv podatak! Ili, prošli mjesec odvija se najveća ekološka katastrofa ovog stoljeća, tjednima bjesni jedan od najvećih svjetskih požara u novijoj povijesti – gore Indonezijske prašume, a tko ovdje zna da se to uopće događa?! Radi se o tako velikom požaru  da su emisije ugljičnog dioksida s tog područja veće od ukupnih emisija SAD. Aerodromi se zatvaraju, sjednice parlamenta na Borneu provode se pod maskama dok se njegovi članovi jedva međusobno vide, ljudi se guše, žrtve će se tek brojati. Nakon zadnjeg velikog požara 1997. godine, koji je bio manji od ovoga, 15000 djece mlađe od tri godine je umrlo od posljedica zagađenja zraka. O tome što se događa jednom od najvećih preostalih rezervata svjetske bioraznolikosti da i ne govorimo. I to više nije vijest?!

2. Kod nas se odvija izbjeglička kriza, i ona plijeni pozornost javnosti i medija, možda su zbog toga izostale vijesti o tom požaru?

Takvo bi tumačenje možda bilo prihvatljivo da se u isto vrijeme ipak nije izvještavalo o teškim autobusnim i zrakoplovnim nesrećama u svijetu, i da se to dogodilo samo našim medijima. George Monbiot, koji piše za Guardian, kaže da se često pitao kako će mediji reagirati kada se dogodi neka eko-apokalipsa, poput ove u Indoneziji. Mislio je da će o tome biti senzacionalnih reportaža, možda ipak bez objašnjenja zašto se to dogodilo i kako bi se moglo spriječiti da se to ponovo ne dogodi. A onda bi iza takvih reportaža uslijedile informacije kako je na to reagirala burza, pa vijesti iz sporta. Ali nikako nije očekivao da će mediji moći takav događaj potpuno ignorirati! Georg iz toga zaključuje da će mediji i klimatsku konferenciju u Parizu vjerojatno pokrivati isključivo izvještavajući o apstraktnim diplomatskim igrama tijekom pregovora, bez povezivanja toga s onim što se drugdje zbiva. To omogućava da se pregovori izdvoje od realnih događanja u svijetu prema kojim se ipak mora imati i neki moralni stav.

3. O klimatskim promjenama ipak se već dugo govori, pa je onaj koga je ta tema interesirala mogao već dosta toga doznati. Možda mediji ipak nisu tako zločasti kako ih vidi Georg?

Svoju percepciju o klimatskim promjenama ljudi grade na osnovi dostupnih informacija. Svi znaju da će biti toplije, da će se podići razina mora, da će biti više olujnih nevremena, suša i poplava, da će zbog toga povremeno stradavati imovina i poljoprivredne kulture. Najčešće ljudi to vide kao prijetnju prirode prema sebi i odmjeravaju tu prijetnju u odnosu na svoje sadašnje prilike. Ako živim na solidnoj nadmorskoj visini, u čvrstom objektu, na lokaciji koja nikada ne plavi, imam klima uređaj, solidne prihode – mogu se zavaravati prividom da za svog života nemam razloga za pretjeranu brigu o klimatskim zbivanjima. No slika je puno kompleksnija od toga. Svoja razmišljanja o tome objavio je Erik Lindberg u Tranzicijskom Milwaukee-u. Njega su se jako dojmili snimci o patnjama Sirijskih izbjeglica na putu od Sirije do Europe i reakcije lokalnog stanovništva i politike na njihov egzodus. On kaže „to je upravo ono kako klimatske promjene doista izgledaju“. Ako klimatske promjene dokrajče našu civilizaciju to neće biti zbog toga što će ljudi izgubiti bitku s prirodom, već zato što će nestabilnosti u prirodi okrenuti ljude jedne protiv drugih. Kriza u Siriji počela je nakon višegodišnjih suša koje su prisilile seosko stanovništvo da spas traže u gradovima. Kad su preplavili gradove, destabiliziralo se stanje u zemlji što je potaknulo mnoge unutarnje i vanjske kombinatore da razmišljaju kako te nestabilne prilike okrenuti sebi u korist. Neki zbog nafte, neki zbog vlasti, neki zbog nečeg desetog, započeli su sukobe kojima se ne vidi kraj. Međunarodne krize i ljudske patnje ne mogu se rješavati ako se ne sagleda i ne razumije cjelovit splet okolnosti: klimatski, resursni, gospodarski… Pojava ISIL-a i terorizma su samo simptomi problema koji su nastali nadmetanjem za izvorišta nafte i drugih resursa, poticanjem potrošnje, marginaliziranjem utjecaja na okoliš zapadnih potrošačkih navika, dok je pri tom stvarna uloga sirijskog stanovništva u svemu tome bila vrlo mala. Na sličan način katastrofalni požari u Indoneziji nisu puka slučajnost. Prašume se pale da bi nastale plantaže palmina ulja i dobilo drvo za izvoz – na zapadna tržišta. Te aktivnosti nasilno provodi paravojna organizacija Pancasila Youth koja ima 3 milijuna članova i koja svojom silom i ubojstvima krši svaki lokalni otpor. O tome se šuti – jer je profitabilno. Mizerija lokalnog stanovništva ostaje samo njihov problem.

4. U zemljama u kojima još primaju izbjeglice sve više je lokalnih grupa koje bi htjele da se zaustavi njihovo primanje, čak i da ih se vrati natrag. Sve više je i nasilnih ispada prema njima. Da li bi tu potpunije informiranje o korijenskim uzrocima problema išta moglo promijeniti?

Vjerojatno je opet papa Franjo najbolje pogodio suštinu kada kaže: „Naš cilj nije da povećavamo broj informacija ili zadovoljavamo radoznalost, već prije da postanemo bolno svjesni, da se usudimo da okrenemo ono što se dešava svijetu u svoju osobnu patnju i tako otkrijemo što svatko od nas može učiniti“. I doista i Erik iz Milwaukee-a, koji je ujedno i roditelj, kaže da ne može ne misliti na to kako je to podizati malu djecu u ratnoj zoni ili izbjegličkom kampu, prolaziti sve te patnje i strah, nemati nikakvu sigurnost i stalno biti bez udobnosti svog doma. Takva percepcija klimatskih promjena zapravo dobro odražava stanje prema kojem sada idemo zadržavajući svoj stil življenja, odnosno model posao kao i obično, a to je globalno zatopljenje od 4C do kraja stoljeća. Po izračunima znanstvenika, takvo zatopljenje bi rezultiralo porastom razine mora od 6 m, što bi potopilo najplodnija područja svijeta a Kinu najvećim dijelom pretvorilo u nenaseljivu pustinju. Pa sada zamislite koliko bi se ljudi u takvim okolnostima pretvorilo u izbjeglice ili prometnulo u ratnike, i bilo izloženo patnjama i puno gorim od ovih kojima su izložene sirijske izbjeglice danas, i razmislite da li bi itko, ako ste mladi mislim na vas i vašu djecu, u takvim uvjetima mogao računati na vlastiti mir i sigurnost? Dakle zatopljenje od 4C je nešto što ni pod koju cijenu ne bismo smjeli dopustiti, pa je to zadatak najvišeg ranga, puno ispred svih standardnih predizbornih tema: o gospodarskom rastu, o konkurentnosti, o reindustrijalizaciji, o privlačenju investitora, o većoj kupovnoj moći, o ustašama i partizanima, pa čak i o demografskoj obnovi, jer neodgovorno je rađati djecu ako se ujedno niste spremni boriti da planet ostane udobno mjesto za življenje i budućim generacijama. A to smo propustili staviti na dnevni red predizbornih skupova… 

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.