“Iako je zadnjih mjeseci to postalo izvjesno, Crna Gora je danas i zvanično proglašena najčišćom državom Europe”, piše francuski L’Expres.

Za većinu ovo predstavlja veliko iznenađenje, s obzirom na višedecenijsku ekološku osviještenost i kulturu građana zapadnih, sjevernih i drugih europskih zemalja. Svjetske medije je interesiralo u čemu je tajna ovako naglog kvantnog skoka stanovništva ove male zemlje. Intervjuirali su građane, a u ovom članku su otkrića istraživanja:

“Stanovnike Crne Gore je kao i građane ostalih svjetskih zemalja obuhvatila potrošačka epidemija i deponije smeća su se ubrzano širile i rasle. Elementi kućnog namještaja, građevinski otpad i svi oni predmeti koji su učestalo zamjenjivani novima, mogli su se vidjeti pored ulica, kroz prirodu, na obalama mora i rijeka.

Građani su se gušili u vlastitom otpadu. Krivili su jedni druge, vlasti, lokalne uprave, a rijetki su odgovornost vidjeli u sebi i svim građanima podjednako. Ipak, manji broj njih se počeo aktivirati i udruživati oko ovog gorućeg pitanja, oko pitanja otpada. Krenuli su čistiti, reciklirati, a na svim prodajnim mjestima krenulo se s kampanjom: ,,Razmisli još jednom je li ti to stvarno potrebno?”

Nakon početnih odličnih rezultata, vrijeme je pokazalo da se otpad ne smanjuje, čak suprotno, djelovalo je da se uvećava. Ljudi okupljeni oko ove ideje su bili deprimirani i premoreni. Što su više kampanja organizirali, što su se više trudili oko čistoće, smeća je bilo sve više. Nisu znali zašto je tome tako i nisu imali rješenje.

Postojao je mali broj građana koji je vidio dublju suštinu stvari, razumio o čemu se radi i prenosio je to znanje na one otvorene. Znanje nije bilo popularno i kod većine je nailazilo na podignut gard, ali ipak rezultati ovog malog broja ljudi su bili očigledni, tako da je svakim danom broj ljudi koji su ga prihvaćali i prakticirali rastao. A o kakvom se znanju radilo?

Znanje se sastojalo iz nekoliko univerzalnih principa, kao što su:

– Kako gore tako dolje – sve što se nalazi u makrokozmosu, nalazi se u mikrokozmosu,

– Isto kao što je unutar samo jedne stanice zapis o čitavom ljudskom organizmu, tako se suština cijelog univerzuma nalazi u čovjeku. Isto je i obrnuto, sve što je u čovjeku, univerzum mu to reflektira,

– Stoga je ovaj svijet i sve što nas okružuje odraz svega što se nalazi u ljudima,

– S obzirom na to da je čovjek jedino biće koje može postati svjesnim svoje božanske prirode, ima moć da mijenjajući sebe mijenja vanjski svijet.

Većini ljudi je sve ovo bilo gomila besmislica jer u sebi nisu nalazili pojave koje vide u vanjskom svijetu. Međutim, pojavio se dovoljan broj onih koji su se počeli pitati što je to ustvari unutrašnje smeće i što nam zagađenje prirode i naših naselja govori o nama samima.

“Ako bi smeće moglo govoriti, što bi nam poručilo”, pitali su se? Odgovori su počeli dolaziti i sve više ljudi je počelo shvaćati da nam ukazuje na naše unutrašnje zagađenje.

Počeli su shvaćati da je jalova rabota baviti se SAMO vanjskim smećem i SAMO vanjskim svijetom. Kese i stare perilice rublja bačene u prirodi proglasili su glasnicima koji im poručuju nešto važno o njima samima. Počeli su ih osluškivati čak i poštivati, naravno uklanjajući ih odande na prikladnija mjesta.

Što bi na veće gomile otpada nailazili, to su shvaćali da ih veća unutrašnja generalka očekuje. I tako su se počeli istovremeno brinuti o unutrašnjem i vanjskom otpadu. Ovim cjelovitim čišćenjem, priroda i naselja su postajali sve čišći.

Sve više mladih ljudi se interesiralo za tajnu transformacije i pitalo se što je to unutrašnji otpad i kako ga mogu očistiti, transformirati. Ovi iskusniji su ih poučavali i svakim danom sve više ljudi je započinjalo staranje o svom duhovnom, emocionalnom, mentalnom i fizičkom zdravlju.

Sve više ljudi ove male zemlje se počelo interesirati za svoju istinu, za svrhu svog postojanja i tko su u svojoj suštini. Sve više njih je počelo otkrivati svoju Božansku prirodu koja je privremeno odlučila da otpleše tango unutar ovog fizičkog svijeta.

Počeli su cijeniti sav svoj otpad, a posebno onaj u vidu neugodnih emocija i nepodržavajućih uvjerenja. Počeli su razumijevati da se unutar ljutnje, bijesa, straha, mržnje, brige… krije zaključana ogromna stvaralačka energija koja otključana čovjeka može podići do neslućenih visina. Sve više su učili o preobražaju mračnog u svijetlo, iskrivljenog u ispravno, iluzornog u stvarno i istinito.

Ljudi su postajali istinoljubivi i što su više otkrivali istinu o sebi, to je vani bilo sve manje otpada. I ne samo to, nego su nastupile mnoge promjene. Otkrivajući pregršt svojih skrivenih sposobnosti i afiniteta započinjali su nove smjerove u svojim životima.

Što su se više oslobađali mučnih stega u vidu ograničavajućih uvjerenja, počeli su sve više živjeti kako vole, počeli su sve više voljeti život. Osvajajući unutrašnju slobodu svaki dan su smatrali poklonom, a oslobađajući vlastitu moć i kreativnost počeli su se radovati budućnosti i željno iščekivati nove izazove.

Kako su od tamnog mjeseca sve više postajali sjajnim suncima i što su snažnije zračili životnost, to se i njihova okolina mijenjala i postajala sve prirodnijom. Ljudi su se sve više usklađivali s prirodom i bavili se praktičnim stvarima koje nisu pričinjavale štetu nijednom obliku života.

Bivajući zadovoljnima sobom, drastično je opala potreba za novim stvarima i potrošački mentalitet se transformirao u stvaralaštvo. Ljudi su uveliko počeli stvarati svojim rukama i takvi proizvodi su svojim magnetizmom podizali životni tonus onih koji su dolazili u dodir s takvim djelima.

Nalazeći izvor radosti u sebi, ljudi su uspoređivački i natjecateljski stil života zamijenili međusobnim pomaganjem i suradnjom.

Otpad je pretočen u plodnu zemlju, a oslobođena energija straha u entuzijazam, brige u povjerenje, ljutnje u razumijevanje, doživljaj gušenja u slobodu, neizvjesnosti u sigurnost, nezadovoljstva u mir, tuge u radost, stanje depresije u znanje o svom smislu, a energija međusobnog neprihvaćanja u suosjećanje i ljubav.

Ljudi su svojim unutrašnjim rajem bojili sve što ih okružuje. Crna Gora se pretvorila u Svijetlu Goru.”

Objavio: Dejan

Kao što možemo vidjeti, današnji je trend, pogotovo uslijed ove “korona” situacije, da se ljudi okreću prirodi. Počeli smo da sve više slobodnog vremena provodimo u zelenom okruženju, a mnogi od nas i da se vraćaju tamo gdje su nekad živjeli naši stari.

Iz mog iskustva, da budem iskren, proces povratka prirodi nije nimalo lak jer smo evo druga ili treća generacija koja se uveliko navikla na savremen način života, gotovo u potpunosti isključivši prirodu. Međutim, dobra vijest je da je povratak moguć, ali treba znati da nas ni priroda ne želi bilo kakve. Nije poenta otići u prirodu i ponijeti sebe stare, ponijeti u sebi onaj obrazac koji nas je i doveo dovde, i sa njim nastaviti živjeti u očuvanim predjelima. Na taj način bismo brzo uništili i ono malo što je preostalo. Priroda nas želi otvorene i voljne da se preobrazimo, spremne da prepoznamo njen živi duh; želi nas otvorene i zainteresovane da učimo od nje i usklađujemo se sa njom. Ako smo takvi, ona će nam svesrdno pomoći na našem životnom putu i ovaj prelazak sa savremenog, na prirodniji i smislom ispunjen život učiniti lakšim.

Prirodno vrtlarstvo

Prirodno vrtlarstvo zasnovano je na principima, odnosno pojavama koje vidimo u prirodi. Prvo, temelji se na cikličnom, tj. kružnom protoku materije u prirodi. Drugo, zasniva se na spoznaji da u procesu vrtlarstva nismo sami, već da imamo milijarde saradnika (živih organizama), koji obavljaju brojne procese u vrtu puno bolje od nas. Što smo više svjesni postojanja tih naših saradnika, kao i duha biljaka, i što ih više poštujemo, to smo uspješniji vrtlari.

Za mene, prirodno vrtlarstvo počinje u kuhinji. Dok spremam ručak, pažljivo odvajam ostatke hrane, sa sviješću da će ta materija biti pogonsko gorivo za naredni ciklus rasta. Te ostatke hrane dajem našim vrijednim vrtlarskim saveznicima – kalifornijskim glistama; one obožavaju ostatke voća i povrća. Za jedan dan, glista obradi količinu hrane koja je tri do četri puta zapreminski veća od njenog tijela. Pritom, one u tom procesu inkubiraju milione mikroorganizama koji obavljaju veoma važan posao u tlu i čine ga živim. Ako ovo znamo i cijenimo te naše vrijedne saradnike, naravno da nam neće pasti na pamet da ih ubijamo štetnim materijama i pogrešnim pristupom.

Poštovanje / prepoznavanje života

Jednog jutra krenuo sam u šumu, s namjerom da meditiram. U početku nisam mogao da se “nakopčam” i odustao sam od nauma. Dobio sam impuls da čučnem i tako sam učinio. Dok sam čučao, osluškivao sam zvukove jutra, mirovao i posmatrao. Od čitave šume, pogled mi se posebno zadržao na jednoj maloj biljci. Posmatrajući je bez ikakve namjere, odjednom mi se dogodila spoznaja o njenom duhu. Uvidi su se ređali jedan za drugim i osjetio sam da sve biljke imaju duh, a da opet sve one zajedno tvore jedan zajednički – duh šume.

Osjetio sam da treba da se poklonim tom duhu, odnosno šumi, i da joj iskažem poštovanje, kao vid prepoznavanja. Svakom živom biću prija da bude prepoznato, voli da mu se javimo, da ga pozdravimo. Kao što ni mi ne volimo da nam neko bane u kuću nenajavljen, tako i priroda nerado prima ljude koji je ne prepoznaju, koji je ne pozdrave.

Razumio sam da Priroda, odnosno duh prirode ima ogromnu moć, između ostalog i moć da nam pomogne, da nas podrži u vezi nama bitnih stvari. Da bismo omogućili tom moćnom duhu da nas podrži, nisu nam potrebne nikave naročite duhovne moći, dovoljno je saznanje da šuma ima sopstvenu svijest i dobra volja da je pozdravimo i zamolimo za pristanak na naše prisustvo u njoj. Kada ovo i ovako činimo tada utičemo na to da se dodatno otvorimo, ali i da se šuma otvori za nas. Tada nas šuma / Priroda prihvata i mi pomoću namjere možemo da je zamolimo da nas podrži i pomogne u vezi neke posebne situacije. Naravno, najbitnija je naša sopstvena želja i spremnost da tu neku situaciju razriješimo, a šuma, odnosno priroda će tome velikodušno doprinijeti.

Svjestan pristup prirodi i biljkama

Naša uspješnost u vrtu i prirodi, odnosno životu generalno, kao što rekoh, zasniva se na spoznaji da se u pozadini svega nalazi duh, odnosno svijest. Ako se mi prema biljci ponašamo kao prema sopstvenom vlasništvu i gledamo na nju kao na nešto što nam nužno treba stvoriti hranu, pa je pritom još i ‘tjeramo i ubrzavamo’ da stvori sve više i više, mi se ne nalazimo na dobrom putu. Ključ je u poštovanju života i jednom jednostavnom pristupu – da se mi odnosimo prema biljci kao što bismo voljeli da se svijet odnosi prema nama. Ako mi dodajemo đubriva i kompulsivno prskamo biljke protiv insekata (makar i organskim sredstvima), sa opsesivnom željom da ona mora obilno roditi te godine, to je otprilike kao kad bi poslodavac tjerao nas da svakim danom dajemo sve više i više od sebe. Možemo zamisliti kako bismo se mi tada osjećali i koliko bismo mogli biti kvalitativno ‘produktivni’. Tako tretirana biljka ća stvoriti plodove, i to nije problem, međutim ti plodovi će nas hraniti onom vrstom energije koju smo mi u njih uložili.

Suprotno tome, kad prepoznamo duh biljke i tretiramo je s ljubavlju, kada joj dajemo potpunu slobodu i mir da kvantativno stvori prinose onako kako joj po prirodi stvari odgovara, tada sam proces vrtlarstva postaje duhovna praksa i kao takav duhovna hrana, a takvi plodovi nisu uporedivi ni sa čim i hraniće nas zdravljem i unositi sklad u sva naša tijela, od fizičkog, mentalnog, emocionalnog, do duhovnog.

Svjestan vrtlar

Kao što kaže Masanobu Fukuoka, jedan od najvećih prirodnih zemljoradnika, poljodjelstvo nije samo proizvodnja hrane, već estetski i duhovni pristup životu čiji je krajnji cilj gajenje i usavršavanje ljudskih bića. Znači, mi se ne nalazimo u ovoj praksi samo zbog proizvodnje hrane, već prevashodno zbog iskustva koje znamo da će doprinjeti našem ličnom rastu i razvoju.

Bilo šta da radimo, mi smo pozvani da kroz to iskustvo osvješćujemo svoju božansku prirodu. Svaki angažman je u cilju sve većeg razvoja svjesnosti sa svrhom otvaranja ka višim i suptilnijim svjetovima naše nutrine. Svako ko ima namjeru da ovako postupa, blagosilja sve oko sebe samim svojim prisustvom. Otvoren i prijemčiv za više nivoe svijesti, takav čovjek je produžena ruka stvarlačke prirode i alat kroz koji Postojanje kreira nove svjetove.

Dok radim u vrtu (i generalno), nastojim biti svjestan sebe i svoje okoline. Osjećam tijelo, i namjera mi je biti mentalno utišan. Posebno osjećam ruke i dodir sa biljkama, tlom. Biljke obožavaju mirne ljude. Primjetio sam da što sam svjesniji, to su i one drugačije – nekako su življe, zdravije, a biljke koje su poznate kao ‘loši susjedi’ se bolje međusobno slažu. Čak i ne vodim toliko računa gdje šta sadim; shvatio sam da ako su čovjekovi unutrašnji aspekti u miru jedni sa drugima, on to zrači i na spolja, pa svi živi oblici u njegovoj blizini postaju međusobno tolerantiji i saradljiviji. Smatram da su plodovi ovakvih biljaka ljekoviti i da pomažu čovjeku da zavede više reda i sklada u sebe i da ojača svoj imunitet i mentalni sklop. Na koncu, ovakvi plodovi podržavaju čovjekov duhovni rast.

Čovjek, kao potencijalno najsvjesnije biće na ovoj planeti, šireći i produbljujući svoju svjesnost, postaje provodnik preko kojeg Postojanje unosi višu svijest, odnosno sve veću životnost u ovu dimenziju. Zato kažemo da duhovno razvijen čovjek zrači; on je izvor vitalne energije i takav unosi živost u sve što je predmet njegovog angažmana. Ovakvom vrtlaru sve živo se raduje – u njegovom prisustvu ptice radosnije pjevaju, biljke bezbrižno rastu, mikroorganizmi se zadovoljno baškare; tlo, vazduh i vode se pročišćavaju i dovode u sklad i viši red. Ovakav vrtlar, ovakav čovjek je blagoslov Sebi i svemu oko sebe.

Objavio: Dejan

Da li znate koja je ključna razlika između ove današnje konvencionalne proizvodnje hrane u odnosu na prirodan pristup? Mnogo je praktičnih razlika, no postoji jedna suštinska i o njoj ću ovdje pisati. Današnja poljoprivreda temelji se na ubijanju života, a prirodna upravo na namjeri da oplemenimo i unesemo što više života u naša polja i vrtove!

Kao što možemo vidjeti u jednom klasičnom vrtu ili na poljoprivrednom zemljištu, čovjek je sebi stvorio puno posla. Za početak, on nosi zemlju na analizu da vidi koji joj elementi nedostaju. Zatim prekopava zemljište i nastoji da obogati tlo upravo tim elementima i to putem mineralnih i umjetnih đubriva, koji su derivati nafte. U mnogim slučajevima, tlu se dodaje stajsko đubrivo ili organska prihrana, a da li je to uopšte neophodno, reći ću dalje u tekstu. Kroz samo održavanje vrta, vrtlar ima puno posla: plijevi korov, bori se sa insektima i bolestima, redovno zaliva, održava vrt “čistim i urednim”. Ova slika nam je svima dobro poznata, makar kroz primjer naših djedova i baka. A da li ima potrebe za svim ovim?

Prirodno vrtlarstvo se temelji na tome da posmatramo procese u prirodi i primjenjujemo ih u našem vrtu, odnosno, da učimo od prirode. Ako pogledamo prirodu vidimo da biljke savršeno uspijevaju bez mineralnih đubriva, redovnog zalivanja, čupanja“korova”, zaštite od bolesti i insekata, i bez preoravanja tla. Kako to priroda postiže, otkud biljci azot/dušik, otkud joj kalij, fosfor i drugi elementi, kako uopšte ona opstaje i narasta u veliko drvo ako je čovjek ne pazi i ne njeguje?

Ako se dalje zagledamo u prirodu, pogotovo u ona područja koja se nalaze između šuma i livada, vidimo da se tamo nalazi čitav spektar različitih vrsta biljaka, mnoštvo ptica, najrazličitijih insekata, vidimo bujanje života. Svuda u prirodi je tlo prekriveno organskim slojem, a ako podignemo to lišće i naslage nerazgrađene materije, naći ćemo crni vlažni humus i najrazličitije životinjice, bubice, gliste i one okom nevidljive mikroorganizme.

Kako se odvija život u tlu?

Jedan od najčuvenijih poljoprivrednika – prirodnjaka, Masanobu Fukuoka je rekao: “Učinite tlo bogatim životom i nećete morati puno brinuti o biljkama”. Pored toga što će bujno rasti, imaće nevjerovatno jak imunitet, biće veoma otporne i zdrave. Šta znači unijeti život u tlo? Pa zar to ne radi klasičan vrtlar unoseći prihranu putem mineralnog ili stajskog đubriva? Da bismo razumjeli šta znači “živo tlo” i zašto nam je ono važno u funkciji zdravih biljaka i bujnih plodova, ukratko ću pokušati dočarati djelomičnu sliku šta je i kako funkcioniše život u tlu.

Život u tlu podrazumijeva prisustvo najrazličitijih organizama: crvića, glista, sitnih bubica, mikroorganizama poput bakterija, gljivica i drugih. S druge strane, procesom fotosinteze u biljci se stvaraju šećeri, ugljeni hidrati i nešto proteina. Polovina ovog silazi u korjen, a polovina od toga biljka izlučuje u tlo. Ona na taj način hrani mikroorganizme koji prekrivaju i štite njen korjen i koji joj zauzvrat obezbjeđuju onu hranu koja joj je potrebna. Kada je biljci potrebna hrana u vidu elementa koji mi nazivamo azot, ona će nahraniti upravo one bakterije koje svojim enzimom rastvaraju minerale, sitne kamenčiće, glinu, i iz njih izvlače upravo – azot! Isto to će se ponoviti i u vezi ostalih elemenata – biljka će nahraniti one mikroorganizme koji joj obezbjeđuju te potrebne elemente, odnosno hranu. Ovaj proces se naziva kruženje hrane u tlu, a možemo ga smatrati i svojevrsnom trgovinom. Zaključujemo da je priroda beskonačno inteligentna i da sve funkcioniše u savršenom skladu, dok ne dođemo mi, ljudi.       

A šta mi radimo?

Nikako ne bih kritikovao nas ljude, jer sve radimo u skladu sa našim stanjem svijesti i onako kako najbolje znamo. Međutim, sada kada su nam dostupna ovakva saznanja, imamo priliku da razumijemo dio tog procesa i da promijenimo one prakse koje nanose štetu prirodi i nama. Evo nekih primjera.

Mi ljudi preoravamo i prevrćemo tlo, u cilju prozračivanja. Međutim, rezultat koji dobijamo jeste da sve organizme koji žive i zavise o tamnom staništu izbacujemo na svijetlo sunca i na taj način ih ubijamo. Preorano tlo trajno ostaje nezaštićeno i ostavljeno na milost i nemilost vremenskim uslovima i uslijed njih biva sabijeno i zavisno o ponovnom preoravanju i prevrtanju.

(Kada sam našao u literaturi da preorano tlo ima smanjenu sposobnost upijanja vode, pomalo sam se začudio jer sam smatrao da takvo rastresito tlo upravo lakše prima obilne kiše u sebe. Jednom prilikom sam krenuo u maslinjak i zaustavio me veliki pljusak. Čekao sam da prestane, ali kako mu se kraj nije nazirao, palo mi je na pamet da brzo odem do maslinjaka jednog rođaka koji redovito ore i da provjerim ovu tvrdnju na licu mjesta. Uslijed grijanja sunca, po površini tla se formirala tanka korica i napravila film koji onemogućava vodi da prodre dublje u zemlju. Posmatrajući kako se ogromne količine vode slivaju njivom, odlučio sam da iskopam malo zemlje i provjerim koliko duboko je voda u nju prodrla. Nisam mogao da vjerujem kada sam vidio da je zemlja mokra jedva tri do četri centimetra u dubinu. Ubrzo sam shvatio da je ovo jedan od razloga obilnih poplava koje se često događaju u našim ravničarskim poljoprivrednim krajevima).

Da bismo prihranili biljke, koristimo mineralna đubriva koja imaju visok procenat soli, a u cilju zaštite biljaka, upotrebljavamo najrazličitije pesticide, herbicide i druge slične otrove. Rezultat koji dobijamo jeste da sa ovim materijama remetimo život i ubijamo čitav spektar korisnih organizama. Biljka gubi prirodnu zaštitu i saradnike koji joj obezbjeđuju hranu i postaje potpuno zavisna o čovjeku. Ne treba posebno napominjati koliko nisu ukusni niti zdravi plodovi koje dobijemo na ovaj način. Dalje, ova hemija odlazi u dublje slojeve zemlje i zagađuje podzemne vode, izvore, rijeke i mora.

Kao što možemo da vidimo, šteta koju nanosimo prirodi i sebi je višestuka. Pritom čovjek pravi sebi posao i dodatne velike troškove koje uopšte ne bi morao da ima kada bise okrenuo pristupu koji je usklađen sa prirodom i njenim procesima.

Prirodan pristup

Mikrobiolog Eleine Engame nam otkriva da u svakom zemljištu postoji čitav spektar elemenata, odonosno hrane za biljke. Znači, sva zemljišta su bogata hranjivim materijama. Pa zašto onda biljke ne rastu lako i bujno u svakom tlu? Problem je što se najveći dio ovih elemenata nalazi u obliku koji nije dostupan biljkama. Nameće se pitanje, kako da ih učinimo dostupnima biljci, da ih transformišemo? E, to ne možemo, i srećom ne moramo sami, već nam za to trebaju saradnici, potreban nam je onaj život u tlu o kojem sam gore pisao.

Elein Engam nam takođe govori da čovjekov posao nije da brine o prihrani kultura, jer čovjek ne može da zna koji element, u kojem omjeru i u koje vrijeme je potreban biljci. ČOVJEKOV POSAO JE DA VRATI ŽIVOT U TLO. Ovi živi organizmi će obezbijediti biljci svu zaštitu i hranu koja joj je potrebna, čak i one za koje naša nauka još uvijek ne zna.

U našem vrtu smo primijenili ova saznanja i zaključili da ovi principi odlično funkcionišu. Ne bih mogao pisati da nismo probali. Pravo je zadovoljstvo kada vidite da biljke zdravo napreduju bez kopanja tla, bez stajskog đubriva, bez posebnih zaštita. Postoji nekoliko načina da se tlo učini bogatijim i življim nego što jeste.

Najbolji način je kvalitetan kompost ili glistinac pomiješan sa malo šumske zemlje. Kalifornijske gliste inkubiraju u svom organizmu veoma mnogo mikroorganizama i svojim izlučevinama obogaćuju tlo. Glistinac je bogat jednom vrstom mikroorganizama (bakterijama) ali mu nedostaju one koje se nalaze u šumama (gljivice), tako da je glistincu dobro dodati jedan dio šumske zemlje, u svrhu mikrobiološke raznolikosti.

Drugi način pomoću kojeg tlo obogaćujemo životom jeste kompostni čaj ili kompostni ekstrakt. Kompostni čaj je specijalno pripremljena tečnost koja se prska po tlu i po biljkama u cilju unošenja čitave “vojske” naših saradnika – mikroorganizama. (Za detaljne recepte kompostnog čaja googlajte Eleine Engham – compost tea).

Još jedna bitna praksa u prirodnom vrtlarstvu je zaštićeno tlo (malčiranje). Malčiranje je tehnika pokrivanja tla sijenom, slamom ili nekom drugom organskom materijom.  Malč prevashodno čuva i podstiče život u tlu, ali od njega imamo višestruku korist. Tlo je zaštićeno od ekstremnih vremenskih uslova i zadržava optimalnu temperaturu i vlažnost. Zatim, tu se skupljaju najrazličitije bubice, insekti i gliste koje đubre tlo. Malč ne dozvoljava korovu da se probije i na taj način ne moramo ulagati energiju i vrijeme u borbu protiv njega. Na kraju, malč se raspada i stvara novi sloj bogatog tla.

Malč sam počeo da koristim u maslinarstvu, nagrćući pokošenu travu oko maslina, a sad i u vrtu. Zbilja je zadovoljstvo kad odgrnete taj sloj trave i vidite da je zemlja ispod vlažna i rastresita. Pritom, tamo ima jako puno različitih bubica koje razgrađuju malč i pretvaraju ga u novo tlo.

Bioraznolikost je takođe jedna od najbitnijih metoda uzgoja otpornih i zdravih biljaka.  Potvrdu ovome nalazimo u gore pomenutim rubnim prostorima između šuma i livada. Upravo zbog velike bioraznolikosti ova područja su najstabilnija i najotpornija. Cilj nam je da takvo nešto stvorimo u svome vrtu ili voćnjaku. Najlošija opcija je monokultura biljaka, odnosno da na jednom komadu zemlje sadimo samo jednu vrstu. Svidjela mi se jedna metafora za monokulturu: zamislite naselje u kojem žive samo vodoinstalateri, ili samo ekonomisti. Svima nam je jasno da je ovakav sistem neotporan i neodrživ. Cilj nam je širok spektar profesija, odnosno biljaka. Zato ćemo u našem vrtu pored produktivnih vrsta, nastojati posaditi što širi spektar aromatičnih i cvjetnih biljaka. One svojim mirisima tjeraju pojedine štetne insekte, a privlače pčele i druge korisne insekte koji obogaćuju ekosistem našeg vrta. Ja lično volim pored povrća da sadim kadifice, dragoljub, neven, bosiljak, origano, metvicu i druge aromatične biljke.

Ovdje je bitno napomenuti da je potrebno malo istražiti “biljne zadruge” da ne bismo sadili jedne pored drugih biljke koje se ne podržavaju. Na internetu postoje tabele biljaka koje se međusobno slažu, međutim još bolje je “konektovati” se sa biljkama i posmatrati i istraživati ovo na licu mjesta. Što se mene tiče, ova konekcija vrtlara i biljaka, odnosno čovjeka i prirode, generalno je najbitniji faktor uspješnog vrtlarstva. Kako ostvarivati tu povezanost/prožimanje, možete čitati u tekstu o prirodnom vrtlarstvu i svjesnom vrtlaru.

Objavio: Dejan