KAKO RANGIRATI PRIORITETE NACIONALNE SIGURNOSTI?

Transkript emisije Skalanada 13.01.2017.

Uvodno. Krajem svake godine vruća je tema državni proračun. Kako raspodijeliti novce svih nas, da se namire prioritetne potrebe svih nas? Vruće rasprave o tome nekako su provedene u Saboru, proračun je usvojen unatoč nezadovoljstvu mnogih koji nisu u toj raspodijeli dobili onoliko koliko su mislili da trebaju. Za sve novaca nema – uobičajeno je obrazloženje. A onda se dogode INA, pa borbena eskadrila, kao neki troškovi „preko reda“. Jer se, tvrdi se, radi o potrebama važnim za nacionalnu sigurnost. Ali, kako ocijeniti što je najvažnije za nacionalnu sigurnost, o tome danas razgovaramo sa Zoranom Skalom.

„Nacionalna sigurnost“ često se dojma kao neka specijalna propusnica. One teme na koje visoki državni dužnosnici nalijepe oznaku „važno za nacionalnu sigurnost“ imaju prioritet nad ostalim temama i prednost pri posezanju za novcima iz Državnog proračuna. Međutim, sam princip kako se dobija pravo na oznaku „važno za nacionalnu sigurnost“ manje je jasan, mada nisam siguran zašto je to tako. Jer barem načelno, svatko od nas je djelić te „nacije“ čija se sigurnost štiti. A Država bi trebala raditi na tome da maksimizira dobrobit nacije, i to dugoročno. Sociolozi su odavno ustanovili listu osnovnih potreba svakog čovjeka, pa mi se čini logičnim da ono što je najvažnije svakom od nas, bude najvažnije i za nacionalnu sigurnost. Svakom od nas najvažnije je da se ne nađe među onih 7000 beskućnika (koliko ih po ETHOS metodologiji ima u Hrvatskoj), a odmah nakon toga dolazi prehrambena sigurnost (da se zadržimo na samo te dvije potrebe sa samog vrha liste).

2. Otkup cjelokupnog udjela MOL-a u INI predlaže se zbog energetske sigurnosti nacije, a energetska sigurnost jeste važna i svakome od nas.

Dakako. Energija je, po definiciji, sposobnost da se izvrši rad, bilo koji – od proizvodnje hrane i svega ostalog, do pružanja usluga u zdravstvu, školstvu i kulturi. Za bilo što uraditi treba nam enegija. Ali to ne znači automatski da je INA ključna za energetsku sigurnost nacije. Otkup dionica INA-e je vrlo krupna i skupa odluka, što znači da ona mora biti opravdana dugoročno (za 20-30 godina), a taj test ova odluka ne može proći. Iz prostog razloga što će unutar tog razdoblja nafta i plin u najvećoj mjeri izaći iz naših života, neminovno, bez obzira na to koliko se mi trudili ili ne trudili oko toga da se to ne dogodi. Dakle, energetska sigurnost jeste bitna, ali se ona ne može temeljiti na fosilnim gorivima, energentima koji odlaze, već na onome što ih može zamijeniti – a to su obnovljivi izvori energije. I ja sam radio u industriji temeljenoj na nafti, pa svoje kolege molim da se ne ljute na mene zbog ovoga što ću reći: Danas ulagati u naftna i plinska postrojenja i infrastrukturu, je ulaganje u energetsku ovisnost o energentima bez budućnosti, bez kojih sigurno i tako uskoro ostajemo. Pritom, te iste novce propuštamo uložiti u decentralizirane obnovljive izvore energije koji će nam jedini biti dostupni kada fosilna goriva odu u povijest.

3. Mislim da većina ljudi ne očekuje da će problemi s fosilnim gorivima nastupiti tako brzo, da će ih se morati napustiti unutar narednih 20-30 godina, osobito kada su u pitanju nafta i plin. Ni cijene tih goriva ne upućuju na nastupanje njihove oskudice.

Podsjetit ću da je već usvojeni cilj EU da smanji emisije CO2 za 85-90% do 2050. Dakle, po onome na što nas već danas obvezuje EU, za tridestak godina mi bismo morali gotovo u cijelosti napustiti fosilna goriva. No, pustimo sada te političke obveze, pa pogledajmo činjenice. Od 2005. godine proizvodnja konvencionalne nafte u svijetu ne raste. Najnovije istraživanje, koje je za svoje klijente provela Londonska HSBC banka (šesta najveća banka na svijetu), kaže da je 81% svih konvencionalnih izvora nafte na svijetu doseglo svoj vrhunac eksploatacije i da je prešlo u fazu kontinuiranog opadanja proizvodnje. Već ove godine globalni rezervni proizvodni kapaciteti bit će samo 1% od globalne potrošnje nafte, a to u ovom turbulentnom svijetu baš i nije neki temelj za sigurnu opskrbu i stabilne cijene. Imajte u vidu da je baš ta konvencionalna nafta bila temelj industrijskog buma iz prošlog stoljeća. Nekonvencionalna nafta je puno skuplja, mnogo prljavija, teže dostupna, a nalazi se u malim ležištima koja se brzo iscrpe. Kakve će to posljedice imati na ekonomiju jedne zemlje, možda najbolje mogu pokazati okvirni izračuni učinjeni za Saudijsku Arabiju. Procjene su da bi ona već za 15 godina, zbog pada prihoda od nafte, mogla izgubiti sposobnost financiranja svog stabilnog uvoza hrane, a Saudijci sada uvoze 80% hrane! 

4. Hrvatska uvozi nešto više od polovice svoje hrane. To očigledno nije dobro. Ako bi zbog smanjenih zarada od nafte Saudijci mogli ostati bez hrane, nama bi se moglo dogoditi nešto slično zbog smanjenih zarada od turizma, koji je također ovisan o nafti?

Da, ta priča oko INA-e, koliko sam uspio shvatiti iz medija, koštala bi oko 1 milijardu eura. Priča oko borbene eskadrile još 300 milijuna eura. Neovisno o tome da li se ti novci izdvajaju izravno iz proračuna, novim zaduživanjem, ili prodajom dionica HEP-a, to su novci svih nas i trebalo bi razmotriti njihovo korištenje u kontekstu zadovoljavanja svih ostalih potreba koje su važne za nacionalnu sigurnost. Ulaganje u otkup dionica INA-e, mislim da je iz predočenih činjenica očigledno, je ulaganje u nešto što neće biti od nikakve koristi današnjoj djeci kad odrastu, samo će možda nama nešto olakšati produžavanje ovisnosti o nafti. Ulaganje u borbenu eskadrilu od 8 ili 12 zrakoplova nije nikakva zaštita od djelovanja vojne sile neke veće zemlje (ja nisam vojni stručnjak, ali se usuđujem to zaključiti po onome što se dogodilo Iraku, Siriji, Libiji… zemljama koje su imale višestruko više zrakoplova od toga). Što se tiče susjednih zemalja, rat smo isprobali, i ni jednoj strani nije bio ugodan, a još manje koristan (ratne profitere u to ne računam). Možda bi napokon ipak trebali prestati s nacionalističkim „momačkim nadmetanjima“ sa susjedima i istinski se posvetiti izgradnji „miroljubive koegzistencije“ – to garantirano manje košta, a povečava nacionalnu i fizičku sigurnost svima. A k tome, to bi nam omogućilo da financiramo izgradnju svoje prehrambene sigurnosti i energetske neovisnosti zasnovane na OIE. S milijardu i 300 milijuna eura dalo bi se puno toga dugoročno korisnog napraviti. 

5. Čini se da je dostupnost hrane problem sve većem broju ljudi, kao i zdravstvena zaštita. Sindikati brane INA-u i zbog radnih mjesta. Još bi tisuće ljudi ostalo bez posla u Sisku, Kutini, Rijeci, ako bi se dogodilo postupno odumiranje tog industrijskog diva.

Točno. Naša, ali i druge države, su organizirane po sektorima, pa se INA-om bavi jedno ministarstvo, hranom drugo, obranom treće, kao da između njih ne postoje nikakve veze. Svaki sektor/ministarstvo ima svoje planove i svoje razloge zašto za nešto traži sredstva iz proračuna, a pritom svaki sektor ima dosta slab uvid (pa i komunikaciju) s drugim sektorima vezanim za ograničenja i trendove u kojima oni djeluju. A znamo – SVE je povezano. Kad bi postojala praksa i kultura interdisciplinarnog i međusektorskog sagledavanja problema, onda bi već netko zapazio da će se zbog klime i kraja ere fosilnih goriva svima okolnosti u kojima djeluju uskoro jako promijeniti. To neminovno izaziva društvene turbulencije, s kojima se lakše nositi ukoliko se svakome, bezuvjetno, osigura elementarne životne potrebe. A to je moguće, ukoliko se u naciju ravnopravno ubrajaju i oni siromašni i beskućnici. I Hrvatska je 1996 prihvatila UN-ovu deklaraciju o hrani da „svim ljudima, svo vrijeme, mora biti dostupna odgovarajuća količina nutritivno sigurne hrane“(da se razumijemo, tu se ne misli na one socijalne samoposluge ni javne kuhinje koje tu i tamo postoje, a postojanje im omogućavaju volonteri). Kad pojedinac ili obitelj nisu dnevno opterećeni neizvjesnošću da li će imati što za pojesti, onda se mogu uključiti u proces transformiranja svoje zajednice za funkcioniranje bez fosilnih goriva. A to podrazumijeva da će se većina potreba stanovništva u dogledno vrijeme morati rješavati lokalno. To je toliko posla, da bi nezaposlenost automatski bila eliminirana, odnosno svi oni koji ostanu bez posla u industrijama i djelatnostima koje se s napuštanjem fosilnih goriva gase, sebi bi lako našli novo područje rada. Država bi također zapazila da joj, od trenutka kada je uvela prehrambenu sigurnost za svakog, troškovi zdravstvene zaštite stanovništva padaju. To je pokazalo jedno istraživanje provedeno u Kanadi. Tamo su ustanovili da im godišnji zdravstveni troškovi za prehrambeno sigurne osobe iznose 1608 $. Za osobe pogođene različitim stupnjevima prehrambene nesigurnosti ti troškovi rastu, da bi, kod izrazito prehrambeno nesigurnih osoba, oni dosegli 3930 $ godišnje, odnosno, bili gotovo 2,5 puta veći. Prehrambena sigurnost stanovništva omogućila bi i našim sve malobrojnijim doktorima da malo predahnu od navale pacijenata. 

Dakle, ne može se na INA-u i borbenu eskadrilu gledati izdvojeno od svih ostalih nacionalnih potreba. Ako se tako ipak učini, mogao bi se dogoditi apsurd, da sa službene liste tema koje su važne za nacionalnu sigurnost ispadne sama – nacija.