PANDEMIJA KRATKOVIDOSTI

10.03.2022. Pao dron! Nitko nije poginuo. 

Sve kamere su na Jarunu. Danima je to udarna vijest. Ugrožena je nacionalna sigurnost. Međunarodna telefonada vojna i civilna. Međunarodni susreti vojni i civilni. Svađe i verbalno nadmetanje dužnosnika na najvišoj nacionalnoj razini. Moramo hitno nabaviti moderne sustave protuzračne obrane.


27.02.2022. IPCC: „Znanost je jasna. Svako daljnje odgađanje usklađenih globalnih akcija dovest će do propuštanja kratke i brzo nestajuće prilike da se osigura budućnost u kojoj će se moći živjeti.” Generalni tajnik UN-a Antonio Guterres komentira kako su iznesene činjenice takve kakve nikada do sada nije vidio, i da je to „atlas ljudskih patnji i osuđujuća optužnica za neuspjelo klimatsko vođenje“.

Nezamijećena vijest. Nitko to ne smatra ugrožavanjem nacionalne sigurnosti. Ni lokalno ni nacionalno političkih reakcija nema. Nema ni međunarodnog komešanja. Ne predviđaju se nikakve posebne mjere (dapače, ono što se nastavlja raditi pogoršavati će stanje, objasnit ćemo u nastavku).

Da usporedimo magnitude ovih vijesti

Da je pali dron bio čak krcat eksplozivom i da je eksplodirao, mnogo bi mladih ljudi vjerojatno stradalo u studentskom domu (lokalna tragedija), ali ne svi. No, ako bi se propustila brzo nestajuća prilika da se spriječe nezaustavljive klimatske promjene, SVI danas mladi ljudi (Hrvatske i svijeta) bi tijekom svog života bili izloženi patnjama i bio bi im ugrožen i sam opstanak! Zar to više nikome ni ne smeta?!

Nije svaki današnji problem važniji od onog sutrašnjeg

Covid, potresi, izbori, rat u Ukrajini, pad drona, poskupljenja energije i hrane… sve su to događanja koja plijene pozornost javnosti i koja traže reakciju nositelja odlučivanja. Ali, od nositelja odlučivanja se očekuje da imaju neki širi pogled na ta događanja i da prema tome kreiraju nacionalnu ili lokalnu listu prioriteta. Osobito je važno da pritom kratkoročni potezi ne budu dugoročno štetni, odnosno da ne dođe do razbacivanja oskudnih resursa danas na projekte i programe koji već sutra neće moći ili smjeti funkcionirati, ili će biti nepotrebni. Razmotrimo neka od nedavnih važnijih događanja i koliko je hijerarhija prioriteta slijedila magnitude prijetnji i kako. 

Skok cijena energije i kratkoročni potezi Države

Smanjivanje nameta na naftu i plin

Javnost je zadovoljna zbog podnošljivije cijene energenata, jer to većini stanovništva omogućava zadržavanje stečenih životnih navika. 

Međutim, Država je već potpisala (u sklopu EU) da će do 2030. g. za 55% smanjiti emisije stakleničkih plinova, a do 2050. g. ih potpuno eliminirati. Nove klimatske spoznaje su da bi emisije trebalo potpuno eliminirati do 2030., dakle za 8 godina bi naftu i plin trebalo napustiti. Ono što se iz navedenog može zaključiti je – da Država zna da se nafta i plin moraju napustiti. 

Odlučujući se za popularno smanjivanje nameta na naftu i plin Država gubi dio prihoda kojima bi mogla financirati neminovnu tranziciju društva prema življenju bez fosilnih goriva. 

Zato je stvarni dobitnik po ovoj mjeri Države – industrija fosilnih goriva. Ta industrija zbog sve većih troškova pridobivanja goriva iz nekonvencionalnih izvora, može poslovati profitabilno samo uz visoke cijene nafte i plina, pa je smanjivanje spomenutih nameta za nju svojevrsna državna subvencija i praktična pomoć u zadržavanju ovisnosti građana o njenim proizvodima. Dakle, Država novcem svojih građana financira njihovu što dužu ovisnost o fosilnim gorivima, usput financirajući pogoršavanje klimatskih prilika i sve veće buduće patnje tih istih građana. 

Sigurnost opskrbe

Ista logika se preslikava na „sigurnost opskrbe“. LNG terminal je prometnut u „briljantni“ strateški projekt, mada je ekološki otisak tog plina sličan onome od ugljena, a k tome bi za 8 godina trebao biti zatvoren. No, zavedene pozitivnim narativom o prirodnom plinu i o „sigurnosti“ njegovom opskrbom, neke sredine čak planiraju plinofikaciju „od nule“ (primjerice grad Delnice). „Sjajan projekt“, ali ne za lokalno stanovništvo.

„Radosna“ vijest da je počela eksploatacija plina s neke nove platforme na Jadranu i najava sličnih „radosnih“ događaja u budućnosti, u potpunoj su koliziji s klimatskim zahtjevom da se prekinu sva nova morska i kopnena istraživanja nalazišta nafte i plina u svijetu. 

Opet se novcima građana financira njihova što duža ovisnost o industriji fosilnih goriva, uz daljnje uništavanje njihova već narušenog okoliša, koji će im biti jedini oslonac za preživljavanje kad fosilna goriva odu u povijest.  

Kratkoročni potezi Države očigledno su zanemarili širi energetsko-ekološki okvir: 

  1. Da se s potrošnjom fosilnih goriva mora hitno prestati da bi se zauzdala klimatska kriza.
  2. Da su fosilna goriva pri kraju komercijalno dostupnih rezervi i da će u dogledno vrijeme nestati iz naših života (bez obzira na broj platformi i kopnenih bušotina koje mi još budemo pustili u rad).
  3. Da bi praktično u svim područjima života trebalo provoditi prilagodbe na okolnosti ad a) i b), što je osobito urgentno u poljoprivredi, trgovini i transportu.
  4. Javnost bi trebalo otvoreno upoznati s činjenicom da je svijet sada u situaciji da mora hitno napustiti 80% energije koja mu je dolazila iz fosilnih goriva i da zbog toga mora doći do radikalne promjene načina življenja. Fosilna goriva su omogućila globalizaciju gospodarstva, pa se bez njih gospodarstvo mora lokalizirati i uklopiti u resursne i okolišne limite neposrednog okruženja. Fokus lokaliziranog gospodarstva mora biti na namirivanju osnovnih potreba stanovništva, na društvenoj pravednosti i na regeneraciji okoliša. 
  5. Za ovakav energetsko-ekološki okvir rast BDP-a postaje potpuno neupotrebljiv parametar uspješnosti, kao i procjene kojekakvih svjetskih agencija oko kreditnog rejtinga.  

Razbacivanje resursa i novca, uz devastiranje okoliša i dugoročne štete stanovništvu

Kad Država planira i reagira ne sagledavajući energetsko-ekološki okvir na koji upozoravaju znanstvenici, onda u pravilu ulaže novce, troši resurse i čini dugoročne štete stanovništvu i okolišu ustrajavajući na projektima koji su izgubili svrhu ili važnost. 

Uzmimo za primjer promet. Kad bi Država uvažavala činjenicu da će zbog klimatske krize i procesa napuštanja fosilnih goriva doći do smanjivanja prometa, turizma i gospodarstva, sigurno ne bi započinjala izgradnju novih dionica autocesta, cesta, modernizirala zračne luke, povećavala kapacitet kontejnerskih terminala… Primjer: Izgradnjom autoceste kroz Vinodolsku dolinu, koja je oduvijek bila važan oslonac prehrane stanovništvu u okolici Rijeke, bile bi ugrožene poljoprivredne površine, podzemne i nadzemne vode, brojne prirodne, povijesne i kulturne vrijednosti… Sve zbog pogrešne pretpostavke da će prometa biti više, i zbog zanemarivanja činjenice da će u klimatski izazovnim vremenima koja nam dolaze, baš te ugrožene vrijednosti lokalnom stanovništvu biti najvažnije. Takvim tzv. razvojnim planovima generacijama mladih se čini šteta na dva načina: 

  • Trošeći vrijeme, novce i resurse na nepotrebno, propušta se iskoristiti kratko preostalo vrijeme za djelovanje na prilagođavanju društva za funkcioniranje bez fosilnih goriva i uz rastuće klimatske ekstreme.
  • Dopušta se nastavak devastiranja okoliša, odnosno staništa mladih, što je izravan atak na njihove izglede za opstanak.

Tko ugrožava nacionalnu sigurnost?

Ovdje ću se poslužiti citatom Briana Daveya sa Sveučilišta u Dublinu: 

Jedino što može spasiti čovječanstvo je shvaćanje da svi mi moramo živjeti uz radikalno smanjivanje uporabe resursa i energije. To smanjivanje moramo provesti tako što ćemo uspostaviti radikalne institucije za dijeljenje – dijeljenje domaćih resursa, dijeljenje topline, dijeljenje putem biblioteka stvari i centara za zajedničke resurse, dijeljenjem informacijskih sustava, dijeljenjem u sustavu javnog transporta, dijeljenjem u agroekološkoj poljoprivredi koju podržava zajednica. Kapitalizam, kao tržišni sustav koji raste, je gotov. Mi promatramo njegovo umiranje. Mi trebamo nešto što će ga zamijeniti, a to nešto je oživljavanje zajedništva – zajedništva u dijeljenju prirodnih resursa i zajedništva u odgovornosti za njihovo očuvanje i zaštitu.    

Brian Davey

Korporacije iz domene fosilnih goriva, vojno-industrijski kompleks, i na njima iznikli superbogataši, zaslužni su što je globalna politika pola stoljeća ignorirala upozorenja znanstvenika da je prakticirani gospodarski sustav neodrživ. I zato je čovječanstvo sada u egzistencijalnom škripcu o kojem govori Brian. A kod nas se dogodilo da su u javnosti relativno dobro prihvaćene odluke o kupovini skupe vojne opreme (Rafale-i; Bradley-i, a nakon pada drona, i novi sustav protuzračne obrane), kao i odluke kojima se smanjuju nameti na fosilna goriva i one o sigurnosti njihovom opskrbom. Jer, sve je to kao važno za nacionalnu sigurnost. Dakle, za nacionalnu sigurnost je i dalje važnije ono što nam nude korporacije koje su svijet dovele do ruba uništenja, od onih stvari o kojima Brian govori, a koje bi ga mogle spasiti?!

I još nešto! Što ako najrazorniji napadi na našu zemlju ne budu izvršeni dronovima iz zraka, već novcem super-bogataša na poljoprivredno zemljište? Da, čuo sam, prvo se Državi mora zemljište ponuditi na otkup, ali kako su novci poreskih obveznika otišli na vojnu opremu, čini se da druge „municije“ za zaštitu poljoprivrednog zemljišta nemamo! Valjda zato što sigurnost prehrane stanovništva ne spada u nacionalnu sigurnost.  

OGLAS
Traže se sve vrste stručnog osoblja za liječenje pandemije kratkovidosti! Plaća dobra – zahvalnost djece. 

Ako vam se svidjelo, podijelite sa prijateljima:

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je 72-satni tečaj permakulturnog dizajniranja i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.