KOLIKO ENERGIJE JOŠ IMA?

Transkript emisije Skalanada 18.09.2013.

Uvodno. Najbogatije i najmoćnije korporacije na svijetu su one iz biznisa nafte i plina. Pokušajte si život zamisliti bez nafte i odmah će vam biti jasno od kud im ta moć. Pa kada klimatolozi kažu da se potrošnja nafte treba drastično smanjiti zbog emisija stakleničkih plinova, na scenu stupaju plaćeni klimatski skeptici koji nas uvjeravaju da klimu mijenja nešto drugo, a ne fosilna goriva. A mi smo se skloni time utješiti, jer tko bi se odrekao automobila i drugih blagodati nafte zbog klime. Ili, kada neki geolozi upozoravaju da nafta nestaje jer je neobnovljiva, opet smo skloni nadati se da su u pravu oni koji tvrde da nafte ima još puno u nekonvencionalnim izvorima. Što je u tim igrama oko energije bitno Zorane? 

Jedino pravo mjerilo za pouzdanost opskrbe energijom je njen količinski protok. Na to upozorava Curt Cobb u američkom časopisu „Resource Insights / Uvid u resurse“. Mediji često brkaju terminologiju, pa rezervama nafte proglašavaju i ono što su tek puke procjene. A definicija rezervi je da su to oni resursi koji se mogu pridobiti iz poznatih nalazišta, uporabom poznatih tehnologija i koji se mogu prodati uz profit i to po današnjim cijenama. Zbog toga su rezerve samo mali dio ukupnih resursa za koje se pretpostavlja da su još prisutni u zemljinoj kori. Zašto je baš količinski protok energije tako bitan? Pa zato jer cijela svjetska ekonomija potpuno ovisi o kontinuiranom dotoku kvalitetne energije. Ne možemo na tri mjeseca isključiti sve svjetske elektrane, ili prestati tankati brodovlje gorivom, a da ne izazovemo potpuni raspad svjetske ekonomije. Energije mora biti – stalno! Nije realno očekivati ni spasonosna rješenja od novih tehnologija, jer nove tehnologije nisu nova energija. Tehnologije koriste energiju. Zna se da su stari Rimljani znali praviti male parne strojeve, ali su ih koristili samo za pokretanje dječijih igračaka. Zašto nisu išli dalje od toga? Oni nisu imali koncentriranu energiju – pogonsko gorivo za te parne strojeve, pa da ih mogu iskoristiti za transport ili pokretanje strojeva. To je došlo puno stoljeća kasnije, s ugljenom, naftom i plinom.

2. Zašto se Curt Cobb toliko trudi da objasni važnost kontinuiranog dotoka kvalitetne energije?

Njega je nedavno na to potaknuo članak u mjesečniku „Atlantic Monthly“ pod naslovom „Nikada nećemo ostati bez nafte“ – što je doista apsurdna tvrdnja. Curt kaže da se još može složiti s tim da će nafte u zemlji biti još jako dugo, ali problem je što bi se njen količinski protok mogao uskoro znatno smanjiti. Ako se u narednih 20 godina globalna proizvodnja nafte prepolovi, to ne znači da će nafte nestati. Imat ćemo je po prilici isto onoliko koliko smo je imali 1967. godine, jedne ekonomski iznimno živahne godine. Problem je danas što je nas dvostruko više i što je potrošnja nafte po glavi stanovnika znatno veća. Sva ta dodatna potrošnja (u odnosu na 1967.g.) danas se oslanja na konvencionalne izvore nafte čija izdašnost opada 4-5% na godinu, pa se ti izvori zamjenjuju naftom iz nekonvencionalnih izvora čija izdašnost opada deset puta brže. Bušači na nekonvencionalnim naftnim poljima Texasa i Sjeverne Dakote moraju godišnje nadomjestiti 40% proizvodnje s novim bušotinama, i to samo kako bi proizvodnju sa tih polja održali na istoj razini. Slično je sa shale gas-om (plin iz poroznih stijena). Tipična bušotina za shale gas nakon tri godine izgubi 79-95% od prvobitne izdašnosti. Rad ovih bušača netko je usporedio s penjanjem po stepenicama, ali onim pokretnim koje idu na dole! 

3. Nafta i plin sa takvih polja vjerojatno ne mogu biti onako jeftini kao što su nekada bili iz konvencionalnih izvora?

Naravno, oni prizori iz starih filmova kada se izbuši rupa u pijesku a iz nje eruptivno pohrli nafta i učini svog vlasnika bogatim, unatoč svojoj niskoj cijeni, je nepovratna prošlost. Još 1998. godine (prije 15g) naftom se trgovalo za oko 10$ za barel. A baš tada je u časopisu Scientific American objavljen članak „Kraj jeftine nafte“ koji su napisala dva iskusna naftna geologa – Colin Campbell i Jean Laherrere, koji su upozorili da nije bitno kada će u svijetu nestati potpuno nafte, već kada će prestati biti moguće povećavati njenu proizvodnju. I oni su procijenili da će se to dogoditi prije 2010. godine i da će imati vrlo ozbiljne reperkusije na gospodarstvo i odnose u svijetu. Kada danas pogledamo u retrovizor vidimo da se to dogodilo 2005-6 godine, uslijedio je krah velikih financijskih institucija, globalna gospodarska kriza, ratovi i socijalni nemiri diljem svijeta. Gospodarstvo jednostavno ne može podnijeti desetostruko veću cijenu nafte u odnosu na njenu cijenu iz 1998. godine i nastaviti rasti. U ovoj emisiji smo o nerealnosti nastojanja da se ponovo oživi gospodarski rast već mnogo puta govorili.

4. Našoj Vladi su baš veliki energetski projekti dospjeli u središte aktivnosti kojima se nastoji izaći iz krize, odnosno riješiti vanjska dugovanja zemlje. Koliko je to realno sa stajališta raspoložive energije?

Svakakvih se tvrdnji može naći u medijima. Recimo da bi LNG terminal na Krku sada trebao zbog mogućnosti prihvata viškova plina sa američkog tržišta koje je preplavljeno shail gasom – baš iz onih ležišta čija izdašnost opada 79-95% već nakon tri godine. Tolika investicija, a takva „pouzdanosti“ dobave plina?! Nadam se da se radilo o poluinformaciji. Ili, očekivanje spasa od nafte i plina iz Jadrana čija bi ležišta eksploatirali strani koncesionari. Kao da bi strane korporacije ulagale u istraživanje i eksploataciju zato da bi mi imali jeftiniju naftu. Gro zarade bi nesumnjivo išao njima. Ako se naše gospodarstvo ne bi oslobađalo ovisnosti o nafti (one iz svijeta ili Jadrana, svejedno), njene visoke cijene nastavile bi ga gušiti kao što su to činile od samog početka krize. A rizik od havarija i degradacije okoliša našeg zatvorenog mora je naprosto neprihvatljivo visok. Danas predsjednik Ekvadora poziva međunarodnu zajednicu da bojkotira američkog Chevrona zbog zagađenja Amazona. Možda ćemo to sutra raditi mi zbog nekog koncesionara na Jadranu, ali zašto bi se uopće dovodili u situaciju da nam se tako nešto dogodi. U skoroj budućnosti ćemo morati ubrzano napuštati naftu, plin i ugljen – bilo toga još ispod našeg mora i tla, ili ne. Nećemo ih moći platiti, a možda ni dobiti. Pa zar je prvi logičan korak u pripremi za takve okolnosti, prepustiti Jadran, jedan tako nam važan prirodni-životni resurs, sudbini u režiji stranih korporacija? Ili pak graditi nove terminale i infrastrukturu za odlazeće energente? Za neke odluke bi ipak trebala prethodna temeljita provjera na realnost!

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.