KAKO REAGIRATI NA FAŠIZAM?

Transkript emisije Skalanada 22.02.2019.

Uvodno. Živimo u turbulentnim vremenima kada diljem svijeta jača desni ekstremizam, a u nekoliko zemalja se dočepao i vlasti. Nekada su to samo grupe nasilnika prema emigrantima, prema drugim nacionalnim, rasnim ili vjerskim skupinama, a nekada su to prave političke stranke čije djelovanje i programi nose vrlo prepoznatljiva nacistička obilježja. Na nedavnom Ekonomskom forumu u Davosu mnogi sudionici su izrazili strahovanje da će se ekonomske prilike u svijetu još više zakomplicirati, što samo znači nastajanje još plodnijeg tla za ekstremizam. Kako se nositi s tom pojavom?

Početkom siječnja je u San Franciscu održana javna tribina na kojoj su povjesničar Mark Bray i sociolog George Lakey vodili moderiranu raspravu o tome koliko je korisna uporaba sile u sprečavanju porasta neonacizma i bjelačke supremacije. Pokušali su tu problematiku osvijetliti fokusirajući se na uzroke, a ne na simptome, i koristeći primjere iz povijesti.

Prva je činjenica da nacizam raste u vremenima kada jača polarizacija u društvu. Društvene podjele omogućavaju onima koji lako mrze druge da izađu iz margina društva i udruže se u veće grupe koje onda mogu izazvati političke probleme. Zato je prethodno pitanje zašto sada narastaju podjele koje onda prati rast neonacističkih grupa? Na to pitanje su odgovorila istraživanja trojice znanstvenika objavljena u knjizi „Polarizirana Amerika“. Oni su dokazali jasnu korelaciju narastanja ekstremizama s porastom ekonomskih nejednakosti. Kada ekonomske elite svoj utjecaj i moć iskorištavaju tako da sve više i više od nacionalnog bogatstva preusmjeravaju u svoju korist, zapravo kada vode klasni rat sa svima onima koji nisu vlasnici kapitala, tada je lakše izmanipulirati dio osiromašene i revoltirane većine da se pridruži ekstremističkim grupama. Super-bogati smatraju da je neoliberalna ekonomska politika dobra stvar, jer radi u njihovu korist, a pritom ih nesretne okolnosti svih ostalih previše ne zanimaju niti uzbuđuju. Među tim „ostalima“ su i neonacističke grupe, ali i sudbina čitavog planeta i njegova sposobnost da podržava život ljudi. 

2. Znači i ekstremisti su zapravo žrtve super-bogatih, samo što oni svoje nezadovoljstvo iskaljuju na skupinama koje su također žrtve super-bogatih, ali se po nečemu razlikuju od njih, recimo po boji kože, po naciji kojoj pripadaju, ili po tome što su došli s nekim valom migracija?

Upravo tako, žrtve ekonomskih nejednakosti okreću se jedne protiv drugih, uz diskretnu asistenciju elita koje se izvrsno koriste prastarom uzrečicom: zavadi pa vladaj. Umjesto, da žrtve svoje djelovanje usmjere na sam uzrok svojih problema – na uklanjanje nastalih nejednakosti. Mark i George su objasnili da su neonacisti uglavnom ljudi sa margina društva koji ne razumiju što su pravi uzroci njihovih problema, već vide samo simptome, i onda krivnju za svoje probleme povezuju s onima koji se po nećemu razlikuju od njih (jer su židovi, migranti ili su neke druge vjere ili nacije), pa su im zato oni neprijatelji. No, i antifašisti često vide samo simptome. Kada desničarske ekstremističke skupine najave neke prosvjede, antifašisti na to nastoje brzo reagirati i organizirati protuakciju. No tako potroše puno energije koja bi inače bila dobrodošla za organiziranje neke ozbiljnije kampanje i uspješnog društvenog pokreta, a pritom mogu upasti i u zamku ekstremista. Primjerice, u studenom su u Philadelphiji aktivisti jedne ekstremne skupine Ponosni momci najavili prosvjede. Okupilo ih se četrdesetak i držali su neke govore. Sam po sebi to nije bio nikakav događaj zanimljiv masmedijima. No onda su se pojavile stotine progresivaca, pa je došlo i do fizičkog sukoba u kojem je jedan desničar bio ozlijeđen, i tako se jedno propalo okupljanje ekstremista pretvorilo u njihov medijski show koji je danima komentiran.

3. Ako kontra-prosvjedi progresivaca nisu primjeren odgovor na akcije ekstremnih desničarskih skupina, kako se onda uopće može javnosti pokazati da ima i mnogo onih koji ne podržavaju govor mržnje i koji drugačije razmišljaju?   

Mark i George smatraju da se za potiskivanje neonacizma najprije treba uzdrmati dominaciju ekonomskih elita i da uz to treba raditi na poticanju masovnog društvenog pokreta koji će vremenom shvatiti neophodnost nenasilne revolucije. To je George detaljno elaborirao u svojoj najnovijoj knjizi „Kako smo pobijedili“. Sve kreće od nekih povijesnih iskustava. Između dva svjetska rata naglo je porasla ekonomska nejednakost unutar Europe. To je potaklo širenje fašizma i nacizma u većini europskih zemalja, od Italije, Španjolske, Portugala, preko Njemačke, pa jedno vrijeme i Engleske, sve do Švedske i Norveške. U Njemačkoj i Italiji ljevičari su se pokušali silom suprotstaviti nacistima i fašistima. Zavladao je kaos, sukobi su se valjali ulicama, pa se srednja klasa preplašila i priklonila ekonomskoj eliti koja je odlučila vlast prepustiti Hitleru, odnosno Mussoliniju. Što se potom zbilo, znate. 

Isto su pokušale ekstremne desnice u Švedskoj i Norveškoj, pogotovo zato što se tamo generacijama njegovao mit o „herojskoj Arijevskoj krvi“ Vikinga. I tamošnji ekstremisti su pokušavali provociranjem nasilja zadominirati politikom na svoj način. No, Nordijski ljevičarski pokret nije htio ulaziti u sukobe, već je fokus svojih aktivnosti usmjerio na prave počinitelje nastajanja nejednakosti i nepravde. Oni su radili na zbacivanju ekonomske elite sa njihova pijedestala, i u tome su uspjeli unatoč nasilju kojim se ta elita služila da bi zaštitila svoje privilegije. Uspjeli su u svojim zemljama progurati ekonomski model koji je u svoje središte stavio radnike, a ne kapital. To su proveli briljantnom više-dimenzionalnom strategijom koja se služila nenasilnom borbom, a koju je George Lakey opisao u svojoj knjizi iz 2016. g „Vikinška ekonomika“. George misli da je ono najpametnije što su švedski i norveški ljevičari uradili bilo izbjegavanje uličnih borbi s nacistima i stvaranje kaosa. Umjesto toga ljevičari su prakticirali samodisciplinu u korištenju nenasilnih metoda i nesuradnju, što je remetilo i otežavalo djelovanje ekonomskih elita, pa su one u konačnici izgubile moć. Ljevičari su pritom stalno isticali svoju viziju nove ekonomije kojom će ojačati zajedničko dobro, čime su pridobivali sve više pristaša, uključivo i one preplašene pripadnike srednje klase, ali i dijela ekstremnih desničara koji su shvatili da bi i njima moglo biti bolje unutar društva koje skrbi da svakom bude dobro.   

4. Kako Mark i George gledaju na mogućnost primjene iskustava iz „Vikinške ekonomike“ sada, kada su u svijetu ekonomske nejednakosti na povijesno najvišim razinama, i kada klimatske katastrofe i iscrpljenost nekih od najvažnijih planetarnih resursa praktično jamče nove nevolje već osiromašenim ljudima? K tome, što se dogodilo da je sada u Švedskoj ekstremizam ponovo u snažnom usponu?

U Švedskoj su zadnjih godina ekonomske nejednakosti porasle više nego u drugim Skandinavskim zemljama, a porast ekstremizma u takvim okolnostima je „normalna“ pojava. 

No, da se vratimo u svijet ekonomskih nejednakosti. Prenoseći zbivanja iz tog svijeta, mediji nas dnevno zasipaju gomilama loših vijesti, od kojih se ne mali broj odnosi na korupcijske afere i razne zloporabe. Progresivci na njih nastoje reagirati, zalažući se za političku korektnost. Ali loših vijesti je naprosto previše, i progresivci na tome izgube silnu energiju, i nakon nekog vremena postaju depresivni. Reagiranje na događanja progresivcima očigledno ne donosi rezultate, pa je možda vrijeme da pokušaju s pro-aktivnošću, kako savjetuje George. Ekstremiste obično vode nasilnici. Više nego svi ostali, nasilnici žele biti u središtu pozornosti. A nacizam, kao politička ideologija, tome izvanredno pogoduje i teži. Zato im se ne treba pružati ono što žele – masovne konflikte i pozornost. Upravo za to im prije osamdesetak godina Šveđani i Norvežani nisu davali priliku. Zapravo progresivci imaju pametnija posla od reagiranja na provokacije i incidente. Moraju organizirati kampanje s ciljevima koje mogu ostvariti, a to su široki društveni pokreti koji će potisnuti na stranu ekonomske elite i stvoriti prostor za novo društvo. Nenasilna demokratska društva organiziraju se oko zajedničkih stvari, koje mogu zadovoljiti veliku većinu stanovništva. Drugim riječima, nikako se ne bi smjelo upasti u zamku bavljenja simptomima umjesto uzrocima današnjih ekonomskih nejednakosti.

5. Organizatori ovogodišnjeg skupa u Davosu proveli su anketu među pristiglim milijarderima i drugim uglednicima koji vuku konce svjetske ekonomije pitajući ih što misle je li svijet ulazi u novu ekonomsku krizu. Oko 90% ih je izrazilo strahovanje da bi krizu mogli izazvati „trgovinski ratovi“ između velikih sila i populistički pokreti, i da uzroke tim političkim „zemljotresima“ vide u pomjeranju „tektonskih ploča“ koje su izazvane klimatskim promjenama i naraslim polarizacijama u društvu?!

Da, ako se izuzmu u celofan umotane izjave pred TV kamerama, na tom okupljanju plutokrata mnogi su zapazili znakove njihova velikog straha. Po njihovim izjavama vidi se da se prave naivnima, pa kao uzroke pomjeranja „tektonskih ploča“ podmeću klimatske promjene i polarizaciju društva, upravo one procese koje su oni svojim beskrupuloznim djelovanjem izazvali. Neki su komentirali da je to isto kao kada bi se neki piroman žalio na štete od požara koji je sam podmetnuo. Oni su desetljećima rušili socijalne sustave i stečena prava običnih ljudi, dok su sebi uporno smanjivali poreze, nametnuvši nam svima egzistencijalnu nesigurnost, tvrdeći da je to za naše dobro. Oni su lobirali i plaćali predizborne kampanje političarima da bi im ovi olakšavali djelovanje. Uz pomoć svojih političkih zaštitnika oni su uspješno desetljećima sabotirali postizanje globalnog dogovora oko zaustavljanja klimatskih promjena, jer im je to omogućavalo da nastave s gomilanjem bogatstava. Sada samo jedan kombibus milijardera ima više bogatstva nego siromašna polovica čovječanstva (3,7 mlrd. ljudi), i još uvijek im to bogatstvo raste dinamikom od 2,5 milijarde$ dnevno. Prije tri desetljeća Ronald Reagan je popularizirao neoliberalizam i potrebu da mu se država skloni s puta, šalom da nema ništa smješnije nego kada netko kaže „Ja sam državni dužnosnik i došao sam da vam pomognem“. Nakon svega što se dogodilo, većina običnih ljudi bi morala shvatiti da nema ništa tragikomičnije nego kada netko kaže „Ja sam iz ekonomske elite i tu sam da vam pomognem!“ Problem je u tome što je do nacionalnih političkih elita (naše uključivo) doprla samo ona Reaganova šala, dok su na onu drugu ostali gluhi i slijepi, unatoč svemu što se u međuvremenu dogodilo. Njima je još uvijek jedan od glavnih strateških ciljeva – privlačenje kapitala ekonomske elite, dok sve nas ostale nastavljaju uvjeravati da će nam od toga biti bolje. 

A progresivci? Pa trebali bi konačno prestati smišljati duhovite dosjetke pred uključenim kamerama na svakodnevne skandale plutokrata i onih koji rade za njih, i usmjeriti se na nuđenje provedivih rješenja za nastajanje pravednijeg društva uklopljenog u prirodna ograničenja, jer je ostalo još samo 12 godina unutar kojih se to može napraviti. Puno ideja je već artikulirano, mnoge su već i uspješno testirane, ali su na čekanju, dok se progresivci u našim društvima ne uozbilje i fokusiraju na stvarne uzroke problema.    


Pogovor (Z.S.) – prosinac 2020.

Dok pandemija ide k svom vrhuncu, radi se nova generacija planskih dokumenata – lokalnih, područnih i nacionalnih. Neki su već na javnoj raspravi, primjerice, Nacrt nacionalne razvojne strategije do 2030. godine. Dakle, u izradi je zadnja generacija planskih dokumenata koji bi dovoljno na vrijeme mogli pokrenuti gore spomenute radikalne promjene za spas planeta i u korist današnje djece. Svatko tko zaviri u Nacrt NRS 2030. lako će shvatiti da isti nije ni zamišljen kao dokument za tako radikalnu i neophodnu promjenu. Nitko iz Vlade to ni ne skriva. Svi nakon pandemije žele što veći gospodarski rast, a kad se tu i tamo spomene otpornost, okoliš, klimatsku kriza, to je više kao neki obavezni dekor, ni blizu tako važan kao gospodarski rast. Moram priznati da po tome nisu jedini u svijetu. Prije neki dan publicirano izvješće UNEP-a upozorava da vlade u zemljama izvoznicama fosilnih goriva do 2030. godine planiraju proizvesti dvostruko više goriva nego što bi se smjelo zbog klime, a financijski paketi za oporavak od Covida-19 u većini država (naše uključivo) u znatno većoj mjeri odlaze na aktivnosti koje ohrabruju spaljivanje fosilnih goriva nego na one koje bi smanjivale emisije stakleničkih plinova. Sve to zbrojeno, globalno i nacionalno, znači da mi i dalje uporno (i svjesno – reperkusije su poznate) idemo stazama stvaranja novih i sve težih kriza, i uz daljnji porast nejednakosti i siromaštva. Dakle, dodajemo još više svega onoga što hrani ekstremizam.

Ukoliko bi ipak željeli, i u ovakvim okolnostima, da živimo u nenasilnom i demokratskom društvu, onda bi se progresivci trebali oduprijeti sirenskom zovu rasta gospodarstva i iluziji da bi razorno djelovanje sadašnjeg društveno-ekonomskog sustava na okoliš i društvo oni  svoji djelovanjem mogli popraviti, jer bi imali „nultu toleranciju na korupciju“, a više tolerancije za različitosti. Umjesto toga, puno korisnije bi bilo da se prihvate osmišljavanja na koji način bi svatko mogao dobiti ono osnovno za život i dok se vanjske okolnosti pogoršavaju, a naš se materijalni standard vremenom bude svodio na onu razinu koja će biti dostupna i našoj djeci i generacijama iza njih. I da oko toga mobiliziraju podršku javnosti. Ako to dobro naprave, kvaliteta življenja svima bi mogla postati i bolja.  

A oni koji su se jako dobro materijalno snašli u dosadašnjim okolnostima, pa ne bi da se tu išta mijenja, neka i oni razmisle žele li to pod svaku cijenu. Mogućnost da netko bude ekstremno bogat oduvijek je bila povezana s okolnošću da na drugoj strani postoji mnogo onih koji su ekstremno siromašni. Jeftina fosilna goriva jedno su vrijeme omogućavala da to bude manje očigledno, ali ta su vremena prošla. Sada ulazimo u razdoblje rastuće resursne oskudice, koja najprije i najviše pogađa one koji su već siromašni. Ukoliko ekstremno siromašni budu odbačeni od društva koje se nastavlja povoditi za potrebama najmoćnijih, oni će biti prepušteni sami sebi, da se snalaze kako znaju i umiju, pa više neće imati razloga da se obaziru na regule društa koje ih je odbacilo. Kako to u praksi može izgledati nedavno ste mogli vidjeti u Rijeci. Dva „desperadosa“ su radi par kila bakra presijekla napajanje sustava za opskrbu kisikom najtežih Covid bolesnika. To su tek prvi simptomi kakve bi se stvari mogle događati ako se poveća broj „desperadosa“ koji svoje probleme rješavaju otimanjem onog do čega mogu doći – od prirode, od  javnog dobra i zajedničkih uslužnih sustava, pa sve do provaljivanja u kuće i stanove (one od najbogatijih bi logično bile najprivlačinije mete). Od toga bi još gore bilo ako bi nam se dogodilo da ekstremisti preuzmu inicijativu i okrenu nas jedne protiv drugih i uvuku u ratove. Na klimatski i biološki već teško ranjenom planetu, to bi vjerojatno bilo fatalno za naše izglede za opstanak. Može li onda veća jednakost ikome doista ne biti u interesu?!

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.