Kuća koja se sama grije

Zima. Vani je oko nule, voda samo što ne smrzava. U kući je +25°C, taman za kratke rukave, može se ležati bez pokrivača. To je posve uobičajena priča za sve ljubitelje centralnih grijanja, peći na drva, klima uređaja. Naša priča je različita po tome što se radi o vikendici u kojoj nitko ne boravi. Vikendica nije priključena na struju iz gradske mreže. Nema kubike drva pred kućom, nema nikakvih sofisticiranih uređaja za grijanje. A opet, temperatura u kući je cijele zime vrlo ugodna. Nekad nas nema na imanju po mjesec dana zbog lošeg vremena. Kada konačno dođemo, ulazimo u toplu kuću, imamo toplu vodu. Možemo se baviti stvarima radi kojih smo došli. A to je odmor, uređenje imanja, sadnja nečega, ili što nas već u tom trenutku veseli.

Ovdje ću opisati kako smo mi došli do kuće koja je stalno topla. Nadam se da će pomoći da napravite nešto slično, ili značajno smanjite trošak za grijanje kuće.

Početak

U permakulturu sam prije 12 godina “ušao” sa samo jednim motivom; da samostalno osiguram obitelji “krov nad glavom”, energiju, hranu i ostalo što nam je najpotrebnije. Motiviran uspjesima sjajnih domaćih inžinjera poput Veljka Milkovića, genijalnih projekata poput earthship kuća Michaela Reynoldsa, još i prije permakulture sam maštao kako bih napravio kuću o kojoj ne trebam brinuti, nego se ona brine o meni. U hladnoj planinskoj klimi Gorskog kotara u Hrvatskoj, grijanje kuće je posao kojim se bavimo 8 mjeseci u godini. Ostala 4 mjeseca se bavimo sječom stabala i cijepanjem drva za zimu.

Na permakulturnom imanju je previše posla, a život nudi premalo vremena da bi ga trošili na spaljivanje šuma. Iako ima neke romantike u peći u kojoj za dugih zimskih noći lagano pucketa vatra, nama je zapravo samo trebala toplina. Mnogo topline, cijele godine. S obzirom da je veći dio godine temperatura ispod optimalne, a zimi je sunčeve energije zaista malo, to je bio baš velik izazov. Kuću koristimo samo povremeno, kada dođemo na imanje, i htjeli smo da nas svaki put dočeka topla kuća. Trebalo nam je nekoliko godina planiranja, gradnje, testiranja i prilagođavanja kako bi konačno dobili što smo htjeli.

Solarne zemunice

Najbolji modeli iskorištavanja sunčeve energije i pohrane te energije u kući koje smo našli, bili su projekti tzv. earthship kuća. Kuće imaju ogromne ostakljene površine okrenute suncu, te ogromnu toplinsku masu koja može akumulirati energiju sunca. Kuće su tipično opremljene i brojnim drugim sustavima koji ih čine minijaturnim samodostatnim sustavima. Mi smo se prvenstveno fokusirali na način kako kuća ostaje ugodno topla tijekom cijele godine, u svim klimama.

Nažalost, sami projekti solarnih zemunica nam nisu nikako odgovarali. Prema lokalnim propisima, morali smo napraviti baš posve klasičnu kuću. Prizemnica, 4 zida, klasični krov. Sve drugo bi bilo jako teško progurati na odobrenje, a gradnja bez dozvole nije bila privlačna opcija.

Alternativni izvori energije

Kuću, naravno, ne moramo grijati baš suncem (iako su mnoge druge energije indirektna posljedica sunčeve energije). Možemo napraviti solarnu elektranu, vjetroelektranu, pa grijati kuću na vlastitu struju. Možemo toplinskim pumpama koristiti energiju okolnog tla. Postoje metode grijanja biomasom koja se kompostira, tzv. biomeiler. Postoje visokoučinkovite peći na drva ili otpadnu biomasu koje se može i automatizirati. Sve te opcije su nam prošle “kroz glavu”, i nažalost sve su odbačene. Prije svega, radi se obično o vrlo skupim sustavima, zahtjevnim za održavanje. Nekad se radi o vrlo hrabrim konceptima koji još nisu posve testirani u našem podneblju, ili stručna pomoć nije dostupna. Mi raspolažemo samo našim rukama, i skromnim znanjem običnih ljudi. Nekad napravimo dobro, nekad pogriješimo pa ispravljamo greške. Ne možemo si dozvoliti da se veoma skup pothvat pokaže kao greška, jer drugu priliku ne bi imali.

Gradnja prirodnim materijalima

Postoji bezbroj razloga da se prirodni materijali maksimalno koriste u gradnji, od ekoloških, zdravstvenih do estetskih. Ono što se često previdi, jest da postoji isto toliko razloga da se ne koriste. Na primjer, gradnja kuće je u našoj kulturi životni pothvat. Kuća se gradi jednom, a koristi se više generacija. Nismo naviknuti da kuću gradimo i razgrađujemo svakih par godina. Nismo naviknuti da eksperimentiramo u gradnji, pa ako se pokaže da smo pogriješili, onda počinjemo iznova. Takvo što si rijetki mogu ili žele priuštiti.

Da bi napravili kuću sa predvidivim rezultatom, dobro je osloniti se na lokalnu tradiciju. Tradicija nije uvijek dobra niti bezgrešna, ali nudi odgovor na pitanje: Koliko će kuća trajati? Kako će se neki materijal ponašati u poplavi? Gdje kupiti ciglu, koje su joj karakteristike? Mlada obitelj poput naše, bez ikakvog iskustva sa gradnjom kuće, bez značajnog budžeta za gradnju, već ima dovoljno nevolja. Nismo željeli dodatno riskirati sa nečim što još nije dovoljno testirano, i za što nismo dovoljno educirani. Odlučili smo držati se lokalne tradicije, i onda minimalno izmjeniti uobičajene stvari kako bi ostvarili izuzetne rezultate. Riječima permakulture, mali koraci za velike promjene.

Ekološki i ekonomski zahtjevi

Gradnja tipične kuće u našem podneblju zahtjeva izuzetno velike količine materijala, koji je onda samo to – materijal za kuću. U proizvodnji i transportu materijala se koriste velike količine energije, uz veliku štetu po okoliš i naš budžet. Osim u iznimnim slučajevima, cijena je obično vezana uz potrošnju energije, pa su ekološki i ekonomski problemi usko vezani. Skupa kuća je često ne-ekološka, kako god izgledala, od čega god bila sastavljena. Naša strategija je bila da potrošnju svih materijala svedemo na minimum, tj. gradimo samo ono što zaista treba. Postoje elementi kuće koji jednostavno nisu potrebni, ili se mogu naknadno dograditi. Postoje elementi koji ne moraju biti toliko kvalitetno građeni. Postoje radovi na kući koje smo mogli odraditi sami, zapravo, sve osim zidanja i jesmo radili sami.

To je način kako smo došli do kuće koja je izuzetno jeftina, a pruža nam baš ono što trebamo. Kvalitetom ne odstupa od bilo koje profesionalno građene kuće. Što je najvažnije, kuća brine o nama, a ne mi o njoj. Usred zime dolazimo u toplu kuću, imamo toplu vodu. Ne plaćamo račune za struju. Ne bavimo se obaranjem stabala niti pripremom kubika ogrijevnog drveta.

Naše rješenje

Krenimo od krupne slike prema detaljima. Naša obitelj broji 4 člana, odnosno supruga i ja imamo dvije djevojčice. Živimo u gradu, a na imanje dolazimo vikendima. Na imanju nam treba prostor za spavanje, pripremu i čuvanje hrane, svakodnevne aktivnosti poput učenja i pisanja zadaća itd. Većina prostora je višefunkcionalna, kako bi u konačnici zauzimali što manji prostor. Kada zbrojimo sve potrebe i aktivnosti, prostor za nas i naše stvari, dolazimo do nekih 60 m2 potrebnog prostora. Tu je uključena i ostava za alat, smočnica sa zimnicom, radiona…

Kuća je smještena, kao što je rečeno, u hladnom planinskom podneblju. Strategija tople kuće počiva prije svega na očuvanju energije. Zimi su rijetki posve sunčani dani, obično je maglovito, kišovito i hladno. Toplinske je gubitke teško nadoknaditi, zato je kuća oblikovana tako da gubi što manje energije. Uzmimo primjere iz prirode. Zimi se životinje sklupčaju u oblik lopte kako bi sačuvale energiju, a isto radi i ova kuća. Njena visina, širina i dubina su gotovo sve jednake, kako bi oblik bio što sličniji lopti. Na taj je način ovojnica kuće (površina koja dijeli vanjski od unutarnjeg prostora) minimalna, a time i gubici topline.

Kuća nema balkone, zapravo na njoj nema ništa zanimljivo, sve što je zanimljivo je unutra. I to je sve dio strategije očuvanja energije. Potrebnih 60 m2 smo “razlomili” na 3 etaže po 20 m2 kako bi što veću površinu smjestili u što manju kuću.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.