VELIKE VOĐE U KRIZNIM VREMENIMA

Transkript emisije Skalanada 9.06.2017.

Uvodno. Od kad je 2008. godine nastupila globalna financijska kriza, svijet se od nje baš i nije oporavio, barem ne na način da to i mali ljudi mogu osjetiti kao poboljšanje njihove kvalitete življenja, kao osjećaj veće osobne sigurnosti i kao rastući optimizam da će im sutra biti bolje. Kad se govori o mirovinskom, zdravstvenom i drugim socijalnim i gospodarskim sustavima, često se upotrebljava riječ „kolaps“, a ljudi sve nestrpljivije očekuju pojavu nekoga tko bi napokon „stvari stavio na svoje mjesto“ i prekinuo taj njihov osjećaj straha i neizvjesnosti zbog mogućeg kolapsa važnih im sustava. Zorane, najavili ste da o tome imate zanimljivo razmišljanje jedne zanimljive osobe. Podijelite ga s nama.

Radi se o Umair Haque-u. To je bio jedan od najblistavijih studenata ekonomije svoje generacije, najpopularniji pisac priloga za Harvard Business Review, držao je predavanja svuda po svijetu. Sve dok, na vrhuncu svoje karijere, u 35-toj godini, nije iznenada i uz nepodnošljive bolove, izgubio sposobnost da jede. Gotovo mjesec dana je čekao da mu to samo od sebe prođe, gubeći na težini oko pola kilograma dnevno, a kada je napokon otišao liječnicima rekli su mu da su mu laboratorijski nalazi katastrofalni, da ima uznapredovali tumor i obavijestili ga da ima još samo mjesec dana života. No, Umair ipak nije umro, mada mu nije bilo ni bolje. Liječnici nisu znali što mu je, i zašto ne umire, a on je, s minimalnim obrocima hrane za bebe, nastavio živjeti iščekujući smrt – nekoliko godina. I baš ta suočenost s krajem života, promijenila mu je način gledanja na svijet, na život, na životne prioritete, i omogućila da dublje proučava i razmišlja o zbivanjima oko sebe i da se po prvi put u životu osjeti spokojnim, ispunjenim i sretnim. Zato je zanimljivo njegovo gledanje na razvoj događanja u Americi, na okretanje vođama poput Trumpa, osobito zato što se sve to događa i u drugim zemljama svijeta, a pažljiviji slušatelj će svakako pronaći i poveznice sa zbivanjima u Hrvatskoj.     

2. Svako malo se mogu čuti vijesti sa svjetskih burza kako se budi poslovni optimizam, dakle, sugerira se da je kriza prošla, a Umair govori o kolapsu Amerike. Kako to on objašnjava?

Umair prvo objašnjava što to za neku naciju znači kolaps. Društva kolabiraju iz nečega u nešto. Recimo iz demokracije u tiraniju, ili, iz prosperitetne ekonomije u stagnirajuću, ili, iz društava s bogatom javnom sferom, prepunom umjetnosti i znanosti, u društvo s javnom sferom koja je dosadna, umrtvljena, prožeta ideologijom i odvojena od realnosti. Dakle kolaps je proces prelaska s nečeg što funkcionira, preko slabljenja te funkcije, sve do njena potpuno pogrešnog funkcioniranja. Nadalje, kolaps se ne događa preko noći. Degeneracija društva obično se događa sporo, tempom kojim ga one negativne povratne sprege počinju sve jače nagrizati. Što je društvo veće, kolaps je sporiji. Rimsko carstvo je kolabiralo stoljećima. U novije vrijeme to već desetljećima traje u Turskoj, Rusiji i Venezueli. Dakle, kolaps je obično postupan, a ne iznenadan, i događa se na mnogo načina. I sada dolazimo do onog pitanja: Da li je Amerika u procesu kolapsa? Umair objašnjava da Amerika kolabira na četiri vrlo vidljiva načina:

1. Politički kolaps. Amerika sasvim jasno kolabira iz demokracije u autokraciju, baš poput Rima. Dok se 70% Amerikanaca izjašnjava da su za javna dobra poput: javnog zdravstva, boljeg obrazovanja, i javnog transporta, dvije vodeće stranke uporno propuštaju na tome raditi. Dakle američka politika više ne zastupa volju naroda, već moćnih lobija, što jasno ukazuje na politički kolaps.

2. Socijalni kolaps. Što za jednu naciju znači socijalni kolaps? Najosnovniji element svakog društva je povjerenje. Netko to zove socijalnom kohezijom. Povjerenje samo po sebi ne stvara čuda, ali da bi se jedna skupina mogla zvati društvom, u njoj po definiciji moraju postojati veze međusobnog povjerenja. A povjerenje je u Americi zapanjujuće kolabiralo: ono u institucije, pa ono između ljudi, ono što zovemo „socijalnim kapitalom“ ili kvalitetom međusobnih odnosa. U svakodnevnom životu to se reflektira kroz čestu pojavu masovnih ubojstava, ogroman broj ljudi po zatvorima, segregacija se događa po raznim osnovama, mržnja se legalizira, i sl. Amerika kolabira od društva bogatog povjerenjem u društvo siromašno povjerenjem.

3. Ekonomski kolaps. Stagnacija Američke ekonomije je započela onda kada je zakonskim zabranama završena rasna segregacija – što znači da njena ekonomija nikada ni nije bila zasnovana na socijalnom ugovoru koji teži prosperitetu cijelog društva. Prihodi običnih ljudi stagniraju već pola stoljeća, dok su opći životni troškovi nastavili rasti, pa se ekonomski potpuno opravdano može tvrditi da Amerika kolabira iz prosperiteta u stagnaciju.

4. Kolaps kvalitete življenja. Ovo je daleko najvažniji oblik kolapsa, možemo ga nazvati i osobnim kolapsom, jer se gotovo svaki indikator kvalitete življenja pogoršava. Život u Americi postaje ozbiljniji, zločastiji, teži. Smrtnost novorođenčadi raste, sve manje je slobodnog vremena, 20% Amerikanaca jedva je funkcionalno pismeno, prosječna osoba izložena je sve većoj i upornijoj nesigurnosti i nestabilnosti, u toku je epidemija korištenja opijata kao sredstva za odstranjivanje očaja, prosječni očekivani životni vijek stanovništva se smanjuje. Amerika kolabira od društva u kojem kvaliteta življenja raste, u društvo u kojem kvaliteta življenja opada.  

3. Umair očigledno misli da Amerika više nije „obećana zemlja“. Je li kolaps nepovratan proces, ili se nešto ipak može učiniti?

Kad kažemo da nešto kolabira, mi obično mislimo da je to nezaustavljivo, poput snježne lavine kada se sjuri s planine i tu više nema nazad. Ali društveni kolaps nije isto, jer društvo kreiraju ljudi. Društveni kolaps se ne može uvijek spriječiti, ali se uvijek može smanjiti njegov intenzitet, može se suziti i dosta toga usput riješiti. Ali da bi se to postiglo, trebalo bi o kolapsu razmišljati otvorenih očiju i analitički. Pravo je pitanje da li ga doista želimo vidjeti i onda racionalno postupati svjesni da nam se on događa. 

4. Je li tu nastaje situacija kada se ljudi nadaju pojavi „velikog vođe“ koji će spriječiti kolaps ili potpuno preokrenuti trendove „da Amerika bude ponovo velika“?

Kad učimo povijest stalno nailazimo na velike vođe poput Aleksandra Makedonskog, Napoleona, Staljina ili Hitlera, pa stječemo dojam da samo takvi ljudi doista mijenjaju stvari. U tom slučaju ključni trik bio bi da se ukloni one loše i napravi mjesta za dobre vođe. A Umair objašnjava da je to pogrešno, jer je redoslijed obrnut. Velike loše vođe se ne pojavljuju nekom magijom. Oni se pojavljuju kada se stvore strukturne i institucionalne okolnosti za to. Oni su najprije posljedica nastalih okolnosti, a tek onda počinju bivati uzrokom raznih kasnijih događanja. K tome, oni su posljedica okolnosti stvorenih od onih ljudi koji su postali spremni na samo-destrukciju. Kao što se svojevremeno, u kolabirajućoj, hiperinflacijom slomljenoj Njemačkoj, dogodio uspon demagoga Hitlera, tako je i današnja pojava Trumpa zapravo bila neizbježna. A zašto je tako? Zato jer je Američki (kako ga Umair zove) „socijalni ugovor“ propao. Socijalni ugovor nije pravna stvar, ali je važan, jer se na njega vezuju ljudska očekivanja. Amerikanci više ne očekuju, niti dobivaju, onaj minimum dobrog življenja kakvog su nekada imali. Rekli smo već da su im svi pokazatelji kvalitete življenja u padu. I što rade ljudi u takvim okolnostima? Raskidaju socijalni ugovor koji ih je razočarao. To se često događalo u povijesti, obično pod nazivom „revolucija“: Francuzima 1789. g., poslije Boljševicima, Maoistima, a sada Trumpistima. Trumpisti su toliko razočarani da su se okrenuli ekstremistima iz svijeta bogatih, pa sada odbacuju i samu ideju društva. Oni uopće ne vjeruju u državne vlasti, samo što se time otvara put do apsolutnog kolapsa kakav se dogodio u Somaliji, ili do relativnog kolapsa u autokraciju kakav se zbiva u Turskoj. Trump je tu samo ona ruka koja „kida papir“ socijalnog ugovora.   

5. Ima li nešto alternativno što bi ljudi mogli napraviti kada je društvo iz nekih razloga na silaznoj putanji?

Činjenica je da ljutiti i nezadovoljni ljudi traže loše vođe koji će pokidati socijalne ugovore. Sretni, zdravi i razumni ljudi to ne čine. Zato bismo morali pokušati proizvesti bolje ljude koje ćemo slijediti, ukoliko sutra želimo imati bolje vođe. A kakvi bi ti bolji ljudi koje ćemo slijediti trebali biti? Pa to su ljudi koji nisu spremni na samodestrukciju. To su ljudi koji mogu razmišljati izvan uskog osobnog interesa, stranačke politike, kojima ne upravlja pohlepa, bijes ili mržnja, čiji se život nije sastojao od niza dezinformacija, boli i naglih reakcija. Kako nastaju takvi ljudi? Pa okvir je prilično jednostavan. Društvo mora pružiti svima mogućnost da prožive pristojan život, što moraju nastojati svi njegovi članovi – bilo da se radi o gradonačelniku, nekom direktoru, ili investitoru, ili samo o rodbini, susjedima i prijateljima. U tim okolnostima društvene grupe, koje mogu biti grad, tvrtka, obitelj i sl., će rijetko posegnuti za raskidanjem društvenog ugovora i okrenuti se demagozima. Zato treba upamtiti da ono što doista treba jednom funkcionalnom društvu je tisuće malih dobrih vođa, a ne jedan „Veliki vođa“. Dobar vođa je jednostavno netko vrlo pozitivno usmjeren i s vizijom jedne humane organizacije – koja može biti velika kao država, ali i mala kao obitelj. Pa svatko od nas tko je u ulozi gradonačelnika, direktora ili susjeda, ako djeluje na navedeni način, postaje dobar vođa na svoj mali način, i pritom je njegov doprinos više nego dovoljan. Bez tisuća malih vođa društva zapravo ne funkcioniraju, bez obzira na bombastičnog velikog vođu kojeg mogu imati na čelu. Jer u stvarnosti, velike vođe ne prave povijest, oni samo prave udarne naslove u medijima. Povijest su gradile tisuće nevidljivih malih vođa. To su bili ljudi koji su mijenjali način funkcioniranja obitelji, gradova ili tvrtki, na male, često neprimjetne načine. Kada su ti nevidljivi mali vođe dobri, ljudi su razumni i dovoljno mudri da slijede put koji će im omogućiti da ispolje svoje mogućnosti. Kada su male vođe loše, ljudi se svedu na slijepe sljedbenike ljudske gluposti. Zato kada osuđujemo ili kritiziramo neka negativna zbivanja i loše ljude koji su u tome sudjelovali, treba se sjetiti da ni mi nismo nevini. Nisu oni jedini krivci. Jer je i među nama koji kritiziramo nastao onaj manjak tisuća malih dobrih vođa. Stoga se i moć ispravljanja onog lošeg u našim društvima – nalazi kod nas. 

6. Mnogim slušateljima je vjerojatno ostalo visiti pitanje: Pa dobro, je li Umair Haque ikada saznao od čega je doista bolovao?

Jeste, uzrok njegovih patnji bilo je – sunčevo svjetlo! Radi se o iznimno rijetkom genetskom poremećaju kod kojeg sunčevo svjetlo izaziva zakazivanje organa. Nešto slično onome što se u legendama o vampirima govori, pa se zato Umair sada na svojim uradcima često potpisuje i kao Vampir. Navedeni poremećaj nisu mu uspjeli dijagnosticirati liječnici, a pomoć je tražio na tri kontinenta. Ali, jeste osoba u koju se zaljubio.  

Dodatak: Z.S. studeni 2020.
Slijedeći lokalni izbori su u proljeće 2021. Kad budete razmišljali o svojim kandidatima možda bi bilo dobro da se sjetite ovih razmišljanja Umair Haque-a. Prethodno obavite svoju intimnu analizu procesa u Hrvatskoj, odnosno koliko oni u sebi sadrže elemenata kolapsa.