Održivo gospodarenje šumom

Moj prethodni post je potaknuo mnoga pitanja, poput “čime usitnjavam granje”. Pa da odgovorim što preciznije na to, evo moja iskustva. Djelomično, post se tiče drobilice granja, proizvodnje drvene sječke (wood chips). Kako stroj radi, koliko troši, koliko sječke proizvede… Šire, tiče se i razloga za ovakvo korištenje bio mase. Dio je to mog dizajna koji je nastao prije 10 godina kada sam pohađao Tečaj permakulturnog dizajniranja (PDC).

Sada je to važan element cijelog sustava. Stroj za usitnjavanje granja je kupljen kao “zajedničko dobro”. S nekoliko ljudi koje sam tom prilikom upoznao, formirao sam tzv. suvlasničku zajednicu. Svi smo imali potrebu za snažnim, kvalitetnim strojem, ali za svakoga je on bio preskup. Zajednički smo kupili stroj, zajednički ga i koristimo, održavamo. Formiraju se nove veze, pa cijela ova priča ima i društveni karakter. Kako to u permakulturi obično bude, svaki element ima mnogo funkcija.

Problem primorsko – planinskih krajolika

Živim u Rijeci, vrtlarim u Gorskom kotaru. Ovi krajevi nisu baš idealni za uzgoj hrane. Muči nas kamenit, neravan teren, zbog čega nema baš mnogo poljoprivrednih površina. Kada bi bilo više poljoprivrednih površina u našem kraju, kao recimo u Istri, Zagorju, Slavoniji… uzgoj hrane bi bio mnogo jednostavniji. Oslonili bi se na poljoprivrednu tradiciju tog kraja i prilagodili svojim potrebama. Ipak, poljoprivreda na Kvarneru više izgleda kao čeprkanje rukicama po zemlji. Mali vrtovi u dolcima, kameni prezidi, mnogo ručnog rada uglavnom za nešto hrane za osobne potrebe.

Kako jedan stroj mijenja ovu situaciju? Prije svega, ne gledajmo što nemamo, nego što imamo. Resurs koji je u našim krajevima u izobilju je granje. Mnogo je terena zapušteno jer je obrada suviše teška. Granje raste posvuda, slabašna stabalca jasena, divljih šljiva (amula), rašeljke, kupine, u gorju lijeske… Općenito biljke koje podnose plitko tlo, sušu, vjetar. Ovo granje je naizgled beskorisno, nije baš prikladno za ogrijev, građevni materijal, nije jestivo… Imamo mnogo granja, a imamo nedostatak tla. Zato granje pretvorimo u tlo i potpuno mijenjamo tijek ove priče.

Drvena sječka

Usitnjeno granje (sječka, drveni čips, wood chips) može pohraniti u svoju strukturu izuzetno mnogo vode, poput spužve. Ako se tlo prekrije dobrim slojem sječke, ono gotovo nikad ne može presušiti. Sječka ga čuva od sunca, vjetra, značajno usporava isušivanje. Istodobno upija svaku kap koja padne s neba, za razliku od gole zemlje. Sječka se prilično sporo razgrađuje. Znači neće odmah obogatiti tlo hranjivima, kako bi to recimo bilo da se koristi kompost, stajski gnoj i sl. Ipak, Nakon godinu-dvije, pod utjecajem gljiva, sječka se ipak razgradi u najbolji mogući kompost, hranu koju treba naše tlo.

Ako na nekom mjestu mi redovito svake godine dodajemo novi sloj sječke?

• štitimo tlo od isušivanja
• akumuliramo kišnicu upravo na mjestu gdje je potrebna
• gradimo plodnije tlo

Ako ovu metodu kombiniramo sa drugim elementima organskog vrtlarenja, hranu možemo uzgajati praktički na svakom komadiću terena. Vjerujem, čak i na betoniranoj terasi. Naravno, sječku možemo koristiti i na razne druge načine. Možemo je kompostirati, njome posipavati vrtne staze kako ne bi bilo blata, koristiti kao ogrijev u primjerenim pećima i sl. Ipak, mislim da uzgoj hrane najbolje opravdava sav taj trud.

Kako do drvene sječke?

U našim krajevima, teško. U americi, vjerojatno bi negdje u naselju našli komunalno poduzeće koje će vam besplatno istovariti kamion sječke kada ih pozovete. Oni i ne znaju kud bi sa tim resursom. Kod nas, morate drobiti sami svoje granje. Mali strojevi od stotinjak eura mogu samljeti par grančica ruže. Možda ostatke od orezivanja živice, ali uz mnogo rada i buke to je tek koja kanta sječke. Veći strojevi se mogu unajmiti, ali cijena najma nije uopće privlačna. Imate problem sa transportom stroja, da ne spominjem kako u našim krajevima takvih strojeva niti nema. Treba otići u “poljoprivredne oaze”. Kupnja novog stroja znači trošak od cca 2000 €.

Na muci se poznaje prijatelj, vrijeme je da zajednica uskoči! Ja sam godinama o svojim namjerama pisao gdje sam stigao. Razmišljao o samogranji drobilice granja. Pokušavao naći dovoljno dobar polovni stroj. Na kraju, okolnosti su me spojile sa ljudima koji su slično razmišljali. 4 obitelji se udružilo u suvlasničku zajednicu. Sastavili smo ugovor, sakupili novce i kupili novi novcati stroj.

Suvlasnička zajednica

Svaka obitelj ima pravo koristiti (i odgovorno čuvati) stroj jednak dio godine. Kako će vrijeme pokazati, mislim da je ovo odlična kombinacija. Bolja nego individualna kupnja. Mislim da niti jednoj obitelji na svijetu ne treba stroj 365 dana u godini. Nitko nema toliko granja, osim ako se ne bavi komunalnom djelatnošću, šumarstvom i sl. Za održavanje okućnice, amatersko bavljenje uzgojem hrane i sl. ovaj stroj nema što raditi više od mjesec-dva dana u godini. Čak i kada bi radio mjesec dana, nestali bi hektari granja, stvorila bi se planina sječke. Znači, 90% vremena bi ovakav stroj stajao neiskorišten u nekoj garaži, ispod cerade. Pitanje je koliko je stajanje uopće dobro za takve strojeve.

Sječa šume za drobljenje granja

Dok ovo pišem, stroj je baš u mojim rukama. Zajedno uživamo u druženju u planinama Gorskog kotara. Imam potrebu uzgoja hrane na nekih 2000 m², a imam i približno toliko zapuštenog šumarka koji je suviše strm da se po njemu normalno krećem ili nešto uzgajam.

Šumarak ima i većih stabala koje naravno ostavljam, a sječem uglavnom štapove lijeske. Lijeska ne formira stabla, nego raste sa mnogo tankih izdanaka iz korijena. Ovi izdanci mogu doseći 10-15 cm debljine, a ja ih režem kada su idealno oko 5-6 cm debljine. Već tada mogu biti 5-6 ili više metara visine. Nakon sječe, lijeska se vrlo dobro obnavlja iz korijena, biljka nije uništena nego samo pomlađena. Nakon 5-6 godina, lijeska će biti ponovno jednake veličine, ponovno spremna za sječu.

U planu je svake godine posjeći samo dio te mase, pa rotirati sektor po sektor. Kod nas se stručno ovakve kulture nazivaju “kulture kratke ophodnje“, a u engleskom “short rotation coppice“. Panj iz kojeg se biljka obnavlja svakih par godina naziva se “coppice stool”. Najpoznatija biljka koju se tradicionalno ovako koristi je vrba. Negdje se čak sade kulture koje su najprimjerenije za uzgoj drvne mase (vrba, topola, paulovnija, miskantus…). Meni je moja divlja lijeska posve dobra. Na kvarneru bi, vjerujem, posve slična priča bila sa jasenom.

Izvlačenje granja iz šume

Šuma je nagnuta nekih 40°. To je prilično strmo čak i za uspinjanje praznih ruku. Izvlačenje granja ide teško. Sa ravnijih djelova, izvukao sam tako, ručno. Bilo je to dovoljno za jednu “planinu” granja, i ne baš veliku hrpu sječke.

Prvo usitnjavanje

Sječka je prilično dobro usitnjena. Komadići su većinom 1-2 cm dužine i širine, oko 5 mm debljine. Lišće prolazi neusitnjeno, kao i tanke grančice. Mislim da je sve to idealno za potrebe koje imam.

Izvlačenje veće količine granja traktorom

Nisam investirao u ovakav stroj da se igram sa hrpicom grančica. Sljedećih godina planiram prekrivati stotine m². Za to mi trebaju ogromne količine granja i sječke. Želja i plan su da godišnje sameljem 10-15 m³ sječke, a za to mi treba učinkovito izvlačenje granja.

Plan je bio ovakav. Traktorom bez problema povučem tu težinu, ali, granje zapinje za zemlju i drugo neposječeno granje. zato koristim jedno odraslo stablo javora na koje postavim kolotur za sajlu.

Usitnjavanje granja

Neki detalji o samom stroju

Stroj je pogonjen 4-taktnim benzinskim motorom, poput onih u automobilima, navodno snage 15 konja. Deklarirano, stroj može usitnjavati granje debljine do 10 cm. Ja se ne bih baš okladio u to. Mislim da je to veličina otvora u koji ulazi granje, ne debljina grane koju bih bez razmišljanja ubacio u stroj.

Najdeblje grane koje sam drobio bile su blizu tih 10 cm, bile su zelene (tek posječene), od mekane lijeske. Gas je bio skoro do kraja (možda 85-90%, ali nisam nikad drobio na maksimumu), i ubacivao sam uz dosta opreza. Kada stroj krene sječi tako debelu granu, čuje se kako se motor malo uspori. Onda povučem granu k sebi da se stroj opet ubrza na normalnu brzinu. Onda ponovno umetnem granu, sad je već malo tanja, pa nekad to ponovim još jednom ili dvaput. Kada dođe do debljine od 6-7 cm, onda gurnem granu unutra i samo gledam kako se pojavljuje na drugoj strani. Sječka leti van u gustom mlazu. To je znači za najmekše drvo koje ja imam.

Suho granje

Suho granje se mnogo teže drobi, mislim na granje koje stoji od prošle zime. Takvo suho a debelo granje ne bih sigurno gurao u stroj, nije uopće ugodno. Meni je sve iznad 5-6 cm debljine privlačno za ogrijev. Deblje krajeve granja samo odrežem pilom i bacim sa strane. To ide u vatru.

Ni drobljenje tankog, a posve suhog granja nije baš ugodno. Ako “štap” udari u nož koji se vrti velikom brzinom na način da se od njega odbije. To se događa ako se gura prema gore a ne prema dolje, onda kao da u rukama eksplodira petarda. Prilično bolno, a može uzrokovati i povrede ruku. Ako suhu granu ubacimo u ljevak i nož polomi granu u više komada, onda ti komadi krenu skakati po lijevku. Velika je šansa da neki od njih izleti natrag prema nama. Znali su mi veći komadi proletjeti pored glave velikom brzinom, čak i udariti u plastični vizir.

Dobro sam zaštićen pa nije bilo povreda, osim koje ogrebotine po rukama. Sve skupa, mnogo ugodnije je drobiti zeleno granje. Nisam primjetio nikakve nedostatke kod drobljenja zelenog granja, može se sječi granje i odmah gurati u stroj bez ikakve pauze, ili sa jednakom lakoćom drobiti granje koje je “uvenulo” odnosno lišće se osušilo na posječenom granju i izvuklo većinu vlage.

Zamislite da stavite granu horizontalno na panj, pa sjekirom pokušate presjeći granu na dva dijela u jednom udarcu. Tako nekako funkcionira ova drobilica. Svježu granu ćete lako prepoloviti, ali pove suhu veoma teško. Suhu granu ćete udariti na jednom mjestu, zaboliti će vas ruka. Grana će zapravo sama puknuti na nekom drugom mjestu i možda udariti nekoga. Tako nešto se događa i u drobilici. Grana koja je trula, naravno, je opet treća priča. Trulu granu možete usitniti i čekićem. Ona se ne sječe, ona se mrvi u sitnu piljevinu. I to je isto problem.

Problemi sa strojem

Začepljen mehanizam za usitnjavanje

Ovako je izgledao sadržaj drobilice kada sam ju došao preuzeti od prethodnog korisnika. Bubanj je bio pun sitne piljevine, namočene, nabubrene, koja je blokirala rotor sa noževima. Motor se nije mogao pokrenuti jer je remenima vezan za noževe, a noževe nismo mogli pomaknuti ni centimetra. Malo po malo, nekom smo granom zakretali noževe, štapićem čačkali ovu piljevinu i izvlačili usisivačem. Nakon dosta vremena, uspjeli smo odblokirati rotor i pokrenuti stroj. Tada nam nije nikako bilo jasno, otkud piljevina u bubnju. Kontaktirao sam i trgovca, nije ni on znao.

Nakon dosta isprobavanja sa tankim i debelim granjem, raznim načinima “guranja u rupu”, suhim granjem, zelenim granjem, trulim granjem… Rekao bih da je upravo trulo granje začepilo drobilicu. Nisam je “uspio” ponovno začepiti, sada mi radi posve dobro čak i nakon drobljenja nekih trulih grana. Ali, ja nakon trule grane ubacim dugu, tanku, zelenu granu sa lijepom krošnjom i mnogo lišća. Takva zelena grana i njeno lišće pročisti stroj kao klistir. Kada ona prođe kroz stroj ne ostane u njemu ni travke.

Začepljen mehanizam za izbacivanje sječke

Drugi problem koji mi se uspio dogoditi je začepljena cijev za izbacivanje sječke. Što se zapravo dogodilo, ovako pretpostavljam. Tanja mekana grana je nekako ušla bočno pod nož i nož ju nije usitnio nego cijelu izbacio na drugu stranu. Na drugoj strani, ja sam neiskusno dosta nisko oborio “deflektor”. To je onaj lim koji usmjerava sječku prema dolje (da ne bi izbacivalo par metara u zrak). Ta grančica nije uspjela izletjeti nego je ostala u izlaznoj cijevi i počela blokirati sječku i lišće. Nisam primjetio jer sam bio zaposlen sa ubacivanjem novih grana, dok odjednom nove grane nisu htjele ući pod noževe.

Zaustavio sam stroj i primjetio da je pun sječke. Rotor doduše nije bio blokiran, ali je bila cca kanta sječke u ulaznom lijevku i cijevi za izbacivanje. Nagnuo sam drobilicu na jednu stranu i rukom izbacio sječku, pa na drugu i izbacio ju sa druge strane. Kada je bila na oko prazna, zavrtio sam ju bez problema. Samljeo jednu krošnjicu punu lišća, lišće lagano i lijepo pomete drobilicu, po mom iskustvu.

Trošenje i oštećenje noževa

Kod preuzimanja drobilice primjetio sam i ovakva oštećenja na noževima. Meni ovo izgleda kao da je uletjela grana sa nekim kamenčićem, možda žicom ili čavlom. Pitao sam trgovca što on kaže na to, a kaže da je možda bilo i posve suho, tvrdo i kvrgavo drvo. Je li to moguće, ne znam, razmišljam je li moguće ovako istupiti sjekiru ako bih njom udario po najtvrđem drvetu. Ja to nisam doživio, ali biti će zanimljivo vidjeti kako noževi izgledaju nakon što napravim par m³ sječke. Ja drobim većinom meko drvo, ali nađe se koji tvrđi jasen, koja potpuno suha grana.

Nakon svakog radnog dana pogledam malo i noževe, meni izgledaju prilično nepromijenjeni ali ne mogu detaljnije vidjeti bez rastavljanja stroja. Kada ga rastavim i dobro pogledam noževe, moguće je da će biti spremni za brušenje. Nije to neko zlo, noževi su potrošna stvar, bitno da sve ostalo ne trpi nikakvu štetu. Ali eto, možda još jedan argument da se ne drobi jako suho granje, ako baš nije takva sila.

Učinkovitost stroja

Sam stroj radi jako brzo. Nije uopće sporno može li on nadrobiti par kubika u jednom danu. Može, sigurno. Problem je dovesti toliko granje, znači posjeći ga, dovući do drobilice, odvajati debelo od tankog itd. Kada bi planina granja bila spremna pored drobilice, i dvoje ljudi bez prestanka ubacivali granje unutra, mislim da bi išao i kubik na sat. Ipak, ja volim raditi malo jedno, malo drugo, da se motor odmori, ohladi, da provjerim je li sve u redu sa strojem itd. Zato u praksi ide mnogo sporije.

Za ovu količinu sa donje slike (cca 7-8 kubika) potrošio sam oko 10l benzina, čisto da imate i tu informaciju. Potrgao dva para rukavica, u motornoj pili potrošio spremnik mješavine i spremnik ulja za lanac, a koliko sam kalorija izgubio izvlačeći granje, bolje da ne računam.

Čuvanje i kompostiranje sječke

Meni će sječka privremeno stajati na jednom mjestu ograđenom sa daskama sa tri strane, tek toliko da mi se ne rasipa suviše u širinu. Nema veze što kisne, neka se kompostira. Prostor je po mojim proračunima površine oko 12 m³ i mogu ga nasipavati nešto preko 1 m visine, znači tu bih mogao nadrobiti do 15-ak kubika sječke. Nadam se toj količini svake godine, a sve što bude preko toga, još i bolje.

Sječku ću primarno koristiti kao malč, ali i kompostiranje dolazi u obzir. Kako je prošlo 2-3 mjeseca od drobljenja, provjeravao sam stanje sječke. Ako se iskopa pola metra u dubinu, unutra je dosta toplo. Mjerim temperaturu od 42 °. Sječka je dosta vlažna, ne previše vlažna. Ima mnogo micelija gljiva u površinskom sloju, čak ju gljive nekako i slijepe. Grabi se u komadima, grudama, ali kad se komad uzme u ruku, sam se razmrvi.

Transport sječke

Za traktor sam si izradio “metalnu lopatu”, odnosno košaru za transport sječke. Sa ovim nastavkom, prijevoz je dosta jednostavan. Zagrabim, poklopim, vozim i istovarim gdje treba.

Granje koje je preveliko za drobilicu

Kako sam rekao, drobim uglavnom do 7 cm promjera. Ono malo deblje je super za ogrijev. Drobeći granje, usput, osigurao sam si drva za loženje za cijelu zimu. Bez potrebe da se ruše velika stabla.