O SREĆI

Transkript emisije Skalanada 16.12.2011.

Uvodno: Ova godina bila je godina krize, izlaz se još ne nazire i mnogima je raspoloženje tmurno, čak i sada pred božićne i novogodišnje blagdane. Da li je onda reći „sretan Božić!“ samo zaostala navika i formalnost, ili to još uvijek ima smisla izreći jer ipak postoji prostor za stvarnu sreću i kada se prilike naizgled ne popravljaju? Baš ćemo zato u današnjoj Skalanadi razgovarati o nekim istraživanjima, stavovima i „građevnom materijalu“ osobne sreće.

Ako bi sudili po načinu na koji danas većina ljudi gleda na krizu i na ono što bi trebalo učiniti da ona prođe, gotovo svi rješenje vide u brzom gospodarskom rastu! Rast se događao u svim razvijenim zemljama proteklih pedesetak godina, pa je stanovništvu posljedično rasla kupovna moć, što je onda nekako postalo mjerilom uspjeha pojedinca i države. Nedavno smo u Skalanadi govorili o kraju rasta, odnosno da postoje neke barijere da se on nastavi u nedogled. Može li to značiti da ukoliko ne bi bilo rasta, da država ne bi mogla biti uspješna, niti bi pojedinac mogao biti sretan?! Na sreću, rast nije uvjet za sreću!

Gotovo svatko će reći da bi bio sretniji ako bi mu se poboljšale materijalne prilike, i na tom stavu se posvuda u svijetu grade gotovo sve ekonomske i političke strategije. No znanstvena istraživanja o sreći, objavljena u zadnjem broju časopisa „Resurgence“,  pokazuju da ta pretpostavka nije točna. Nije točno ni uvriježeno mišljenje da bolje obrazovanje rezultira većom srećom u životu. To nužno ne postiže ni visoka inteligencija (IQ)! U USA je istraživanje koliko se ljudi osjeća sretnima iz 1957. godine dalo rezultat od 52%, dok je sadašnji rezultat samo 36%. Kada su ih tada pitali da li vjeruju drugim ljudima, 60% ljudi je tada odgovorilo sa DA, a danas tako misli samo 30%. Između ove dvije ankete kupovna moć stanovništva se više nego udvostručila! Slično je u svim bogatim zemljama. Studije uporno ukazuju da na osjećaj sreće i kvalitetu življenja na ljude puno više utječu odnosi između ljudi nego novac!

I odskora, mada još uvijek stidljivo, sreća je počela pomalo ulaziti u razmatranja i ozbiljne politike. Daleko prije svih krenuli su u himalajskoj državici Butan, gdje se odavno mjeri BRUTO NACIONALNA SREĆA umjesto BDP-a. Sada se na tu temu već redovito organiziraju svjetski kongresi. Sve više ekonomista, industrijalaca i političara shvaća da BDP nije prikladno mjerilo uspjeha, a osobito nije garancija dobrih društvenih prilika. O tome sada govore i David Cameron i Nicolas Sarkozy, a prošle godine se i među publikacijama EU pojavila inicijativa „Vrijeme je da mjerimo ono što cijenimo – idimo dalje od BDP-a“. Europska komisija čak priprema neke nove politike u tom smjeru od 2012. godine. Možda su neke od ovih inicijativa iznuđene realnom situacijom da je BDP sve teže povečavati, pa pragmatična politika traži nova mjerila uspjeha, ali bi na svaki način bilo dobro da se težište razmatranja prenese na dobrobit čovjeka, umjesto slijepe težnje za porastom BDP-a. 

2. Kako stručnjaci vide ulogu države u podizanju sreće stanovništva?

Richard Layard tvrdi da nama treba društvo koje više surađuje, u kojem ljudi više zadovoljstva imaju kada su u prilici da nešto daju, nego kada primaju. „Ako želiš da se osjećaš dobro, čini dobro“. No, današnji sustav nije pogodan za to.

U Engleskoj postoji NEF (Fondacija za nove ekonomike), a u okviru NEF-a djeluje istraživački „Centar za dobrobit“ (Obratite pozornost! Drugi već ozbiljno istražuju alternativne sustave ovom postojećem, a mi?! Mi nemamo nikakav plan „B“ za slučaj da nam poticanje rasta ne uspije!). Osnivač tog istraživačkog centra Nic Marks kaže da vlasti baš ne vole kada se u okviru ozbiljne državne politike govori o „sreći“ (jer je to emotivno iskustvo), već više vole govoriti o „dobrobiti“, mada je to dosta „suha“ riječ. Oni su svoj centar ipak nazvali „Centar za dobrobit“ zato što „dobrobit“ podrazumijeva osim sreće i otpornost ljudi na vanjske poremećaje, te njihovu sposobnost da funkcioniraju dobro. 

„Nikako ne mislim da vlade trebaju izravno pokušavati da nas učine sretnima – jer bi to moglo i loše završiti“ – kaže Nic Marks (po onoj „put u pakao je popločan dobrim namjerama“). Ali vlade bi trebale staviti dobrobit svog stanovništva u središte svojih politika. U „Društvu dobrobiti“ uloga vlade bi bila da svjesno stvara uvjete koji će poticati lokalne zajednice, organizacije i stanovništvo da djeluju na unapređivanju svoje dobrobiti i na stvaraju sretnije budućnosti.

Kojim politikama bi se to moglo postići?!

Državne politike izravno utječu na tri široka životna područja: ekonomiju, javne usluge i na mjesta gdje živimo. Kako bi bilo vidjeti ekonomiku koja bi služila dobrobiti nacije, umjesto što je instrument generiranja ekonomskog rasta? Ili javne usluge usmjerene na dugoročnu sreću i dobrobit ljudi, gdje, primjerice, školstvo ne bi bilo fokusirano na zadovoljavanje potreba tržišta rada, niti bi se zdravstvo bavilo samo simptomima bolesti umjesto preveniranjem njihovih uzroka?  Kako bi naša naselja i gradovi izgledali kad bi bili dizajnirani  za održivu sreću (gdje su prostori prilagođeni ugodnom življenju, radu, igri, druženju s drugim ljudima)?   

Ovome treba dodati opažanje Richarda Layarda: „Ljudima su važni njihovi prihodi, ali im je i važno koliki su ti prihodi u usporedbi s drugima“. U odsustvu rasta, ako netko ide na gore, netko drugi mora ići na dole. Kako naš planet ne raste, to automatski znači da je rast pogrešan društveni cilj. Ono što ljudima očajnički treba je stabilna ekonomija. Gotovo da nema većeg zla od gubitka posla. On smanjuje pokazatelje sreće jednako kao i smrt voljene osobe, ili razvod. Ili kako kaže Daniel Kahneman (jedini psiholog dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju): „Ljudi mrze gubitak mnogo više nego što cijene dobitak.“ Zato je ekonomska sigurnost iznimno vrijedan cilj, čak i ako je praćen smanjenjem ekonomskog rasta. (stavite to u kontekst onoga što traži WB i MMF, a pomalo i onoga što nam najavljuje i vlastita vlada).

Poruka državi za Božić koja bi se mogla iščitati iz Resurgencea: Ljudima neće biti bolje ako se bude zagovaralo sve vatrenije natjecanje (konkurentnost) i ako budemo učili mlade da budu još veći potrošači umjesto građani-dobri susjedi. Ako od mladih ljudi budemo pravili natjecatelje-potrošače koji će se samo vatreno zalagati za osobna prava, ali će imati slabo poimanje o vlastitoj odgovornosti i vlastitim dužnostima – neće nam biti bolje. Umjesto toga trebali bismo ohrabrivati mlade da pronalaze više zadovoljstva u onom gdje mogu doprinijeti življenju drugih. Novi izazov za vlasti je u tome da stvore uvjete za bolje odnose među ljudima: da budu bolje educirani u životnim vještinama, da roditelji imaju kvalitetnu podršku u podizanju djece, da oni u depresiji ili sa strahovima dobiju bolju pomoć, i da naše zajednice, naselja, postanu bolji.  

3. A što stručnjaci kažu što bi pojedinac mogao učiniti na stvari svoje sreće?

Robert Holden koji podučava o sreći, tvrdi da se tijekom redovitog školovanja pa i odgajanja djece jako malo razgovara o sreći, ako uopće. A baš se kroz razgovor i igru može razbistriti naša svijest o tome što za svakog od nas znači sreća i kako si zamišljamo sretniji život. On u svojoj knjizi piše: „Vaša definicija sreće će utjecati na svaku važniju odluku u vašem životu“. Zato, dragi slušatelji, razmišljajte o tome, nađite si vremena za to!

Da se vratimo na osnovno pitanje: koje bi bile pozitivne akcije koje bi sami ljudi mogli poduzimati da bi bili sretniji, odnosno da bi poboljšavali svoju dobrobit? Kao što postoje neke prehrambene preporuke koje su bitne za održavanje vašeg fizičkog zdravlja, tako NEF kaže da postoje jasni znanstveni dokazi da su:

Jake socijalne veze, fizička aktivnost, svijest, učenje i velikodušnost izravni uzročno-posljedični faktori za veću razinu osobne sreće.

Dakle dragi slušatelji, u sljedećoj godini:

  • povezujte se među sobom, upoznajte susjede i nesusjede, puno razgovarajte, smislite što biste mogli raditi zajedno (zalihe hrane, alati..);
  • budite fizički aktivni, ako to radite u prirodi, oko vrta i hrane – tim bolje;
  • slušajte, razmišljajte o tome što je za vas sreća; budite svjesni svojih potreba i potreba okruženja (drugih ljudi i drugih formi života);
  • nastavite učiti, usvojite nove vještine, ne zato da biste bili globalno konkurentni, nego zato da biste bili osobno zadovoljni i korisni zajednici;
  • budite velikodušni, dajte nešto od sebe, pomognite, utješite… Najvrijednije od onoga što možete dati ne može se kupiti u šoping centrima! 

Da završimo s riječima Satisha Kumara – urednika Resurgencea: Velika vizija dobrobiti je da ona mora biti osobna, društvena i ekološka cjelina (ne možete biti osobno sretni ako su ljudi oko vas nesretni; ne možete biti osobno sretni niti ako je vaše zdravlje napadnuto onečišćenom vodom, zrakom ili tlom, a priroda oko vas uništena).

Zato vam za Božić i novu godinu želim da budete sretna osoba, među sretnim ljudima, na sretnom planetu!

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.