KLIMATSKE PROMJENE KAO PITANJE MORALA

Transkript emisije Skalanada 3.04.2015.

Uvodno. U akademskoj zajednici, ali sve češće i u vjerskim zajednicama, vode se rasprave o tome kako su klimatske promjene zapravo problem morala. Ove će rasprave sigurno dobiti na intenzitetu kada se objavi najavljena enciklika o klimatskim promjenama Pape Franje. Kako je došlo do tog povezivanja borbe za suzbijanje klimatskih promjena sa djelovanjem vjerskih zajednica, Zorane?

Za ovu temu „kriv je“ prije tjedan dana objavljen članak Tima DeChristophera, osnivača grupe „Miroljubiva pobuna“, koji je zbog svog opiranja da se na velikim područjima države Utah dopusti hidrauličko frakturiranje radi eksploatacije nafte i plina, odležao u zatvoru 21 mjesec. Njegovu osjetljivost na ono što radi industrija fosilnih goriva lakše je razumjeti kada se zna da je on porijeklom iz Zapadne Virginie, države u kojoj se fosilna goriva eksploatiraju duže nego bilo gdje, države koja se danas rangira kao najnepoželjnije mjesto za življenje u SAD, i gdje su nebrojni ljudi izgubili svoj život zbog onoga što je ta industrija radila. Tim je diplomirao ekonomiju, a sada radi magistarski rad na Teološkom fakultetu na Harvardu. Dakle radi se o aktivistu koji je zbog klime već sjedio u zatvoru, a u svom članku se zalaže/traži da crkve preuzmu moralno vodstvo u borbi za suzbijanje klimatskih promjena. Mislim da ta osoba i ta tema zaslužuju našu pozornost i u ovo vrijeme neposredno pred Uskrs.

2. Što je Tima navelo da baš od vjerskih zajednica traži da se postave kao moralno vodstvo za klimatske probleme?

Da su klimatske promjene problem morala i da bi se vjernici na tome trebali angažirati, oko toga se svi brzo slože. Ono što nedostaje je rasprava o tome što to znači angažirati se na ovom moralnom izazovu, kako i gdje se postaviti u smislu naših reakcija na klimatske promjene. 

Kao prva reakcija na klimatske promjene obično se navodi mogućnost individualne  promjene ponašanja nas kao potrošača – smanjiti vlastiti utjecaj (ugljični otisak). Tisuće reklama dnevno nas podsjećaju da smo potrošači, pa se ovo čini logičnim korakom. 

Drugi korak je da smanjimo ugljični otisak organizacija u kojima radimo. Čak je i u nekim raspravama o nacrtu papine enciklike spominjana štednja energije u crkvenim objektima, solari na krovovima i slično.

Tim upozorava da ova prva dva koraka jesu korisna, ali su fokusirana na nas kao potrošače. A znamo da smo kao potrošači prihvatili princip da više vrijedi onaj čovjek koji je sposoban više potrošiti, pa smo se zbog toga i doveli globalno u sadašnju situaciju. Ako je fokus na potrošačima i na mantri „glasajte svojim dolarom/kunom“, tada to implicitno znači da oni koji imaju malo glasova (dolara/kuna) malo i znače.   

Jedna od uloga crkve je da nas podsjeti da smo mi nešto više od potrošača. Crkve mogu oživjeti svijest o našoj ulozi kao građana, kao članova zajednice, kao obitelji. Osim toga, one su jedinstveno pozicionirane da u nama razviju identitet da smo Božja djeca, da smo sastavni dio jednog međuovisnog živog svijeta, ili nositelji božanskih iskri kreativnosti. Ako bismo se povezali s tim nepotrošačkim oblicima postojanja u ovoj stvarnosti, to bi nam dalo veliku društvenu snagu, koja je tako potrebna svakom društvenom pokretu. A društveni pokret ojačan nepotrošačkim identitetom je neophodan za one revolucionarne promjene koje klimatska kriza zahtijeva da se dogode našim energetskim, političkim i socijalnim sustavima.

Dakle, ono što Tim očekuje od vjerskih zajednica je ne samo da se povremeno pridruže klimatskom aktivizmu kad ih se pozove, već da predvode, da propituju službene politike, da prodube klimatski pokret.

3. Znamo da su svi dosadašnji globalni klimatski pregovori propali zahvaljujući intenzivnom lobiranju velikih korporacija. To su jaki protivnici. Pitanje je tko im je dorastao?

Pa baš zato Tim traži da se crkve uključe. Fosilna goriva pod kontrolom drže najmoćnije svjetske korporacije. One kontroliraju i sve svjetske centre moći, zna se da su zbog fosilnih goriva inicirale ratove, svrgavanje legitimnih vlasti, nisu prezale ni od naručivanja ubojstava… A spašavanje klime zahtijeva da najveći dio preostalih rezervi fosilnih goriva ostane u zemlji. Za najmoćnije korporacije to znači da bi ostale bez tisuća milijardi dolara profita i znamo da će učiniti sve da se to ne dogodi. K tome, klimatske promjene (one koje više ne možemo izbjeći) će mnogima život učiniti mizernim. Povijest je pokazala da u okolnostima velikih kriza elite poduzimaju očajničke poteze da ostanu na svojim pozicijama moći: krivicu obićno prebacuju na neku od klasa ljudi (migrante, nacije i sl.) ili na razne druge naćine okreću ljude jedne protiv drugih. Tako da naše najveće ranjivosti na klimatske promjene nisu postojanje gradova tako smještenih da će ih potopiti more ili uništiti riječne poplave, već naša socijalna podijeljenost – na klase, na rase, na razlike u spolu… To nas izlaže ranjivosti da na krizu reagiramo iz pozicije straha ili mržnje umjesto iz pozicije solidarnosti; odnosno da se nadmećemo umjesto da surađujemo. A to je scenarij koji objektivno teško stanje može pretvoriti u nezamisliv horor. Tim upozorava da čak i ako uspijemo da revolucionarno promjenimo naše energetske, političke i socijalne sustave, to će valjati samo ako bude učinjeno na način da se istovremeno demontiraju klasne podjele, supremacija bijelih, patrijarhalnost, ksenofobija, i druga socijalna zla. Dakle, ako se želimo nositi sa takvim strukturnim zlom, moramo stajati na čvrstim moralnim temeljima. 

4. Provođenje revolucionarnih promjena ključnih sustava uz istovremenu posvemašnju demokratizaciju društava djeluje kao prilično utopistički zadatak. Ima li to Tim na umu?

Pa Tim shvaća da su ciljevi koje je neophodno postići toliko veliki da djeluju nerazumno. Ali kaže da je to tako bilo sa svim velikim socijalnim preokretima kroz povijest. Sigurno će i ovom prilikom biti situacija kada će se činiti da ne postoji razuman razlog za očekivanje da možemo uspjeti u onom što želimo postići. Ustrajni su oni pokreti koji pronađu neku vrstu nade, neki razlog da se nastave boriti i u najtežim vremenima. Konvencionalna mudrost oko klimatskog pokreta je da je optimizam jedina forma nade, jer da bez optimizma ljudi nemaju razloga da se nastave boriti. Ali optimizam je smješna i krhka vrsta nade. Zato je to najvažnija točka u kojoj vjerske vođe ne smiju slijediti sadašnji klimatski pokret, ali moraju osigurati moralno vodstvo. Tim vjeruje da je najvažniji razlog zašto su vjerske zajednice igrale tako važnu ulogu u brojnim socijalnim pokretima, to što su u onim trenucima očaja, kada je optimizam smiješan, religiozni ljudi zasnivali svoju nadu na vjeri i nastavili se boriti. U tim teškim trenucima mi se nastavljamo boriti za pravdu, jer je to ono što znači biti vjeran ljudima koje volimo, biti vjeran svijetu koji volimo, i biti vjeran Bogu koji voli svijet.

Kao vjerski vođe, mi nismo tu zato da bismo bili optimistični, mi smo tu zato da bismo održali vjernost onome što volimo. Mi nismo u klimatskom pokretu samo zato da bismo svojim potpisom na neku peticiju njoj pojačali respektabilnost. Nismo ni zato da naše bijele ovratnike uoče fotoreporteri na nekom klimatskom skupu. Kao ljudi od vjere mi smo pozvani da budemo moralni temelj pokreta za klimatsku pravdu, čvrsti temelj za nadu koja će ostati jaka i u najmračnijim vremenima. Pomolimo se da budemo dorasli tom izazovu – veli Tim. 

Sretan vam Uskrs.