Par jednostavnih koraka do velike količine hrane

5
(2)

Veoma je važno da uzgajate vlastitu hranu. To ne mora biti sva hrana koju trošite, što često i nije izvedivo. Ipak, nešto bi trebali sami osigurati. Ne govorim o tegli sa začinskim biljem na kuhinjskom prozoru. Ne govorim ni o poslasticama ili multivitaminima iz malog vrta pred kućom. To je sve u redu ako imate mogućnosti. Govorim o hrani koja se jede kada smo gladni. Ona kojom možemo napuniti trbuhe, pa raditi neki fizički zahtjevan posao. To je hrana koja nas čini manje ovisnima o lancu opskrbe. Ona koja ne dopušta da se plašimo tko će koga napasti. Hoće li biti kakav štrajk, hoćemo li primiti mjesečnu plaću. Tek kada se ti strahovi eliminiraju, onda možemo dalje. Onda je lakše saditi stabla, transformirati okoliš, zagovarati promjene u društvu.

Zašto više ljudi ne uzgaja hranu?

Uzgoj hrane u pravilu zahtjeva nešto znanja, discipline, i mnogo uloženog rada. Zahtjeva i da imamo prikladan prostor, potrebne alate i još mnogo čega drugog. Ako vam kažu da to može svatko, i nije uopće teško, to možda misle oni koji nisu pokušali. Ili oni koji imaju sve što treba, uzgajaju hranu već duže vrijeme, i zaboravili su koliko je teško početi.

Evo koliko je zapravo teško. Što ćete ako nemate vlastito zemljište? Što ako imate divlju livadu, ili posve zarastao teren sa grmljem? Što ako je teren toliko kamenit, da je kopanje preteško, možda i nemoguće? Što ako imate vrlo malo slobodnog vremena, čak ni par sati tjedno si ne možete priuštiti? Što ako vam je teren prilično neplodan, treba donositi velike količine gnojiva, komposta? Ili zemljište ugrožavaju divlje životinje, sav trud propadne u jednoj noći?

Moje iskustvo

Ja sam iskusio sve navedeno, i mogao bih nabrajati još stvari koje mogu poći krivo. Odrastao sam u gradu, kao podstanar, i više smo se puta selili u drugi smještaj. Često nismo smjeli niti objesiti sliku na zid, a kamo li napraviti što trajnije. Nisam nikad naučio kako bilo što posaditi, uzgojiti. Kada sam sa 30-ak godina došao u posjed velikog terena i pokušao prakticirati permakulturu, vjerojatno sam učinio sve raspoložive greške.

Mislio sam, koliko može biti teško? Stavi se sjeme u zemlju, zagrne, i čeka neko vrijeme. Prekopao sam tako livadu, posijao povrće, i mjesec dana kasnije je sve zaraslo u travu. Pokušao sam čupati travu među povrćem, ali to je značilo toliko posla da bih morao u vrtu provoditi svako poslijepodne. Jednostavno nisam imao toliko vremena. Zaista nisam znao što da radim, unatoč svim knjigama. Vrt ili livada, uskoro nisam znao gdje je što.

U suhoj zemlji sjeme nije klijalo. U vlažnoj je korov rastao bolje od povrća. Malčiranje je zahtjevalo mnogo rada i teško dostupne resurse. Strojna obrada je uništavala plodnost tla. Ručna obrada je oduzimala ono malo slobodnog vremena.

Moji rezultati

Zadržimo se zasad na lošim rezultatima. Čisto da budemo korektni, što se sve može desiti. Tanak sloj zemlje na kamenitoj podlozi je značio da sam jako ovisan o navodnjavanju. Znao bih svakog vikenda navodnjavati iz vodovoda, i još je bilo malo. Ako bih propustio tjedni ritual zbog drugih obaveza, mnogo biljaka bi mi se osušilo. Vrt bi ubrzo preuzele rijetke otporne biljke, koje smo onda imali u prevelikim količinama. Korisno samo ako bilježite kilograme povrća, ali ne i stvarnu korist, tj. neovisnost o dućanu.

Zemlja je bila prilično neplodna. Primjerice kukuruz bi narasao do koljena, sa stabljikom debljine olovke. To sam pokušao riješiti permakulturnom polikulturom. Izmiješao fiksatore dušika, začinsko bilje i cvijeće sa zahtjevnim povrćem. Kažu, tako će se biljke brinuti jedna o drugoj. Jesu, brinule su se jedna o drugoj, ali ne i o meni. Narasla je džungla u kojoj nisam na vrijeme pronašao plodove. Otišlo sve u sjeme, ili pojeli zečevi.

Pokušao sam oponašati susjede koji strojno obrađuju. Orao sam vrt, usitnjavao zemlju motornim kultivatorom. Sadio polje krumpira, gnojio ekološkim gnojivima. Okopavao, nagrtao, čupao korov. Jedne bi godine bilo ok, sljedeće slabiji urod, pa došle zlatice, plamenjača… Sve više rada uz sve slabije rezultate.

Kako uzgoj hrane zapravo treba izgledati?

Za nas sa malo slobodnog vremena, hrana bi trebala rasti sama od sebe. Ali zaista! Uzgoj ne smije ovisiti o tome u kakvom smo zdravstvenom stanju, te koliko imamo slobodnog vremena. Ako bi mogli samo posaditi pa zaboraviti, bilo bi super.

Hrana bi trebala biti hranjiva, tj. bogata energijom i nutrijentima. Mora nas održavati zdravima i snažnima, a ne samo sitima. Mora biti nešto što možemo jesti u većim količinama, redovito i često.

Hrana bi trebala biti dostupna cijele godine. Ne možemo ovisiti o sezonskim plodovima, pa gladovati u periodu kada ih nema. Idealno bi bilo da se može brati tijekom cijele godine. Ili pobrati jednom, pa čuvati više mjeseci.

Uzgoj bi trebao biti otporan na pogreške i neznanje. Vješt vrtlar će s lakoćom održavati desetke zahtjevnih kultura. Iskusan farmer će bez problema osigurati izobilje mesa, mlijeka ili jaja. Ali, mi smo nešto manje vješti. Treba nam hrana koja neće uginuti jer smo je zaboravili nahraniti.

Evo kako ja dolazim do hrane koja nas hrani cijele godine, i metoda funkcionira koliko god bio zauzet. Funkcionira sa različitim namirnicama, u raznim godišnjim dobima. Funkcionira na kamenitom terenu i oranici, bez gnojenja, zalijevanja, borbe sa korovima i sl.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Je li ovo bilo korisno?

Dajte ocjenu 1-5 (trebate biti prijavljeni)!

Prosječna ocjena 5 / 5. Broj glasova: 2

Za sad nema ocjena! Budite prvi koji će dati ocjenu.

Nikola

Nikola

Diplomirani permakulturni dizajner, praktičar, autor i urednik portala Perforum.info.

Odgovori

Ne propustite: