ZAŠTO SU DRŽAVE POSTALE TAKO BEŠĆUTNE?

Transkript emisije Skalanada 30.09.2016.

Uvodno. Znamo da je evolucija od nas napravila socijalna bića. Mi jesmo jedinke, ali naš identitet u velikoj mjeri određuje društvo kojem pripadamo. Kada kao jedinka pogriješimo ili nešto loše učinimo, neki naslijeđeni unutarnji mehanizam preplavi nas osjećajem srama ili krivnje. Ali kada društvo učini to isto, nikakav sličan mehanizam se ne aktivira. Većini nas je poznato da su planetarni resursi iscrpljeni, da je tlo degradirano, da nam klimatske promjene izmiču kontroli. Mada većina nas voli svoju djecu i brine se za njih, ako se pogleda što doista činimo vezano za navedene probleme, može se samo zaključiti da nas uopće nije briga za njih, kao da smo se kao čovječanstvo opredijelili za samouništenje. O tome je nedavno pisao Patrick Noble u časopisu „Prema ekonomiji suživota“. Zorane, zašto se to dešava, kako to da nas kao društvo nije sram niti osjećamo krivnju zbog toga što činimo (ili ne činimo)?

Patrick kaže da je evolucija društva u jednom trenutku pošla po zlu, i to jako. Društva se sada ponašaju iznimno ružno, i u tome kao da postoji neki konsenzus. I u prošlosti su se ona znala ponašati ružno i za to su pronalazila razne izgovore, ali nikada fizički i biološki efekti toga nisu išli tako dramatično daleko u smjeru pogoršavanja, i to naprosto zbog glupe ravnodušnosti društva prema njihovim uzrocima. U ovom kratkom naftnom dobu društvu se dogodilo nastajanje neviđeno velikih monopola na vlasništvo. Jednako kao što je nasilje gluho na razum (zapravo je najčešća svrha nasilja da ukloni razum), tako je i vlasništvo gluho na razum. Vlasnici budno paze i brane ono što je njihovo i pritom ih uopće ne zanima kakve to efekte ima na one „izvan ograde“ i što oni o tome misle. Monopol na vlasništvo donio je vlasniku pravo da se ponaša neodgovorno. Kada mi, koji smo „izvan ograde“, imamo ozbiljne primjedbe na djelovanje vlasnika, za njega je to samo šum, buka… I kada se radi o iscrpljivanju resursa, ekološkim štetama, neodrživoj potrošnji, klimatskim promjenama – vlasnici to ne negiraju, već naprosto ne čuju. Tako da naši pokušaji da onima koji imaju monopol nad vlasništvom, ili o njima ovisnim političkim elitama i vladama, objasnimo kakve štete nastaju od njihova djelovanja, imaju efekta koliko i kliktanje galebova – to je samo pozadinska buka.

2. Da, diljem svijeta veliki je broj civilnih akcija protiv djelovanja korporacija, zbog nepravdi države i slično. A pritom se države svugdje hvale demokracijom, govore da im je najvažniji interes njihovih građana, no efekti civilnih akcija ostaju uglavnom relativno mali. Na njih vlasti često reagiraju i represijom ili pronalaze načine da ih zaobiđu.

Pa ponekad je upravo nevjerojatno što se sve zove „demokracijom“, i što se sve dešava u „vodećim demokracijama svijeta“.

Prvi primjer. Ovog časa u Sjevernoj Dakoti, na području gdje živi pleme Standing Rock Siouxa, radi se naftovod „Dakota Access Pipeline“, i prolazi pravo preko područja njihovih izvorišta pitke vode koja oni oduvijek čuvaju kao najveću svetinju. Badava su oni na to upozoravali projektante, investitore i Državu. Gradnja je započela, a oni su onda zapriječili put graditeljima. Reakcija je bila – juriš zaštitarskih tvrtki na prosvjednike, i to sa psima dresiranim da napadaju ljude, pa je mobilizirana i Nacionalna garda, kao da se radi o najopasnijim teroristima. Ali pukla je bruka i o tome su se razgalamile civilne udruge. Pridružili su im se indijanci iz 280 plemena (najveće okupljanje ikad), i mnogi drugi borci za ljudska prava, iz svih krajeva Amerike i uspostavili kamp na sred trase budućeg naftovoda i svojim tijelima štitili Siouxe i njihova izvorišta vode. Sad Država ne zna kako da postupi – da upotrijebi silu i da mirne prosvjednike koji brane svoje pravo na pitku vodu strpa u zatvore, da promjeni trasu naftovoda ili da zaustavi cijeli projekt – a sve se događa zato jer je monopol na trasu dala biznisu, a onda zbog njihova interesa ostala gluha na posve legitimne zahtjeve lokalnog stanovništva da im se ne ugrožava voda.

Drugi primjer je europsko-američki, a tiče se i nas. Čuli ste za TTIP – Transatlansko trgovinsko i investicijsko partnerstvo. Taj sporazum je dogovaran uglavnom tajno između Europske komisije i SAD-a uz stalne konzultacije sa lobistima najvećih korporacija. Kada su procurili detalji sporazuma, i kada se vidjelo da su oni potpuno okrenuti interesima korporacija, dogodile su se burne reakcije civilnog društva. Posljedica toga je da su vlade ustuknule pred reakcijom javnosti, najprije Njemačka, pa Francuska, Belgija, Austrija, i taj sporazum je izgleda zaustavljen. Ali lobisti korporacija ne odustaju tek tako. Sada je odjednom isplivao sporazum CETA, između EU i Kanade, koji je u tajnosti potpuno zgotovljen, a njegov sadržaj je Europska komisija objavila tek onda kada je neovlašteno procurio u javnost. Ima 1600 stranica i sada čeka konačno usvajanje. Nacionalni parlamenti mogu samo reći DA ili NE, ali ne mogu ništa mijenjati u sporazumu (a i koji bi zastupnik mogao apsorbirati toliku materiju i informirano odlučiti). Netko je rekao da je za europske građane to ekvivalent sporazumima kakvi su u 19. stoljeću kolonijalne vlasti podmetale nepismenim poglavicama u Africi da ih prihvate stavljanjem križića na dokument. 

EU se često predstavlja kao najdemokratskija svjetska tvorevina koja uz to prednjači u inicijativama vezanim za klimatske promjene. Međutim, nedavno je procurio naputak pregovaračima EU za klimatsku konferenciju u Parizu, od 20. studenog 2015. U naputku stoji da nisu prihvatljiva nikakva rješenja koja zadiru u tematiku svjetske trgovine i prava intelektualnog vlasništva. To su baš ona područja koja bi se zbog zaštite klime morala temeljito mijenjati, ali zbog interesa korporacija eto ponovo nisu, i to zaslugom EU! Administracija EU sigurno nema mandat većine od svojih 500 mil. stanovnika za sve one stavove koji su ušli u sporazume TTIP i CETA, niti za razvodnjavanje mjera kojima bi se moglo spašavati klimu. Upravo suprotno, bila je preplavljena protestima zbog toga, ali je ipak sve to učinila bez osjećaja srama i krivnje, jer ona nas, obične ljude, naprosto ne čuje.   

3. Patrick je očigledno u pravu kada tvrdi da je evolucija društva negdje skrenula u krivi smjer, jer svjesno raditi protiv interesa svog stanovništva odraz je neke patološke društvene pojave. Ima li joj lijeka? 

Kad vidim što nam sve rade neke daleke administracije, poželim da se nakon „Brexita“ dogodi „Croxit“, ali pojava je šira od toga. Patrick postavlja pitanje zašto nakon takvih događanja mi svi nismo toliko osupnuti sramom da to ipak dovede do promjene društvenog konsenzusa? Nema zakona koji pojedincu brani da se ponaša bolje – koji mu brani da iskorači iz ovog kratkog, samoubilačkog puta kojim nas vode bezobzirni monopoli na vlasništvo, koji novcem i uplivom na izborne procese postupno preuzimaju i monopol na demokraciju. Kulturu društva ipak su oduvijek gradili obični ljudi, oni su stvarali neki moral zajedništva, način življenja prema zakonima humanizma, fizike i prirode. Unutar svog doma, mi i danas u znatnoj mjeri tako funkcioniramo. Ako odaberemo ekonomiju suživota mogli bi krenuti jednim vrlo običnim putem, na način kako se to radilo tisućama godina. Istina infrastruktura na tom putu proteklih desetljeća je dovedena do raspadanja, ali još uvijek postoji. To su sela, gradovi, mali obrti, mala poljoprivredna gospodarstva, mjesne place… Stvaranje velikih monopola nad vlasništvom u uzletu globalizacije bio je suicidalan proces za čovječanstvo. Ne smijemo ostati glupo ravnodušni prema tome, dok god se još možemo okrenuti lokalizaciji i ekonomiji suživota, upozorava Patrick. Za one koji drže pozicije moći naše zalaganje za lokalizaciju će i dalje biti samo pozadinska buka, ali zapamtite, kulturu društva i moral zajedništva oduvijek su profilirali obični ljudi. Za kraj bih dodao i jednu misao/upozorenje iz knjige Retropia John Michael Greer-a. Kad vozite slijepom ulicom (što je metafora za napredak tijekom naftnog doba – doba raskalašne potrošnje fosilnih goriva, nuklearne energije i oružja, GMO-a, industrijske poljoprivrede monokultura, nanotehnologija, „šopingiranja“ i pametnih telefona…) i dođete do njenog kraja (globalna kriza koja uporno traje), kad vam blatobran već dotiče zid, jedini način da se izvučete iz te situacije je da počnete voziti unatrag. No, ako ste uvjereni da su ispravna sva ona službena društvena stajališta, da se mora ići samo naprijed, jer bi se vožnjom unatrag vratili „u pećinu“, onda ćete ostati zatočeni u autu, uzaludno ćete pritiskivati papučicu gasa dok ne ostanete bez goriva. Na kraju ćete ipak shvatiti da ta ulica ne vodi u budućnost iz snova, kako su vam tvrdili. John Michael kaže: „namjerna tehnološka regresija kao javna politika ne znači povratak u pećinu – upravo suprotno, to znači povratak stvarima koje doista funkcioniraju na dugi rok“! Mi danas stalno govorimo o inovacijama kao ključnom elementu napretka (što god to značilo), a John Michael nas poziva da razmišljamo i o retrovacijama – strategiji iskorištavanja prošlosti kao resursa za rješavanje problema današnjice. Bilo je u prošlosti stvari koje su doista dobro funkcionirale. Istraživati ih, pronaći najbolje i ponovo ih upotrijebiti, puno je bolje od ovog stalnog guranja novotarija koje su nas već dovele u situaciju u kojoj nikako nismo željeli biti. Uzmite si vremena i još malo razmišljajte o tome.

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.