OPSTANAK NAJKOOPERATIVNIJIH

Predgovor (Z.S. kolovoz 2021.)

Klimatske strahote koje su se ovog ljeta zbivale po svijetu jasno upozoravaju da na Zemlji više nema sigurnih mjesta. Uz to, znanstvenici nas ozbiljnije nego ikad upozoravaju – ili ćemo se dozvati pameti i prestati sa samouništavanjem, ili bi kao vrsta mogli i nestati. Prestati sa samouništavanjem sada više nije baš lako. Već barem tri desetljeća to se odgađa, jer smo usvojili i navikli se živjeti u društveno-ekonomskom modelu koji od nas traži da stalno rastemo, te da zbog toga uništavamo prirodne sustave o kojima nam ovisi opstanak. Sada bi u manje od deset godina taj model morali napustiti i potpuno promijeniti svoj način življenja, ili…

Kako još uvijek ima dosta onih koji dobro profitiraju od sadašnjeg modela, oni ne negiraju da čovječanstvo ima egzistencijalni problem, ali zagovaraju rješenja koja idu u prilog zadržavanju aktualnog modela tako što naglašavaju da postoje (ili se razvijaju) neke nove tehnologije koje bi mogle riješiti sve klimatske probleme, a da se na tome još može i dobro zaraditi. Tako oni koji su najviše branili samouništavajući ekonomski model, sada sebe nude da budu spasitelji svijeta. 

Pošto vjerojatno ulazimo u klimatski “vruću jesen”, barem zbog COP 26 u Glasgowu, evo jedne emisije koja objašnjava netočnost nekih uvriježenih stavova i ukazuje na to što bi moglo funkcionirati.

OPSTANAK NAJKOOPERATIVNIJIH

Transkript emisije Skalanada 20.01.2017.

Uvodno. Da moramo povećati svoju konkurentnost, svakodnevno nas upozoravaju naši ekonomisti. Također nas upozoravaju da moramo cjelokupni nacionalni poslovni ambijent prilagoditi poduzetnicima i privlačenju stranog kapitala, koji po cijelom svijetu traže mjesta gdje će njihova ulaganja rezultirati najvećim profitom. Uporno ponavljajući takve poruke, krupni biznis i ekonomisti su uspjeli da one postanu općeprihvaćena mudrost, pa većina nas doista i očekuje da će nam se kvaliteta življenja povećati ako njihove poruke pretvorimo u stvarnost. No, koliko su one u skladu s našom prirodom, s nevidljivim kodovima koji nas određuju, a koje je evolucija kroz milijune godina utisnula u nas. O tome danas sa Zoranom Skalom.

Prije stotinjak godina vodeći industrijalci poput Andrew Carnegia počeli su sve glasnije zastupati teorije koje opravdavaju nesmiljeno natjecanje u ekonomiji i pojavu sve većih socijalnih razlika među ljudima, pozivajući se na Darwina. Kao, prirodni odabir funkcionira tako da najjači pobjeđuju – dakle, to je posve prirodno. Slijedom toga, u ekonomiji jači također pobjeđuju, pa se nitko ne treba čuditi što danas 8 najbogatijih ljudi na svijetu ima više bogatstva od 3,5 milijarde najsiromašnijih. Međutim, Kanadski evolucijski antropolog Eric Michael Johnson tvrdi da je takva interpretacija Darwinovih djela čista  krivotvorina. Jer u svojoj knjizi “Podrijetlo čovjeka” Darwin tvrdi upravo suprotno. Da su ljudi uspjeli kao vrsta zahvaljujući svojim odlikama da budu suosjećajni i da hoće s drugima dijeliti ono što imaju.

2. Znamo da još ima dosta onih koji “socijalni darvinizam”, odnosno sociološko učenje koje borbu za opstanak koja se može primijetiti kod mnogih vrsta u prirodi, projiciraju na ljudsko društvo, pa tako nalaze “prirodna” opravdanja za sukobe između rasa, etničkih i drugih ljudskih skupina. Toga još uvijek ima posvuda u svijetu. Kako Eric tumači tezu da su suosjećanje i dijeljenje zaslužni za uspješno održanje čovjeka kao vrste?  

Nedavno je objavljeno veliko istraživanje američkog psihologa Michaela Tomasella, koji je ujedno i kodirektor Max Planck Instituta za evolucijsku antropologiju u Leipzigu. Tomasello je sintetizirao tridesetogodišnja istraživanja tog instituta vezana za evoluciju ljudske suradnje. A Eric svoja razmišljanja temelji upravo na nalazima tih istraživanja. Pa ću prenijeti nekoliko crtica iz daleke ljudske povijesti na koje je ukazao Eric, o kojima ja nisam ništa znao, pa su mi bila interesantna, a nadam se da će onda biti i vama.

Prije dva milijuna godina velikim Afričkim ravnicama hodalo je biće Homo habilis, vaš i moj daleki predak. Preci tog našeg pretka živjeli su u prašumama, ali se onda dogodilo veliko globalno zahladnjenje koje je ogoljelo goleme dijelove Afrike. Naši hominidni preci morali su se tome prilagoditi ili nestati. Dok su živjeli u prašumama, potraga za voćem i orašastim plodovima bio je individualni posao – svatko je sam tražio svoju hranu. No u ravnici, gdje su živjeli okruženi bržim i snažnijim zvijerima, oni su se morali kretati u grupama da bi preživjeli. Na fosilnim ostacima kostiju većih životinja iz tog razdoblja, znanstvenici su zapazili tragove zuba predatora, a preko njih još i tragove kamenog oruđa, kojim su znali baratati samo naši daleki preci. To znači da su ti naši preci bili strvinari, i da su se hranili lešinama životinja koje su ubili, pa ostatke ostavili, spretniji i jači predatori. Zbog toga su naši preci morali naučiti da koordiniraju svoju potragu za hranom i svoje ponašanje, da se međusobno toleriraju i da svakom članu svoje grupe dozvole da pojede pravedan dio njihova zajedničkog plijena. Tako se dogodila društvena selekcija koja je favorizirala suradnju. Agresivne pojedince sklone da za sebe prigrabe sav plijen, ostatak grupe je tjerao od sebe ili izbjegavao na druge načine. Trag upravo takve društvene selekcije evolucija je „zapisala“ u naše gene.

3. Kako bi mi to danas mogli znati da smo evolucijski prilagođeni za suradnju, kad smo svakodnevni svjedoci da svi sa zavišću gledaju što radi onih 8 najbogatijih, od kojih je svaki prigrabio više nego što ima nekoliko stotina milijuna onih najsiromašnijih?

Eric kaže da ima više pokazatelja koji upućuju na to da smo evolucijski ipak prilagođeni primarno za suradnju. Taj evolucijski trag posebno se lako uoči kod djece. Antropolog Katharina Hamann i njene kolege su proučavali ponašanje trogodišnje djece, koja su premlada da bi ih se do tada moglo naučiti što je to fer raspodjela a što ne. Uočili su da djeca mnogo pravednije i ravnopravnije dijele hranu kada do nje dođu kroz neki prethodni zajednički napor, nego ako su prije dobivanja hrane imali individualni ili nikakav napor. Među drugim primatima takva razlika u ponašanju se ne može uočiti. Tomasello objašnjava da je čovjeka evolucija predodredila da radi u suradnji s drugima, i da nam je „urezala“ intuitivni osjećaj da takva suradnja zaslužuje i ravnopravnu nagradu svim sudionicima.

Kakve bi to implikacije imalo na današnju ekonomiju? Neke vrste današnjih poslova i ekonomskih aktivnosti su više, a neke manje, usklađene s onim evolucijskim zapisima u nama. Tomasello upozorava da radna mjesta u korporacijama nisu baš u sinkronicitetu s našim evolucijskim korijenima, i da stoga vjerojatno nisu dobra za naš dugoročni uspjeh kao vrste. Korporacijska kultura nameće uniformiranje svih aktivnosti, a sve po nalozima i pravilima onih s vrha upravljačke piramide, i taj princip prožima cijelu organizaciju.

Nasuprot tome, kooperative, odnosno kod nas zadruge – su poslovni model u kojem su članovi zadruge ujedno i vlasnici tog poduzeća, pa sami postavljaju pravila svog poslovanja – tako da je to  zapravo suvremena institucija koja ima mnogo toga zajedničkog s onim našim kolektivnim plemenskim nasljeđem iz davnina. Zadruge su vrlo šarolike, razlikuju se od regije do regije, i organizirane su sukladno potrebama njenih članova tamo gdje žive. Na taj način u njima se stvara jedinstvena kultura i identitet, međusobno povjerenje i suradnja rastu, pa im nije potrebna centralizirana kontrola, a nagrađivanje je u pravilu pravično i ujednačeno. 

Tomasello objašnjava da je korporacijska struktura zapravo recept kako da se radnike učini otuđenima i nezadovoljnima. Korporacije moraju maksimizirati profit svojim investitorima, dakle za neku daleku skupinu ljudi koju ništa osobno ne povezuje s radnicima koji im donose profit ni sa sredinom u kojoj oni žive. S druge strane, ljudima je evolucijom dana sposobnost da se brzo dogovore što zajedno žele postići, što onda svakog pojedinačno motivira da se založi za zajedničke ciljeve. A baš zadruge omogućavaju da taj aspekt dođe do izražaja, što radnike čini zadovoljnijima i korisnijima zajednici u kojoj žive. Svoju knjigu „Podrijetlo čovjeka“ Darwin zaključuje ovom konstatacijom: „Društveni instinkti koji su dublji i trajniji u konačnici pobjeđuju one manje trajne“. Zato onaj evolucijski antropolog Eric, s početka ove naše priče, smatra da ćemo uskoro svjedočiti procesu u kojem će zadruge u vlasništvu radnika, koje po svijetu već niču kao „gljive poslije kiše“, a koje rade kako bi maksimizirali vrijednosti sebi i zajednici u kojoj žive, postupno potisnuti korporacije opsjednute natjecanjem i gomilanjem bogatstava za malobrojne, i vratiti ekonomiju u ozračje suradnje – ili, kako je to ljudska vrsta oduvjek govorila – doma.               

4. Izgleda da Eric nalazi neke sličnosti između naših današnjih okolnosti s onima od prije dva milijuna godina, kada se dogodila društvena selekcija koja je favorizirala suradnju između ljudi?

Pa mislim da ta je ta sličnost čak vrlo naglašena. Istina, naša oruđa za rad se danas ne svode samo na oštar kamen, ali ono što smo uspjeli uraditi s najmodernijim tehnologijama izaziva pravu pustoš u prirodi. Mijenjamo klimu, uništavamo plodno tlo koje nam daje hranu, oceani su izlovljeni, onečistili smo i vode i zrak i zemlju, već smo prepolovili bioraznolikost, iscrpili smo većinu neobnovljivih resursa… i još bismo htjeli nastaviti tako djelovati vođeni dogmom o stalnom rastu koja je tu pustoš izazvala! A sve zbog benefita nekolicine onih s vrha piramide, kojima baš ta dogma osigurava poziciju moći da odlučuju umjesto svih nas, a kojima je očuvanje njihovih sadašnjih pozicija bitnije i od dugoročne mogućnosti opstanka ljudske vrste. Unatoč upozorenjima znanstvenika i protestima milijuna običnih ljudi, najutjecajniji pojedinci s vrha svjetske piramide već desetljećima sustavno sabotiraju bilo kakav djelotvoran dogovor da se pustošenja zaustave, jer, kažu, to bi negativno utjecalo na gospodarski rast.

Dakle, Eric je u pravu. Naše današnje okolnosti su slične onima od prije dva milijuna godina. Čitav svijet je postao poput resursno opustošene „Afričke ravnice“. Umjesto brzih i snažnih predatora, današnjim „opustošenim ravnicama“ dominiraju predatori kojima snagu daje novac, pa su neki od njih i stotinama milijuna puta snažniji od običnih ljudi. Ali nas, obične ljude, evolucija je za takve prilike opremila sposobnošću suradnje, suosjećanja i dijeljenja. Nitko nas ne može spriječiti da lokalno počnemo raditi na izgradnji struktura temeljenih na tim sposobnostima. Jednom je to izvuklo ljude iz egzistencijalnog škripca – opstali su najkooperativniji, moglo bi opet. Stalni gospodarski rast to dokazano ne može.