PROKLETSTVO ZANIMLJIVIH VREMENA

Transkript emisije Skalanada 4.05.2018, povodom obilježavanja pedesetprvog Dana planete Zemlja 22.04.2021.

Snimka emisije

Uvodno. Kamo ide ovaj svijet? Kamo Hrvatska? Iz dnevnih udarnih vijesti teško ćete naći jasne odgovore na ova pitanja. A tako nam je svima potrebna neka nova društvena svijest, ili neka nova konvencionalna mudrost, koja bi nam olakšala da raspoznamo što smo do sada radili krivo, ili još uvijek radimo, pa da to pokušamo ispraviti. To nas opet povezuje s misijom naše emisije – traganjem za nekom novom normalnosti. To naravno ne činimo samo mi, to pokušavaju i drugi. Tko nam je danas u gostima, Zorane? 

Današnja emisija će se zasnivati na sažetku, jednom uskom pregledu tvrdnji iz niza predavanja Briana Daveya na Sveučilištu u Dublinu, a koja je on objavio u knjizi: Prokletstvo življenja u zanimljivim vremenima. U toj knjizi on povezuje i analizira usporavanje gospodarstva s korijenskim uzrokom toga u sve većim troškovima ekstrakcije i proizvodnje energije, što ima za posljedicu da naš sadašnji ekonomski sustav postaje sve krhkiji i krhkiji. Takav razvoj događaja pogoduje geo-politici koja potiče konflikte, a nas ostale čini sve ranjivijima na razne šokove. Sve skupa, to može imati katastrofalne posljedice za opću populaciju, ukoliko ona ne postane svjesna što se doista zbiva. Da stvar bude gora, među nama postoji malobrojna, ali vrlo moćna skupina ljudi, čija moć ovisi o održavanju sadašnjeg stanja stvari. Oni imaju kontrolu nad vrlo servilnim mas-medijima, pa tako spriječavaju da društvo shvati prema kakvoj ga sudbini sve to vodi, i onemogućava ga da razumno reagira na jasno uočene prijetnje. Tako da sada globalni sustav ulazi u iznimno opasnu fazu po život na planetu, tvrdi Brian.

2. Mi, i mnoge druge zemlje, bilježimo rast gospodarstva, rast turizma, rast potrošnje, pa što u tome Brian vidi problematično?      

Sadašnji ekonomski sustav je poput bicikla. Dok ekonomija raste, računi se mogu plaćati, krediti vraćati, a financijske knjige uravnotežiti. No kad ekonomija prestane rasti, prihodi gube moć da pokrivaju troškove, a dugovi postaju nenaplativi. Tada započinju konflikti – na koga svaliti gubitke? I već pogađate: prvi su na redu oni najslabiji, oni sa periferije društva. Etički standardi i briga o slabijima naglo erodira, grubost i nepoštenje postaju normalni, a to podriva društvenu stabilnost jer se gube osnove za međusobno povjerenje. Posebno plaši činjenica da se u takvim okolnostima pojavljuju grupe i institucije vrlo zainteresirane da konflikata bude još i više, jer im to daje na važnosti i utjecaju. To mogu biti vojne snage, industrija oružja, policijsko-zatvorski sustavi, zaštitarske tvrtke, obavještajne agencije za nadgledanje svega i svakoga… Često se događa da ljudi koje bi u normalnim okolnostima smatrali sociopatima, prosperiraju, čak se uspijevaju prodavati za svojevrsne heroje. A milijuni ljudi zbunjenih nastalim okolnostima lako nasjedaju onima koji upiru prstom na neke druge grupe ljudi kao na krivce za nastali kaos, a prst je obično uperen na one koji su odviše slabi da bi mogli uzvratiti napade na sebe. I sve se to događa zbog kraja rasta najavljenog prije gotovo pola stoljeća. Tu se ne radi o nekoj privremenoj krizi, već o stanju kada uporna kontrakcija gospodarstva postaje nova norma. No, u kapitalizmu je rast prigrljen kao prirodno stanje stvari, i jači je od svih drugih vjerovanja. To je vjera nad vjerama, pa elite i njihovi privjesci uopće ne dopuštaju preispitivanje dogme o rastu. Ulog je prevelik. Kada sustav akumulira dugovanja brže od porasta prihoda (to je sada cjelosvjetski sindrom), to bi svima morao biti znak da sustav gubi stabilnost. No taj znak neće biti zapažen, dok god većina ljudi vjeruje da je to samo privremena pojava, jer će kao opet jednom doći do oživljavanja rasta. I zato se to vjerovanje na sve načine podržava, jer to elitama daje legitimitet, kao i mogućnost da nastave ubirati novce od svojih ulaganja – dok traje, traje.

3. Dobro, elite imaju veliki interes da održavaju iluziju da je beskonačni rast moguć, ali društvo činimo i svi mi ostali koji smo naučeni da na ekonomski rast gledamo kao na pozitivnu i dobrodošlu pojavu. Što je pogrešno u našem razumijevanju rasta?

Za pravilno razumijevanje rasta najprije treba shvatiti da se sve ekonomske aktivnosti ipak oslanjaju na fizički svijet i da su njegov sastavni dio. Budući da su dio fizičkog svijeta, ekonomske aktivnosti bi se trebale promatrati i mjeriti i iz kuta fizike. Bezmalo svi proizvodi i usluge moderne ekonomije koriste strojeve, opremu i infrastrukturu pogonjenu nekim izvorima energije koje čovjek uključuje-isključuje, ili njima upravlja. Ta energija u najvećoj mjeri podrazumijeva ili izravnu uporabu ugljena, nafte i plina, ili korištenje električne energije dobivene konverzijom iz istih, ili iz urana, vodenog potencijala, vjetra i sunca. Izrada storjeva i opreme također podrazumjeva obradu materijala uz korištenje energije. Tako da svako povečavanje proizvodnje povlači za sobom i uporabu više energije. Usporavanje rasta svjetske ekonomije sada se događa zato jer energetski sustav zapada u krizu. Troškovi pridobivanja energije rastu. No, ima još jedan problem o kojem se nedovoljno raspravlja. Većina ekonomista još uvijek zagovara globalizaciju i sve užu specijalizaciju poslova, pozivajući se na velike benefite međunarodne specijalizacije poslova i na model komparativnih prednosti koji je uspostavio još prije dva stoljeća David Ricardo. U ovoj eri globalne trgovine i digitalnih telekomunikacija sve je superpovezano, ali stoga i superkompleksno. Ta kompleksnost vremenom postaje tako velika da kada se dogodi kriza više nije moguće poduzeti ništa što bi doista djelovalo. Previše je dilema i zagonetki za koje nema bezbolnih rješenja. Na kraju razdoblja rasta ranjivosti društva se samo nagomilavaju. Jedna od posljedica je nešto što Brian zove „preopterećenost kompleksnošću“. Karakteristično za takvu situaciju je da pojedinac ili njegov čitav tim bivaju paralizirani ili odvraćani od djelovanja jer ne mogu razriješiti nemoguće dileme, ili, ako bez obzira na sve ipak krenu u neku akciju, zaglave u blatu neželjenih posljedica.

4. Čini se da nositeljima odlučivanja u vremenima koja dolaze neće biti lako ni ako imaju najbolje namjere? Situacija postaje prekomplicirana!

Mnogi se koriste onom metaforom „da su naišli na močvaru“. „Močvara“ je zamka kakva se događa onda kada se u okviru stečenih interesa i pozicija pokušava postići kontradiktorne ciljeve. Radikalniji političari često se žale na „močvaru“, jer ih to kao spriječava da realiziraju svoja „spasonosna“ rješenja. Ali kod vrlo kompleksnih sustava nema jednostavnih rješenja, i prilično je arogantno tvrditi da ih ima. Ovdje se razotkriva pravo značenje onoga što podrazumijevaju „granice rasta“. Daljnji rast, daljnji razvoj, donosi više štete nego ako se stvari ostave onakve kakve jesu. Umjesto stalnih pokušavanja da se oživi rast, bolje bi bilo tražiti načine za kontroliranu kontrakciju gospodarstva u ozračju pravednosti.

Vratimo se opet na onu „preopterečenost kompleksnošću“. Naša međusobno hiper-povezana društva izložena su rizicima od raznih „zaraza“. Problem se s jednog mjesta lako kaskadno prenosi na druge (kao zarazna bolest). Sjetimo se samo našeg Agrokora i kaosa koji je proizveo kod nas i u široj regiji. Za naše uvjete to je sustav „prevelik da bi propao“ i Država se prihvatila njegova spašavanja. Sjetimo se sada i kako je započela globalna kriza 2008. godine – bankrotom velike banke Lehman Brothers. Nakon njena  bankrota ostalo je za razriješiti na stotine tisuća kredita i dugovanja, na čemu se moralo raditi godinama. U to isto vrijeme i druge velike banke su bile blizu bankrota, ali da se to dopustilo, s posljedicama se naprosto više ne bi bilo moguće nositi, i država ih je zato sanirala. No, kada država spašava institucije „prevelike da bi propale“ rađa se gomila novih dilema i inicira mnoštvo novih kriza, koje kroz nekoliko godina postaju noćna mora. Primjerice, nakon kratkog predaha dobivenog saniranjem banaka 2008 i 9-te godine, u SAD se ustalila politika da se tolerira poslovanje velikih banaka i velikih tvrtki i ako one ne donose profit, pa čak i ako nemaju izgleda da to postignu u dogledno vrijeme. A to je već nešto što se u temelju kosi s ideologijom kapitalizma. Preživljavanje takvih kompanija postalo je moguće samo zato jer su se tako odlučile dogovoriti dvije elite koje štite jedna drugu. Dakle, ako ste bogati i dobro umreženi vas će država sanirati. Ostali mali igrači slobodni su završiti na ulici.

5. Veliki igrači doista su došli u poziciju da mogu raditi što hoće. No, to vjerojatno podgrijava revolt mnoštva malih, što ne može voditi stabilnosti društva. Nije li to potencijalno štetno za svih, pa i nerazumno od strane elita?

Ono što se sada zbiva Brian opisuje kao podržavanje sustava koji je sve nestabilniji, sustava koji je u svojim osnovnim elementima prestao rasti, i to tako što centralne banke uporno napuhuju financijski balon. A zašto se to radi? Pa odgovor je, da nositelji ekonomske politike, služeći se zastarjelim ekonomskim modelom, koji su uz to nesposobni da prihvate činjenicu da smo došli do kraja rasta gospodarstva, ništa drugo ne znaju činiti!

6. Pa neka im Brian došapne što da čine!

Uz onu „vjeru nad vjerama“ koje nositelji ekonomske politike imaju u pogledu dogme o beskonačnom rastu, kao i zbog odanosti elitama koje su ih i postavile da bi tu dogmu uporno propovijedali, teško da bi Brianu i vikanje pomoglo da oni čuju i prihvate slijedeće:

„Jedino što može spasiti čovječanstvo je shvaćanje da svi mi moramo živjeti uz radikalno smanjivanje uporabe resursa i energije. To smanjivanje moramo provesti tako što ćemo uspostaviti radikalne institucije za dijeljenje – dijeljenje domaćih resursa, dijeljenje topline, dijeljenje putem biblioteka stvari i centara za zajedničke resurse, dijeljenjem informacijskih sustava, dijeljenjem u sustavu javnog transporta, dijeljenjem u agro-ekološkoj poljoprivredi koju podržava zajednica. Kapitalizam, kao tržišni sustav koji raste, je gotov. Mi promatramo njegovo umiranje. Mi trebamo nešto što će ga zamijeniti, a to nešto je oživljavanje zajedništva – zajedništva u dijeljenju prirodnih resursa i zajedništva u odgovornosti za njihovo očuvanje i zaštitu“.    

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.