VELIKI ZAKON O MIRU

Transkript emisije Skalanada 8.04.2016.

Uvodno. Ako kažem „Irokez“ vjerojatno će vaša prva asocijacija biti čuvena frizura našeg proslavljenog boksača Željka Mavrovića. Mnogi će znati i da je to ime jednog indijanskog plemena u Sjevernoj Americi, a ostale naše predođbe o Irokezima manje-više korjene vuku iz holivudskih filmova – to su oni „divljaci“ koji napadaju „kulturne“ doseljenike. Kad se holivudski stereotipi zamijene sa stvarnim činjenicama, onda Irokezi počnu izgledati iznenađujuće drukčije. Otkud vaš današnji interes za Irokeze, Z.?

Nedavno je za magazin YES jedan članak napisao Roman Krznarić, vrlo popularan filozof u Velikoj Britaniji, naše gore list, pa se u tom članku referirao na Irokeze i njihov Veliki zakon o miru. A taj Veliki zakon o miru je bio svojevrsni ustav konfederacije irokeških plemena (nacija), koji je donešen nakon perioda beskrajnih ratova, a rezultirao je praktično tisućgodišnjim mirom! Ono što je za nas umišljene Europljane posebice šokantno je razina participativne demokracije koju su Irokezi prakticirali i uloga žena u njihovoj konfederaciji. Molim stoga malo više pozornosti od naših slušateljica, jer o pravima kakva su uživale Irokeškinje još prije tisuću godina, suvremene žene na Zapadu mogu samo sanjati. A poslije malo razmislite, da li bi naš svijet bio ovako devastiran i u kaosu da svi živimo po njihovom Velikom zakonu o miru i da žene nisu u ovako podređenom društvenom položaju.

2. Kako je nastao taj njihov „Ustav“, odnosno, Veliki zakon o miru i kako je uspio da se održi stoljećima?

Irokezi i danas u međusobnim odnosima poštuju taj Zakon, mada se na njih, naravno, primijenjuju i službeni zakoni SAD. Oni imaju Savjet šest nacija, a taj Savjet prenosi priče, tradiciju i zapise vezane za Veliki zakon o miru. Priča kaže da su u mračno doba ratova i nepravdi ljudi prestali slušati „Osnovne zapovjedi“. Stvoritelj je zbog toga bio tužan pa je poslao Mirotvorca sa zadatkom da donese mir Majci Zemlji, da pritom bude moralan i pravedan i da se zalaže za dobrobit narednih sedam generacija djece (da razmišlja za 200 godina unaprijed – usporedite to s četverogodišnjim horizontom današnjih političara!). Priča kaže da se na obalama Velikih jezera Mirotvorac pojavio kao sveto, bezgrešno začeto, stvorenje. Da je još kao mali više puta spretno izbjegao pokušaje ubojstva i vremenom su ga svi prihvatili kao svetog čovjeka. Oko Velikih jezera generacijam su vođeni ratovi. Kad je odrastao, Veliki Mirotvorac se u pratnji dječaka Hiawatha jednom izravno ušetao u ratni sukob. Nitko od ratnika nije htio povrijediti svetog čovjeka, ali sukobi nisu odmah prestali. Njih dva su naoružani samo logikom, razumom i duhovnim porukama na licu mjesta provodili posmrtne ceremonije za poginule ratnike. Vremenom su uvjerili, jednu po jednu, pet irokeških nacija da zakopaju ratne sjekire a iznad humka u kojem su zakopane sjekire posadio je drvo mira. Nacije su pristale na mir i na to da se ujedine u Konfederaciju. Veliki Mirotvorac je predložio da Konfederacija koristi posve nova načela upravljanja, zasnovana na participativnoj demokraciji i na čvrstim pravnim načelima – na Velikom zakonu o miru ili po njihovom Kaianerekowa. 

3. Koja su to čvrsta pravna načela Velikog zakona o miru postala trajno prihvatljiva svim nacijama unutar Konfederacije i kako je to organizacijski funkcioniralo?

U preambuli je naglašeno ključno načelo: „mir je zakon, a zakon je zbog mira“. Prema tom Zakonu pedeset poglavica i majki klanova činili su vlast, koja se sastojala od tri grane: izvršne, zakonodavne i sudske. Onondoga nacija dobila je zadatak da se skrbi o izvršnoj grani vlasti. O zakonskoj grani vlasti skrbile su ostale četiri nacije, pritom su se nacije Mohawk i Seneca organizirale poput današnjeg američkog Senata, a nacije Oneida i Cayuga (kojima se kasnije priključila i nacija Tuscarora) poput današnjeg Kongresa. A što se učinilo sa sudskom granom(?!) – povjerena je majkama klanova! Drage slušateljice, obratite sad pozornost na to koje su ovlasti imale majke klanova! Majkama klanova pripadala je moć da nominiraju poglavice(!), one su imale pravo veta na ratove! Muškarci nisu mogli ići u rat ukoliko im to žene ne dopuste! Majke klanova su mogle opozvati poglavice koji krše Veliki zakon o miru, ili ako ne održavaju odgovarajuću razinu dostojanstva vođe! Pravo na zemlju i imovinu išlo je po ženskoj liniji!  

4. Da nam se sada ne bi dogodilo da žene prestanu slaviti 8. ožujka ☺, a počnu slaviti Dan kada su Irokezi proglasili Veliki zakon o miru! Kako se objašnjava davanje ovih, i za današnje prilike, neobično velikih ovlasti ženama?

Irokezi su očigledno bili razumniji i iskreniji od današnjih muškaraca. Logika da žene biraju poglavice polazi od činjenice da žene imaju više od 90% zasluga za odgoj djece. Majke su te koje paze da djeca odrastu u sigurnosti. Zato one nikada neće nominirati za poglavicu nekoga tko je pohlepan, ili koga su vidjeli da kinji slabije od sebe. One biraju one koji su ljubazni, nesebični i uvijek spremni pomoći. Poštenje je prvi preduvjet da bi majke klanova nekoga nominirale za poglavicu. K tome, vodi se računa da poglavica „mora biti mentor naroda svo vrijeme“. Njegovo srce mora biti puno mira i dobre volje, a njegov um mora biti upregnut u ostvarivanje dobrobiti naroda. Od poglavice se očekuje da svoju dužnost provodi s beskrajnom strpljivošću, i da čvrstinu svojih odluka ublažava blagošću prema narodu. Ne očekuje se da on ispoljava ljutnju i bijes, već da njegov nastup zrači mirnim prosudbama. Ratnici nisu mogli postati poglavicom. Logika je „ako odabereš ratnog vođu da vodi tvoju civilnu vladu, pa ti se dogodi da ti je zemlja stalno u ratu, koga možeš za to okriviti do samoga sebe“. A što se tiče veta na rat, pravo na njega žene su dobile jer one donose život, a svetost života poštuju na poseban način. I prenošenje prava na zemlju i drugu imovinu po ženskoj liniji ima iza sebe jednostavnu logiku: svatko sigurno zna tko mu je majka! 

5. Da nisu bili toliko agresivni i arogantni prema autohtonom stanovništvu, doseljenici su izgleda od njih svašta mogli naučiti, pa i prihvatiti neka njihova pravila i običaje?

Kolonizatori su u Novi svijet pošli i došli zato da bi njime ovladali, prvenstveno nadmoćnim naoružanjem, i da bi koristili njegova prirodna bogatstva. Ipak, kada se izborila nezavisnost SAD i kada je oformljen tim za pisanje Ustava, neki članovi tima išli su na konzultacije s irokeškim vođama. Od poznatijih, među njima su bili Benjamin Franklin, Thomas Jefferson i James Madison. Dosta toga „irokeškog“ je i ušlo u Ustav SAD, ali su pristupi nekim važnim temama ostali različiti. Recimo, tvorci Ustava su se opredijelili za izbornu demokraciju, dok su Irokezi prakticirali participativnu demokraciju. Irokeški građani su morali aktivno participirati u upravljanju. To je sustav od njih tražio i ohrabrivao ih da to čine. Razumijevanje ljudskih prava također je ostalo različito. Irokezi nisu priznavali ropstvo, ni poreze, ni zatvore. Kod njih su svi imali jednaka prava. To doseljenici nisu prihvatili, pa su iz Ustava izbacili i prava žena.  

6. Doista je šteta što je toliko toga dobrog iz irokeške kulture i njihova načina upravljanja nacijom odbačeno, samo zato što oni vojno nadmoćniji uvijek imaju pravo!

Da, i danas vojno i financijski nadmoćniji uvijek imaju pravo, tj. upravljaju svijetom. Ono što se više ne može ne vidjeti je da su njihovi rezultati katastrofalni. Pravila igre koja su svima nametnuli podešena su tako da samo njima u što kraćem roku donose što veću dobit. Svaka dugoročnost, pravednost i interesi budućih naraštaja potpuno su zanemareni. Ovladao je princip – poslije mene potop. Da „majke klanova“ imaju moć nominacije i opoziva današnjih političkih vođa, ovakva devastacija planeta se, uvjeren sam, ne bi dogodila, jer bi one štitile interese djece. Zato, drage slušateljice, vrijeme je da preuzmete upravljanje društvom u svoje ruke, inače čovječanstvo neće imati još sedam generacija djece. A draga gospodo muškarci, mi smo imali višestoljetnu priliku, ali smo ju spektakularno upropastili. Dajmo onda ženama priliku da pokušaju popraviti stanje. Nemamo što izgubiti, jer ono što smo sami zabrljali očigledno nismo u stanju popraviti, a u tom slučaju svi gube sve.    

Pogovor (Z.S.) – listopad 2020.

Da smo organizirani kao Irokezi, „majke klanova“ sigurno ne bi odobrile nabavku eskadrile borbenih zrakoplova, ali bi se vjerojatno angažirale na dogovaranju Velikog zakona o miru za područje Balkana. Kako znam? Pa sagledajte sadašnju situaciju:

Klimatski imperativ je da se u narednih deset godina prepolove emisije stakleničkih plinova, da bi uopće moglo biti još sedam generacija djece. Iscrpljeni Covidom, to jedva možemo postići ako se svi maksimalno tome posvetimo (a o tome još niti ne razgovaramo!).  

Međutim, političko-poslovno-ratne vođe Balkana vole jedni druge impresionirati svojom vojnom spremnošću i opremom, što je „glazba za uši“ proizvođačima i trgovcima oružjem, kao i onima koji su svoju političku karijeru izgradili njegujući sukobe iz prošlosti. Vođe u Hrvatskoj kažu da im zbog veće nacionalne sigurnosti trebaju borbeni zrakoplovi i snažna „obrambena industrija“. Zanimljivo, to je jedna od rijetkih tema oko koje ne dolazi do iskrenja između Milanovića i Plenkovića.   

E sad, kad netko zapuca na Banske dvore, onda se svi slažu oko toga da kod stanovništva još uvijek ima previše oružja, a kome je oružje na dohvat ruke taj se lakše odluči da ga i upotrijebi. Zar ista logika ne vrijedi i za svaku zemlju „regije“?!

Ukoliko bi se u narednim godinama iz bilo kog razloga dogodio neki oružani sukob između  zemalja „regije“, nijedna od sukobljenih strana neće moći odraditi svoje klimatske imperative. Time bi budućnost današnjoj i svoj budućoj djeci bila zatvorena. „Majke klanova“ tako nešto ne bi dozvolile, jer je to suludo, nemoralno, i jer znaju da onaj tko svoj oskudni financijski potencijal odvaja za ratne pripreme umjesto za uklanjanje egzistencijalnih prijetnji vlastitoj djeci, na koncu krene u rat. Možda ga u vojnom smislu i dobije, no jedno je sigurno – i pobjednik i pobjeđeni gube budućnost. 

Pa kad je već svaki vojni sukob sada toliko besmislen i bez mogućnosti pozitivnog ishoda za bilo koju stranu, uvjeren sam da bi „majke klanova“ spriječile zveckanje oružjem i krenule u dogovaranje Velikog zakona o miru za područje Balkana, što bi bio dugoročni projekt u kojem svi dobivaju. Klimatski ekstremi šibat će zemlje „regije“ još stoljećima, ali nikada svih istovremeno i sa jednakim štetama. Bez fosilnih goriva, elementarnim nepogodama pogođeno stanovništvo neće moći računati na pomoć iz nekih dalekih prijateljskih zemalja. Pomoć će moći dobiti samo od susjeda – ukoliko bude uspostavljena kultura međusobnog povjerenja, pomaganja i solidarnosti.  

Dakle, u što ćemo ulagati – u RAT ili MIR???