Regenerativna poljoprivreda – održivi oblik uzgajanja hrane temeljen na bioraznolikosti

Je li moguće baviti se poljoprivredom, a pri tome doprinositi bioraznolikosti i očuvanju okoliša? Može li poljoprivreda ipak imati pozitivne utjecaje na okoliš, pa čak i usporiti nepovoljne klimatske promjene?

Biološka raznolikost (bioraznolikost) odnosi se na raznovrsnost i varijabilnost života na Zemlji u svim njegovim oblicima i interakcijama. Bioraznolikost predstavlja sveukupnost svih živućih organizama koji su sastavni dijelovi kopnenih, morskih i drugih vodenih ekosustava i ekoloških kompleksa; te uključuje raznolikost unutar vrsta, između vrsta, te raznolikost između ekosustava.

Za čovjeka, ona je od presudne važnosti za osiguravanje čistog zraka, hrane i vode. Njena uloga izuzetno je važna za očuvanje okoliša i borbu protiv klimatskih promjena.

Suvremena poljoprivreda

Danas su uvriježene konvencionalne (suvremene) poljoprivredne prakse koje osiromašuju tlo, ugrožavaju ekosustave i smanjuju udio ugljika u tlu. Suvremena poljoprivreda pretvorila se u djelatnost kojoj je glavni cilj ostvarivanje profita na tržištu. Takav način poljoprivredne djelatnosti ima negativan utjecaj na prirodne i stabilne ekosustave pertvarajući ih u nestabilne i problematične agroekosustave. Štetne posljedice na klimu, podzemne vode, prirodu i okoliš, ali i na zdravlje ljudi i životinja su nesagledive. Takvi problemi nastali su ljudskim djelovanjem, ali ljudskim se djelovanjem mogu i riješiti.

Regenerativna poljoprivreda

Sve se češće govori o regenerativnoj poljoprivredi. “Regenerativna ekološka poljoprivreda poboljšava resurse koje koristi, umjesto da iste troši ili uništava.“. Regenerativna poljoprivreda temelji se na visokoj razini biološke raznolikosti i plodoredu. Takav način poljoprivrede povećava bioraznolikost, kruženje vode, te poboljšava ekosustave. Ona zastupa i u djelo provodi ideju da poljoprivreda može istovremeno davati čovjeku obilje hrane i obnavljati ekosustave, te doprinositi zdravlju cijele biosfere planete Zemlje. Štoviše, ta dva cilja mogu biti i u sinergiji.

Te prakse mogu uključivati:

• povrćarstvo uz minimalnu obradu tla; s obilatom uporabom komposta
• voćarstvo s različitim i ostalim biljkama u istom nasadu
• stočarstvo sa slobodnom ispašom i visokom dobrobiti za životinje
• poljoprivredno-šumske sustave s kombinacijom usjeva i trajnih nasada i obradom tla bez oranja
• prihranu kompostom, kompostnim čajevima, biougljenom i zelenom gnojidbom

Da bi se odabrale odgovarajuće prakse, poljoprivredne sustave je potrebno dizajnirati, pratiti i prilagođavati kroz vrijeme. Treba pronaći učinkovit i društveno odgovoran način kako njima upravljati na lokalnoj i globalnoj razini.

Potencijal takve poljoprivrede možemo sagledati s nekoliko aspekata:

a) aspekt borbe protiv siromaštva

Republika Hrvatska jedna je najsiromašnijih zemalja EU. No, ako stavimo u odnos ukupnu površinu zemlje s brojem stanovnika, RH ima 13 195 kvadratnih metara zemljišta po glavni stanovnika što je najviše u Europi, izuzevši skandinavske zemlje i Bugarsku. U strukturi poljoprivrednog stanovništva, Hrvatskom dominiraju mala poljoprivredna kućanstva. Ni jedno od tih malih kućanstava ne može biti farma sa 100 krava ili velika plantaža, ali svako to kućanstvo može se baviti samoopsrkbom, ekološkom ili regenerativnom poljoprivredom.

Samoopskrba, odnosno proizvodnja za vlastite potrebe često stvara viškove. Takvi viškovi mogli bi se plasirati na tržište, te bi se time stvarala socijalna pravda i lokalna razmjena. Nažalost stanovništvo malih poljoprivrednih kućanstava su isključena iz poljoprivredne politike i poljoprivredne proizvodnje Republike Hrvatske.

b) aspekt proizvodnje zdravstveno sigurnije hrane

Zadnjih desetljeća svjedoci smo sve većeg porasta raznih nezaraznih bolesti kao što su karcinomi, tumori, dijabetes, Parkinsova bolest i slično. Takvim bolestima uzrok nije patogen (virus, bakterija) već su oni posljedica nezdravog načina života i loših prehrambenih navika. Prema tome jedan od mogućih uzroka nezaraznim bolestima mogu biti rezidue (ostaci) pesticida u hrani.

Zbog opasnosti od gubitka svoje visoko vrijedne proizvodnje poljoprivrednici vrlo često prekoračuju i broj i doze tretiranja usjeva pesticidima. Ne možemo biti sigurni da su karenca i toleranca uvijek ispoštovani u proizvodnji hrane. Poslije primjene sredstava za zaštitu bilja na plodovima ili drugim biljnim dijelovima uvijek u određenim količinama ostaju njihovi ostaci ili tzv. rezidue pesticida. Ti ostaci mogu biti vrlo štetni po zdravlje ljudi i životinja.

Na svim prehrambenim proizvodima obavezna je oznaka “najbolje upotrijebiti do …” ili ” upotrijebiti do …”, a po potrebi i uputstva o čuvanju hrane i roku upotrebe po otvaranju i slično. Starenjem hrane odvijaju se određeni procesi truljenja, vrenja, raspadanja i slično koji su u početku nevidljivi, ali mogu biti vrlo opasni i štetni. Nakon navedenog roka hrana više nije zdravstveno sigurna. Iako je to teško dokazati smatra se da je hrana uzgojena bez pesticida i bez umjetnih gnojiva zdravstveno sigurnija.

Voće i povrće koje sada uglavnom kupujemo u trgovačkim centrima, uvezeno je iz Egipta, Španjolske ili Argentine. Sa stajališta roka trajanja ne može ponuditi zdravstvenu sigurnost i kvalitetu kao što nudi svježe voće i povrće lokalnih proizvođača na lokalnim tržnicama. Osim toga, kriza uzrokovana virusom SARS CoV 2, ukazala je na krhkost takvog lanca opskrbe hranom.

c) aspekt klimatskih promjena

Kad su u pitanju klimatske promjene, znanstvenici se teško usluglašuju koji je njihov temeljni uzrok. No, većina znanstvenika se slaže da su one najviše uzrokovane ljudskim djelovanjem. Klimatolozi, ekolozi, hidrolozi i političari trebali bi biti glasniji i aktivniji u traženju rješenja protiv globalnog zatopljenja. Globalno zagrijavanje povezuje se u velikoj mjeri s korištenjem fosilnih goriva koja povećavaju količinu ugljičnog dioksida CO2 (efekt staklenika) u atmosferi. Dok u atmosferi imamo višak ugljika, u tlu ga nemamo dovoljno. Jednostavno, moramo naći način kako taj ugljik vratiti natrag u tlo, te time stvoriti stabilnije i plodnije tlo.

Ugljični dioksid (CO2) je neophodan za rast biljaka i za odvijanje procesa fotosinteze u kojem od ugljičnog dioksida (CO2) iz zraka, vode iz tla uz djelovanje sunčeve energije nastaju organski spojevi koji su temelj života na planeti Zemlja. Nusproizvod tog procesa je kisik. Nameće se zaključak da se povećavanjem regenerativnih zelenih površina količina CO2 može smanjivati u atmosferi.

Tlo je ekosustav živih organizama, u samo jednoj žlici bogatog tla živi oko 25.000 korisnih bakterija. Takvo tlo koje je bogato bakterijama, amebama, gljivama i sličnim (mikroorganizmima) plodnije je, stabilnije, otpornije na bolesti ali i na klimatske nestabilnosti. U takvim sustavima nije potrebna prihrana, jer za nas to rade mikroorganizmi.

Plan provedbe u 7 točaka

Kako bi se stvorili što bolji uvjeti za prelazak na regenerativnu poljoprivredu preporuča se “plan provedbe” koji sadrži sedam točaka. On predstavlja ključne radnje koji sudionici u lancu opskrbe, tvrtke, neprofitne organizacije, investitori i financijske usluge i istraživačke institucije trebaju poduzeti kako bi se promjene i dogodile.

7 ključnih točaka:

• Stvoriti financijske mehanizme i tržišne strukture koje podržavaju regenerativne rezultate
• Poticati poljoprivrednike na izgradnju koalicija na široj razini
• Oblikovati politiku koja će izgraditi otporno poljoprivredno gospodarstvo
• Izgraditi i promovirati poslove regenerativne poljoprivrede
• Povećati potražnju za regenerativne proizvode i analizirati potrošače
• Podupirati međusektorske suradnje jer je izazov prevelik da bi svaka organizacija radila zasebno
• Provoditi edukaciju i omogućiti provođenje regenerativne prakse na zemljištima