Klimatske promjene, emocije, poziv na akciju…

1
(1)

Prije nešto malo više od desetak godina shvatio sam da upozorenja znanstvenika i klimatskih aktivista nisu nešto što trebam zanemarivati. Kroz godine koje su slijedile postupno shvaćanje situacije koja obuhvaća klimatske promjene kao bitan dio mojeg života, natjeralo me na razmišljanje: Što mi je činiti? Sve informacije koje sam primao i znanja koja su dolazila uz njih ukazivala su da nešto moramo napraviti. Ali kako? I zašto nitko to ne radi? U to vrijeme još uvijek nisam shvaćao ozbiljnost stanja i nisam čuo vapaje i uzvike onih koji su već bili svjesni da smo gadno zabrljali i koji su već predano radili kako bi ukazali na održivi razvoj i povratak prirodi.

Kada sam se odlučio započeti sa pocastom “Što se zapravo događa sa životom na Zemlji?”, vizija ovog projekta bila je da razgovori koji će se desiti, dotaknu svijest lokalne zajednice u kojoj živim i potaknem ljude na povezivanje i akciju. Što se na samom početku i događa. Kroz razgovore pokušavam čuti priču ljudi koji ne okreću glavu od činjenica da se Zemlja zagrijava brže od svih dosadašnjih predviđanja, a za što odgovornost pada isključivo na djelovanje čovjeka u posljednjih 200 godina, i da nitko ne zna kada i koliko jako će posljedice klimatskih promjena u potpunosti utjecati na dosadašnji način života ljudi. Pokušavam čuti priču ljudi koji su svjesni neodrživosti ekonomskog sustava, kao i sustava upravljanja lokalnih i državnih vlasti i krhkost svih ostalih sustava u kojima živimo, i njihov odnos sa sobom, zajednicom i općenito životom u ovim povijesnim trenutcima opstanka čovjeka na planeti.

Puno je tu sustava i podsustava koji su međusobno povezani, i koji jedne druge, još uvijek raznim “polugama” kapitala i politike, (p)održavaju i čine naizgled “nedodirljivima” i “otpornima” na krizu koja se dešava, i time skreću pozornost sa višestrukih kolapsa koji prijete ne samo egzistenciji čovjeka, već nas dovode pred šesto masovno izumiranje sveg života na ovoj planeti.

Shvativši situaciju u kojoj se nalazimo prolazio sam kroz teške trenutke koje nisam mogao sam sebi opisati. To su bili vrlo novi i teški osjećaji. Prvo sam osjetio veliki sram, i osobnu odgovornost prema svemu što smo kao čovječanstvo stavili “na kocku” iz sebičnih razloga. Taj osjećaj je u meni otvorio jedan novi ponor. Nepoznat do sada. Ponor koji je počeo gutati sve ostale osjećaje, a poneke i pojačao. U tom bezdanu stvorila se i tuga. Neizmjerna tuga za prirodom i Životom koji mi nestaje pred očima. Tuga što to većina zanemaruje i ne shvaća ozbiljnost. Uz tugu pojavljivali su se ispadi bijesa, ljutnje. Lomio sam se, ponekad niti svjestan od kuda ti osjećaji dolaze. Bespomoćnost. Pa i povlačenje. Gubljenje smisla za nastavak. Što sada? Kako ja tu mogu nešto pomoći? Izgledalo je besmisleno o tome uopće i razmišljati.

Počeo sam istraživati. Čitati. Gledati. Slušati. Povezivati se.

Otkrio sam da postoji puno ljudi koji “vide” i koji nešto rade. Žive tu borbu za Čovjeka, borbu za Život. Otkrio sam da su tu ljudi za koje sam mislio da više ne postoje. Stariji, mudriji, spremni slušati i spremni prenositi. Da su tu i mladi koji se bore za svoju budućnost. Otkrio sam da nas je sve više koji razumiju potrebu za promjenom, za novim rješenjima, za drugačijom budućnošću od one koju smo si trenutno ucrtali.

Otkrio sam da već postoje ili se stvaraju i iskušavaju novi sustavi i podsustavi koji osnažuju zajednice i podržavaju ih i osnažuju ih kako bi bile otporne na kolapse sustava koji trenutno naizgled održavaju život čovjeka na planeti, i prilagođavaju se novom i  održivom načinu života.

Vrijeme koje dolazi je vrijeme velikih odricanja. Odricanja kojima sadašnjim načinom razmišljanja i življenja, ne možemo pripisati logiku, iako je ona očita, neizbježna i nužna. Promjena koju ta odricanja donose, dešava se prvo u nama. Kako živjeti dalje, a ne nastaviti živjeti život koji podupire uništavanje prirode i prirodnih resursa, koji uništava šume, mora, rijeke i jezera, time i živote svih ostalih bića koja djele sa nama ovu planetu. Uništavajući i degradirajući prirodne sustave Života uz koje smo evoluirali do danas, iskorištavajući njegove osovine, ne vraćajući mu ništa. Do točke iz koje nema povratka. A to je trenutak u kojem se nalazimo. Game over. 

Život kakvog znamo, postoji još samo u iluzijama civilizacije koja u svojoj dekadentnosti ne vidi propast društva i prirodnih sustava bitnih za život na Zemlji, ne vidi manipulacije politike i kapitala, ne vidi krhkost tog sustava, ne vidi kolaps energetskog sustava vezanog uz isključivo izvlačenje nafte. Zastrašujuća je opća “zaslijepljenost”  na štetne načine upravljanja sustava vlasti koja (ne)namjerno klimatske promjene i dalje ne uvrštava u programe, planove, projekte pa ni i obećanja u svojim (pred)izbornim aktivnostima. Civilizacije koja “klimatske i druge aktiviste” predstavlja i označava  kao “teroriste” i grupe koje onemogućavaju normalan život, a “beskonačan” ekonomski rast i (ne održivi) razvoj tehnologija i dalje kao “zlatno tele” predstavlja da su izlaz i rješenje svih problema (i vidljivih i ne vidljivih).

Promjena dolazi iz nas, od nas, i kroz nas. Ona nije jednostavna. Ona nije lagana. Ona i sama prolazi kroz svoje stadije i tu se pojavljuju “emocionalna stanja kao što su eko-anksioznost, ekološka tuga, eko-bijes ili solastalgija.[1]” – izvor wikipedia. Te osjećaje vrlo je lako pomješati i pripisati ih drugim izvorima, ili njihove negativne posljedice mogu pojačati stanja koja su se u nama skrivala a da ih nismo ni bili svjesni. Moj savjet je razgovarajte sa ljudima koji su svjesni situacije u kojoj se nalazimo, oni su također otvorili svoje ponore, osjetili i tugu, i bespomoćnost, i ljutnju i strah, ali i izgradili nove mostove preko njih. U njih zasadili novo sjeme nade i hrabrosti za borbu za budućnost svega što nas okružuje.

“Za neke pojedince povećani angažman uzrokovan zajedničkom borbom protiv klimatskih promjena smanjuje društvenu izolaciju i usamljenost . [73] Na razini zajednice, učenje o znanosti o klimatskim promjenama i poduzimanje kolektivne akcije kao odgovor na prijetnju može povećati altruizam i društvenu koheziju, ojačati društvene veze i poboljšati otpornost. Takav pozitivan društveni učinak općenito je povezan samo sa zajednicama koje su imale donekle visoku društvenu koheziju na prvom mjestu, što je potaknulo vođe zajednice da djeluju kako bi poboljšali društvenu otpornost prije nego što poremećaji povezani s klimom postanu preozbiljni. [8] [12] [10] [74] [43]” Wikipedia

Je li ovo bilo korisno?

Dajte ocjenu 1-5 (trebate biti prijavljeni)!

Prosječna ocjena 1 / 5. Broj glasova: 1

Za sad nema ocjena! Budite prvi koji će dati ocjenu.

Danijel Višak

Danijel Višak

Imam 45 godina i dosta mi je čekanja. Pronaći smisao u besmislu ljudske gluposti i bezosjećajnosti za budućnost naše djece, njihove djece, svih ostalih kraljevstva živih bića na ovoj planeti i planete same kao izvora sveg Života, postalo mi je jedino smisleno uovom trenutku našeg bivanja ovdje.

Jedan komentar na “Klimatske promjene, emocije, poziv na akciju…

Odgovori

Ne propustite: