SVJETSKI DAN ZAŠTITE OKOLIŠA, TTIP I MI

Transkript emisije Skalanada 5.06.2015.

Uvodno. Tragajući za novom normalnosti, ovdje u Skalanadi, zapravo tragamo za načinima kako da ovaj naš krasni planet ostane svima nama udoban dom, odnosno, kako da ga zaštitimo od brze degradacije prije nego on za ljude prestane biti naseljiv. Zorane, rekli ste da nećete pričati o akcijama čišćenja na kopnu i moru, već da ćete naglasiti neke druge načine kako se može čuvati taj naš globalni dom.

Naravno da ima nebrojeno mnogo načina da smanjimo svoj negativni utjecaj na planet. Počet ćemo s jednim lakim, osobnim primjerom. Pokušajmo da ne podlegnemo potrošačkoj euforiji kakva se događa za božićne i novogodišnje blagdane. Ne, nije mi sunčanica udarila u glavu, pa da sam vremenski dezorijentiran, govorim o prosincu jer baš sada nastupa najpovoljniji dio godine da se pripremite za božićne i novogodišnje blagdane. I to na način da potrošite neusporedivo manje novaca nego kada bi poklone kupovali u prosincu, i uz mnogo manji ekološki otisak, odnosno, štitili bi pritom okoliš. Svatko od nas ima neki krug dragih nam ljudi (unutar uže i šire obitelji, prijatelja, kolega…) kojima bi za blagdane htjeli dati neki znak pažnje i tako im poručiti da su nam dragi. Ali koliko god naš poklon bio simboličan, on košta, a mnogo simboličnih poklona mnogo košta. Pa što je kriza veća, blagdani nam teže padaju – bivamo jadni zbog toga što dragim nam osobama nismo mogli priuštiti znak pažnje, ili zato što smo to učinili, pa ćemo narednih mjeseci ispaštati zbog prekomjernog trošenja.

2. Da li to znači da ste otkrili da je negdje u toku akcija prodaje božićnih poklona s velikim popustom?  

Možda bi se i moglo tako reći, ali u izvedbi mora biti veliki vaš osobni udio. Naime, ako ne želite činiti štetu okolišu, onda i kod davanja simboličnih poklona, to mora biti nešto lokalno, nešto što ne stvara otpad, nešto od vas, i nešto što će osoba koja je vaš poklon dobila moći iskoristiti. I gle, baš sad smo ušli u sezonu ljetnog voća i povrća. Ako malo planirate, u to vrijeme voće i povrće možete na placi kupiti po vrlo povoljnim cijenama, ali postoji mnogo vrtova, ili zapuštenih voćnjaka gdje možete dobiti dopuštenje da sami uberete ili pokupite plodove uz simboličnu naknadu a katkada i bez toga. Ima neuglednih, „ružnih“ plodova, koji se teško mogu prodati, ali su izvanrednog okusa, od kojih može nastati vrhunski đem ili pekmez. Do recepata kako se to radi lako ćete doći. Ista stvar je sa spremanjem zimnice od povrća. I tako, za simbolične novce, uz nešto vlastita truda preko ljeta, možete doći do prilične kolekcije teglica ispunjenih ljetnim delicijama, baš onakvih kakve su mnogi dobivali od svojih baka, čega se svi rado sjećaju jer su im poklanjane s ljubavlju. Onda možete bezbrižno čekati prosinac, detektivski istraživati tko kakav pekmez najviše voli, i smišljati prigodne tekstove za naljepnice već prema tome kome ste teglicu namijenili. Vaš poklon će biti poseban, i tim više cijenjen od ljudi koji znaju da niste u zavidnoj financijskoj situaciji.

3. Ovo je bio osobni primjer kako se može postupiti nježno prema okolišu i usred blagdanske potrošačke euforije, pretpostavljam da je drugi primjer manje osobni a više društveni?             

Još sam pod dojmom nonšalantnih komentara naše Vlade o TTIP-u (Transatlanskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu). Kao, zašto su se ljudi uskomešali, pa to je obični trgovinski sporazum. Čak se komentira da bi on okvirno nama išao u korist. To je ista ona nepodnošljiva lakoća preuzimanja svih akata iz Brisela kojoj smo svjedočili tijekom procesa pristupanju u EU i u NATO. Kad se ispio šampanjac i proslavio ulazak u te integracije, tada se vidjelo da smo ostali bez dobrog dijela suvereniteta. Sve je manje stvari o kojima možemo sami odlučivati, moramo ići po mišljenje u Brisel. Sada se ponavlja isto, samo se kani još veći komad suvereniteta predati korporacijama.

4. TTIP se promovira kao veliki ekonomski stimulans Europi, koji bi joj donio ekstra rast od 140 milijardi €, pa se to nakon 7 godina krize čini kao dobar korak naprijed?

Da, TTIP se prezentira kao sporazum o slobodnoj trgovini, međutim, kakve su tome prepreke danas na snazi?! Na obje strane Atlantika tarife su i tako već niske, oko 3%, zbog članstva u WTO, pa u tom smislu TTIP neće imati nikakvog naročitog efekta. Nešto drugo se valja iza brda! O tome je u zadnjem broju časopisa Resurgence pisao Michael Meacher, Engleski ministar za okoliš od 1997. do 2003. godine, pod naslovom „TTIP ili demokracija: oboje ne možete imati“. On kaže da je stvarna namjera TTIP-a da ukloni propise koji danas štite našu demokraciju, našu privatnost, sigurnost okoliša i hrane, naša prava na javnu nabavu, na intelektualno vlasništvo i na reformu financija. U suštini TTIP otvara javne usluge privatnim kompanijama koje su, naravno, motivirane prvenstveno profitom a ne potrebama ljudi. Prije mjesec dana tumačili smo kako bi korporacije u slučaju primjene TTIP-a bile potpuno izuzete iz nacionalnog pravnog sustava. Sve bi se rješavalo tajno, na arbitraži između samo tri odvjetnika, koji naciju koja je u sporu s korporacijom imaju pravo teretiti praktično neograničenim iznosima za kompenzacije zbog izgubljenih profita. Pa tko je ikada u svom izbornom programu naveo da nas kani uvesti u takvu vrstu odnosa i rizika?! Kako si itko dopušta takvu igru sa suverenitetom vlastite države i zašto?! I još reći pa to je obični trgovinski sporazum! 

5. Možda se ipak negdje važu koristi i štete, pa ako će TTIP donijeti na tisuće radnih mjesta i povećati naš izvoz, možda se ocjenjuje da je rizik prihvatljiv?

Eh, možda bi se imalo prava i tako razmišljati da je to prvi takav sporazum, pa se ne zna kako se u praksi realizira ono što se u fazi zagovaranja sporazuma pričalo javnosti. No Michael navodi primjere:

• Kad se promovirao sporazum NAFTA (Sjev.Amerika) Bill Clinton je prije 20 godina obećao da će sporazum omogućiti kreiranje 200.000 radnih mjesta u USA, a umjesto toga izgubljeno je 680 000 radnih mjesta. Govorilo se da će sporazum izbalansirati USA trgovinu, a zapravo je stabilizirao trgovinski deficit.
• Obama je obećao da će USA-Korea FTA 2012. povećati izvoz za 10 mlrd$, a dogodilo se da je izvoz odmah pao za 3,5 mlrd$. Najavio je da će se otvoriti 70 000 radnih mjesta, a u stvarnosti ih je izgubljeno 40 000.

Zašto bi obećanja koja se bacaju pred javnost ovog puta bila išta istinitija od prethodnih primjera? Da li je ikom imalo čudno što su pregovori vođeni u tajnosti i što su korporacije sudjelovale u pisanju sporazuma, te da se u procesu nastajanja sporazuma EU Komisija samo 8 puta konzultirala s civilnim društvom, a 119 puta sa korporacijama i njihovim lobistima? Zašto Vlada ne kaže javnosti da kada Sporazum uđe u proces ratificiranja, ni jedna europska vlada ili parlament neće moći dodati ni najmanji amandman na tekst (takva su pravila kod međunarodnih sporazuma)? Tko iz Hrvatske zna SVE o TTIP-u, zastupa njene nacionalne interese (imamo li ih uopće?), i zašto taj netko ne objašnjava javnosti detalje i ne vodi javnu raspravu o njima? Ili se nama ne da baviti takvim stvarima, bit će ionako kako kaže Europska komisija?   

I onda naletite na jednu misao Goethea: „Samo jedno zlo je neizlječivo – ako narod sam digne ruke od sebe“. Čini se da su nositelji odlučivanja već na tom putu, a ako ih i mi ostali budemo slijedili, teško da ćemo moći zaštititi i sebe, a kamoli okoliš, kako god ga danas slavili.