KARNEVALSKA EKONOMIJA

(No, dobra podloga za predizborna lokalna razmišljanja)

Transkript emisije Skalanada 17.02.2017.

Snimka emisije

Uvodno. Vrijeme je karnevala. Posvuda su maškarane grupe. To je vrijeme kada se zbijaju šale i smišljaju alegorijski igrokazi na inače ozbiljne teme. A nama ozbiljnih tema u ekonomiji i politici ne nedostaje. Zorane, ne bi li možda bilo bolje ne šaliti se s takvim temama zbog njihove ozbiljnosti, ili je možda baš to pravi način kako se s takvim temama treba baviti, posebice kod nas, gdje je karneval postao dio naše kulture, ušao u naš DNK?

Pa, nakon jednog nedavnog članka Jonny Gordon-Farleigh-a, koji sam pročitao u magazinu STIR, mislim da se u našoj sklonosti karnevalskim zbivanjima i njihovom duhu, što uvijek rezultira okupljanjem velikog broja karnevalskih grupa s područja čitave županije, pa i šire, krije veliki potencijal za rješavanje naših sadašnjih ekonomskih i političkih problema. Autor spomenutog članka je zapravo upozorio na posthumni izlazak iz tiska knjige dr. Davida Fleminga, Preživjeti budućnost (Surviving the Future). Dr. Fleming je bio vrlo ugledan nezavisni britanski intelektualac (puno je doprinijeo razvoju Stranke zelenih, Tranzicijskih gradova, Fondacije za novu ekonomiku i Asocijacije za tlo). Njegova knjiga bavi se ekonomijom i politikom u vremenu klimatskih promjena i smanjivanja dostupnosti resursa. Ono što ju čini neobičnom je njen ključni moto: da treba razviti jaku kulturu proslava, jer smijeh omogućava cjelovitiji uvid u stvarno stanje i potiče solidarnost, pa zato preporučuje: „što god započinjali, uvijek počnite s party-em“. Po Flemingu, suština je u tome da se stvarna politička promjena može dogoditi tek ako se „ponovo otkrije zajedništvo“.

2. Vjerojatno većina naših slušatelja očekuje da bi se stvarna politička promjena mogla dogoditi ako bismo na vrh Države i Sabora uspjeli dovesti najkvalitetnije ljude, koji bi doista radili i donosili zakone u interesu svih građana. Fleming očito misli drukčije?           

Već desetljećima se navikavamo na to da nam Država sređuje naš životni ambijent. Država utvrđuje politike, propise, zakone, naša prava, pa dr. Fleming pita „A što je sa kulturom?“ I to se pita jedan izuzetno dobar poznavatelj političkih kretanja, koji je i osobno bio osnivač  nezavisnog istraživačkog centra za njihovo praćenje. On upozorava da ukoliko se budemo pretjerano oslanjali na politiku i zakone (koji su na mnogo načina zapravo nekakva prečica u pokušajima građenja zajedništva), da će to garantirano biti promašaj. Nama zapravo treba novi okvir za izgradnju post-tržišnih zajednica, a taj okvir bi mogla ponuditi jedna neformalna ekonomija „recipročnih obveza, emocionalne pismenosti i socijalnog kapitala“. Upravo zato treba oživljavati i izmišljati nove običaje, proslave i okupljanja, kako bi se stvorila nova dinamika kulture solidarnosti, da bi se moglo preokrenuti sve one oblike otuđenosti pojedinca koji su se dogodili s tržišnom ekonomijom. Fleming kaže da države stvaraju ovisnost. Ne postoji niti jedna usluga države koja u prošlosti nije bila u nadležnosti lokalne zajednice ili neke njene sastavnice (obitelji, crkve, udruženja/cehova), a koju je država preuzela tako što je ukinula (zapravo uništila) lokalnu nadležnost. Te usluge treba se apsorbirati natrag u ekonomiju lokalnih zajednica, jer je „politička ekonomija sela“ bila normalno stanje stvari puno prije nastajanja sadašnjih centraliziranih državnih struktura. S gubitkom nadležnosti da upravljaju sobom, lokalne zajednice postale su izložene sustavnom slabljenju pod djelovanjem tržišta i odluka s viših razina vlasti.

3. Kako bi se to sada iznutra moglo transformirati zajednicu koja je u međuvremenu izgubila nadležnost da to sama radi?

Fleming ne nudi gotov recept za to, ali sugerira da bi se to moglo dogoditi pojavom „karaktera“, a istoga opisuje kao sposobnost za „moralnu hrabrost, dubinu, snalažljivost i sposobnost za originalnost i iznenađenje“. Za Fleminga je i ta transformacija više pitanje ljudskog potencijala nego nekog detaljnog opisa samog procesa. Jer novi tip ekonomije treba graditi oko odnosa, a ne oko stvari. No sada se postavlja pitanje kako oživjeti taj „karakter“, kako ojačati kulturu i raditi na primarnom kolaborativnom zadatku – na izgradnji povjerenja? I baš tu se Fleming dosjetio socijalne uloge karnevala, kao „kulture praktičara“. Naime, zbog mnoštva praktičnih vještina koje su neophodne da bi se pripremio karneval, narasta zajedničko stvaralaštvo. Taj ritual traži talente za praktično, i baš će oni trebati nakon povlačenja tržišne ekonomije – da bi se izgradile lokalne kompetencije, da bi se svih okupilo na odgovornom angažiranju, i tako postupno razvijalo „lagano narastajuće“ međusobno povjerenje. Trebat će eksperimentirati s načinima kako ćemo se okupljati, voditi rasprave i organizirati se, svakako na bitno drugačije načine nego što se to radilo u tržišnoj ekonomiji, ali i drukčije nego što se to čini  unutar religioznih institucija i političkih partija. To se nekome može učiniti kao veliki ekstra napor, ali Fleming tvrdi da će na ekonomske i klimatske šokove otporne lokalne zajednice biti one koje se budu zabavljale, i budu uživale u sebi. Bez toga, ljudi ostaju bez motivacije i podčinjavaju se iskustvu osamljenosti, dosade, anksioznosti i depresije. 

4. Kolike bi veličinom, po Flemingu, trebale biti jedinice lokalne ekonomije?

Fleming preporuča sveopće smanjivanje intenziteta: sa velikih političkih grupacija na male grupe, na kućanstva, susjedstva. On kaže da „problemi velikih razmjera ne zahtijevaju i rješenja velikih razmjera, oni traže lokalna rješenja malih razmjera, ali unutar okvira velikih razmjera“. Pritom ukazuje na primjer Tranzicijskog pokreta, koji radi upravo to, i na još neka iskustava iz povijesti. U svojoj knjizi Fleming elaborira nekoliko scenarija, upozoravajući da ih ne treba razumjeti kao prognoze budućnosti. No generalno upozorava lokalne zajednice da će kvaliteta življenja u njima ovisiti „ne o tome što mogu kupiti, nego o tome što same mogu napraviti“. Zato je njegova knjiga zapravo poziv na aktiviranje potencijala za imaginaciju, a ne neki skup naputaka. On njome potiče uspostavljanje kulture aktiviranja inteligencije stanovništva, a ne nastajanje legislative za neku novu „zelenu autokraciju“. Važna su i njegova razmišljanja što će se događati kada nastupe ekonomski i klimatski šokovi. U tim okolnostima, lokalne zajednice ne trebaju računati na to da će im država davati novce za njihove potrebe, niti će imati vlastitih prihoda s kojima bi same mogle kupovati robe i usluge od nekog izvan svog područja. Nakon takvih šokova vjerojatno će se pokazati točnom procjena Ralph Waldo Emerson-a da će „država postati nepotrebna“. Fleming dodaje da je za svaku lokalnu zajednicu bitno da promisli: Koliko joj je država već sad potrebna i kakvu interakciju ima s njom. 

Jedno je sigurno, budućnost će biti vrlo različita od onoga što sada imamo, pa zato ova knjiga mnogo naglašava vrline raznolikosti. Tržišna ekonomija je stvorila ranjive i krhke monokulture, zato će ekonomija koja nastaje morati razviti mnoge načine na koje ćemo se brinuti za sebe: prihvaćajući raznovrsne poslove, učeći mnoge vještine, pa i živeći različite uloge. Takva međuovisnost, ili oslonac zajednice na vlastite snage, čini se da je puno zdravija osnova za egzistenciju nego ova naša sadašnja, vrlo specijalizirana, ekonomija.

Fleming smatra da je postupno odstupanje tržišne ekonomije neizbježno, pa svoju pozornost fokusira na pripremu i izgradnju jake neformalne ekonomije. Neki još uvijek naglašavju kako lokalizacija ima „limite zbog svojih praktičnih dosega“, a Fleming odgovara da je presudan argument u korist lokalizacije – to da neće biti alternative. Sve što lokalizaciji sada treba je da dobije šansu. A ona se već stvara. 

5. Čini se da bi Flemingova knjiga bila korisno štivo svima onima koji se sada pripremaju za lokalne izbore. Javnost bi lakše mogla razlikovati „trule“ prijedloge od onih „zdravih“, a i kandidati s izbornih lista bi mogli početi nuditi prave stvari?   

Da, naša promišljanja budućnosti ovise o scenarijima za koje se opredijelimo. Ako vjerujemo da će budućnost biti obilježena daljnjim gospodarskim rastom i jačanjem  konkurentnosti, onda ćemo, recimo, reformu lokalne i regionalne samouprave vidjeti u smanjivanju broja administrativnih jedinica i u reduciranju njihovih ovlasti radi lakšeg ulaska investitora i manjih troškova uprave. Međutim, Fleming (i ne samo Fleming) nas upozorava da to baš i nije naročito izgledan scenarij. Da treba očekivati ekonomske, klimatske i druge šokove, s kojima centralna država neće imati ni humanog ni financijskog kapaciteta da se nosi. Za taj, puno izvjesniji scenarij, osnovno je jačati otpornost zajednica, na način da većinu svojih potreba mogu namiriti samostalno. U tom slučaju reforma lokalne i regionalne samouprave bi trebala ići u pravcu traženja „prave“ veličine lokalne zajednice (koja nije ista u Lici i Istri), i u posvemašnjem vraćanju ovlasti lokalnoj razini da uređuje stvari na način koji ona smatra najsvrsishodnijim. A lokalna zajednica bi svoje prioritete trebala drugačije posložiti, tako da joj ostvarenje zarade više ne bude na vrhu liste, već koliko od vlastitih potreba može sama napraviti i pritom se dobro zabaviti. U tom smislu, možda bi najpovoljnije rješenje bilo da maškare ključeve grada trajno zadrže u svojim rukama. 

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.