O životu u skladu sa permakulturnom etikom – kako ne skrenuti s puta

Problemi Zemlje i ljudi su ogromni. Gubitak biološke raznolikosti kao rezultat masovnog izumiranja vrsta, uništavanja šuma, erozije tla, umiranja oceana su nesporne činjenice svima koji ih žele sagledati. Dok aktivisti rade sizifov posao boreći se protiv emisija CO2 i globalnog zagrijavanja, uzroci ne nestaju, a o posljedicama se ne brinemo dovoljno. Dvadeset i četiri IPCC konferencije do sada nisu donijele mjerljive rezultate. Gaja je završila na hitnoj i svi se nadaju da će uskoro izaći, ali prognoza nije najbolja.

U takvom scenariju, četrdeset godina nakon nastanka, permakultura stidljivim koracima kroči prema popularnoj kulturi. Kao i svaka moda, puna je umotvorina, ne uvijek u skladu s namjerama svojih kreatora. Naravno, argument da je permakultura nauka u razvoju i da mijenja svoj oblik s vremenom može biti opravdan, ali najčešće je zloupotrijebljen za provođenje „varijacija na temu“.

Divljina

Zaštitnik Gaje, ekolog, ljubitelj prirode, najradije bi se nastanio u divljini. Odgajan na Thoreauu i Lovelocku, sanja da napusti posao u korporaciji i preseli se u selo, što je dalje moguće od ljudi. Sanja o nezagađenom, divljem terenu, gdje mu u dnevnu sobu kroz prozor zagledaju jeleni. To su divne vizije, ali u svijetu je tako malo divljine da svaki njen komad vrijedi cijeniti. Čovjek, ma koliko ekološki svjestan, utječe na svoju okolinu, samom prisutnošću, a kamoli svojim životom u divljini. Permakulturna misija je djelovati tamo gdje se nalazimo – u velikom gradu, među monokulturnim poljima, u degradiranom krajoliku, uzimajući primjer permakulturnih autoriteta koji regenerišu najneplodnija mjesta na Zemlji – u Jordanu, Kini ili južno od Sahare.

Ironija eko-migranta iz grada je u tome što upravo u gradu posla za njega ima i više nego dovoljno. Razmislimo o tome prije nego što u divljini kupimo parcelu iz snova, izgradimo “samoodrživu” kuću, te organizujemo permakulturne radionice kako bi podučavali druge kako spasiti svijet živeći u divljini. A možda ovoj planeti, u tom posljednjem divljem mjestu, treba upravo naša odsutnost, a naša misija nas čeka tamo gdje smo sada?

Meso

Svaka osoba koja ne trpa glavu u pijesak vidi ogromne negativne posljedice industrijske proizvodnje mesa. Bilo da je u pitanju zabrinutost za sudbinu životinja, ili utjecaj uzgoja na emisije CO2 i klimatske promjene, ili vlastita uvjerenja (a često kombinacija sva tri razloga), dovodi to permakulturaše do odluke o vegetarijanskoj ili veganskoj ishrani. U tome nema ništa loše dok se izbor tiče menija, a ne ekosistema koji permakulturaš dizajnira i implementira (sjećamo se da je permakultura nauka o dizajnu, a ne o uzgoju mrkve, zar ne?). Zadaća permakulture je stvaranje sistema koje karakteriše stabilnost, raznolikost i trajnost, poput prirodnih sistema. Teško je zamisliti takve sisteme bez životinja, iako je to naravno moguće. Moguće, ne znači na višoj razini, nadmoćnijoj od sistema koji uključuju životinje. Procjenjuje se da sistem bez životinja zahtijeva 35 do 40% više površine kako bi se omogućila cirkulacija materije i energije odgovarajuća sistemima koji uključuju životinje, a to, u svjetlu energetskih načela permakulture, čini naš sistem tačno toliko manje optimalnim nego što bi mogao biti, i isto toliko manje ekološki prihvatljiv. Sjetimo se da nas permakulturni dizajn obavezuje na postizanje maksimalnih učinaka uz minimalno korištenje prirodnih resursa, a malo je resursa jednako važnih kao zemljište. Smanjivanjem teritorije naše ingerencije možemo vratiti više zemlje prirodi.

Dva pitanja koja treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o uklanjanju životinja iz projekta su svojstvena vrijednost svih živih bića i stvaranje pozitivne promjene koja će utjecati na sudbinu svih domaćih životinja. Mislim da je život u bilo kojem obliku jednako vrijedan, bilo da je to krompir ili kunić (osim ako se kunić zove Ivan, pa je malo teško pojesti ga nakon nekoliko godina maženja). Biljke osjećaju, reaguju, komuniciraju, a ljudi moraju jesti kao i svako drugo stvorenje na Zemlji. Po mom mišljenju, besmislica je diskutovati o tome za šta je čovjek manje ili više predodređen da jede, ali ima smisla osigurati da njegova hrana, bilo da je u pitanju brokula ili janjetina, ima najudobniji život, kratak i bezsterasan zadnji tren među živima i da ništa što smo joj uzeli ne smijemo baciti.

Permakultura nudi toliko mnogo sistema prilagođenih životinjama da je šteta ne koristiti ih, čak i ako naše štićenike ne namjeravamo pojesti. Osim što organsku materiju pretvaraju u gnojivo za našu povrtnu baštu, oni odrađuju i niz drugih aktivnosti korisnih za sistem. Ono što je najvažnije, pokazuju da uzgoj stoke ne mora biti povezan s njihovom patnjom, te da možemo inkluzivno postojati u permakulturnim sistemima sa obostranom korišću, što može biti poticaj za promjenu nečovječnog (i sigurno ne životinjskog) industrijskog uzgoja.

Dom

Većina poštovalaca permakulture sanja da živi u tzv. prirodnoj kući, koja je obično shvatana kao objekat od pijeska, gline, slame ili konoplje. Danas sa sigurnošću možemo reći da se moda prirodne gradnje dinamično razvija i tome se treba veseliti. Problem je, međutim, činjenica da je materijal kojim je kuća sagrađena potpuno izdominirao značaj njenog oblika na njeno funkcionisanje. Ključ ispravne permakulturne konstrukcije je upotreba svemirske energije, a to ne možete učiniti tako što stavite kocku slame s mini prozorima kroz koje sunce ne ulazi unutra, a ako i uđe, nema mjesta za akumuliranje energije koju pruža. Često se energija ušteđena gradnjom prirodnim materijalima potroši tijekom godina korištenja kuće, radi neiskorištavanja permakulturne funkcije sektora, tj. energije koja teče kroz mjesto na kojem kuća stoji – Sunce, Zemlja, vjetar i niz drugih.

Kapa dole onima koji grade u skladu sa znanjem o karakteristikama mjesta na kojem će kuća stajati. Procjena troškova, materijali, estetika, raspored, to su pitanja koja uglavnom zanimaju investitora, dok su funkcije kuće obično zanemarene. A funkcije kuće, pravilno dizajnirane, mogu umanjiti vaš CO2 otisak više od Zero Wastea (ideja života bez otpada) – uostalom, kuća u području kontinentalne klime čini 60-70% ukupne potrošnje energije njenih stanovnika.

Društvena izolacija

Česta pojava kod mladih permakulturnih entuzijasta je želja da pobjegnu od tzv. mainstreama i uplove u idilični seoski život. “Permaši” se nastanjuju na selu, izrađuju vrtove, obnavljaju stare kuće, često boreći se s financijskim teškoćama. I tada traže podršku među drugim “permašima”, uglavnom onima koji također žele “pobjeći” iz grada i voditi sličan život. Iako se na prvi pogled tako ne čini, takvo ponašanje vodi ka izolaciji u društvo uzajamnog obožavanja.

Inicijative poput eko sela obično teže ili prema sektama ili prema raspadu, doslovno i figurativno. U njima nerijetko vlada distopija. Nekolicina njih traje godinama, ali vrlo je malo takvih eko sela koja su otvorena na takav način da spektar njihovih etičkih vrijednosti i ekoloških rješenja zrači izvan zajednice dovoljno snažno da značajno utječe na okolinu. Primjer takve zajednice je eko selo Crystal Waters u Australiji, koje postoji duže od 30 godina, a cijenjeno je u takvoj mjeri da ga niko ne želi napustiti, pa je zato u njemu nemoguće kupiti imovinu.

Već više od četrdeset godina, prateći namjere Billa Mollisona, jedan od važnijih ciljeva permakulture jeste postizanje stanja u kojem će ona postati opšteprihvaćeni standard (tzv. Tipping point). Izolacija i zatvaranje se u male zajednice ili pojedinačna staništima apsolutno ne pomažu u tome, unatoč organizovanju raznih događaja, festivala, radionica koje privlače ljude izvana. Nemojmo se zavaravati – u ogromnoj većini slučajeva sudionici takvih događaja spadaju u dvije kategorije: prva su već uvjereni u ideju, a druga su oni koji dođu, vide i pobjegnu, jer je ono što su vidjeli bilo drastično drugačije od njihovog (željenog) načina života ili uvjerenja. Paradoksalno je to što je mnogo učinkovitije izaći vani, izvan vlastite zone komfora, nego se zatvoriti s ljudima sličnim vama. Kao što sam spomenuo u prvom dijelu ove kolumne, velike mase ljudi su lonac u kojem se kuha budućnost ovog svijeta. Pozitivistički “rad nad temeljima”, promovisanje permakulturnih ideja među hiljadama gradskih stanovnika, pa čak i, užasno, na predavanjima namijenjenim “obogaćivanju” života zaposlenika velikih korporacija, ima mjerljivo veći doprinos postizanju iskoraka od diskusije o eko temama među ljudima koji su već uvjereni u te ideje. Svijet teško da će spasiti hiljada ljudi koji su savršeni, već milijarde koji to pokušavaju učiniti nesavršeno, onako kako to trenutno umiju.

Marketing

Permakutura privlači mnoge na sličan način kao i novi iPhone – potrošači čitaju o sebi novoj permakulturnoj tehnici i doživljavaju “efekat wow”. Niko ne dovodi u pitanje genijalnost sjemenskih bombi, krušne peći i spiralne gredice, ali u većini slučajeva je primjena ovih tehnika neodgovarajuća. Obično je tako zato što su izvađene iz konteksta i nude se potrošaču na ladici baš kao i bilo koji komercijalni marketinški proizvod. Vrijedi zapamtiti da se permakultura bavi dizajniranjem međusobnih odnosa između elemenata dizajna, a ne stvaranjem hrpe impresivnih elemenata koji na sebe ne utječu na bilo koji način. Ma koliko nam se novi dodatak u našem staništu činio poželjan, trebali bi prvo razmisliti o tome kako se on uklapa u okoliš, koje funkcije i potrebe ima, te koje su mu kvalitete. Ako ga uspijemo povezati s drugim postojećim ili planiranim elementima staništa, možemo pouzdano nastaviti s provedbom. Međutim, ako bi naš novi element trebao postojati “sam za sebe”, razmislimo još jednom o njemu u duhu permakutlure i shvatit ćemo trebamo li ga zaista ili ga samo želimo posjedovati. Razlika između “želim” i “trebam” jedna je od najvažnijih u donošenju odluka koje imaju izravan utjecaj na naš CO2 trag i sve ostale oblike negativnog djelovanja na okoliš i korištenje njegovih resursa.

Skala

Vratimo se na trenutak permakulturi u seoskoj idili. U značajnom broju slučajeva ograničena je ona na male okokućne sisteme, koristeći znanje i tehnike potekle iz urbane i prigradske permakulture. I tu nema ničeg lošeg, međutim, na putu prema našem tipping pointu, prikladno je dati dobar primjer susjedima, nerijetko velikim monokulturnim farmerima, te pokazati rješenja koja bi im mogla biti korisna u njihovom radu. Permakultura može ukloniti ili smanjiti probleme koji utječu na modernog seljaka, ali kako bismo ga uvjerili da imamo rješenje za njegove probleme, moramo mu izaći u susret s tvrdim brojkama i mjerljivim rezultatima. Provjereno – goli plesovi u vrtu i koncerti tibetanskih zdjela u sumrak na veliku većinu farmera ne djeluju onako kako bismo to željeli. Međutim, na primjer, demonstracija kako oranjem tlo erodira u usporedbi s nenarušenim i malčiranim tlom, kako zamijeniti sintetička gnojiva pripravcima napravljenim na vašem poljoprivrednom imanju ili kako pripremiti prirodna (učinkovita!) sredstva za zaštitu bilja, mogu stanoviti dobar početak.

Razgovarajući s farmerima, imajte na umu da su to često ljudi koji proizvode stotine tona hrane, a ne tri vezice rukole, pa im moramo pružiti rješenja u skali koju oni razumiju. Dakle, umjesto da pričamo o prstohvatu po saksiji, razgovarajmo o tonama, kilogramima ili litrama po hektaru. Stavljajući se u kontekst neposrednog okruženja, obratimo pozornost na to je li skalabilno ono što radimo i što bismo definitivno željeli promovisati – hoće li položiti ispit na većoj površini, i ako hoće, na kojoj. Nemojmo se bojati smanjivanja. Znajući da rješenje djeluje na velikim površinama, napravimo minijaturnu demonstraciju toga kod kuće. To može biti mikro elektrana na biogas, minijaturni šumski vrt ili maleni jarak (swale) koji skuplja kišnicu. Upakujmo to, međutim, u formu koja će se lako moći prilagoditi i primijeniti od strane ljudi koji upravljaju stotinama ili hiljadama puta većim površinama od naše. Neka vas gledaju kao stručnjake, a ne kao otuđene čudake koji izvode sumnjive rituale. Zahvaljujući takvim postupcima, znatno ćemo ubrzati širenje permakulture među ljudima koji žive od poljoprivrede u ruralnim područjima, što će svima biti od koristi.

Slično je i u gradu, primjer jednog korektno zasađenog stabla, u formi biljne gilde zaljevanog kišnicom koja se obično odvodi u kanalizaciju, jeftinijeg za održavanje i obavljajućeg više funkcija od usamljenog, osušenog ukrasnog stabla koje raste na travnjaku pokošenom do bola, može potaknuti gradske komunalne službe da iskoriste naš primjer i dupliciraju rješenje u razmjerama u kojim obično rade, a razmjere su goleme. Iako nas obavezuje permakulturni princip „započnite s malim i sporim rješenjima“, nemojmo zaboraviti da nam on omogućuva testiranje desetaka rješenja u raznim varijantama, kako bismo odabrali ona koja najbolje funkcionišu i množili ih vremenom.

Osjećaj za razmjere potreban je za kontakte sa mainstreamom, kako urbanim tako i ruralnim. Jedino koristeći slične razmjere, jezik i oblike komunikacije, možemo uvjeriti one koji ne poznaju permakulturu u svoje ideje.

Kao što je Geoff Lawton jednom rekao, kad je to nužno, bez kompleksa treba obući odijelo i hrabro zakoračiti u svijet političkih, poslovnih ili financijskih ajkula, ako ništa drugo, da bestiju napadneš iznutra.

Izvor: Wojciech Górny, Meandry permakultury, czyli jak łatwo zabłądzić.