KAVEZ

Uvodni dodatak – listopad 2020.
Covid, požari, poplave, ratovi, gubitak posla, ovrhe, nasilje, nemoć…
Za usamljenog pojedinca koji ima internetskih, ali ne i pravih prijatelja, to su idealni uvjeti da se prihvati narkotika, jer kako inače izdržati tako ružnu svakodnevicu? Ovaj post govori o narkomaniji, ali ga stavljam zato da bolje razumijete ulogu „kaveza“ i povezivanja (Z.S.).

Transkript emisije Skalanada 20.02.2015. (Prvi dio)

Uvodno. Dekriminalizirati drogu, ili možda ipak ne? Uhapsiti uzgajivača marihuane koji tvrdi da to radi zbog vlastita zdravlja, ili ne? I kod nas se dosta često vode rasprave o tome kako se postaviti prema drogama, prema uzgoju biljaka iz kojih se rade, a koje često imaju i neka dobra medicinska svojstva, i prema ovisnicima. Što je vas navelo da ovu i sljedeću Skalanadu posvetite drogi, odnosno problemima ovisnika?

Pa govorit ću o problemima ovisnika zato jer sam tek ovih dana shvatio da o tome ništa nisam znao, a i ono što znao bilo je pogrešno, i da je vjerojatno većina slušatelja Radio Rijeke u sličnoj poziciji. I još sam shvatio da zbog toga što malo toga o ovisnosti razumijemo, okrečemo glavu od tih bića koja negdje pored nas propadaju, i tako činimo jednu veliku ljudsku grešku i nastavljamo s činjenjem nepravdi prema tim ljudima koje se uporno rade već oko 100 godina, a sve temeljem nekih krivih premisa od kojih se polazi.

2. Što vam je to otvorilo oči? Što sada znate što do sada niste znali i od kud?

Baš kada je Obama u novom budžetu SAD za rat protiv droge rezervirao 27,6 mlrd$ (1mlrd$ više nego prošle godine), prašinu je podigla nova knjiga engleskog novinara Johanna Harija „Hajka na vapaj: Prvi i zadnji dani rata protiv droga“. Knjiga počinje sa zbivanjima od prije 100 godina, kada je usvojen “Harrisonov zakon o porezu za narkotike“ koji je označio početak rata protiv droga ne samo u SAD nego i po cijelom svijetu. Tada je u Americi osnovan Federalni biro za narkotike. I gle slučaja, prvi šef tog biroa bio je Harry Anslinger, koji je do tada vodio ured za prohibiciju. Kada je Država odlučila napustiti prohibiciju, Anslinger je za sebe i svoju ekipu sa prohibicije otvorio novo područje rada – narkotike. Uz to, Anslingera su čak i oni koji su se javno deklarirali kao rasisti, nazivali „ludim rasistom“. Toliko o stvarnom povodu za rat protiv droga. Knjiga Johanna Harija daje pregled zbivanja oko droga od spomenutog zakona pa sve do danas, uz iznošenje i najnovijih znanstvenih istraživanja vezanih za problematiku ovisnosti. O tim istraživanjima autor je napisao članak za Huffington Post, a uredništvo ga je objavilo pod naslovom:“Otkriven je vjerojatni uzrok ovisnosti, ali on nije ono što vi mislite“.

3. Što to mi mislimo da je uzrok ovisnosti, a nije? Odnosno, ako nije ono što mi mislimo da je, što onda stvarno jeste?

Ja sam mislio, a vjerojatno i većina slušatelja, da ako bih se zatekao u nekoj grupi ljudi (recimo u razredu dok sam bio mlad) i konzumirao kontinuirano heroin dvadesetak dana, onda bih 21. dana ja i svi ostali iz mog razreda postali ovisnici, jer bi moje tijelo kroz tih 20 dana steklo fizičku potrebu za heroinom. Ova je teorija plasirana u javnost 80-tih godina nakon istraživanja provedenih na štakorima, nakon čega je uslijedila velika državna reklamna kampanja Amerika bez droga. A eksperiment sa štakorima je bio jednostavan. U kavez u kojem su dvije boce stavi se samo jedan štakor. U jednoj boci je obična voda a u drugoj voda sa heroinom ili kokainom. Eksperiment je ponavljan (i sniman) puno puta, i u pravilu bi štakor vrlo brzo postao opsjednut s vodom u kojoj je heroin ili kokain, stalno bi joj se vraćao da pije još, dok se ne bi predozirao i ubio se. U TV kampanji to je bilo ovako objašnjeno: „Samo jedna droga izaziva takvu ovisnost, devet od deset laboratorijskih štakora će je koristiti. I koristiti. I koristiti. Do smrti. Zove se kokain. I to isto može učiniti tebi“. No, jednom profesoru iz Vancouvera, Bruceu Alexanderu, zasmetao je način na koji je eksperiment proveden. Štakora se potpuno samog ostavljalo u kavezu, pa on i nije imao što drugo da radi nego da uzima drogu. Onda se zapitao: što bi se dogodilo ako bi se eksperiment organizirao drukčije? I tako je sa svojom ekipom napravio Štakorski zabavni park: veliki kavez sa kuglicama u boji, tunelima, vrhunskim štakorskim delicijama, mnogo štakora, nesputani sex, i opet naravno, iste one dvije boce – jedna s običnom, druga s drogiranom vodom. I promatrali su što će se dogoditi. A dogodilo se nešto fascinantno. Štakori su kušali vodu iz obje boce, jer nisu mogli znati što je u njima, ali su drogiranu vodu vrlo malo koristili, a ni jedan se nije predozirao, niti je pokazivao znakove ovisnosti. Da bi eliminirali svoje preostale sumnje, eksperiment su proširili na još jedan način. Najprije su, kao u onim prvim eksperimentima, držali štakore same u kavezu i to 57 dana, što je dovoljno dugo da od svakog učini totalnog ovisnika, a onda su ih iz izolacije prebacili u Štakorski zabavni park. Cilj je bio vidjeti što se događa kada štakor zapadne u tako duboki stadij ovisnosti, da li je njegov mozak u toj mjeri zarobljen da se više ne može oporaviti. Da li je droga njime ovladala. I opet se dogodilo zapanjujuče. Nakon nekoliko ovisničkih gesta vračanja drogiranoj vodi, štakori su je postupno prestali uzimati i vratili su se normalnom životu. Dobar kavez ih je spasio! Bruce je zaključio da ne drže vodu ni desni ni ljevi stavovi o drogi. Desni stavovi polaze od toga da su drogaši hedonisti, vole partijati i to onda tumače kao moralno zastranjenje. Dok lijevi stavovi polaze od toga da droga zarobi mozak i preuzme čovjeka. Ne radi se ni o moralu, ni o mozgu, radi se o kavezu. Ovisnost je adaptacija na okruženje, veli Bruce!

4. Zaključak prof. Alexandera nije ni malo ugodan za sva ona društva u kojima su problemi ovisnosti izraženi, za Hrvatsku uključivo. Vjerojatno on svoj zaključak ne temelji samo na eksperimentima na štakorima?

Autor knjige kaže da je život, istina slučajno, već proveo slične „eksperimente“ i na ljudima. Jedan od primjera je Vijetnamski rat. Magazin Time je svojevremeno pisao da su američki vojnici koristili heroin „tako često kao gumu za žvakanje“. Službeni podaci govore da je u Vijetnamu oko 20% vojnika postalo ovisno o heroinu. U početku se strahovalo da će nakon njihova povratka ulice SAD-a biti preplavljene narkomanima. Ali što se dogodilo. Po povratku doma velika većina njih -95%- samo je prestalo uzimati drogu. Ti momci su se iz pakla vijetnamske džungle, u kojem nisu htjeli biti i gdje su svaki čas mogli poginuti, vratili doma svojim mirnim životima i svom krugu bliskih im ljudi. To je sličan efekt kao kada vas iz jednog kaveza prebace u drugi. Vratite se svom okruženju, i droga vam više ne treba. 

No ima i primjera koji se svakodnevno zbivaju oko nas. Ljudi dožive prometnu nesreću pa završe na hirurgiji, ili u poodmaklim godinama moraju operirati kuk. Tada će im najvjerojatnije u bolnici dati diamorphine za ublažavanje bolova, što je medicinsko ime za heroin. Dakle mnogi ljudi oko nas kroz duže su razdoblje (nekad i mjesecima) dobivali heroin (i to čisti, puno bolji od onog što ovisnici dobivaju od mreže kriminalaca) pa nisu postali ovisnici, dok se korisnici s ulice kroz slično razdoblje pretvaraju u očajne ovisnike. Kako to?! Pa ulični ovisnici su kao štakori u prvom kavezu, izolirani, usamljeni, sa samo jednim izvorom utjehe kojem se mogu obratiti-drogi. A medicinski pacijenti su kao štakori u drugom kavezu. Vraćaju se doma gdje će biti okruženi s ljudima koji ih vole. Droga je ista, ali je okruženje različito!   

5. Ovi primjeri su vrlo uvjerljivi i provjerljivi, ali ipak ostaje i ono staro vjerovanje da narkotik kao kemikalija vjerojatno izaziva neke promjene u našem tijelu, a te promjene bi mogle biti i trajne, dakle ovisnost bi ipak mogla biti i fizički, a ne samo društveni fenomen?

Autor knjige objašnjava da bi ta sumnja mogla ostati „visiti u zraku“, kada ne bi bilo tako mnogo različitih ovisnosti. Kod nas je,recimo, izrazito prisutan problem ovisnosti o kocki i klađenju. Tu imate evidentan problem ovisnosti, ali znamo da ne može biti nikakve „injekcije karata u venu“ kojom bi primjerice kartaševu ovisnost mogli dovesti u neku fizičku vezu s kartama. Prof. Peter Cohen objašnjava da ljudska bića imaju duboku potrebu da se povezuju. Ako se ne možemo povezati jedni s drugima, povezat ćemo se s bilo čim što nam je dostupno – s ruletom, ili sa špricom za drogu. Prof. Cohen smatra da bismo trebali prestati govoriti o „ovisnosti“ i tu pojavu nazivati „povezivanje“. Ovisnik o heroinu povezao se s heroinom zato što se nije uspio povezati ni sa čim drugim.  

Ovakvo sagledavanje problema ovisnosti ima vrlo velike implikacije na rat protiv droga. Taj rat se vodi s idejom da kemikalije uzrokuju ovisnost, pa da onda moramo fizički ukloniti kemikalije da bismo riješili problem. Što znamo da nikako ne uspijeva. Pa droge ima i po zatvorima, a to su zidovima ograđene strukture. Ako se ne može spriječiti dilanje droge u zatvorima, kako bi se moglo spriječiti na otvorenom? Pa autor knjige kaže: Ako u stvarnosti kemikalije nisu osnovni uzrok problema ovisnosti, ako znamo da ogroman broj ljudi (velika većina) koji su uzimali te kemikalije nisu postali ovisnici, ako su zapravo izoliranost, bol i nevolja primarni uzročnici ovisnosti, onda policijske metode koje podrazumijevaju još više izolacije, bola i nevolja definitivno nisu dobra ideja! Zapravo, ideja da bi ovisnici nakon izlaganja još većim patnjama mogli postati bolji, a patnje su baš bile uzrok njihovih problema, je suluda!  

6. I, koja je onda dobra ideja?

E, o tome u narednoj Skalanadi.

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.