O PRISTOJNOSTI

Transkript emisije Skalanada 3.05.2019.

Uvodno. Danas ćemo govoriti o pristojnosti. To je neobična tema za emisiju u kojoj tragamo za novom normalnosti. Tko je to bio toliko nepristojan da vas je potaknuo da današnju emisiju posvetite baš tome – pristojnosti?

Ne, ne radi se o nekom friškom, osobnom, traumatičnom iskustvu. Ali, nedavno sam naletio na članak Umaira Haque-a (već smo ga spominjali u ovoj emisiji) pod naslovom Zašto je pristojnost najmoćnija ideja koju su ljudi ikad imali, i naravno, zagolicao je moju radoznalost jer pristojnost danas baš i ne kotira visoko u suvremenom društvu. Kako su obrazloženja koja je Umair ponudio meni bila zanimljiva i uvjerljiva, odlučio sam da ih podijelim s vama. 

2. Naslov sugerira kao da je Umair pristojnost analizirao do daleko u ljudsku prošlost, samo postavlja se pitanje kako bi mi danas mogli znati kakav je bio bonton naših predaka prije 10-20 tisuća godina?

Umair je dosta istraživao prošlost ljudi. Za razmatranja o pristojnosti on nas poziva da pokušamo zamisliti jedno malo, pretpovijesno selo, i da si pokušamo odgovoriti na pitanje – da li je ono bilo više ili manje civilizirano od nas danas? Kako bi to mogli prosuditi?!

Jedan od načina je poći od jednostavne istine da bi pristojni, civilizirani, ljudi morali voditi računa da svatko u njihovom društvu ima ono osnovno. A što bi bilo to osnovno? Kako se radi o različitim epohama, to nekad i sad bi moglo biti i različito, ali ipak nije u onom najbitnijem. Čak i u pretpovijesti možemo reći da je svatko trebao neku vrstu obrazovanja, zdravstvene zaštite i mirovine. Zna se da su i pretpovijesna sela imala svoje travare, svojevrsne doktore, seoske mudrace, pjesme s mudrim porukama, i da su se brinuli o starima. Naravno, to su radili, po kvaliteti i formi, na posve drugačiji način nego mi danas. Njihova zdravstvena zaštita sastojala se vjerojatno u znanjima pojedinaca (vračeva) o ljekovitim svojstvima raznih dijelova biljaka, ili kako se spravljaju ljekoviti napitci, ili od posebnog načina pjevanja bolesnoj osobi (možda će to nekome zvučati smiješno, ali i moderna psihologija to sve češće preporučuje). Mirovina se vjerojatno sastojala u tome da su seoski starci mogli sjediti oko vatre dok su mladi bili u lovu. A briga o djeci i o starcima je bilo nešto u čemu su svi sudjelovali. 

Pritom nema sumnje da je ono što je za njih bilo osnovno, bilo neusporedivo skromnije od onog što mi uz današnje tehnologije smatramo osnovnim. Ali, zar nas to ne čini više krivima, ukoliko u našim današnjim okolnostima postoje ljudi kojima je i ono najosnovnije nedostupno?! Po tom pitanju, Umair ocjenjuje, da su naši preci bili bolji ljudi od nas. Oni su se brinuli jedni o drugima i poštivali jedni druge na načine na koje mi to danas više ne činimo – čak o tome više ni ne razmišljamo, toliko smo postali drukčiji. Mi se ne brinemo o zdravlju drugih, što više, zdravlje jedni drugima sve češće oduzimamo. Naši suvremeni travari i vračevi (koje sada zovemo doktorima) u sve većoj mjeri služe samo bogatima. A sad zamislite da je i ono malo predpovijesno selo funkcioniralo na takav način. Da su jednog dana najjači i najokrutniji pojedinci u selu odlučili da će pristup lijekovima i liječenju imati samo oni koji to mogu platiti recimo svojim mjesečnim ulovom, ili svojom cjelokupnom prikupljenom hranom i imovinom. Koliko bi takvo selo trajalo, prije nego što bi ga rastuće nejednakosti razorile iznutra do mjere da bi ga svi napustili i prepustili kolapsu? To pretpovijesni seljaci naprosto nisu činili jer su razumjeli što bi se moglo dogoditi. Kako to da mi danas to ne razumijemo?

3. Mi danas razumijemo da su lijekovi i liječenje postali veliki biznis. A kako je cijena ljudskog rada sve manja i manja, logično je da si sve manje ljudi može priuštiti kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. To postaje privilegija onih bogatih. Razumijemo i to da u potrazi za boljim plaćama naše medicinsko osoblje odlazi iz zemlje, dok ljudi od biznisa zagovaraju ulaganja u zdravstveni turizam, gdje se lijekovi i liječenje plaćaju. Prilično je lako zaključiti da će u takvim okolnostima običnom, malom, osiromašenom, čovjeku zdravstvena zaštita postati još teže dostupna. A prave komplikacije dolaze tek u starim danima?

Mi se ni o starima više ne brinemo. U Americi je sve više starih ljudi dovedeno u situaciju da moraju raditi za Walmart u smjenama od 80 sati, a da pritom moraju živjeti u svojim automobilima. Našli su se na ulici jer više nisu dovoljno produktivni. Kako sada stvari stoje, ispada da bi stari ljudi morali raditi ponižavajuće poslove sve do svoje smrti, da ne bi bili društveni „teret“ ili „trošak“. Iz Amerike mi misli iznenada odlutaše u Hrvatsku i njenu mirovinsku reformu, a ne znam zašto. Da se vratim na temu. Zamislimo opet kako bi bilo kada bi ono malo predpovijesno selo sa starima postupalo na isti način kako se to događa danas. Kada njihovi stari više ne bi mogli odlaziti u lov, da ostali zaključe da nakupljena mudrost i znanja starih nisu dovoljno vrijedna „imovina“ ili „resurs“ za to selo (da upotrijebimo današnje izraze), pa da ih zato moraju prisiliti da nešto rade – recimo da čiste fekalije ili obavljaju neke druge jednostavne a neugodne poslove, kako im ne bi bili na teret. Koliko dugo bi opstalo to selo? Zašto bi itko htio živjeti u njemu, ako bi znao kakav ga kraj čeka? Ljudi su kroz povijest to shvatili i uglavnom su se brinuli o svojim starima.  

4. Možda je pozornost društva danas više fokusirana na djecu. Znamo da kod nas svi pričaju o demografskoj obnovi i kurikularnoj reformi?

Umair tvrdi da se mi više ne brinemo ni o obrazovanju naše djece. Princip je da samo bogati mogu svoju djecu obrazovati na onim najčuvenijm koleđima. Ali ni ti čuveni koleđi ne daju baš neko obrazovanje. Studenti najprestižnijih sveučilišta istina dobivaju poslove na Wall Streetu i u managementu mirovinskih fondova, što su, prostim jezikom kazano, poslovi gdje se može krasti novac. Da li istinski obrazovani ljudi svoj život žele posvetiti krađi novca? Ovdje namjerno malo pretjerujemo, ali je činjenica da čak i ono što zovemo vrhunskim obrazovanjem zapravo nije obrazovanje. To je indoktriniranje djece propalom kulturom sebičnosti, pohlepe, zloporaba i dobitkom pod svaku cijenu. 

Točno je da se obrazovanje u našem malom predpovijesnom selu vjerojatno sastojalo u tome da se mlade nauči kako napraviti luk i strijelu, i da nauče sve one tradicionalne pjesme s mudrim porukama. Naravno, oni nisu učili kemiju, biologiju i fiziku. Pa što onda?

A sad zamislite da se obrazovanje u našem malom predpovjesnom selu prakticiralo na način kako mi danas učimo našu djecu. To bi bile lekcije o tome kako da se upotrijebe luk i strijela da bi se ukrala hrana i stvari od onih seljana koji su stari, bolesni i slabi. I pjesme koje uče morale bi biti u tom stilu. Pa jedino što je danas važno je da imate više od drugih. Ako to nemate – onda ste nitko i ništa. Vi niste biće koje vrijedi samo po sebi, na svom velikom putovanju od rođenja do smrti. Vi ste tu samo zato da budete sebični, okrutni i da iskorištavate druge. 

Koliko dugo bi se održalo takvo selo? U tom selu bi svako vrebao svakog, pokušavajući mu oteti ono što ima. A kako se pritom ne razmišlja o smislu takvog činjenja – jedni drugima bi vjerojatno govorili da je to zbog dobiti, a ne bi ni razumjeli zašto se njihovo malo selo raspada pod teretom nasilja. Šta mislite da ljudi kroz povijest to nisu razumjeli – pa zato su se i trudili obrazovati svoju djecu.  

5.  Nije li Umairov pogled na predpovjesne zajednice odveć romantičan? I tada je bilo ratova, ubijanja, silovanja i drugih vrsta nasilja?

Umair se slaže da je svega toga bilo i tada. Razlika je u tome što mi danas radimo sva ta ista zla (samo u još većoj mjeri), ali uz njih mi još i propuštamo da se brinemo o bilo čemu. Oni su se brinuli jedni o drugima uspostavljajući tako svojevrsni sustav međusobnog osiguranja u slučaju neke elementarne katastrofe, osobne nesreće ili podbačaja u urodu ili ulovu.

Mi smo postali nepristojni, i to masovno i u mjeri da to destabilizira naša društva, da ih strmoglavljuje u provalije ekstremizma, nacionalizma, fašizma i autoritarizma. Mi vodimo računa samo o sebi – i to na sve nasilnije, gluplje i nepromišljenije načine – tako da smo spremni sretno uletjeti u vlastito uništenje zbog kratkotrajne dobiti, privremene moći ili zbog uzbuđenja da možemo dominirati nad nekim. Problem je što smo mi postali nepristojniji nego što smo toga i svjesni. Kroz povijest ljudi su jedni drugima nastojali osigurati one stvari koje mi danas jedni drugima oduzimamo. Mi smo u tome na ružan način jedinstveni. Nitko u povijesti nije bio toliko nepristojan poput nas. Da li se možete sjetiti bilo koga tko nije brinuo o svojim mladim članovima, o starima, o susjedima, sami o sebi i o okolišu? Nekoga tko nije osiguravao obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, mirovinu, skrb o djeci – na način koji je mogao podnijeti a u formi koju je mogao postići? Mi ne samo da smo postali nepristojni, nego smo postali i glupi. Mudriji od nas bili su naši preci tisućama godina prije. Njihova briga jednih o drugima i o okolišu nisu bili sporadični akti ljubaznosti. To su bili akti velike mudrosti. To je nešto što su naši preci radili za svoja sela i za svoj društva da bi ona mogla opstati. A mi smo jedinstveni. Mi o sebi mislimo da smo šampioni povijesti, a zapravo smo povjesni idioti. Mi smo zaboravili onu elementarnu stvar koje su oduvijek znali naši preci – duboku mudrost pristojnosti, što je bila prva i još uvijek najveća ideja koju su ljudska bića ikada imala.  

6. Pomalo je čudno kako se Umairu sva suvremena tehnološka i druga postignuća čine nedovoljno važnima da bi nas uzdigla na neku višu civilizacijsku razinu u odnosu na naše tehnološki puno inferiornije pretke?       

Umair tvrdi da je naše pojmanje sebe kao šampiona progresa potpuno krivo. To je bio progres jednostavne vrste. Što se tiče one teže vrste za kuju treba mudrost, a možemo je zvati i moralom, etikom, istinom – mi smo doživjeli regres. Mi mislimo da smo mudri i kad radimo ludosti poput okrutnosti, sebičnosti ili pohlepe. Naši preci bi nam se smijali, jer bi znali da će nas to odvesti u kolaps. Kad smo mi postali neznalice i nepristojni ljudi – oni koji su zaboravili onu duboku, osnovnu mudrost pristojnosti? Mi smo valjda jedini ljudi u povijesti čovječanstva koji se ne brinu niočemu – ni o svojoj djeci, ni o starima, ni o svojoj zemlji, ni jedni o drugima – samo se brinu o sebi. Mi nismo uzor za progres, prosvjetljenje, razum i civiliziranost. Mi smo degeneracija tih stvari. Naši preci su bili bolji ljudi od nas – moralno, etički, društveno, kulturno, i to mnogo bolji. Oni su se brinuli, mi ne. Naša su srca rastrgana a oči zaslijepljene idejama s kojima se oni nisu bavili: glupostima o supremaciji, o kapitalizmu, o dominaciji. Takvih kao mi u povijesti nije bilo. Možda se baš zato, duboko u sebi, osječamo tako usamljenima, tako praznima, tako bespomoćnima – tako skršenima, zaključuje Umair.  

Umairove stavove svatko će razumjeti na svoj način, složiti se s njima ili ne. A svatko može i sam procjenjivati mjeru pristojnosti onoga što danas činimo. Primjerice: Ako znamo da živimo u posljednjem desetljeću u kojem je možda još moguće zauzdati klimatske promjene i očuvati biosferu planeta za našu djecu, koliko pristojnim vam se čini pompozno otvaranje marine za sto-metarske jahte. Podilaženje onima koji su praktično pokazali da brinu samo o sebi, a da ih za druge nije briga? Ili, koliko je pristojno ulagati u LNG terminal i u nova istraživanja i eksploataciju ugljikovodika, kada sudbina mladih ovisi o što bržem napuštanju fosilnih goriva? Može li se to smatrati brigom za mlade, etičnošću i civiliziranošću? Umair je upozorio da bi se naši preci tim odlukama smijali jer bi znali da takve vode u kolaps. A mi, koji smo dopustili da budemo indoktrinirani umjesto obrazovani, možemo i dalje to smatrati RAZVOJEM!  

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.