POST-COVIDNO PLANIRANJE

Transkript emisije Skalanada 1.05.2020.

Uvodno. Mjere izolacije zbog pandemije popuštaju, a Praznik je rada, što nas podsjeća da je možda vrijeme da se pozabavimo s planiranjem što i kako bi trebali raditi kada COVID-19 konačno prestane biti udarna tema medija. Ako se dobro sjećam, vi ste se profesionalno bavili planiranjem dok niste otišli u mirovinu. Što mislite kako bi se trebalo planirati za oporavak društva od jednog ovako velikog poremećaja kakav je nastao s pandemijom?

Već neko vrijeme ne pratim pravnu regulativu iz tog područja, pa ne mogu davati savjete svojim bivšim kolegama iz planerske branše o tome što bi trebali raditi. Mogu samo ukazivati na neke elemente procesa planiranja koji traže veliko preispitivanje nakon jedne ovako snažne krize i novo-nastalog spleta okolnosti u svijetu. Pa, kao prvo bih pokušao istražiti kakva je nakon pandemije situacija s „Overtonovim prozorom“.

2. Što je sad to?!

Za kakvu god razinu radite neki plan (lokalnu, područnu ili nacionalnu), on može stupiti na snagu tek onda kada ga prihvati politika (vijeće, skupština ili sabor). Dakle, planiranje nije samo ono što planeri zamisle da treba uraditi, već i ono (a to obično igra odlučujuću ulogu) što je politika spremna prihvatiti. E, izvjesni Joseph Overton je zapazio da političari ne promoviraju doista najbolje ideje i rješenja (ni onda kada su one najbolje po njihovoj osobnoj procjeni), nego one za koje smatraju da će biti prihvaćene od javnosti. Dakle „Overtonov prozor“ je jedan imaginarni okvir u kojem je smješten nekakav generalni trenutni stav javnosti. Politika pomno gleda kroz taj prozor. Veliki događaji (poput pandemije) mogu izazvati velike promjene u stavovima javnosti, odnosno, dovesti do promjene „Overtonovog prozora“. To su situacije kada je javnost spremna prihvatiti zagovaranje puno radikalnijih rješenja nego inače. Kao što to imamo sada – mjere samoizolacije, prethodno dobro obrazložene i zagovarane, koje su široko društveno prihvaćene, a koje su nam se još prije 2-3 mjeseca mogle činiti nezamislivima i neprovedivima. Recimo, da nećete moći otići s prijateljima u kafić.

3. A zašto bi taj „Overtonov prozor“ mogao biti važan za planiranje nakon pandemije?

Svaki sada važeći dugoročni dokument (barem načelno) polazi od neke vizije i ciljeva – kamo bi se društvo trebalo usmjeriti. Da sada, kad se već dogodila pandemija, pomno pročitate neki od tih dugoročnih dokumenata, posebice dio koji govori o viziji i ciljevima, pa da ga usporedite s naglo promijenjenim okolnostima, pa da još na to dodate i druge krize koje nam se sve očiglednije valjaju iza brda, onda bi u većini slučajeva imali dojam da je taj važeći dokument kreiran za svijet koji više ne postoji. No, pitanje je bi li se i većina javnosti složila s takvim vašim zaključkom. Naime, već desetljećima, prema javnosti se zagovaraju stavovi i vrijednosti u korist promoviranja gospodarskog rasta, dinamičnog razvoja turizma, što veće i raznovrsnije potrošnje, jačanja kupovne moći, sustizanja životnog standarda najbogatijih država. To je postalo nešto gotovo neupitno. Planeri su prema takvim ambicijama društva morali krojiti svoja rješenja: predviđati snažni rast BDP-a, predvđati mnogobrojne poslovne zone, uslužne zone, širenje infrastrukture svake vrste… jer drugo politički ne bi prošlo! A problem je što nitko ne može efikasno štititi prostor (što je isto zadatak planera), uz tako raskošne ambicije da ga se troši. Slično se događa i u ostatku svijeta, zato se pustošenje naše planete čini tako nezaustavljivim. I onda dođe COVID-19 i na grub način nas osvjesti da su zdravlje i život ipak važniji od svega toga. E, sad je prilika da se ponovo promijeni „Overtonov prozor“. Da se stari dugoročni dokumenti „za svijet koji više ne postoji“ stave u arhive, a načine novi – za svijet u koji upravo ulazimo, sa radikalno drukčijim rješenjima. Kada nas je napao COVID-19, ugrožavajući ponajviše stariju populaciju, „Overtonov prozor“ je svojim upornim i dosljednim zagovaranjima prvenstveno promijenila ekipa: Beroš, Božinović, Markotić, Capak, Grba-Bujević, prenoseći preporuke Svjetske zdravstvene organizacije i znanosti. Pandemija je nas i cijeli svijet dobro uzdrmala, ali ona je minijaturan problem u odnosu na nedaće koje nas čekaju ako ne odustanemo od sadašnjeg razvojnog modela koji traži stalni rast. Zato će trebati „Overtonov prozor“ još radikalnije promijeniti da bi se najgore nedaće mogle izbjeći, i da bi se zaštitilo zdravlje, živote, pa i opstanak, ovaj puta mladoj populaciji i budućim generacijama. A koja ekipa će svojim zagovaranjem to učiniti, prenoseći klimatske spoznaje i apele tisuća svjetskih i stotina domaćih znanstvenika, još ne znamo, ali nadajmo se da će se ipak neka ekipa uskoro pojaviti! U Sarajevu je, primjerice, počeo izlaziti elektronički časopis „Poslije kovidni svijet“ – časopis svjetskih slobodnih intelektualaca. Možda se dogodi nešto slično i kod nas. Da takvo zagovaranje pravi veliku razliku u krajnjim posljedicama, mjereno u ljudskim životima, naučila nas je pandemija. Na dan 26.04. Xi Jinpingova strategija obrane od COVID-a rezultirala je s 3 umrla na 1 milijun stanovnika Kine, naspram Trumpove strategije koju je svojim životom već platilo 145 od milijun Amerikanaca.

4. Ovdje smo puno puta o tome govorili, ali ponovimo još jednom koje su to vrlo izgledne krize koje će nas „napadati“, a koje bi ugrožavale zdravlje, život, pa i mogućnost opstanka mladima?

Osnovno je svih osvijestiti da bez napuštanja fosilnih goriva ne možemo stabilizirati klimu na onoj razini koju možemo izdržati – mi, kao ljudska vrsta, i prirodni sustavi o kojima ovisimo. U protivnom, kao društvo ćemo bauljati od jedne do druge prirodne katasrofe, dok budemo trajali. Zato to moramo učiniti što prije, najbolje unutar narednih deset godina. A znamo da je to teško, s obzirom na ogromnu ovisnost koju smo u zadnjih 100-150 godina stvorili o nafti, plinu i ugljenu, ali bilo bi nam neusporedivo teže ako to ne učinimo. Drugo, mi plodno tlo moramo prestati uništavati agresivnim poljoprivrednim metodama, inače nam to tlo više neće moći stvarati hranu. Treće, mi moramo zaustaviti agresiju na vodenu i kopnenu bioraznolikost i omogućiti njenu regeneraciju, inače si ugrožavamo same biološke preduvjete za život. Kako naglašava David Korten: „Naša dobrobit ovisi o dobrobiti Zemlje. Život je cilj, zajednica je ključna, a novac je samo alat.“

5. Davidov pristup bi zahtijevao radikalno preslagivanje prioriteta, kako svakog od nas, tako i politike. Pravo je pitanje kako bi to trebalo izgledati?

Generalnu probu imali smo sad s COVID-om i vidjeli smo da to nije nemoguće. A pripremanje i prilagodba na još kompleksnije krize koje smo maločas spomenuli, traže još više promjena i to trajnih. Dakle, morat ćemo napustiti puno toga što smo do sada radili, a raditi puno toga što do sada nismo. Vidjeli ste što se sve uspjelo u kratkom roku poduzeti zbog suzbijanja pandemije, zato što je prioritet bila zaštita života. Zaštita života mora i na dalje ostati naš prioritet, prvenstveno stoga što će u narednom periodu najugroženija biti djeca i buduće generacije. Zato početni korak u procesu provođenja nužnih promjena mora biti uspostavljanje nekog sustava koji će jamčiti apsolutno svakome da kada ostane bez posla neće biti ujedno ostavljen da gladuje, da bude bez zdravstvene zaštite i da ostane bez krova nad glavom dok ne dobije novi posao. To je nešto što Nate Hagens naziva „nacionaliziranje osnovnih potreba“. Kada je netko gladan, on je potpuno preokupiran svojim prioritetom da si nađe nešto za pojesti, i u takvim okolnostima čovjek nije u stanju planirati na iole duži rok. Međutim, ako su mu zajamčene osnovne potrebe, onda „bauk promjena“ postaje manje strašan i odbojan. Ipak, moram dodati još nešto. Opcija: „moj je izbor da nastavimo živjeti i trošiti kao do sada“ zapravo je nešto što na imalo duži rok neće moći postojati. Na planeti koja ostaje bez resursa i bioloških preduvjeta za održavanje života ljudi, svaki daljnji rast je osuđen na nekontrolirano stropoštavanje. Bez obzira na predizborno motivirane snove ekonomista (o kojima slušate ovih dana) o brzom oporavku sa 7,5% rastom BDP-a već naredne godine. Mi samo imamo mogućnost da biramo između opcije da kroz naredno razdoblje prođemo razumno i kontrolirano, uz dobre izglede da pritom stvorimo i bolji svijet nego što je sada, ili, opcije da pustimo da nam se dogodi ono što se kod kaotičnih promjena obično događa.    

Sad kad znamo da će mnogi sadašnji poslovi morati biti napušteni, postavlja se pitanje hoće li zavladati opća nezaposlenost? Kada iz naših planskih dokumenata nestanu uobičajene „projekcije rasta BDP-a“, kao bezpredmetne, i kada prestanu priče o konkurentnosti i privlačenju stranih investicija, situacija će biti upravo suprotna. Silno mnogo poslova će trebati obaviti i bit će posla za svakoga. Navest ću kratku listu tih poslova kako ih navodi David Korten, uz izvjesne dodatke Natea Hagensa:

  1. Provesti prelazak na korištenje energije sunca i vjetra (Nate Hagens: fosilna goriva u svim svojim današnjim namjenama ne mogu biti zamijenjena s obnovljivim izvorima energije – nečeg ćemo se morati odreći)
  2. Uzgajati hranu lokalno na način koji vraća zdravlje tlu (to nije današnja visoko-produktivna poljoprivredna proizvodnja kakvu prakticiraju korporacije, a i hvali naša ministrica).
  3. Eliminirati otpad tako što će se sve ponovo iskorištavati.
  4. Pobrinuti se da svatko može imati pristup internetu.
  5. Brinuti se dobro o djeci i obrazovati ih (Nate Hagens: Potrebni su nam novi obrazovni modeli prilagođeni realnostima desetljeća koja su pred nama: za način življenja koji će biti više lokalan, koji će imati puno manju materijalnu potrošnju, a naročito, koji će biti ekološki bolje usklađen s prirodom. Trebam li dodati da ni naša najnovija obrazovna reforma nije išla u tom smjeru).
  6. Pripremati se za izvanredna stanja koja više ne možemo izbjeći (Ja bih za nas u obalnom pojasu istaknuo požare, s kojima ćemo se u dogledno vrijeme morati boriti i bez Kanadera. O tome da bi globalni financijski sustav mogao iznenada kolabirati, jer se bez rasta ne može održati u današnjem obliku, već smo govorili u ranijim emisijama).

6. Hrvatska se u smislu reakcije na COVID-19 može smatrati jednom od vrlo uspješnih zemalja Europe i svijeta. Možda to ukazuje da su naši nositelji odlučivanja i politika pod utjecajem pandemije počeli mijenjati i svoje razumijevanje općih prilika u svijetu, pa možda ima nade da dobro odgovore i na napade onih kriza koje smo spominjali, a koje tek dolaze?

Za reakciju na COVID svaka pohvala! Kamo sreće da je to jasna najava da su prioriteti naše politike sve usklađeniji sa ključnim ograničenjima i zbivanjima u planetarnoj biosferi. Na žalost, s popuštanjima mjera oko COVID-a, primječuje se tendencija za vraćanje na staro. I to unatoč svim upozorenjima svjetskih i domaćih znanstvenika da je to ono što nas ubija i upozorenjima Generalnog tajnika UN-a Guterresa da je to suicidalno. Klimatska kriza je ponovo pala u zaborav. Država nastavlja s investiranjem u infrastrukturu za fosilna goriva: radovi na LNG-u ne posustaju, počinje gradnja autoceste kroz Baranju prema Mađarskoj, a ako se još nastave i istraživanja nafte i plina, to će biti znak da nam se klimatsko sljepilo u potpunosti vratilo.A kad bi radili ono što bi doista trebali raditi, na lokaliziranju ekonomije i na njenoj otpornosti, te na napuštanju fosilnih goriva, tutanj kakvih vozila bi se mogao očekivati za 20 godina na toj najnovijoj autocesti kroz Baranju? Bicikala?! Dakle, još smo na čekanju: da akademska zajednica najprije širom otvori „Overtonov prozor“, da javnosti jasno kaže istinu što se doista zbiva s našom planetom i s njenim sustavima koji nama život znače, pa da i desna i lijeva politika napokon jasno mogu razlučiti koji su planovi krojeni za „svijet koji više ne postoji“, od planova kojima se prevenira upadanje u sve veće i jače krize. Način na koji ćemo sada odraditi to post-covidno planiranje vjerojatno nikada u povijesti nije bio tako presudno važan za životne uvjete generacijama koje dolaze. Dakle, sada se parola „Ostanimo odgovorni“, naročito odnosi na akademsku zajednicu i političare, kako u vrijeme predizborne kampanje, tako i onda kada prestanemo misliti na Covid-19. A prema kome odgovorni? Pa prema vlastitoj djeci!!!

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.