SPAŠAVANJE SVIJETA LOKALNOM EKONOMIJOM

Transkript emisije Skalanada 13.11.2013.

Uvodno. Otkako je prije pet godina započela globalna kriza sve češće se u javnosti pojavljuju sumnje u djelotvornost moderne tržišne ekonomije. No takve sumnje postojale su i prije. Zorane, rekli ste mi da ćete danas govoriti o dva primjera, odnosno dva razmišljanja na tu temu, od kojih je prvi dosta star – oko sedamdesetak godina. 

Zadnjih desetljeća kod nas se prilično ukorijenila ružičasta predođba o tržišnoj ekonomiji – kao nevidljiva ruka tržišta zna najbolje: zato ju država ne treba sputavati, sve treba deregulirati, privatizirati – čak i javne usluge, slobodno trgovati, spekulirati…svi imaju slobodan izbor da na tržištu rade što god je dozvoljeno. I onda se dogodio slom financijskog sustava kojeg su poreski obveznici morali sanirati tisućama milijardi dolara, a da to nikako nije bio njihov slobodan izbor! Novinara Davida Bolliera čudi koliko je, unatoč spektakularnim greškama postojećeg sustava, malo suštinske rasprave o samom ekonomskom modelu na kojem je zasnovan. Zato je pozvao da se prisjetimo razmišljanja mađarskog ekonomista Karla Polanyija, odnosno njegove knjige Velika transformacija:Političke i ekonomske osnove našeg vremena iz 1944. godine.  

2. Prilično je neobično da se netko primio pisanja ekonomske knjige usred svjetskog rata. Što je to Polanyi stavio na papir?

Polanyi tvrdi da moderna tržišna ekonomija nije prirodan i univerzalan način za organiziranje društva, dakle potpuno suprotno od onoga što tvrde zagovornici tržišne ekonomije. Prije uspona tržišne ekonomije, organiziranje društva oslanjalo se na politiku, religiju i socijalne norme. Zemlja, ljudski rad i sam novac nisu se smatrali dominantno potrošnom robom koju možete kupovati i prodavati. Oni su na neki način tada bili urasli u društvene odnose i bili su podložni moralnom razmatranju, vjerovanjima i autoritetu zajednice. Kada je nastupila industrijalizacija, tržište se počelo nametati kao neka autonomna sila koja ima nekakvo svoje posebno pravo. Pretpostavka je bila da će tržišni mehanizmi organizirati cjelokupni društveni život. I, od tada se bavimo posljedicama tih pretpostavki. Ekonomija koja dopušta odvijanje biznisa uz vrlo malo državne regulacije je u biti ipak planirana. Ona ovisi o odlukama vlade i o kontroli društvenih prilika. Osnovni problem je što se slobodno tržište prema prirodi odnosi kao da je neograničena, a prema ljudskim bićima kao da su roba. Zbog toga sami tržišni mehanizmi stalno guraju ljudsko društvo i prirodu do točke „pucanja“. Tada nastaje erupcija krize koja onda zahtijeva društvenu i državnu intervenciju. Jer nemilosrdno nasrtanje tržišta ne može u nedogled nadjačavati potrebe ljudskih bića i prirode. Na žalost, zaključuje novinar David, ovu Polanyijevu lekciju iz povijesti mi danas iznova učimo!   

3. A tko stoji iza drugog pogleda? Je li i to neko razmišljanje iz relativnih davnina?

Ne ovo razmišljanje je iz sadašnjosti i dolazi od Martina Murphya. On je nekada bio pripadnik specijalnih snaga američke vojske (svojevrsni Rambo). Sada je „konzultant za optimiziranje života“. On za sebe kaže da istražujući život spaja još nespojene točke.

Martin smatra da je potpuno jasno da je sadašnji sistem dobar samo za elitu i bogate. Na drugoj strani raste broj siromašnih i obespravljenih koje sustav odbacuje kroz recesiju i mjere štednje. Samo je pitanje vremena kada će broj pogođenih koji su „nagazili“ prag bola dovoljno narasti pa da se uskovitla revolt „a la Arapsko proljeće“.

Martin kaže da je šteta što se većina onih koji još nisu pogođeni krizom nadaju da će odnekud iskočiti neka spasonosna ideja kako da sve ostane isto. To se naravno neće dogoditi, ali su ti ljudi i dalje u fazi poricanja prave prirode problema. Došlo je vrijeme da svi oni koji su izgubili vjeru u sadašnji kapitalizam „prerade software“ po kojem funkcionira biznis. 

4. Nije zgodno kada „bivši Rambo“ predlaže da se nešto „preradi“. Da li su Martinovi prijedlozi „rambovski“ odlučni i oštri?

Ma ne, on se potpuno demilitarizirao. On baš naglašava da se suradnja mora podići na razinu kakva nikada prije nije viđena, osim možda tijekom svjetskih ratova. Mada se ratovi uglavnom vode da bi netko zaradio novce. Umjesto da se međusobno ubijamo, Martin predlaže da doprinosimo dobrobiti jedni drugih. A jedini način da to postignemo je da se snažno povežemo na lokalnoj razini, onako kako se simbioze događaju u prirodi, i da iz toga, poput fraktala (sebi slične tvorevine i oblici), razvijemo robusno gospodarstvo. Odnosno, da umjesto da budemo obmanjivani pijuni ekonomske elite, kojoj se moramo prilagođavati u nadi da će nam donijeti sigurnost i sreću, moramo raskinuti robovske lance i osloniti se na sebe. Lokalizacija je naš naredni korak transformacije.

Najveća prepreka slobodi dolazi od toga što sadašnji sustav u nama proizvodi osjećaj bespomoćnosti. No lokalni projekti vraćaju moć malim skupinama ljudi. Ako jedna osoba inicira važan lokalni projekt, potpora dolazi od bliskih joj ljudi. Proizvođač i potrošač postaju partneri. Tu nastaje neki vid društvenog ugovora: ako jedna osoba uloži svoju energiju i vrijeme da bi pružila neku korisnu uslugu ili proizvod, uz to i ekološki vrijednu, onda kupac obećava da će to i kupiti od te osobe. Pritom novac ostaje u zajednici. Lokalno trgovanje, gotovinom ili razmjenom, je zapravo revolucionarni čin, jer novac ne odlazi „predatorima“, onima koji su i tako već bogati: poput banaka, trgovačkih centara i drugih.

5. Koje grupe, po Martinu, najviše dobivaju uspješno provedenom lokalizacijom?

Mnogo ih je. On je istaknuo neka područja i društvene skupine:

Stariji ljudi: Oni bivaju duže korisni, jer prenošenje njihova godinama nakupljanog iskustva, zapažanja i mudrosti puno je važnije za lokalnu ekonomiju nego za nacionalnu i globalnu. 

Nezaposleni: U ekonomiji okrenutoj profitu osloncem na nove tehnologije, ljudski rad je nešto što treba iskorijeniti. Dok u lokalnoj ekonomiji koja nastoji biti održiva i otporna na vanjske poremećaje, ima mnogo zelenih poslova u poljoprivredi, energetici i uslugama koji samo čekaju da budu primijenjeni. Tu je potreban svačiji doprinos.

Okoliš: Izgradnja lokalne ekonomije podrazumijeva i lokalnu proizvodnju hrane, što smanjuje potrebu za svim vidovima putovanja. To je izravan dobitak za okoliš, ali ne i jedini.

Mladi: Sadašnju generaciju mladih već nazivaju „izgubljenom generacijom“. A ima toliko lokalnih vještina i poslova koje će postati potrebne čim se ljudi odluče graditi održivu i poletnu lokalnu ekonomiju.      

Kultura: Kada ljudi zajedno rade i igraju se oni razvijaju lokalnu kulturu, unutar specifičnog okruženja koji ju profilira.

Jezik: Gradeći robusnu lokalnu ekonomiju ljudi će gubiti potrebu da odlaze u velike gradove, što će s druge strane dovesti do očuvanja lokalne tradicije i jezika.

Ekološka raznolikost: Umjesto uzgajanja monokultura radi izvoza i za trgovačke lance, bit će logičnije imati veliku raznolikost kultura, što omogućava veću ukupnu proizvodnju hrane, a i prehranu čini ekološki prihvatljivijom i otpornijom na klimatska iznenađenja. Da dalje ne nabrajamo…

Martin veli: Ako hoćeš spasiti svijet – gradi lokalnu ekonomiju!