KUTIJA ZA BEBE

Transkript emisije Skalanada 3.06.2016.

Uvodno. Depopulacija Hrvatske česta je medijska tema. Brojke su neumoljive, kako one vezane za odlazak radno aktivnog stanovništva u druge zemlje, tako i one o sve manjem broju novorođenčadi. Rasprave o tome dosta su emotivne, patetične, priziva se i neko „populacijsko domoljublje“, malo je zdravorazumskog i otvorenog pristupa koji sagledava ukupne realne okolnosti. Zorane, kažete da ćete danas podsjetiti da ima i drugih načina da se novim generacijama poželi dobrodošlica, i da će danas prednost imati dobrobit beba. 

Osobno me se ne dojmaju naročito žalopojke kako ćemo zbog depopulacije izgubiti veliki dio radno sposobne kohorte stanovništva neophodne za rast ekonomije, da ćemo biti nekonkurentni na svjetskom tržištu i da će se zbog toga urušiti mirovinski sustav (ovaj, iz kojeg i ja primam mirovinu). To je depopulacijski problem iz perspektive ljudi srednje i starije dobi (član sam te skupine) koji sada imaju najviše utjecaja na zbivanja u Državi, a kojima postaje jasno da će u svojim poznim godinama sve lošije živjeti jer se mirovinski fondovi nedovoljno dobro pune zbog smanjivanja broja onih koji ih pune (populacije mladih). Otuda ideja da treba financijski stimulirati rađanje više djece (neoliberalnim rječnikom rečeno: treba se „investirati u humanu infrastrukturu“). Slušatelji koji prate ovu emisiju znaju da ja uporno upozoravam da stalni gospodarski rast nije moguć, da će on svakako, u jednom (vrlo skorom) času, stati i prijeći u kontrakciju, pa će se sve prethodno navedene posljedice na ekonomiju, konkurentnost i mirovinski sustav svakako dogoditi, neovisno o tome raste li nam stanovništvo ili ne. Zato problem  našeg stanovništva nije u broju, nego u drugačijem životnom ambijentu koji bi trebali osigurati sadašnjoj i budućim generacijama, a o tome se još  ni ne raspravlja. 

Kad smo već spomenuli da stalni rast nije moguć, evo jedne ekskluzive (barem mislim da to kod nas još nije objavljeno). Država Vermont je svojom rezolucijom 412 ovog svibnja službeno prebacila „ekonomiju bez rasta“ ili „ekonomiju stabilnog stanja“ (steady state economy) iz jedne čisto akademske niše u središte političkog dijaloga zemlje, jer je to „jedina održiva alternativa sadašnjem sustavu koji ili neodrživo raste ili je u recesiji“. Ovo je važan događaj, za sada presedan u SAD, a vidjet ćete, doći će to i kod nas.

2. Objasnili ste perspektivu ljudi srednje i starije dobi, koji dominantno utječu na donošenje odluka unutar sadašnjeg gospodarskog sustava koji teži stalnom rastu. Koje bi još perspektive trebali imati u vidu?    

Pa promotrimo perspektivu i interese roditelja (pri čemu su stavovi majki relevantniji od stavova očeva, zbog većeg tereta koji one nose) i naravno djece. Mislim da se velika većina roditelja ne opredjeljuje da imaju djecu samo zbog toga što je netko voljan da im jednokratno isplati određenu sumu novaca po „glavi rođena djeteta“. To se uglavnom radi iz nekih emotivnih razloga, pri čemu je važan osjećaj sigurnosti i procjena roditelja da li će njihovo dijete imati uvjete za sretan život. Taj osjećaj sigurnosti i procjena budućih okolnosti u kojima će dijete odrastati obično se stječe na osnovi niza znakova iz okruženja. Te znakove svatko iščitava na svoj način i razmjerno istraživačkom naporu koji u to ulaže, što često nije ni mnogo, ni dostatno, s obzirom na sve one suvremene elektroničke naprave na koje mladi troše previše vremena, kao i na mnoštvo zbunjujućih poruka iz medija. Primjerice, zna se da je Hrvatska potpisala dokumente s klimatske konferencije u Parizu. Tamo se jasno naznačilo da su klimatske promjene najveća prijetnja čovječanstvu ikada (osobito djeci). Zna se da će se, ukoliko se ništa ne poduzme, prilike na Zemlji ubrzano pogoršavati. Ali, nakon toga ništa. Naši parlamentarci i Vlada imaju zanimljivijih i hitnijih tema od klimatskih promjena. Dobro informirani roditelji (malobrojni), koji znaju i razumiju da su velike promjene pred nama, i znaju koliko malo vremena imamo da se s njima uhvatimo u koštac, mogu vrlo lako i pragmatično zaključiti da ne žele rađati djecu za razdoblje promjena za koje se nitko ne priprema. Kada takve promjene zateknu jedno društvo nespremnim, rezultat je obično kaos. A tko svojoj djeci želi život u kaosu, nalik prizorima s izbjeglicama s Istoka. Nisu sirijska djeca, koja su poslana bez pratnje na put u trošnim čamcima u Europu, rezultat nebrige roditelja, već rezultat očaja roditelja koji u tome vide jedinu nadu za spas svoje djece. Nitko ne bi htio biti dijete u takvim okolnostima, a bogami ni roditelj, ako to ikako može izbjeći.

3. Da li naše, ili bilo koje drugo društvo (klimatske promjene su globalni problem), može učiniti nešto što bi već rođenoj i budućoj djeci moglo osigurati prihvatljive uvjete življenja, a ne neki kaos sličan onom u Siriji, Iraku, ili sada u Indiji nakon toplotnog udara?

Može, ali bi na tome morali zdušno raditi. Istina, mnogi već i rade, čak i kod nas, ali su malobrojni, marginalizirani, s neznatnim ili nikakvim financijskim potporama. Rad na smanjivanju emisija stakleničkih plinova i na adaptaciji na klimatske promjene je generacijski pothvat. To nije posao za koji možete reći: „Uhvatit ću se toga kad nađem malo vremena“! To mora postati prioritet preko svega (baš kako smo u prošloj emisiji govorili objašnjavajući stanje hitnosti). Ako razumijemo koje nam promjene neminovno dolaze, a nismo se spremni primiti posla na tranziciji u društvo bez fosilnih goriva, onda je licemjerna pronatalitetna politika s poticajima u vidu jednokratne isplate roditeljima, jer ispada da generacija starih tako plaća za povećanje broja mladih da bi osigurala vlastitu udobnost u poznim godinama, a poslije, toj djeci neka bude kako bude. Kako možemo djecu svjesno rađati da bi ih potom gurnuli u klimatski kaos?! A ako se radi o tome da ne znamo i ne razumijemo kakve nam promjene dolaze, onda smo kao društvo još u fazi poricanja da klimatski problem uopće postoji, što je za našu djecu možda još veći problem. Roditelji im ne znaju što rade, pa novce kojih i tako nemaju dovoljno, troše na projekte koje ubrzo neće moći koristiti. To se lako vidi iz liste projekata o kojima se govori kao o strateškim investicijama (TE na ugljen, LNG, bušenje Jadrana i Panonije zbog nafte i plina, autoceste, zračne luke, borbena eskadrila, golf igrališta, marine, resorti). Dok bi za našu djecu najvažnije bilo da im roditelji osmisle, organiziraju i pripreme životni ambijent koji će funkcionirati bez ugljena, nafte i plina, u kojem će svaka obitelj imati krov nad glavom i mogućnost korištenja obnovljivih izvora energije, zdravu i dostatnu pitku vodu, dovoljno zdrave hrane lokalno proizvedene i to metodom koja vezuje atmosferski ugljik u tlo (smanjuje količinu CO2 u atmosferi), bez korištenja umjetnih gnojiva, kemijskih zaštitnih sredstava i uz minimum vode, sa zajednicama u kojima će ljudi brinuti jedni o drugima i biti solidarni s onima koje pogodi iznenadna nevolja, a sa svojim susjedima će njegovati odnose suradnje, solidarnosti i trajnog mira. U takvom bi ambijentu djeca imala kvalitetan život. Zato – mame, tate, angažirajte se oko toga! Za dobrobit vaše djece to je neusporedivo važnije od takozvanih „strateških investicija“ koje ranije spomenuh!

4. Na žalost, klimatske promjene pretvaraju naš globalni dom u sve manje gostoljubiv planet za već rođenu djecu i buduće naraštaje. Nadajmo se da će roditelji biti uporni u u svojim zalaganjima da politika egzistencijalne interese djece stavi na vrh liste prioriteta i tako im iskaže stvarnu dobrodošlicu na ovaj svijet.

Da, politika to može ako hoće, a ponekad i hoće. Recimo Finska je svojevremeno bila zemlja s vrlo velikom stopom smrtnosti među novorođenčadi. I onda je Finska vlada 1938. godine odlučila da svakoj siromašnoj trudnici daruje jednu kutiju. To je bila kutija dugačka 70 cm, široka 43 cm, a duboka 27 cm. A u svakoj kutiji je bio mali čvrsti madrac i sve osnovne stvari za nekoliko prvih mjeseci nakon rođenja: dekice, odjeća, pelene, portikla, duda. Ova kutija se pokazala toliko praktičnom i korisnom, da ih je od 1949 vlada počela slati svim trudnicama bez iznimke i bez ikakvih pitanja. Ta kutija je puno toga u jednom. Ona je bebama sigurno mjesto za spavanje, što je osobito važno u domaćinstvima koja ne mogu priuštiti osobit konfor svakom svom članu. Kutija pomaže da se izbjegnu iznenadne smrti beba koje se znaju dogoditi kada one djele krevet sa nekim od svojih roditelja ili sa bratom ili sestrom. Te su kutije od samog početka rađene od materijala prijateljskih bebama i  okolišu (nema tvari koje dugo ispuštaju mirise i škodljive spojeve), mogu se lako reciklirati ili ponovu upotrijebiti. Za mame je dobivanje te kutije znak da se netko brine o njima. To je posebno važno neudanim majkama, onima koje rađaju prvi put, koje je termin poroda zatekao nespremnim, koje su siromašne, pa je kutija ta koja im riješi sve one prve probleme i potrebe nakon poroda. Uglavnom, u Finskoj je prije programa podjele kutija za bebe, smrtnost beba u prvoj godini života bila 65 na 1000 beba, da bi sada bila 2,52 /1000, jedna od najnižih u svijetu. Ideja o kutijama za bebe sada ponovo oživljava i sve se više širi svijetom. Traže ih lokalne zajednice, bolnice, neprofitne udruge, opremaju ih nekim dodatnim suvremenim potrepštinama za majke i bebe, kako bi učinile prve mjesece života što manje stresnim i bebi i njenim roditeljima. I to neovisno o njihovom imovinskom stanju. To je poklon svakoj bebi za dobar početak. Još da im sredimo i životni ambijent: oslobodimo ga ratova, uništavanja okoliša, izbjegličkih kriza, nejednakosti, mržnje…e, to bi bila prava dobrodošlica novim generacijama.      

Ako vam se svidjelo, podijelite sa prijateljima:

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.