POZOR! PROMJENE PRIORITETA NA PUTU!

Transkript emisije Skalanada 7.04.2017.

Predgovor (Z.S.): Ovo je transkript emisije koja je emitirana prije lokalnih izbora iz 2017. godine. U međuvremenu se dogodio Covid, klimatski ekstremi su „eksplodirali“, ali sve to nije uspjelo potaknuti politiku, pa ni javnost u cjelini, da se pozabavi uzrocima kriza i pokuša promijeniti način življenja koji bi bio manje štetan za planet i koji bi mogao trajati kroz vrijeme. Jer ovom sadašnjem sustavu već sasvim očigledno istječe rok trajanja.     

Uvodno. Kad pitate ljude što misle o sadašnjem stanju gospodarstva ili o sadašnjem stanju okoliša, odnosno, kakav imaju osjećaj – nalazimo li se danas u boljoj situaciji nego prije 10, 20 ili 30 godina, onda ćete teško naći sugovornike koji misle da nam je danas bolje. Gospodarstvo se doima kao smjesa financijskih promašaja, velike nezaposlenosti i rastućih razlika između onih koji imaju i onih koji nemaju. A stanje tla, mora i zraka upućuje na znakove kolapsa okoliša. Što to radimo krivo Zorane?

Svi smo postali sudionici jedne misije koja nas vodi u krivom, pa i pogubnom, smjeru. Zagovaranje beskonačnog rasta naprosto više nije put u prosperitet. Stoga je pravo pitanje: Zašto toliko puno ljudi još uvijek vjeruje u fantaziju da je moguć stalni rast na konačnom planetu? Je li to stoga što nemaju nikakvu bolju ideju? Je li to zato što obične ljude bogati i moćni drže zarobljenima unutar svoje konspirativne mreže? Ili je to zbog toga što su ljudi po prirodi beznadežno pohlepni materijalisti?

Pišući o tome, Rob Dietz tvrdi da su odgovori na ta pitanja ipak „ne, ne i ne“. Ako se stavi na stranu teorija urote, postoje tri ozbiljna, ali sasvim pogrešna, razloga zbog kojih mi nastavljamo zagovarati gospodarski rast i sada kada je on postao i neefikasan, i nerazuman.

Pogrešni razlog br.1: Mislimo da moramo imati ekonomski rast da bismo stvarali radna mjesta.

2. Tko god govori o ekonomskom rastu, obično u istom dahu spomene i nova radna mjesta. Mislim da većina javnosti, pa i ekonomskih stručnjaka, stavlja znak jednakosti između to dvoje?

Točno. To se ponavlja desetljećima, pa je tako preraslo u nešto što se smatra samorazumljivom istinom. A istina je samo da ekonomija koja raste tipično ima više otvaranja radnih mjesta, ali postoje i drugi načini kako da se poveća broj radnih mjesta. No, poslovnim elitama odgovara da ljudi vjeruju da su rast i nova radna mjesta neraskidivo povezani. Dok svi viču „rast, rast“, oni rade kako hoće, ne obazirući se na to kako njihove odluke utjeću na broj radnih mjesta. Da su im radna mjesta prioritet br.1, ne bi se ljudi rutinski zamjenjivali strojevima. Ne bi se sve više usluga prebacivalo na korisnike: odete na benzinsku crpku-samoposluživanje, hoćete oprati auto-isto, hoćete nešto popiti-automat, imate još puno sličnih primjera. Ova praksa se provodi pod parolom efikasnosti, pritom se nikada eksplicitno ne povezujući s radnim mjestima. A onaj tko zbog toga ostane bez posla, neka si traži novi. Da se doista želi smanjiti nezaposlenost, poticaji bi se mogli drugačije posložiti: da se manje ljudi zamjenjuje strojevima, da bude manje outsourcinga, manje seljenja proizvodnje u zemlje s jeftinijom radnom snagom, a više prilika za dijeljenje radnih mjesta (netko bi rado radio pola radnog vremena, zbog više slobodnog vremena).  

3. Bilo bi dobro kada bi se nezaposlenost mogla eliminirati jednostavnim administrativnim mjerama. Zbog čega se onda to ipak ne radi?

Sad dolazimo do Pogrešnog razloga br. 2: Korporacije moraju rasti jer to od njih traže perverzni poticaji! To je osobito izraženo kad se radi o dioničkim društvima. Zamislite se da vi, unutar vaše obitelji, imate kao svoj glavni cilj (preko svega) da maksimizirate svoju zaradu. Što morate učiniti?! Pa pronaći najbolje plaćeni posao koji možete dobiti. To sigurno neće biti u nekoj javnoj ustanovi,  osobito ne u nekoj neprofitnoj udruzi, već u nekoj propulzivnoj tvrtki. Za takav posao onda morate biti spremni da provodite manje vremena sa svojim bračnim partnerom i svojom djecom, jer bi vam oni oduzimali vrijeme potrebno za izgradnju vaše karijere. Već naslučujete, ako tako jednoznačno postavite svoj cilj, negdje će nastati štete. Dakle, ako je maksimiziranje profita jedini cilj, bilo vas, bilo korporacije, moraju se dogoditi neki perverzni ishodi. I to se zna. Zna se i da postoje načini kako da se postave bolji i društveno korisniji ciljevi, ali se u to ne ide. Jer smo u međuvremenu mi postali ovisni o dvjema stvarima koje korporacije rade jako dobro. Prva je naša sklonost novotarijama – najnoviji pametni telefon, najnoviji ili najveći LCD televizor, najnoviji depilator i tsl. To korporacije lansiraju svakodnevno. Druga je naša sklonost da stječemo de facto nezarađeni novac investiranjem u dionice i fondove. Zapravo to je sklonost onih koji si mogu priuštiti da investiraju u korporacije, čime njihovo osobno bogatstvo postaje vezano uz sposobnost korporacije da raste. Zato investitori na sve moguće načine potiču njihov rast. To je krasna situacija – stavite višak novca na neki račun i onda gledate kako vam bogatstvo raste, a da vi ni prstom ne morate maknuti. Drugo je pitanje: je li u redu da se dobije nešto za ništa.

4. Još nismo spominjali okoliš, a znamo da smo ga u proteklih stotinjak godina stalnog rasta temeljito uništavali, pa pretpostavljam da mora biti na listi „pogrešnih razloga za rast“?

Pogrešni razlog br.3: Ne želimo se baviti nepoželjnim posljedicama rasta. Činjenicu da nam životi ovise o stanju prirodnih resursa mi stalno stavljamo u drugi plan, jer smo prvi plan rezervirali za biznis – „koji mora rasti“. Istovremeno, našu pažnju okupiraju razni reality show-i, stranačke svađe, svjetonazorski sukobi, skandali selebritija… Tako propuštamo obratiti pozornost na posljedice rasta, a oni koji od toga najviše profitiraju – korporativne elite – nastavljaju raditi ono što rade, prodajući svoje poslovne mudrosti nama ostalima.

Međutim, unatoč silnom zagovaranju gospodarskog rasta od strane poslovnih elita i politike, o njegovoj sudbini ipak konačnu riječ imaju prirodni resursi, a oni su na izmaku. Tako da će rast uskoro i vrlo očigledno stati, i pored bjesomučnog tiskanja novca i razbacivanja kreditima. Dok se naši lideri pokušavaju s klimatskim promjenama nositi nastavljajući paradigmu stalnog rasta, propuštaju učiniti ono što zahtijeva stvarna situacija: dramatično smanjiti uporabu fosilnih goriva. No, u 21. stoljeću svakako će se dogoditi temeljite promjene vezano za energiju, klimu i ekonomiju, a nošenje s njima traži jedinstvenu strategiju: izgradnju otpornih zajednica. Ako se to ispravno napravi, stvorit će se osnov za nastajanje cijele nove ekonomije – ekonomije koja će se sastojati od ljudi i zajednica koji dobro žive u okvirima stvarnih ograničenja našeg planeta.

Da bi nastao masovan pokret izgradnje otpornih zajednica potrebno je:

  • Osnažiti grupe -male i velike- koje predvode akcije u svojim zajednicama;
  • Potaknuti jačanje globalne mreže učenja;
  • Omogućiti da lokalne investicije idu prema poduzećima koja jačaju lokalnu otpornost.

Stavljajući izgradnju otpornih zajednica na vrh liste prioriteta, sve ekološke i druge udruge, dobile bi priliku ponuditi zajednici alternativu današnjoj priči o „rastu pod svaku cijenu“. Alternativna priča ide k tome da lokalna zajednica preuzme kontrolu nad svim svojim osnovnim potrebama, što nosi višestruke koristi. Radeći na jačanju vlastite otpornosti, nastajala bi nova poduzeća, s radnim mjestima koja imaju smisla, koja bi povečavala dobrobit stanovništva i kad BDP bude neminovno opadao. Time bi se ojačala socijalna kohezija, tako potrebna za prolazak kroz krizna razdoblja. 

Nije li ovo pravi zadatak za svaku našu jedinicu lokalne samouprave? Nije li to prioritetna tema za lokalne izbore koji su pred nama? Što bi moglo biti važnije od toga?                 

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.