SAMOUPRAVLJANJE – ZAŠTO JE TAKO TEMELJITO ZABORAVLJENO?

Transkript emisije Skalanada 7.10.2016.

Uvodno. Od vremena Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, kada je neoliberalizam dobio krila, dogodilo se povijesno neviđeno raslojavanje društva. Bogatstvo danas najbogatijih šezdesetak ljudi na svijetu jednako je bogatstvu siromašne polovice čovječansta – 3,5 milijarde ljudi! Nezaposlenih je sve više, a oni koji rade prisiljeni su raditi „fleksibilno“, dinamikom koju je sve teže izdržati, a za sve manje novca. Mnoge organizacije i pojedinci diljem svijeta pokušavaju pronaći izlaz iz takvog stanja. Prošli put smo govorili o ideji Johna Michaela Greera da bi trebalo istražiti koja rješenja i prakse iz prošlosti su dobro i dugo funkcionirali, pa razmotriti mogućnost njihove ponovne primjene za rješavanje današnjih problema. Zorane, rekli ste da će ova emisija biti svojevrsni nastavak tog dijela prošle emisije zbog nekih zanimljivih vijesti izvana?

Da, Johnova ideja potakla me je da se sjetim nekih svojih ranijih dana i da ih uspoređujem s današnjim stanjem. I doista, nije sve bilo loše u doba tog samoupravnog socijalizma. Za razliku od današnjeg procesa školovanja i zapošljavanja najvećeg broja mladih, taj dio života meni nije bio ni malo egzistencijalno stresan. A nisam bio iz neke bogate ili utjecajne obitelji. U našoj  četveročlanoj obitelji radio je samo otac, kao profesor, a kako je umro još tijekom mog školovanja, kasnije smo živjeli od obiteljske mirovine. Živjeli smo skromno, ali se ne sjećam da sam u bilo čemu osnovnom oskudijevao. Isto bih mogao reći i za sve druge učenike koji su bili oko mene tijekom školovanja. Kada sam se upisao na studij strojarstva, prije početka prvog časa na fakultetu, u amfiteatar je ušetao kadrovik tada moćnog Energoinvesta i pitao: Tko želi stipendiju? To pita nas, brucoše, koji ni sami nismo bili sigurni hoćemo li biti dorasli gradivu koje ćemo studirati! Nikada 100% od upisanih ne završi fakultet, ali Energoinvestu je taj rizik bio prihvatljiv, jer nisu morali voditi računa o profitu i vrijednosti dionica. Kadrovik je imao pokriće u odluci Radničkog savjeta, a ovaj je vodio računa o dugoročnim poslovnim planovima poduzeća i potrebom za mladim stručnjacima. Možda je poduzeće moglo i jeftinije doći do potrebnih kadrova, ali ovako je bilo sigurnije i ukupno društveno korisnije (osobito nama, brucošima). Takve i dosta drugih dobrih strana samoupravljanja kod nas su nekako sustavno gurnute u zaborav, da se više ne bi prčkalo po tome. 

2. Ovu priču o stipendijama svima, već na prvoj godini fakulteta, današnjim studentima je nepristojno i pričati. No kažu da je ključna slabost samoupravljanja bila niska efikasnost poduzeća u odnosu na poduzeća iz razvijenih kapitalističkih zemalja. 

Kapitalizam je oduvijek bio spretan u nametanju kulturoloških konstrukcija koje ga predstavljaju apolitičnim, moralno neutralnim, kojim upravlja tržište – koje se prezentira kao neki bezvremenski mehanizam uz pomoć kojeg svi ljudi slobodno organiziraju svoje življenje i uspostavljaju sustave vrijednosti. Stvarna praksa i reperkusije tog sustava na prirodu i društvo su nešto sasvim drugo. Zato je još 1971. Antonio Gramsci upozoravao da se dobro čuvamo takvih konstrukcija jer one pomažu da se status quo održava kao nešto prirodno i neminovno (recimo da bogati postaju još bogatiji, a siromašni siromašniji).  Upozorio je na još nešto, da povijesne krize uzdrmavaju takve kulturološke konstrukcije  i otvaraju mogućnost za promjene, pa je pozvao: zgrabimo priliku da uzdrmamo te mitove. Sada smo u povijesnoj krizi – već 8 godina, a prilike se nastavljaju komplicirati. 

Zadržimo se malo na efikasnosti kako ju vidi kapitalizam. To je ono da posao treba obaviti uz što manje troškove i što veću zaradu vlasnika. Onda se štedi na broju zaposlenih i njihovim plaćama, ali se inzistira na njihovom velikom radnom angažmanu – što ovima ostavlja posljedice na zdravlje, na odnose u obitelji, osobito prema djeci i sl. Pa se štedi na materijalima i skladišnim zalihama (just-in-time dostava), ali uvodi i planirano zastarjevanje proizvoda radi pospješivanja potrošnje. Proizvodi su manje kvalitetni, kraće traju i predstavljaju rasipanje resursa i energije, a povećava se količina otpada. Naravno, i naš sustav prehrane se morao prilagoditi takvom razumijevanju efikasnosti i politici minimalnih zaliha. Kao rezultat toga većina gradova ostaje bez zaliha hrane za samo tri dana od prekida njene dostave, iz bilo kojih razloga. A kako živimo u vremenima klimatskih i energetskih neizvjesnosti, vjerojatnost takvih prekida raste. Ono što bi trebalo raditi je jačati otpornost zajednica na vanjske poremećaje, što je proces koji se oslanja na raznolikost, na postojanje rezervi, na solidarnost, što je suprotno od efikasnosti kako je shvaća kapitalizam. 

3. Mislite li da bi jačanje otpornosti zajednica bolje funkcioniralo u uvjetima samoupravnog socijalizma nego kapitalizma? Bi li to mogao biti razlog da se istražuju iskustva iz prošlosti samoupravnog socijalizma, kako bi neka iskustva primijenili na probleme koji dolaze s klimatskim i energetskim neizvjesnostima današnjice?

Mislim da bi. Naprosto zbog drukčije fokusiranosti sustava. Kapitalizmu je imanentno da stavlja u prvi plan interese vlasnika i profita, a u samoupravnom socijalizmu interese društva. Ono što se nekad kod nas zvalo OUR-i (organizacije udruženog rada), vani bi se prevelo kao kooperative. Kod nas nikada nije postojao „Dan, tjedan ili mjesec samoupravljanja“, a da li znate da  postoji „Nacionalni mjesec kooperativa“, i zamislite gdje?! U samom srcu neoliberalizma – u SAD, i to je baš sada, u listopadu! Tog mjeseca se naglašeno analiziraju postignuća i utjecaji kooperativa i slave razni načini kojima kooperative grade bolju poslovnu klimu, bolje zajednice, a time i bolji svijet. Ili, kako je nedavno izjavio Mahmoud Mohieldin, podpredsjednik za UN-ovu agendu za razvoj do 2030.:“Da bismo dokrajčili siromaštvo, promovirali mir i očuvali planet za buduće generacije, mi moramo iskoristiti prednosti snage koju imaju kooperative“. A još u lipnju (13. i 14.) je udruga „Kolaborativna demokracija“ okupila vodeće američke eksperte: za vlasništvo radnika, za održivo poslovanje i financiranje, za razvoj zajednice i ekonomije, te za filantropiju, na radionicu zajedničkog učenja i osmišljavanja. Cilj njihove radionice bio je raspraviti i smisliti kako postići dramatično povećanje broja radnika koji su i vlasnici tvrtki u kojima rade, a taj cilj je doista ambiciozan: 50 milijuna radnika-vlasnika do 2050 godine. Misle da bi time SAD postale vodeća zemlja svijeta po broju radnika-vlasnika, što bi iz temelja promijenilo vlasnićku strukturu njihove ekonomije na dobrobit svih Amerikanaca. 

4. Na kraju će se još i obistiniti ona poznata parola iza II svjetskog rata „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska“. Šalu na stranu, ali kod nas je sustav društvenog vlasništva funkcionirao čitav niz godina. Kroz sve te godine mora da se nakupilo dosta iskustava, vjerojatno među njima ima i sasvim upotrebljivih?

Pa od 1991. čini mi se da se o njima javno usudio govoriti samo pokojni dr. Branko Horvat. On je upozoravao na opasnosti od kapitalizma, od rasprodaje (privatizacije). Objasnio je da je privatizacija koja nam se dogodila bila protuustavna, jer je naš Ustav garantira vlasništvo, pa se društveno vlasništvo nije smjelo naprosto proglasiti državnim vlasništvom, a onda privatizirati. Jer je samoupravno poduzeće zapravo bilo privatno (radnici su bili vlasnici), pa se nije moglo još jednom privatizirati. Sve se sada zaboravilo. Zanimljivo je da je tog i takvog dr. Horvata, baš Američko društvo ekonomista predložilo za Nobelovu nagradu za njegovu knjigu Politička ekonomija socijalizma. Ta knjiga je prvo tiskana u Americi (i tamo postala knjiga godine), jer je u ono doba bila previše radikalna za Jugoslaviju. Možda je sada ipak došlo vrijeme da poslušamo Johna Michaela Greera i pretražimo vlastitu prošlost. U iskustvima smoupravnog socijalizma sigurno ima rješenja koja su dobro funkcionirala. Zašto bi bilo sramota sada primjenjivati nešto što je u tom nekom prošlom vremenu bilo dobro?! Možda bi to mogao postati nacionalni brend koji će i drugi proučavati, umjesto što nas stalno špotaju za korupciju i netransparentan proces odlučivanja. 

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.