OTPORNOST NA KRIZE

0
(0)

Transkript emisije Skalanada 16.11.2018.

Snimka emisije

Uvodno. Ekonomisti sve češće govore o nadolazećoj ekonomskoj krizi, energetičari o energetskoj krizi, dok broj klimatskih pustošenja raste iz godine u godinu a odvijaju se po nekom nepredvidivom rasporedu, na nepredvidivim lokacijama diljem svijeta. Ratove, epidemije i druge pošasti da i ne spominjemo. Čini se da će svatko od nas, prije ili kasnije, biti pogođen nekim kriznim događanjem. Što bi mali, obični čovjek mogao učiniti da takva događanja lakše prebrodi, da postane otporniji na njih? O tome danas sa Zoranom Skalom.

Svijet će se u ovom stoljeću svakako vrlo brzo mijenjati. Nositelji odlučivanja od međunarodne do lokalne razine imat će oko toga puno posla, i to vrlo teškog. No za svakog od nas i za naše obitelji ključno je pitanje da li se za te brze promjene možemo nekako i sami pripremati. Današnja emisija temelji se na razmišljanjima Chrisa Martensona, koji je prije deset godina osmislio tečaj „Sudar s krizom“. U manje od dvije godine taj tečaj je pogledalo 1,5 milijun ljudi i prodano je 25000 DVD-ova. Zanimljivo je i to da je Chris do početka 2000-tih bio potpredsjednik za financije jedne od 300 najvećih svjetskih korporacija, živio je sa suprugom i troje djece u kući sa šest spavaćih soba na samoj obali mora, imao jahtu – dakle život iz američke bajke. No, poznavajući iznutra kako ekonomija funkcionira i na temelju čega se donose odluke, ali i shvaćajući resursna i prirodna ograničenja pred kojima se nalazi čovječanstvo, sam je sebi postavio pitanje: što ako se dogodi neka oluja poput uragana Katarina, ali u financijskom sustavu? I uvukao mu se strah u kosti. Shvatio je da za tako nešto društveni sustavi potpore uopće nisu spremni, i da njegova obitelj, u ogromnoj kući, na samom rubu svih infrastrukturnih i uslužnih sadržaja, ne može računati ni na kakvu vanjsku potporu. I Chris je napustio svoju „bajku“. Danas on ne živi u strahu, više nema jahtu, a oko kuće u kojoj sada živi, koja po veličini nije ni polovica one bivše, hodaju kokoši oko vrta u kojem svašta raste. Sadašnji standard življenja njegove obitelji je tek djelić onog nekadašnjeg, ali kaže da kvaliteta njihova življenja nikada nije bila veća.

2. Kako se dogodila ta Chrisova verzija promjene „manje je više“?  

Pa on naglašava da je polazišna točka za svakog pojedinaca ili zajednicu razumijevanje samog pojma otpornosti. Primjerice, otporniji smo ako svoje najvažnije potrebe možemo namiriti s više strana, a ne samo iz jednog izvora. Otporniji smo i ako živimo u snažnoj lokalnoj zajednici koja njeguje povezivanje i suradnju svojih članova i brigu jednih o drugima. Također smo otporniji ako možemo utjecati na to kako će se naše potrebe zadovoljavati i kad znamo da i mi sami možemo puno toga učiniti. Kad postoji ovo načelno razumijevanje otpornosti, onda se to lako projicira na one životno najvažnije potrebe. Pođimo od vode. Jasno je da ćete biti otporniji ako uz vodu iz vodovoda imate na raspolaganju i mogućnost iskorištavanja kišnice ili dostupnost bunarske vode. Pa onda hrana, čim uzgajate barem nešto vlastite hrane, otporniji ste nego ako potpuno ovisite o nekom supermarketu. Lokalna zajednica postaje otpornija ako njeno stanovništvo primarno kupuje hranu od lokalnih poljoprivrednih proizvođača, jer im tako omogućava da opstanu i da se znanja i vještine oko proizvodnje hrane zadrže u zajednici. Napomenut ću da u Rijeci u tom smislu odličan posao odrađuju Grupe solidarne razmjene, a bilo bi dobro kad bi ih bilo još i više i da ih ima posvuda po Županiji. Otporniji ste i ako vaše grijanje ne ovisi o samo jednom energentu, pogotovo ako se radi o fosilnom gorivu. Zato bi bilo mudro da se potrudite oko smanjivanja potrošnje energije i oko prelaska na neki vlastiti obnovljivi izvor. K tome, vaša otpornost će biti veća ako i vaše susjede, prijatelje i zajednicu također karakterizira dobra otpornost, pa na tome možete zajednički raditi, no uvijek se prvo svatko mora fokusirati na izgradnju vlastite otpornosti.

Kad usvojite ovakvo osnovno razumijevanje otpornosti, stvarate i svojevrsni filter za donošenje vlastitih odluka, odnosno, alat za pojednostavljivanje. Kad razmišljate da li da kupite neku stvar ili ne, odmah se zapitate – a kako bi mi to povećalo otpornost? Ili, da li da uložim vrijeme i novac da naučim neku novu vještinu, automatski se nameće pitanje – kako i koliko će mi to pomoći da postanem otporniji? To pojednostavljuje donošenje odluka.

3. Kada bi netko želio postati potpuno otporan na vanjske promjene to bi moglo biti vrlo teško, pa i skupo. Do koje mjere ima smisla ići u tom smjeru?

Rekli smo već da se svijet vrlo brzo mijenja. Ako budemo čekali da netko provede promjene koje će učiniti da svo stanovništvo svijeta živi s puno manjim ekološkim otiskom, i stvori ekonomiju izbalansiranu s prirodom, mogli bi se načekati. S druge strane, pošteno je naglasiti: ma što uradili oko svojih priprema za sudar s potencijalnom prirodnom, društvenom ili ekonomskom katastrofom, gotovo je sigurno da to neće biti dovoljno. No, bez obzira na to, pripreme su nužne! Nedovoljnost naših priprema dolazi otud što bi savršena pripremljenost bila beskrajno skupa. Ipak, naše aktivnosti na pripremama su nužne jer time usklađujemo naš život s onim što znamo da se dešava u svijetu. Chris iz osobnog iskustva tvrdi da kada postoji procijep između onoga što znamo i onoga što radimo, to izaziva nelagodu, pa i strah. Dakle, nije stanje svijeta to koje uzrokuje nelagodu, koliko činjenica da nedostaju akcije da se to stanje popravi. Znači, i mi sami se trebamo aktivirati jer to moramo. Ako sami ništa ne poduzimamo, tko bi to trebao učiniti umjesto nas? Svijet mijenjamo mijenjajući sebe. Naše stresove, strahove i nelagode možemo smanjiti tako što ćemo usklađivati svoja razmišljanja sa svojim djelovanjem, bivajući pritom realni oko toga što sami možemo učiniti, pa si u tom okviru treba postavljati ciljeve i raditi planove.

4. Kako su Chris i njegova obitelj to radili? Kako su oni planirali jačanje svoje otpornosti?

Chrisova obitelj nikada si nije postavljala cilj da postane 100% samodostatna u namirivanju bilo koje od svojih osnovnih potreba. Njihov je cilj bio da to bude barem malo više od „ništa“. Recimo stavili su si nekoliko fotonaponskih panela na krov. Ti paneli ni približno ne zadovoljavaju njihove uobičajene potrebe za električnom energijom, ali kada se dogodi prekid vanjskog napajanja, oni ipak mogu i dalje dopunjavati baterije svojih pametnih telefona i laptopa, mogu imati rasvjetu, a što je najvažnije, mogu spriječiti da se njihov hranom krcat zamrzivač ne otopi. Chris kaže da je golema razlika između situacije kada ste 10% samodostatni u nekoj potrebi i kada je vaša samodostatnost jednaka nuli. Ta je razlika osobito važna kada je u pitanju hrana. Nula postotna samodostatnost znači da potpuno ovisite o postojećem sustavu trgovanja hranom. Ako ste barem 10% samodostatni, to znači da vjerojatno imate neki vrt, da imate neke odnose s drugim ljudima iz vašeg okruženja koji proizvode hranu, možda i neku voćku u dvorištu, možda i pokoju kokoš, a vjerojatno imate i poveliku ostavu za hranu. Chris kaže da nije rijetkost naići na ljude koji jačanje svoje otpornosti na krize razumiju, između ostalog, i kao potrebu stvaranja neke vrste svoje obrambene utvrde, koja uključuje i oružje. Međutim to nije to. Biti dobar član zajednice prije svega znači imati sređenu situaciju u vlastitoj kući. Ako je to ispunjeno, onda ćete biti u stanju svoje resurse i vještine staviti na raspolaganje zajednici kada joj to za oporavak nakon krize bude trebalo. Drugim riječima, ako želite živjeti u otpornoj zajednici, onda i vi morate postati otporniji.

5. Zbog vremenskog ograničenja nećemo moći govoriti o tome kako ojačati vlastitu otpornost u cijeloj paleti osnovnih ljudskih potreba. S obzirom na to da živimo u zemlji koja uvozi više od polovice svojih potreba u hrani i u županiji koja bezmalo svu hranu dobavlja od proizvođača izvan svojih granica, mislim da bi bilo najkorisnije da se zadržimo na tom segmentu naših osnovnih potreba i kako tu ojačati svoju otpornost?

Na ovo što ste spomenuli treba još dodati i činjenicu da se naš sustav prehrane gotovo u potpunosti oslanja na velike trgovačke lance i supemarkete, koji se time bave zbog profita. Zbog profita oni u svojim skladištima drže minimalne zalihe hrane koje se dopunjavaju just-in-time dostavom. Kao rezultat toga imamo situaciju, koja je slična diljem Europe, da gradovi imaju zalihe hrane za cca 3 do 5 dana. Dakle, ako se iz bilo kojeg razloga poremeti dotok vanjske hrane u našu županiju, za nekoliko dana na policama naših supermarketa više neće biti ničega. 

Chris zato kaže: Svatko bi trebao imati minimalno rezervu hrane za tri mjeseca. To je jeftino, to se lako može ostvariti, a iza toga stoji i elementarna logika. Vaši pradjedovi i prabake bi se na vas izgalamili i naružili vas kad bi znali da se za tako nešto niste pobrinuli. Nekada je svaka zajednica imala osobu zaduženu da provjerava da u gradu postoje dovoljno velike zalihe hrane za potrebe stanovništva tijekom zime. Mada se ta funkcija relativno nedavno izgubila, danas je većini ljudi postalo čudno kada netko uopće razmišlja o sigurnosti prehrane. Chrisova je preporuka: neovisno o tome da li namjeravate stvoriti veliku ili malu zalihu hrane, počnite to raditi odmah. Učinite prvi mali korak.

Chrisova obitelj i sama proizvodi nešto hrane u svom vrtu već šest godina, ali se još uvijek osjećaju u tome kao početnici. Sada namjeravaju zatražiti pomoć lokalnih stručnjaka za permakulturu da bi dizajnirali svoj sustav uzgajanja hrane tako da se odvija uz minimalnu uporabu energije, dajući maksimalne prinose. Dakle njihov je cilj da na svom komadu zemlje proizvedu što više hrane, sa što manje rada. Da slično učine i mnogi drugi unutar zajednice, njena otpornost bi znatno narasla, a vjerojatno bi i zdravlje stanovništva bilo bolje.

A sad i jedan osobni dodatak. Oni koji već duže vremena prate ovu emisiju znaju da sam ja umirovljenik. To su godine kada ljudi obično prestaju započinjati neke nove projekte, pa ipak sam ja prošli mjesec krenuo na Tečaj za permakulturni dizajn. I mada se već tri desetljeća bavim područjem održivosti, puno toga novog sam naučio. Među polaznicima tečaja ima svega: studenata, agronoma, ekonomista, pravnika, odgajatelja, inženjera (ja sam, jasno, bio najstariji polaznik). Iz razgovora s njima doznao sam da su i svi oni puno novog naučili, ali što je još važnije, dobili su novi pogled na svijet oko sebe i nove alate uz pomoć kojih mogu svoj način življenja učiniti boljim, ali tako da ne degradiraju već regeneriraju planet, i ujedno lokalnu zajednicu u kojoj žive učine boljom i otpornijom na krize. Smatram da je za turbulentno razdoblje u koje svijet ulazi iznimno važno imati što više ljudi koji razumiju da se najvažnije promjene mogu i moraju dogoditi na lokalnoj razini. Ili kako David Flaming kaže: „Lokalizacija je, u najboljem slučaju, na granici onoga što je sada moguće praktično postići, ali odlučujući argument u njenu korist dolazi otud što druge alternative više ne može biti“. Zato ću, kad završim tečaj, jednu emisiju govoriti o tome što sam na Tečaju za permakulturni dizajn naučio, s nadom da ću time još nekoga potaknuti da ga pohađa. Nekom mlađem to bi moglo promijeniti životni put.   

Je li ovo bilo korisno?

Dajte ocjenu 1-5 (trebate biti prijavljeni)!

Prosječna ocjena 0 / 5. Broj glasova: 0

Za sad nema ocjena! Budite prvi koji će dati ocjenu.

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je 72-satni tečaj permakulturnog dizajniranja i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.

Odgovori

Ne propustite: