Napisao Ted Rau za Enlivening Edge Magazine

Iskustvo sociokracije

Uključen sam u nekoliko organizacija koje primjenjuju sociokraciju. Ponekad nam se jave oni koje zovem “sociokratskim turistima” — osobe koje žele prisustvovati sociokratskim sastancima da vide kako to izgleda. Za njih imam standardni odgovor koji će vas možda iznenaditi: “Dođite. Ali vjerojatno ćete biti razočarani. Sociokracija je gotovo nevidljiva, jer dobro facilitiranje je nezamjetno. Ono što možete doživjeti jest tijȇk, ali vjerojatno nećete zamijetiti odakle dolazi. Bit ćete s nama i jedino ćete moći vidjeti koliko je nevidljiva.”

Ako ste ikada bili na dobro facilitiranom sociokratskom sastanku vjerojatno niste zamijetili ništa posebno. I upravo u tome i jest stvar. Uostalom, ne okupljamo se da bismo prakticirali određeni način upravljanja, već da bismo surađivali na ostvarivanju zajedničkih ciljeva i povezivali se. Želimo da naša pažnja bude slobodna za usmjeravanje kako na posao, tako i na okupljene ljude. Bez napora, poput letenja.

Ono što ste na sociokratskom sastanku mogli zamijetiti vjerojatno su runde. Sudionici ne govore kad tko hoće već određenim redoslijedom, jedna po jedna osoba. Moje iskustvo s rundama je da se u zrelim grupama, čiji su se članovi navikli na korištenje rundi, javlja posebno dobar tijȇk, kao da se članovi prepuštaju mudrosti grupe. Često na kraju sastanka shvatim da se određena odluka iskristalizirala od malih pojedinačnih doprinosa i da ne mogu razdvojti što je bio čiji doprinos. Sve smo to “mi”. U sociokraciji mi se najviše sviđa upravo to iskustvo grupnog tijȇka i ne želim se vraćati na stari način sastančenja.

Vrednote sociokracije

Sociokracija je nastala 80-ih godina prošlog stoljeća i od tada se proširila svim kontinentima. To je sada svjetski pokret snažno prisutan u Nizozemskoj — zemlji iz koje je potekao— te drugim europskim zemljama, Sjedinjenim Američkim Državama, Južnoj Americi, Indiji i Australiji, uz novije pojavljivanje u Africi i Aziji. U nastavku ću identificirati vrednote i načela sociokracije te ukratko opisati trenutačni krajobraz sociokratskog pokreta.

Za one koji znaju za Holakraciju: povijesno gledano, Holakracija se razvila iz sociokracije. U Holakraciji se naglašava autonomnost pojedinaca, dok je sociokracija manje regulirana, a moć i odlučivanje zadržava se u krugovima (timovima, nap. prev.) koje čine ravnopravni sudionici. Holakracija je formalnija verzija sociokracije — Holakracija daje više strukture, sociokracija daje više izbora.

Kako svi opisi govore o autoru jednako koliko o sadržaju, dopustite mi da se predstavim u dvije rečenice. Ja sam voditelj poslovanja i suosnivač neprofitne organizacije Sociocracy for All koja, sa sjedištem u SAD-u, djeluje po cijelom svijetu. Po struci sam lingvist (bavim se vezama između sintakse i semantike), rođen sam, odrastao i živio u Njemačkoj, a sada živim u prekrasnoj namjernoj zajednici s 80-ak susjeda u Massachusettsu, SAD.

Od svih vrednota u sociokraciji, dvije su poprilično univerzalne za sve samo-organizirajuće organizacije:

(1) Djelotvornost (eng. effectiveness): organizacijama se pridružujemo u nadi da će biti djelotvorne u ostvarivanju svojih ciljeva (svrhe).

(2) Pripadnost (eng. belonging): organizacijama se pridružujemo da bismo se s drugim ljudima povezali u pripadnosti nečemu što je veće od nas.

Po čemu je sociokracija posebna? Po jednakopravnosti.

(3) Jednakopravnost (eng. equivalence): svaki glas ima jednaku vrijednost i zajedno se odlučuje kako će zadovoljavanje nečijih potreba biti podržano.

To ne znači da svi zajedno odlučujemo o svemu i svačemu, niti znači da će svačije potrebe uvijek biti zadovoljene. To znači da će svačije potrebe biti pažljivo razmotrene. Potrebe investitora imaju istu vrijednost kao potrebe radnika u pogonu. Potrebe portira imaju istu vrijednost kao potrebe direktora. Jednakopravni smo, iako svi imamo različite uloge u cjelokupnom sustavu. Nitko ne može biti ignoriran ili nadglasan.

Sociokracija je zapravo skup organizacijskih načela primjenom kojih se jednakopravnost manifestira u svim područjima organizacije:

U strukturiranju rada

Ovlasti su distribuirane na najnižu moguću “decentraliziranu” razinu i pripadaju krugovima (organizacijskim jedinicama ili timovima) koji su “vlasnici” svojeg područja ovlasti. Svaki krug ima jasnu svrhu i područje ovlasti (domenu), što mu daje slobodu za oblikovanje vlastitog radnog okruženja. Između krugova koji trebaju biti povezani uspostavlja se “dvostuka veza”, tj. dvije osobe su punopravni članovi oba kruga, pa preko njih teku informacije i dijelovi postaju cjelina. Tako se jednakopravnost održava i u kompleksnim organizacijama s više razina.

U učenju i razvoju

Trajno učenje provodi se primjenom različitih metoda kojima se stvara okruženje s puno povratnih korektivnih informacija (eng. feedback) i retrospektiva, tj. aktivnog razmatranja prošlih iskustava suradnje (otvoreni izbori, evaluacije sastanaka, unaprjeđivanje uloga, redovite revizije poslovnih politika).

U donošenju odluka

Poslovne politike donose se pristankom. To znači da je prijedlog prihvaćen kada nitko u krugu nema prigovora. Odlučivanje pristankom je glavni princip sociokracije, to je doslovno prakticiranje jednakopravnosti. Tko god je član kruga tijekom donošenja odluke o poslovnoj politici može izložiti svoje potrebe, bilo kao prijedlog, bilo kao prigovor na prijedlog. Na taj se način uzimaju u obzir potrebe svih suradnika, a zatim rješavaju lokalno i na agilan način. Pojedinačne uloge u krugu određuju se i popunjavaju izborima pristankom, što pojedincima daje slobodu djelovanja na brz i odgovoran način.

Upravo zbog tih načela i njihove međusobne interakcije, sociokracija organizacijama omogućava agilnost utemeljenu na podjeli uloga u organizaciji, dok istovremeno omogućava zajedništvo i osjećaj pripadnosti, pri čemu je grupa ravnopravnih suradnika osnovna struktura suradnje. Sva se suradnja temelji na odnosima, a odnosi se razvijaju unutar male grupe u kojoj se surađuje trajno i s povjerenjem.

Krajobraz sociokracije

Sociokracija je u svojoj suvremenoj formi, kako ju je 80-ih godina prošlog stoljeća formulirao Gerard Endenburg, razvijena pod utjecajem triju velikih ideja:

• Jednakopravnost: Endenburg se školovao u kvekerskoj školi u kojoj je iskusio kako je to kada se u obzir uzimaju potrebe sviju.
• Živi sustavi: međusobno uklopljeni i povezani krugovi strukturirani su poput fraktalnih obrazaca u prirodi, odnosno kao međuovisni i poluautonomni sustavi.
• Kibernetika: po struci inženjer elektrotehnike, Endenburg je znao da su povratne informacije kritične za razumijevanje ne samo naših interakcija s okruženjem, već i ishoda našeg djelovanja te mogućnosti za unaprjeđenja.

Podučavanjem sociokracije bavi se nekoliko međunarodnih organizacija. The Sociocracy Group (TSG), organizacija koju je osnovao Gerard Endenburg, globalna je organizacija za poslovno savjetovanje s uredima u Europi i Sjevernoj Americi.

Sociocracy 3.0 (S3) je iteracija sociokracije čiji su se praktičari usmjerili na istraživanje i razvoj organizacijsih i procesnih obrazaca te vezu između agilnosti i sociokracije. Okuplja praktičare iz cijeloga svijeta, za sada najviše iz Europe.

Sociocracy For All (SoFA) je neprofitna, članska organizacija koja djeluje globalno. Osnovana je 2016. godine s ciljem da olakša prelazak na sociokraciju nuđenjem obuke i priručnika za primjenu, te povezivanjem sociokracije i drugih pokreta.

Obzirom da je sociokracija otvorena i dostupna metoda, nemoguće je točno procijeniti u koliko se organizacija širom svijeta primjenjuje. U organizaciji Sociocracy for All znamo za oko 100 organizacija i povezani smo s njima, a procjenjujemo da najmanje tri puta toliko organizacija primjenjuje sociokraciju u većoj ili manjoj mjeri.

Sociokracija se najbrže širi unutar pokreta koji s njom dijele iste vrednote. Prirodno okruženje za primjenu sociokracije nastaje kad god se ljudi okupe kao ravnopravni te da bi zajednički djelovali, primjerice:

• Namjerne zajednice (poput cohousinga i ekosela) u kojima ljudi zajedno žive kao ravnopravni sustanari, sami upravljaju svojom zajednicom i zajedno rade na svoje osobnom razvoju.
• Pokret za agilnost i sociokracija prirodno dijele temeljena načela samoorganiziranja, lokaliziranog odlučivanja te fokus na eksperimentiranje i učenje.
• Permakultura: osobito u svojim društvenim aspektima, permakultura i sociokracija dijele sklonost promatranju i primjeni obrazaca, uz stvaranje regenerativnih, održivih praksi kako u prirodnoj sferi, tako i u sferi međuljudskih odnosa.
• Nenasilna komunikacija (engl. nonviolent communication, NVC): konceptualno, nenasilna komunikacija i sociokracija su rođaci jer stvaraju okruženja za zajedništvo bez prinude, uz istovremeno razmatranje međusobnih potreba. Nenasilna komunikacija se time bavi iz smjera međuljudskih odnosa, a sociokracija iz smjera razvoja organizacija. Obzirom na prirodnu usklađenost, nenasilna komunikacija se često uključuje u prakse sociokracije.
• Neovisne škole: obzirom da je sociokracija začeta u školi, veliki broj škola — osobito u Nizozemskoj — godinama primjenjuje sociokraciju. (Jedan inspirativan projekt je Wondering School.)
• Najveća sociokratska organizacija u Indiji su susjedski parlamenti (video intervju), koji povezane krugove i izbore pristankom koriste za prakticiranje samouprave u vlastitom okruženju. Susjedski parlamenti su se proširili Indijom. Trenutačno tamo postoji više od deset tisuća krugova, a počinju ih replicirati i u drugim zemljama, poput Španjolske, Nigerije i SAD.

Kako vrednote sociokracije oblikuju djelovanje organizacije Sociocracy For All? Izravno su povezane s našom vizijom društvenih promjena: kako stvarati svijet u kojemu su važne potrebe sviju i u kojemu se ljude podržava da u svoje ruke uzmu rješavanje problema koji utječu na njihov život?

Takav fokus za nas ima određene implikacije:

• Informacije trebaju protjecati od praktičara prema učiteljima, te između praktičara i učitelja, tako da svi mogu učiti. To isto tako znači da su smisleni odnosi između ravnopravnih suradnika u središtu naše pozornosti.
• Informacije su moć. Mi želimo da ravnopravno sudjelovanje u upravljanju postane nova normala, pa ga nastojimo učiniti dostupnim na sve moguće načine, ne samo pristupačnim cijenama naših usluga i korištenjem Creative Commons licenci, već i u praktičnom smislu — tako što sociokraciju činimo što je moguće lakšom za primjenu, no bez podcjenjivanja potrebnih promjena organizacijske kulture koje ona implicira. Otvorene financije, otvorene plaće, te otvorene bilješke sa sastanaka na kojima se odlučuje trebaju postati standard.
• Ljudi su kreativni i prirodno nastoje ispraviti nedostatke u postupcima. Kako bismo ciljano ispravljali te nedostatke, mi organizacijske i procesne obrasce podučavamo s puno detalja i primjera, vrlo konkretno i na temelju prakse. Eksperimentiranje nastojimo uravnotežiti s primjenom najboljih praksi, koje se ionako stalno nadopunjavaju i usavršavaju.

Djelujemo s pretpostavkom da svi ljudi posjeduju sposobnost suradnje te imaju potrebu dati svoj dopinos i biti povezani. Kako bismo se odvikli od primjene povijesno uvjetovanih nekonsktruktivnih obrazaca (tj. anti-obrazaca) i tom potencijalu omogućili da se iskaže potrebni su nam sustavi i prakse za podršku. Evo zašto:

• Postoji raskorak između onoga što želimo idealno napraviti i onoga što u stvarnosti konzistentno činimo. Svi mi želimo biti najbolje verzije samih sebe. Ali to nije uvijek tako. Dobrim namjerama ne može se upravljati organizacijama. Sustavi podržavaju održavanje kvalitetnih veza i procesa čak i onda kada nismo u najboljoj formi.

Praktičan primjer: vrijeme je ograničen resurs. Čak i s najboljim namjerama te uz veliku svjesnost o ravnopravnosti spolova, studijama je dokazano da će članovi grupe u vremenskoj stisci pribjeći seksističkim obrascima. Razumijevanje toga ključno je za razumijevanja korisnosti sociokracije: obzirom da okolnosti nisu uvijek idealne, sustavi nam pomažu da više budemo ono što želimo biti. Procesi su poput sigurnosne mreže koja nam pomaže da znamo što trebamo napraviti, čak i u vremenskoj stisci, čak i kada smo ljuti, nestrpljivi, umorni ili povrijeđeni.

• Prakse nam pomažu u razvoju. Sustavi nisu samo sigurnosna mreža — dobri sustavi mogu proširiti naše obzore.

Praktičan primjer: u rundi, kada nije na tebe red da govoriš, ti se opustiš i slušaš. Stvarno slušanje je drugačije stanje svijesti, što sam i sam otkrio u sociokraciji. Neko vrijeme, kad god bih osjetio potrebu da upadnem nekome u riječ, svoje sam ideje zapisivao na papirić. Kada bi na mene došao red pogledao bih svoj opis… i to je bilo osvještavajuće. Većinu onoga s čime sam htio upasti u riječ već je netko drugi bio izrekao. Neke od mojih ideja više se nisu činile toliko relevantnima. Učeći me da se suzdržim, runde su me učinile boljim suradnikom u timu.

Njemačka izreka kaže “Bit će jedino ako napraviš”. Kultura se može mijenjati jedino konkretnom, realno provedivom, konzistentnom praksom koja jednakopravnost uvodi u sve razine i kontekste naših međuljudskih interakcija. Revolucija se živi sada.

Za nas je sociokracija puno više od načina upravljanja organizacijom. Radi se o promjeni kulture, u jednoj po jednoj organizaciji. Ako svi ovladamo vještinom suradnje i upravljanja u jednakopravnosti, ako djeca odrastaju u sociokratskim školama gdje ih se pita što će i kako učiti, ako u našim volonterskim organizacijama i na našim radnim mjestima upravljamo kao ravnopravni, ako se susjedi međusobno podržavaju da zajedničku sudbinu uzmu u svoje ruke — tada kultura suradnje može potisnuti natjecanje i strah, stvarajući ljepši svijet za svakoga.

Ted Rau, siječanj 2018.
Izvorno objavljeno na www.enliveningedge.org.

Objavio: Nenad Maljković

Izvor: Characteristics of the Transition Movement, objavljeno 10 lipnja 2021.
S engleskog preveo: Nenad Maljković

Kako odgovori na evaluacijsku anketu iz 2020. utječu na naše razumijevanje tranzicijskog pokreta i način na koji ga opisujemo 

Kada smo 2020. započeli s evaluacijom tranzicijskog pokreta, tim organizacije Transition Network pripremio je i podijelio popis osobitosti tranzicijskog pokreta. Sastavili smo ih prema tekstu već prihvaćenih načela i sastavnica tranzicije, a koristimo ih kao fleksibilan pregled načina na koji tranzicijski pokret želi ostvarivati utjecaj. 

U okviru evaluacije zatražili smo reakcije i primjedbe na objavljene osobitosti. Također smo ih usporedili s nizom priča i primjera tranzicijskih aktivnosti prikupljenih u anketi iz 2020. Prakse i projekti koje ste s nama podijelili bili su širi i raznovrsniji od onoga što smo naveli u prvotnom popisu osobitosti – pa smo sada taj popis osobitosti dopunili da bi točnije odražavao ono što se događa na terenu. 

Naše osobitosti nismo zamislili kao nekakav u kamenu uklesan popis “moranja i trebanja”. Nema nikakvih očekivanja da bi sve osobitosti trebale biti jednako prisutne u svakoj tranzicijskoj grupi ili središtu – to bi samo stvaralo osjećaj krivnje i pretrpanosti poslom! Mi se zapravo nadamo da će ovaj popis osobitosti: 

• pomoći tranzicijskim grupama i središtima širiti inspirirajuće priče o vlastitom radu i njihovom mjestu u bogato raznolikom međunarodnom pokretu; 
• biti ukorijenjene u stvarnosti onoga što se događa u tranzicijskom pokretu u ovome trenutku; 
• učiniti vidljivima širinu i dubinu aktivnosti koje je moguće samoorganizirati; 
• podržati tranzicijske grupe i središte u učenju, rastu, razmatranju vlastitoga rada te donošenju informiranih odluka o aktivnostima na koje vrijedu usmjeriti energiju; 
• potaknuti daljnje istraživanje naših “zašto” i “kako”, tj. razloga i načina za naše djelovanje te odnosa između različitih elemenata našeg pokreta. 

U nastavku donosimo skraćeni popis dopunjenih osobitosti, a možete preuzeti i dulju verziju (na engleskom jeziku), bogato ilustriranu primjerima iz našeg međunarodnog pokreta. 

Najprije ponavljamo ono što su praktičari tranzicije koristili kao vodilju od ranih dana našeg pokreta (ovu je verziju usuglasila Grupa tranzicijskih središta 2016. godine). 

Uspješno provođenje tranzicije traži ravnotežu između elemenata koje zovemo: 

• Glava: djelujemo sukladno najboljim dostupnim informacijama i dokazima te svoju kolektivnu inteligenciju usmjeravano prema otkrivanju boljih načina življenja. 
• Srce: dok radimo suosjećamo, jer cijenimo i obraćamo pažnju na emocionalne, psihološke, međuljudske i društvene aspekte našeg rada. 
• Ruke: svoje vizije i ideje pretvaramo u konkretnu stvarnost inicirajući praktične projekte, jer tako tamo gdje živimo stvaramo novu, zdraviju ekonomiju. 

Osobitosti tranzicijskog pokreta 

Pridružujemo se tranzicijskom pokretu jer: 

• Odgovaramo na svoju potrebu za promjenom – stvaramo prilike i prostor za istraživanje i djelovanje usmjereno na kompleksne, međusobno povezane izazove današnjice (klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti, društvene nepravde te druge posljedice globalne ekonomije rasta). 
• Zajedno stvaramo motivirajuće, maštovite priče i vizije – kreativnim i suradničkim metodama širimo priče o zdravoj, pravednoj i otpornoj budućnosti te otvaramo mogućnosti za takvu budućnost. 

Napomena: Promijenili smo formulaciju ove osobitosti koja je u prethodnoj verziji spominjala “pozitivne priče”. Dobili smo primjedbu da se pozitivnost ponekad doživljava kao naivna i nerealna, odnosno da može povećavati polarizaciju između nade i očaja. Osnovna svrha tranzicijskog pokreta je zamišljanje i stvaranje pravednijeg, zdravijeg i otpornijeg svijeta za sve. Priče koje nam govore kako je to moguće dokazano su motivirale i inspirirale angažiranost na druge staze. Do toga može doći kroz uključivanje u djelovanje, razmatranje, maštanje i stvaranje, te kroz niz emocija koje u nama izazivaju kompleksne krize s kojima se suočavamo. 

• Povezujemo se i brinemo jedni o drugima – gradimo društvenu koheziju i otpornost prakticirajući i slaveći kreativnost, uzajamnu podršku, zabavu i prijateljstvo; premošćujemo podjele i smanjujemo polarizaciju kako bismo stvarali zajednice i kulturu brige o drugima te jednakosti među ljudima. 
• Podržavamo unutarnju preobrazbu – razvijamo osobnu i kolektivnu psihološku otpornost i dobrobit, podržavamo grupe koje se razvijaju, unapređivanje međuljudskih odnosa i transformaciju sukoba, te učimo o tome kako naš način razmišljanja, stavovi, emocije i svjetonazor mogu stvarati ili sprječavati društvenu promjenu. 

Napomena: tema unutarnje preobrazbe – te potreba za procesom koji bi podržavao psihološku otpornost i povezivanje – došla je u prvi plan tijekom procesa anketiranja. Zamjetna je bila potreba za prilagodbom pristupa i praksi unutarnje preobrazbe kako bi bile pristupačne i kulturno relevantne, kao i potreba da ih se integrira u tranzicijske aktivnosti. Opis ove osobitosti promijenili smo kako bi bilo jasnije da se unutarnja preobrazba događa na osobnoj razini, na razini međuljudskih odnosa, tj. grupnoj razini, te na kolektivnoj razini, odnosno na razini kulture. 

• Ispravljamo nepravde – povećavamo svjesnost o temema društvene pravednosti unutar i onkraj našeg pokreta, te pronalazimo načine za dekoloniziranje, iscjeljivanje i obeštećivanje u vezi s povijesnim i suvremenim nepravdama; nastojimo biti dobri saveznici onima koji su godinama radili na tome.  
• Primjenjujemo dizajniranje živih sustava – stječemo razumijevanje načela funkcioniranja živih sustava te radimo s raznim pristupima dizajniranju živih sustava kako bismo podržali razvoj i emergenciju regenerativnih društvenih sustava, koji uključuju ekonomiju, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, prehranu, odnosno poljoprivredu i šire. 

Napomena: širom tranzicijskog pokreta, a i općenito u najširem ekosustavu društveno-ekološke promjene, zamjećujemo sve više i više grupa i projekata koji se prilikom osmišljavanja svojih projekata okreću načelima cjelovitih i živih sustava. U tim se pristupima puno više pažnje posvećuje međuovisnostima, odnosima, umrežavanju, procesima, učenju, prilagodbi i emergentnosti. Tako prakticiramo regenerativnost te razvijanje raznolikih sustava i kultura, što je korak prema održivosti. 

• Poduzimamo praktične aktivnosti – osmišljavamo i provodimo praktične projekte koji smanjuju ugljične emisije, usmjeravaju se na ublažavanje i prilagodbu klimatskim promjenama na način koji je pravedan, te povećavaju otpornost lokalne zajednice, primjerice u područjima kao što su hrana, energija, upravljanje otpadom, prijevoz, stanovanje, zaštita prirodnih staništa i zdravlja ekosustava, uzajamna pomoć, izgradnja zajedništva te pomoć u katastrofama. 
• Doprinosimo ekonomiji zajedništva i općem dobru – surađujemo na ostvarivanju društvenih inovacija kako bismo stvarali ekonomske modele i prilike usmjerene na opće dobro i društvenu uključivost, primjerice pokretanjem novih društvenih poduzeća, valuta te ekonomskim osnaživanjem. 
• Širimo i produbljujemo suradnje – okupljamo raznolike suradnje te podržavamo decentralizirano dogovaranje i odlučivanje onih na koje se odluke odnose. Cijenimo i prihvaćamo različitost pogleda i životnih iskustava, uključujući one koje trenutačan sustav marginalizira. 
• Potičemo umrežavanje i savezništva – okupljamo i doprinosimo širokim savezništvima na raznim razinama djelovanja. Radimo s lokalnim, regionalnim i širim partnerstvima, uključujući i lokalne vlasti. Dajemo vidljivost mrežama i ekosustavima društvene promjene koji djeluju na ostvarivanju naših ciljeva, te pomažemo održavati i razvijati odnose u tim mrežama. 

Dokument (na engleskom jeziku) u .pdf formatu, za preuzimanje: Osobitosti tranzicije (s primjerima iz cijelog svijeta). 

Kao i inače, rado ćemo primiti vaše povratne informacije. Sviđaju li vam se ove osobitosti i jesu li u skladu s vašim razumijevanjem tranzicijskog pokreta? Javite nam koristite li i kako ovaj popis za objašnjavanje vašeg rada, za razmatranje na koje bi se aktivnosti mogli usmjeriti u narednom razdoblju i/ili možda kod prikupljanja sredstava za rad vaše grupe. 

Komentirati možete na ovoj web stranici, na našim profilima na društvenim mrežama ili nam poslati poruku na: evaluation@transitionnetwork.org. 

Objavio: Nenad Maljković

Izvor: Mutiny of the Soul

Depresija, tjeskoba i umor bitni su sastojci procesa metamorfoze koji se danas odvija na planetu, a izrazito su značajni zbog svjetla koje bacaju na tranziciju iz staroga u novi svijet.

Kada naš sve veći umor ili depresija postanu ozbiljni, a mi dobijemo dijagnozu zaraze Epstein-Barrovim virusom, sindroma kroničnog umora, hipotiroidizma ili sniženog serotonina, obično osjetimo olakšanje, ali i uzbunu. Uzbuna: nešto sa mnom nije u redu. Olakšanje: sada barem znam da ne izmišljam; sad kada imam dijagnozu mogu se izliječiti i život se može vratiti u normalu. No pouzdanih lijekova za ta stanja, naravno, nema.

Pomisao na lijek započinje pitanjem: “Što je pošlo po krivu?” Ali postoji još jedan, radikalno drukčiji način sagledavanja umora i depresije koji započinje pitanjem: “Na što moje tijelo, u svojoj savršenoj mudrosti, reagira?” U kojim bi to okolnostima za osobu najmudriji izbor bio da ne bude u stanju imati energije za puno sudjelovanje u životu?

Odgovor nam je pred nosom. Kada naša duša-tijelo kroz umor ili depresiju govori “ne” životu, prvo što se trebamo zapitati jest: “Je li život kakvog sada živim u ovome trenutku za mene ispravan život?” Kada duša-tijelo govori “ne” sudjelovanju u svijetu, prvo što se trebamo zapitati jest: “Zaslužuje li svijet koji mi se ovako prikazuje moje puno sudjelovanje?”

Što ako je nešto iz temelja krivo sa svijetom, sa životom i načinom življenja koji nam se nudi, pa je izbjegavanje jedina zdrava reakcija? Povlačenje, a zatim ponovno vraćanje svijetu, životu i načinu življenja koji je potpuno drukčiji od onoga kojega smo napustili?

Čini se da je neizgovoreni cilj suvremenoga života živjeti koliko god je dugo i koliko god je ugodno moguće, uz minimiziranje rizika i maksimiziranje sigurnosti. Taj prioritet vidimo u obrazovnom sustavu, koji nas nastoji obučiti da budemo “konkurentni” tako da možemo “od nečega živjeti”. Vidimo ga i u zdravstvenom sustavu, gdje cilj produljenja života nadjačava bilo kakvo razmatranje je li možda došlo vrijeme za umiranje. Vidimo ga i u našem ekonomskom sustavu, u kojem se pretpostavlja da su ljudi motivirani “racionalnom sebičnošću” koju se određuje novcem, što pak povezujemo sa sigurnošću i preživljavanjem. (I jeste li ikada razmišljali o pojmu “troškovi života?”) Od nas se očekuje da budemo praktični, a ne idealisti; od nas se očekuje da nam rad bude važniji od igre. Pitajte nekoga zašto i dalje radi posao koji mrzi i najčešće ćete čuti odgovor da je to “zbog zdravstvenog osiguranja.” Drugim riječima, ostajemo na poslovima koji nas umrtvljuju kako bismo dobili osiguranje da ćemo ostati na životu. Kada zdravstveno osiguranje biramo umjesto naše duboke težnje, onda biramo preživljavanje umjesto življenja.

No u dubini duše mi to ne želimo. Mi duboko u sebi znamo da smo na Zemlji zato da bismo osvarivali svetu svrhu, da je većina poslova koji nam se nude ispod našeg dostojanstva kao ljudskih bića. No možda se previše bojimo napustiti naše poslove, naše isplanirane živote, naše zdravstveno osiguranje, odnosno kakvu god sigurnost ili udobnost dobivamo u zamjenu za naše božanske nadarenosti. Duboko u sebi mi znamo da je ta sigurnost i udobnost zapravo robovska nadnica i čeznemo za slobodom.

Stoga se duša pobuni. Bojimo se svjesno odabrati odlazak iz robovskog života, pa umjesto toga to odabiremo nesvjesno. Više ne možemo sakupiti energiju za svakodnevne rutine. To povlačenje od takvoga života izvodimo na razne načine. Možda prizovemo Epistein-Barrov virus u naša tijela, ili mononukleozu, ili neki drugi prijenosnik kroničnoga umora. Možda isključimo štitnjaču ili nadbubrežnu žlijezdu. Možda isključimo stvaranje serotonina u mozgu. Neki ljudi krenu drugim putem pa višak životne energije spaljuju u vatrama ovisnosti. Na koji god način to bilo, mi nekako odbijamo sudjelovati. Izmičemo se ponižavajućoj suradnji sa svijetom koji ide krivim smjerom. Odbijamo svojim božanskim nadarenostima dati doprinos veličanju takvoga svijeta.

Upravo zato ne funkcionira konvencionalni pristup rješavanju problema kako bismo se vratili normalnom životu. Možda će privremeno funkcionirati, no tijelo će pronaći neki drugi način otpora. Podignite razinu serotonina SSRI antidepresivima, a mozak će smanjiti broj receptora, smatrajući u svojoj mudrosti: “Hej, pa ja se ne bih trebao osjećati dobro u životu kakvog sada živim.” Na kraju nam uvijek preostaje samoubojstvo, zajednička krajnja točka farmaceutskih režima koji nas nastoje učiniti sretnima nečime što je vrlo neprijateljsko samoj našoj svrsi i biću. Ne možete se dovijeka prisiljavati na krivi put. Kada se pobuna duše predugo potiskuje, ona se može manifestirati i krvavom revolucijom. Znakovito je da su u svim školskim pucnjavama u posljednjem desetljeću (u SAD, nap. prev.) sudjelovale osobe na antidepresivima. U svima! Za pregled rezultata farmaceutskog režima kontrole duše od kojeg ćete zinuti prelistajte ovu kompilaciju slučajeva samoubojstva/ubojstva povezanih sa SSRI antidepresivima. Ovo “zinuti” nije metafora. Ja sam doslovno zinuo kada sam to vidio.

Sedamdesetih godina prošloga stoljeća disidente u Sovjetskom savezu često su hospitalizirali na psihijatrijskim odjelima i davali im “lijekove” slične ovima koji se danas koriste za tretiranje depresije. Obrazloženje je bilo da morate biti ludi da biste bili nesretni u utopiji socijalističkog radništva. Kada oni koji se bave liječenjem depresije dobivaju status i prestiž od samoga sustava koji njihove pacijente čini nesretnima, malo je vjerojatno da će baš oni priznati temeljnu ispravnost pacijentova povlačenja od života. “Sistem mora biti zdrav – uostalom, on potvrđuje moj profesionalni status – zbog toga problem mora biti u tebi.”

Na nesreću, “holistički” pristupi nisu ništa drukčiji, dok god negiraju mudrost pobune tijela. Onda kada i funkcioniraju, to je obično zbog toga što se istovremeno dogodio kakav pomak. Kada se netko aktivira i potraži pomoć, ili napravi radikalni preokret u načinu razmišljanja, to funkcionira poput ritualne komunikacije nesvjesnome umu da je došlo do istinske životne promjene. Rituali imaju moć prenošenja svjesnih odluka nesvjesnome. Oni mogu biti dijelom povrata nečije osobne moći. 

Upoznao sam bezbrojne vrlo suosjećajne i senzitivne osobe koje bi same sebe opisale kao “svjesne” ili “duhovne”, a borile su se sa sindromom kroničnog umora, depresijom, slabom štitnjačom, itd. Radi se o osobama koje su došle do tranzicijske prekretnice u svojim životima na kojoj su postale fizički nesposobnima živjeti starim načinom života u starome svijetu. Do toga dolazi, zapravo, zato što je svijet kojega nam prikazuju kao normalnog i prihvatljivog sve samo ne to. Potpuno je iskrivljen, nakazan. Naš planet je planet boli. Ako vas ja u to trebam uvjeravati, ako niste svjesni razaranja šuma, mora, močvara, biljnih i životinjskih vrsta, tla, zdravlja, ljepote, dostojanstva i duha, ako niste svjesni sveg tog razaranja u temeljima sustava u kojem živimo, onda vam zaista nemam što reći. Ja vam se obraćam samo ako vjerujete da postoji nešto duboko pogrešno u našem načinu života na ovome planetu.

Sindrom povezan s time sastoji se od raznih “deficita pažnje” i tjeskobnih “poremećaja” (oprostite mi, ja ne mogu zapisati te riječi a da ih ne stavim u sarkastične navodnike) koji nam odražavaju nesvjesno znanje da je ovdje nešto pogrešno. Tjeskoba, poput svih emocija, ima svoju funkciju. Zamislite da ste ostavili lonac na uključenom štednjaku i znate da ste nešto zaboravili, ali se ne možete sjetiti što. Nemate mira. Nešto vas muči, nešto je krivo. Podsvjesno kao da njušite dim. Opsjednuti ste: je li voda ostala otvorena? Je li stanarina plaćena? Tjeskoba vas drži budnima i uzbunjenima, ne da vam da se opustite, stalno razmišljate, zabrinuti ste. To je dobro. To će vam spasiti život. Nakon nekog vremena shvatite – kuća gori! – a tjeskoba se pretvara u paniku i djelovanje.

Tako da ako patite od tjeskobe, možda se uopće ne radi o “poremećaju” – možda kuća stvarno gori. Tjeskoba je jednostavno emocija koja odgovara situaciji “Nešto je opasno pogrešno, a ja ne znam što.” To bi bio poremećaj jedino ukoliko stvarno ništa ne bi bilo opasno pogrešno. “Ništa nije pogrešno, samo ti” – poruka je koju nam daje bilo koja terapija kojom se nastojimo popraviti. Ja se ne slažem s tom porukom. Problem nije u vama. Imate jako dobrih razloga za tjeskobu. Tjeskoba odvlači dio vaše pažnje s posla poliranja srebrnine u kući koja gori, sa sviranja violine na Titaniku koji tone. Na nesreću, to što osjećate da je pogrešno vjerojatno je onkraj spoznaja psihijatara koji vas liječe, pa onda oni zaključe da problem mora biti u vašem mozgu.

Na sličan način, poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD) i, meni omiljeni, poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem (ODD) poremećaji su samo ukoliko vjerujemo da je ono za što se traži naša pažnja stvarno i vrijedno naše pozornosti. Mi si nismo u stanju priznati, a da ne dovedemo u pitanje čitavo zdanje našeg školskog sustava, da za desetogodišnjeg dječaka može biti sasvim zdravo da ne sjedi šest sati mirno u školi učeći dijeljenje s potpisivanjem i tko je bio Vasco de Gama. Možda sadašnja generacija djece, koju neki zovu Indigo djeca, jednostavno ima nižu toleranciju za školski pristup pun konformizma, podložnosti, izvanjske motivacije, točnih i netočnih odgovora, brojčanih ocjena, pravila, zvona, informativki, razreda i razrednih imenika. No mi ih nastojimo “pribrati” stimulansima i tako razbiti njihovu junačku intuitivnu pobunu protiv stroja koji lomi duh. 

Dok pišem o tome “pogrešnome” protiv čega se mi svi bunimo, već čujem kako me neki čitatelji pitaju “A što je s metafizičkim načelom da je ‘sve dobro’?” Opusti se, kažu mi takvi, nema ničeg pogrešnog, sve je to dio božanskoga plana. Ti to percipiraš kao pogrešno samo zato što je tvoja ljudska perspektiva ograničena. Sve je to tu samo zbog našeg razvoja. Rat: daje ljudima prekrasne prilike za herojske odabire i ispunjenje loše karme. Život je prekrasan, Charles, zašto ga moraš činiti pogrešnim?

Žao mi je, no takvo je razmišljanje samo podmićivanje savjesti. Ako je sve dobro, to je samo zato što smo to percipirali i iskusili kao strahovito pogrešno. Percepcija zla nas pokreće da ga ispravimo.

Ipak, bilo bi neznalački i besplodno osuđivati one koji ne vide da je bilo što pogrešno, koji – nesvjesni činjenica o razaranju – misle da je sve zapravo u redu. Postoji prirodan proces buđenja u kojem isprva pojurimo sudjelovati u svijetu, vjerujući u njega, nastojeći dati svoj doprinos “usponu čovječanstva”. Naposlijetku, naiđemo na nešto što je očito pogrešno, možda kakvu veliku nepravdu ili ozbiljan zdravstveni problem ili neku tragediju u našoj blizini. Naša prva reakcija je da to smatramo izoliranim problemom, nečime što se može popraviti, uz nešto truda, unutar sustava koji je zapravo zdrav. No kada to pokušamo popraviti, otkrivamo sve dublje i dublje razine pogrešnosti. Trulež se širi; uviđamo da nema nepravde niti užasa koji je izoliran od svega ostaloga. Shvatimo da su južnoamerički disidenti koji su netragom nestali, pakistanska djeca radnici, posječene amazonske šume… da je sve to međusobno intimno povezano u grotesknu tapiseriju koja obuhvaća svaki aspekt suvremenoga života. Shvatimo sa su problemi preveliki da bi ih se popravilo. Pozvani smo da živimo na sasvim drukčiji način, počevši od naših temeljnih vrijednosti i prioriteta.

Mi svi prolazimo kroz taj proces, stalno iznova, u različnim našim životnim područjima, a svi dijelovi procesa su ispravni i nužni. Faza potpunog sudjelovanja je faza rasta u kojoj razvijamo nadarenosti koje ćemo kasnije koristiti na bitno drukčiji način. Faza pokušaja popravljanja, ustrajavanja, borbe za život koji ne funkcionira je faza dozrijevanja u kojoj razvijamo osobine strpljivosti, odlučnosti i snage. Faza otkrivanja sveobuhvatne prirode problema obično je faza očajavanja, no to ne mora biti tako. Pristupimo li joj na ispravan način, to može biti faza odmora, smirenosti, povlačenja i pripremanja za potisak. Taj potisak je potisak rođenja. Krize se u našim životima nagomilaju i potisnu nas u novi život, novi način življenja koji nismo mogli niti zamisliti da postoji, osim što smo čuli glasine o njemu, odjeke, ili možda povremeno uhvatili krajem oka kakav njegov odraz, onda kada nam je providnost poklonila kratki uvid u njega.

Ako ste sada u tom procesu, ne morate patiti ukoliko surađujete s njim. Mogu vam ponudti dvoje. Prvo je vjera u sebe. Vjerujte vlastitoj potrebi za povlačenjem čak i kada vam milijuni poruka govori: “Svijet je u redu, što je s tobom? Nastavi s izvršavanjem programa.” Imajte povjerenja u svoje duboko vjerovanje da ste ovdje na Zemlji zbog nečeg veličanstvenog, čak i kad vam je na tisuće razočarenja reklo da ste obični. Vjerujte svojem idealizmu, pohranjenom u vječno djetinjoj srži vašega srca, koji kaže da je puno ljepši svijet od ovoga moguć. Vjerujte svojoj nestrpljivosti koja kaže da “dovoljno dobro” nije dovoljno dobro. Nemojte svoje plemenito odbijanje suradnje nazivati lijenošću niti ga liječiti kao da je bolest. Vaše herojsko tijelo samo se malo žrtvuje radi vašeg rasta.

Drugo je zemljovid. Put koji sam opisao nije uvijek linearan, tako da se povremeno možete zateći kako opet prolazite područjem koje ste već prošli. Kada otkrijete ispravan život, kada pronađete ispravan izraz svojih nadarenosti, dobit ćete nedvojbeni znak. Osjetit ćete uzbuđenje i živost. Mnogi su tim putem prošli prije vas i mnogi će vas slijediti u vremenima koja su pred nama. To je zato što se stari svijet raspada, a krize koje taj put otvaraju nakupljaju se oko nas. Uskoro će mnogi krenuti putevima koje smo mi utabali. Svako je putovanje jedinstveno, no sva dijele tu istu temeljnu dinamiku koju sam opisao. Kada ih prođete, kada shvatite nužnost i ispravnost svake od tih faza, bit ćete spremni postati primaljama za druge koji će ih prolaziti. Vaše okolnosti, sve te godine vaših okolnosti, pripremile su vas za to. Pripremile su vas da olakšate prolaz onima koji će doći. Sve kroz što ste prošli, svaka kap očaja, bila je potrebna da vas pretvori u iscjelitelja i vodiča. Potrebe su ogromne. Vrijeme brzo stiže.

Napisao: Charles Eisenstein
Izvor: Mutiny of the Soul, s engleskog preveo: Nenad Maljković – prijevod ovog članka posvećujem svim svojim prijateljima koji se bave coachingom, psihološkim savjetovanjem, psihoterapijom i iscjeljivanjem, odnosno pomaganjem ljudima u osobnom i duhovnom razvoju. Pomagati ljudima da mijenjaju svoj unutarnji svijet nije dovoljno ukoliko im ne pomažemo da mijenjanju i svijet oko sebe.

Povezane bilješke:
– Svi radovi Charlesa Eisensteina na hrvatskom
– Umair Haque: Manifest generacije M
– Umair Haque: Manifest novih kapitalista

Objavio: Nenad Maljković