ROBOVLASNIŠTVO – NA MODERAN NAČIN

Transkript emisije Skalanada 24.04.2015.

Uvodno. Zorane, najavili ste da ćete danas govoriti o uspostavljanju robovlasničkog društva, ali ne iz neke daleke nam povijesti, već modernog. Radi li se tu samo o nekoj metafori ili je nešto drugo po srijedi?

Na žalost, nije šala, nije ni metafora, nego nešto što se dogovara iza zatvorenih vrata. Istina, oni koji o tome pregovaraju ne zovu to “uspostavljanje robovlasničkog društva” (to je moje razumijevanje sadržaja), već to nazivaju Trans-Pacific Partnership (TPP), a to je vrlo slično onom što se zove Transatlantic Trade and Investment Partnership (TTIP), s tim da se ovo potonje izravno odnosi na Europu, pa tako i na nas. Predsjednik Barak Obama će uskoro uputiti Kongresu na usvajanje konačni sporazum dvanaest pacifičkih zemalja o trgovini i investicijama (Trans-Pacific Partnership). Sporazum nije poznat javnosti, ali će se u medijima najaviti vjerojatno s već uobičajenim tvrdnjama da će isti potaknuti američki izvoz, da će regulirati osnovna prava radnika, promovirati zaštitu okoliša i olakšati poslovanje malih firmi. No, u zao čas, 25 ožujka o.g., WikiLeaks je objavio strogo povjerljivi nacrt tog dokumenta od 20. siječnja, koji sadrži naznaku, pazite sad, da smije biti objavljen četiri godine nakon stupanja na snagu(!).

2. To je vrlo neobična “demokratska procedura” donošenja dokumenta koji će tako snažno utjecati na gospodarstvo i živote vrlo velikog broja ljudi u 12 zemalja. Čemu takva tajnovitost oko trgovinskog sporazuma?

Tek kada se zaviri u sadržaj sporazuma vidi se zašto su se njegovi sponzori toliko trudili oko tajnosti pregovora i onoga što su stavili na papir. Ukratko, Sporazum dozvoljava korporacijama da tuže one države koje uvode stroža pravila zaštite radnika i okoliša, davanje prednosti lokalnom gospodarstvu se zabranjuje, dok se s druge strane olakšava kolonizacija nacionalnih gospodarstava od strane globalnih korporacija i financijskih institucija.

Prije tjedan dana o ovome je pisao Urednik magazina „YES“ David Korten, pa ćemo se osvrnuti na ključnih pet točaka na koje je on upozorio. Trebamo zahvaliti časopisu YES što se potrudio da teški pravni žargon ovog sporazuma prevede na jezik običnih ljudi, kako bi mogli shvatiti suštinu.

1. Davanje prednosti lokalnom vlasništvu se zabranjuje.

Zemlje potpisnice Sporazuma odriču se prava da daju prednost lokalnim subjektima na vlasništvo nad zemljom, vodom i drugim proizvodnim sredstvima koja su od ključne važnosti za življenje i dobrobit lokalnog stanovništva. Dakle, te zemlje se odriču prava da podržavaju one poslovne subjekte, poduzeća i zadruge koje lokalnom stanovništvu daju dobar posao, proizvode i usluge, kako bi iste ili bolje uvjete dale globalnim korporacijama koje tu dolaze samo radi profita. 

2. Korporacijama se mora platiti da prestanu s onečišćenjima.

Korporacija može tužiti zemlju potpisnicu ako je ova ošteti u pogledu očekivanog profita, na način da je donijela zakon kojim zabranjuje prodaju štetnih proizvoda, onečišćenje okoliša, ili eksploataciju radnika (to se odnosi na sve razine vlasti). Dakle, novi, odgovorniji, zakoni su dozvoljeni samo ako država adekvatno plati korporacijama da ne čine štetu!

Ako vam se ovo čini suludim, znajete da je prema postojećem North American Free Trade Agreementu od novca poreskih obveznika zbog ovakvih sporova korporacijama već isplačeno 360 mil$, a u procesu je još 12,4 milijarde$ kompenzacija!

3. Tri odvjetnika odlučuju tko ima pravo (korporacija ili država) u sporovima pred tajnim tribunalima.

Arbitražu u sporovima provode tri privatna odvjetnika koji ne odgovaraju nikakvom izbornom tijelu. Ta tri odvjetnika imaju moć da narede neograničeni iznos kompenzacije iz javnog novca u korist „oštećene“ korporacije. Cijeli proces arbitraže i imena odvjetnika su tajni, a na donešene odluke nema žalbi niti podliježu nadzoru bilo kojeg nacionalnog pravnog sustava. Čak je i član USA Vrhovnog suda, John Echeverria, izjavio da je takav način rješavanja sporova „najveća opasnost za američku pravnu neovisnost o kojem nitko ništa nije čuo, a koji još manji broj ljudi uopće razumije“.

4. Spekulativnom novcu mora se osigurati puna sloboda.

Sporazum de facto garantira spekulantima pravo da destabiliziraju nacionalne ekonomije manipulacijama s valutama i na financijskom tržištu, bez prava nacionalnih vlada da interveniraju. Dakle, nacionalne vlade gube pravo da ograniče spekulacije kako bi potaknuli investiranje u jačanje i stabilnost svojih ekonomija.

5. Korporacijski interesi su ispred nacionalnih.

Zemlje potpisnice garantiraju korporacijama da nemaju nikakvih obaveza da služe interesima stanovništva zemlje u kojoj posluju. Ni u smislu postotaka roba koje će biti namjenjene izvozu, a koje za doma; ni u smislu obveze da se dio roba ili usluga uzme od lokalnih isporučitelja – ništa. (Sjetite se u ovom kontekstu priče ministra Vrdoljaka kako će nam eksploatacija nafte i plina iz Jadrana donijeti jeftinije gorivo i zaposliti domaću industriju – a koncesiju daje stranoj korporaciji i još k tome pred vratima imamo Transatlantic Trade and Investment Partnership koji je vrlo sličan ovom pacifičkom. Jedno je sigurno, da on nema nikakva uporišta za svoju tvrdnju, odnosno nema polugu moći kojom bi tako nešto ostvario).

3. Koji su motivi zemalja da pristanu na ovakav trgovinsko-investicijski sporazum s klauzulama koje degradiraju obranu ljudskog zdravlja, okoliša, prava radnika, siromašnih i ranjivih skupina a sve u korist predatorskih korporativnih praksi?

Profesor Colin Crouch kaže da je to „post-demokracija u svom najelementarnijem obliku“. On objašnjava da je post-demokracija u biti politička neutronska bomba, pri čemu stare strukture, kao što su izbori i parlamenti, još postoje, ali u njima više ne postoji politička moć. Politička moć je prešla u druge forume koji ne reagiraju na propitivanje javnosti, to su: „mali privatni krugovi u kojima političke elite dogovaraju sporazume s lobistima korporacija“. Zbog činjenice da korporacije sada mogu ignorirati nacionalno zakonodavstvo, prof. Crouch kaže da smo ušli i u „post-zakonsko“ doba. Korporacije za sada trgovinskim sporovima više napadaju male zemlje (blago nama, nas brani Vrdoljak i Vlada). U EU su do sada najteže bile pogođene Češka, Slovačka i Poljska, koje su iz svojih proračuna korporacijama isplatile kompenzacija u tolikom iznosu da su od toga mogli osigurati kroz cijelu godinu plaće za 380.000 medicinskih sestara (kojih inače nemaju dovoljno).   

Dakle, odgovor na vaše pitanje je jednostavan. Za ovakve sporazume nema nikakvog motiva sa stajališta interesa običnog stanovništva. To što se ovakvi sporazumi pripremaju u ime već polovice svjetskog stanovništva, znak je da su korupcija i lobiranje prešli u jednu višu fazu. Kada se o tome počne govoriti vrlo brzo će netko ubaciti sintagmu „to je teorija zavjere“. A da li je samo teorija, to neka svatko prosuđuje za sebe. Kada meni netko oduzme demokratska prava, kada me učini nejednakim na sudu, kada mi oduzme pravo da sebi uređujem život lokalno, kada mi oduzme pravo na vodu, šumu i zemlju, kada mu moram platiti da me ne bi trovao, kada za svaku svoju potrebu ovisim o tom nekom, e onda se ja osjećam kao rob. Zato danas govorim o uspostavljanju robovlasničkog društva. Onoga tko je ne tražeći ničije dopuštenje, mene i još pola čovječanstva pretvorio (ili nastoji pretvoriti) u roba korporacija smatram zločincem protiv čovječanstva, veleizdajnikom, prodanom dušom i još dosta toga. Možda netko podržava ovakve sporazume jer ne shvaća kamo ciljaju, ali neka se barem zapita: zar u doba posvemašnje destrukcije okoliša, sve većeg broja gladnih i siromašnih, u doba financijskog kolapsa mi baš trebamo podržavati dolazak grabežljivih korporacija, ili se trebamo zaštititi od njih. Ovo je bezobzirna destrukcija naših prava koja se ničim ne može opravdati. Tome se moramo suprotstaviti.

4. Kako se tome oduprijeti kada je „neprijatelj“ nevidljiv, skriva se iza oznaka „strogo povjerljivo“ i iza zatvorenih vrata, a na reakcije javnosti se ne obazire?

Ima jedna zanimljiva osoba, John Holloway, profesor Sociologije na Nezavisnom sveučilištu Pueblo u Mexicu, koji je još 2002. napisao knjigu Promijenite svijet bez preuzimanja vlasti, a koji zastupa hipotezu da bi onaj dio društva koji je odbačen, trebao kreirati prostore, trenutke i područja aktivnosti na način da mu polazište bude jedan drukčiji svijet. Pobuna u pokretu. Pritom se ne organizira nikakva politička stranka, već se traže odgovari na pitanje kako da se učine mnoge i raznovrsne pukotine u tkivu kapitalizma, kako da se one prepoznaju i međusobno povežu. Drugim riječima, kako da se dođe do točke kada vi možete reći „ma briga me imam li posao ili ne, baš zato što ga nemam mogu svoj život posvetiti stvarima koje me interesiraju i od kojih mogu pristojno živjeti“. John podsjeća na Francusku revoluciju. Preduvjet za nju bilo je uspostavljanje socijalne mreže među buržoazijom koja u jednom momentu više nije trebala aristokraciju da bi postojala. Zato i mi sada trebamo djelovati tako, kaže John, da dosegnemo točku u kojoj ćemo moći reći „nije nas briga hoće li globalni kapital investirati u Hrvatskoj, jer smo uspostavili mrežu međusobne pomoći koja je dovoljno jaka da nam omogućava da živimo dostojanstveno“. 

Ima nešto u hipotezama Johna Hollowaya. Čak i sama pomisao da bismo naprosto mogli napustiti one koji korumpiraju i korumpirane, izaziva osmijeh.